Prvo ćemo promotriti što se zadnjih tjedana događalo s cijenama energenata i ključnih roba na svjetskom tržištu. Zatim ćemo prokomentirati kontroverznu vladinu mjeru zamrzavanja cijena „esencijalnih“ prehrambenih proizvoda, te na kraju objasniti zašto je globalna recesija paradoksalno rješenje ove sulude situacije koja još uvijek predstavlja posljedicu jednako suludog lockdowna 2020.
Energenti i robe u padu na svjetskom tržištu
Tjedan je završen novom naznakom smirivanja cijene plina na europskom tržištu. Ponovo je probijen prag od 200 eura za megavatsat prema dolje i cijena bi uskoro mogla testirati otpornost praga na 150 (uz dužnu ogradu prema mogućim iznenađenjima kada je riječ o plinu). Podsjetimo, najnovija špica dosegnuta je potkraj kolovoza kada je Gazprom-Putin najavio prekid opskrbe putem Sjevernog toga I ispucavši zlatni metak u energetskom ratu s Europom.
Izvor: tradingeconomics.com
Hlađenje cijena energenata u proteklih nekoliko tjedana povezano je s očekivanjem da će recesija ohladiti potražnju. Doprinos daje i očekivanje da će najavljeni programi štednje energije biti barem djelomično učinkoviti. Sirova nafta Brent vratila se na razinu prije početka ruske agresije, na oko $ 90.
Izvor: tradingeconomics.com
Čelik i drvna građa vratili su se na dugoročni prosjek (graditeljstvo je u padu i u SAD-u i u EU zadnjih nekoliko mjeseci). Čak i indeks cijena međunarodnog pomorskog prijevoza Baltic Dry nije daleko od dugoročnog prosjeka koji se nalazi osjetno ispod vrhunaca u vrijeme pucanja lanaca nabave 2021. i početka ruske agresije.
Izvor: tradingeconomics.com
Naravno, cijene globalnih roba i usluga su u dolarima, pa jači dolar kvari sliku (oko 20%). Potrebno je i neko vrijeme da cijene roba za krajnje kupce kod distributera zaprate globalni tržišni trend. No, želja da netko u lancu održi maržu samo je želja. Ako potražnja presahne, stvarnost ide u drugom pravcu, prema dolje. Zbog toga će u nadolazećim tjednima signali potražnje imati puno važniju ulogu od geopolitike.
A ona je, čini se, skrenula u novu (slijepu?) ulicu. Putin je ispucao zlatni metak (zatvaranje plinske pipe), G7 je najavila plafoniranje cijene ruske nafte ali se danima nakon toga s obje strane o tome uglavnom šuti, a Ukrajinci na terenu pomalo preokreću situaciju u svoju korist. Xi je na prošlotjednom druženju s Putinom imao „za primijetiti“ neke teme u vezi Ukrajine, a indijski premijer Mody (koji je sve važniji jer se Indija prometnula u jednog od glavnih kupaca ruske nafte) bio je otvoren, rekavši Putinu „u bebu“: „Ovo nije era za rat.“. Sužavanje Putinovog manevarskog prostora gura geopolitičku priču na neko vrijeme u drugi, a ekonomsku u prvi plan.
Inflacija, stagnacija, recesija
Kada se zaključe statistike za treće tromjesečje, EU će imati ili stagnaciju, ili prvi kvartalni minus nakon lockdowna. Pad industrijske proizvodnje u EU i europodručju u srpnju praćen je padom aktivnosti u graditeljstvu, a jedno što je još funkcioniralo ovoga ljeta – osobna potrošnja (osjetilo se i u izvrsnoj turističkoj sezoni), sada polako prolazi u svjetlu očekivanja novih računa za plin i struju. Ako potrošnja održi BDP EU u trećem kvartalu u plusu, što je malo vjerojatno, četvrti kvartal dolazi kao igra istine.
I Američki potrošači jedva love inflaciju. Tamo je realna osobna potrošnja u trećem tromjesečju oko nule nakon dva kvartala minusa BDP-a (tehnička recesija).
FED koji zasjeda 20. i 21. rujna donosi nove odluke o kamatnim stopama. Daleko je od toga da bi osjetio pobjedu nad inflacijom premda su ljetni mjeseci donijeli osjetno usporavanje rasta cijena. Glavni mediji zbunjuju pišući samo o inflaciji u odnosu na isti mjesec prošle godine, što je u 11/12 dijelova inflacija koja je prošla prije izvještajnog mjeseca i o kojoj su već izvještavali u proteklih godinu dana. Ako gledamo što se događa u novije vrijeme (promjene mjesec na prethodni mjesec), vidjet ćemo da je inflacija – kao što smo više puta najavili na Labu – osjetno usporila u ljetnim mjesecima (u SAD-u 0% u srpnju i 0,1% u kolovozu). Unatoč tome, kreatori politike nisu mirni. Usporavanje rasta cijena je posljedica pada cijena commodities, prvenstveno nafte i derivata, no ostale cijene i dalje divljaju.
U Hrvatskoj je u kolovozu bilo slično: inflacija je mjesec na mjesec iznosila svega 0,1%, ali najviše zbog pada cijena prijevoza (i odjeće i obuće). Hrana i neke usluge i dalje su išle jako prema gore. Ono što kreatori politike ne znaju je koliko u tome ima pritiska plaća i inflacijskih očekivanja (to su ona objašnjenja: „stvari su se otele kontroli“), a koliko je u cijene ugrađeno spekulativnog ponašanja koje će proći, kao i neizbježnog prilagođavanja vanjskog koncentričnog kruga cijena koje s kašnjenjem reagiraju na poremećaje u epicentru cijena energije koji su se dogodili prije nekoliko mjeseci. FED zbog toga razmišlja o „zakucavanju“, ne bi li šmrkom zalio preostale žarove rastućih cijena koji još uvijek jako svijetle. No nije jasno hoće li to značiti podizanje referentnih kamatnih stopa za 0,75 postotnih bodova, ili za čak 1 bod. U drugom slučaju kamatna stopa bi upala u raspon 3,25-3,50% što je već veoma blizu dugoročnog očekivanja oko 4%. Jedino je jasno da je FED i dalje spreman na radikalne poteze pod cijenu recesije, jer logika short term pain long term gainupućuje na procjenu da bi propust stavljanja inflacije pod kontrolu mogao imati razorne dugoročne posljedice.
Ako bismo se u ovoj temi postavili kao navijači, navijali bismo za što oštriji rast kamatnih stopa u SAD-u (pod cijenu recesije), jer eventualni pad američke potražnje za europskim izvozom i rast vrijednosti dolara predstavljaju manju štetu od koristi koju bi presahla američka potražnja imala kroz daljnji pad svjetskih cijena roba. Ne zaboravimo temeljnu stvar koju sam više puta objašnjavao na Labu: ovaj je inflacijski ciklus pokrenula Amerika nezapamćenom fiskalnom i monetarnom ekspanzijom koje su nastale kao reakcija na lockdown. Hlađenje viška američke potražnje znači smanjenje troškovnih pritisaka za „ostatak svijeta“.
Kontrola cijena osnovnih prehrambenih artikala: pilom na grančice
Hrvatska se u svemu tome pokušava snaći. Ponekad to činimo pametno, a ponekad glupo. Kontrole cijena energenata su neizbježne i dobrodošle. U tu kategoriju spadaju i socijalne i kreditne mjere iz paketa mjera koji je donesen pred desetak dana. No, što reći o dodatnom oporezivanju „ekstraprofita“, za koji nitko ne zna kako ga definirati? I što reći o zamrzavanju desetak cijena „esencijalnih“ prehrambenih artikala? Skoro da je najbolje šutjeti jer je sve jasno kao dan; mjere su teško provedive i potencijalno štetne, pa neka se stvari odvrte da se vide posljedice. Ipak, idemo malo detaljnije o zamrznutim cijenama, a ekstraprofite ostavimo po strani za neki drugi tekst.
Za razliku od cijena energenata koje divljaju „puta N“, oduvijek su „političke“ i rezultat su odnosa ponude i potražnje na ultrareguliranim tržištima na kojima postoje prikriveni ili otvoreni monopoli i dogovori sudionika (a eto, izgleda da ni kriminala ne nedostaje), tržišta u proizvodnji i distribuciji hrane puno su kompetitivnija. Ipak, i tu smo daleko od nekakvih tržišnih ideala. Ogromne subvencije slijevaju se u poljoprivredu, naročito u Europi, jako puno hrane se uvozi (oko 150 milijardi eura u EU), a hrana je za slabije stojeće građane važniji izdatak u kućnom budžetu od energenata. Otud politički nagon kontrole cijena hrane.
Međutim, kako je puno puteva u pakao bilo popločeno dobrim željama, u XX. stoljeću smo naučili da kontrola cijena može izazvati nestašice, pogodovati razvoju crnog tržišta, prisilno istisnuti manje efikasne konkurente s tržišta, a preostale, velike, homogenizirati, uništititi njihovu međusobnu konkurenciju i potaknuti pretvaranje velikih proizvodnih i trgovačkih korporacija u kartele koji će se nuditi kao „partneri vladi“ u ostvarenju politici važnih vidljivih ciljeva. U sustavu s administrativnom kontrolom cijena korporacije u dijelu poslovanja pružaju političarima uslugu (osluškuju njihove političke želje i poštuju cjenovne kontrole) te time zaslužuju („kupuju“) kompenzacije u vidu lakše realizacije svojih manje vidljivih ciljeva u nekim drugim segmentima poslovanja. Takva je kontrola cijena tipična za korporativističke gospodarske sustave u kojima velike privatne korporacije i vlada često sjede za istim stolom i pokušavaju postići dogovore o funkcioniranju tržišta. Socijalistička kontrola cijena malo je drugačiji političko-ekonomski fenomen, o čemu više pri kraju teksta.
Osim toga, kontrola cijena je nepravedna: zašto bi obitelj s 20,000 kuna mjesečnog dohotka plaćala 30% nižu cijenu svinjetine ili brašna kao susjed koji živi od mirovine 2,800 kuna, kada bi bilo i pravednije i efikasnije da plate tržišnu cijenu i porez koji je u njoj sadržan, a susjed dobije neki dodatak? Pravda i efikasnost u ovim stvarima idu ruku pod ruku, jer se transferom potrebitima, umjesto kontrolom cijena, čuva funkcioniranje tržišta i motiv za investiranje koji kontrolom cijena inače nestaje.
Prema tome, političko-ekonomske posljedice kontrole cijena su ono što najviše plaši i evocira metaforu Pandorine kutije. Ne radi se samo o tome da se u gospodarstvu koje široko uvodi cjenovne kontrole na inače prilično kompetitivnim tržištima stvara snažan poticaj za kartelizaciju i politizaciju prema vladi „partnerskog“ i jakog korporativnog sektora, već se radi o vrlo vjerojatnoj pojavi još dva politička efekta koja na dugi rok približavaju korporativizam, koji možemo nazvati socijalizmom s privatnim vlasništvom nad korporacijama, i socijalizam, u kojem je privatno vlasništvo nad velikim korporacijama bilo zabranjeno. Oba politička efekta kreću od pitanja: ako kontroliramo deset, zašto ne bismo kontrolirali još sto ili tisuću cijena? Cijene zdrave hrane, a ne samo ove nezdrave koja izaziva metaboličke bolesti? Knjiga? Interneta? Građevinskog materijala? Kvadrata stana? Nije li puno toga esencijalno za „dobar život“?
Korporativizam vs. socijalizam
Potrošači i birokracija postavljaju isto to pitanje. Nakon što je Pandorina kutija otvorena, potrošači kreću sa širenjem demokratskog pritiska da se veći broj cijena stavi pod kontrolu. Jer nije li, barem u kraćem roku, očito da je bolje kada je cijena 30% niža nego viša? Birokracija pak njuši novi izvor svoje moći i mogućnosti projiciranja slike o tome da proizvodi koristi za ljude. No, sustav cijena je toliko kompliciran da zahtijeva stotine angažiranih promatrača, analitičara i inspektora-kontrolora, a kada se na to nadovežu AI i Big Data utopisti, kojih u ovom stoljeću ne nedostaje, a koji bi svojim kodovima htjeli izliječiti „nesavršenosti“ stvarnoga svijeta, dolazimo do distopijske slike svijeta – istog onog svijeta kakav je u prošlome stoljeću nastanjivala vojska birokrata specijalista koji su u Saveznom izvršnom vijeću SFRJ radili na poslovima kontrole cijena. Naravno, svaka takva kontrola rezultira samo s još više kontrole, jer kada se cijena oštro i odlučno iskontrolira, onda se ispostavi da nečega nedostaje, a kada nečega nedostaje, onda trebaju novi birokrati i njihovi savjetnici koji će kontrolirati ili poticati da se to što nedostaje ispravi, tj. napravi, makar i po nalogu (ako profitnog motiva nema, a nema). Tako se širi virus komandne ekonomije, a razlika između korporativizma i socijalizma postpuno briše, iako formalno ostaje ta razlika da je u korporativizmu privatno vlasništvo nad velikim korporacijama ok premda raspolaganje njime nailazi na oštra politička ograničenja … Paradoksalno, glavna (ekonomska) stvar po kojoj se bivša SFRJ razlikovala od zemalja Varšavskog pakta bila je u osjetno većoj slobodi formiranja cijena roba i usluga široke potrošnje, što je bivšoj zemlji u ono vrijeme donijelo i neke ekonomske prednosti u usporedbi s rigidnijim gospodarstvima istoka Europe.
Ipak, mislim da se mokri san utopista, socijalista, kontrolora i ostalih željnih moći neće ostvariti. Aktualne mjere su iznuđene u jednom specifičnom trenutku u kojem se dogodilo to da su: (a) svjetske cijene hrane već nekoliko mjeseci u padu, dok cijene hrane u trgovinama rastu i (b) rast cijena hrane razmjerno najviše šteti građanima koji najslabije stoje, jer hrana u njihovoj potrošačkoj košarici ima i do dva puta veći udjel od udjela u košarici bolje stojećeg dijela populacije (kojem vjerojatno većinom pripadamo mi koji ovdje nešto pišemo i čitamo). To je kontekst u kojem je politika povukla jedan pogrešan i iznuđen potez. No, današnji političari ipak nisu toliko daleko od razumijevanja ekonomskih procesa da ne bi znali ove stvari. Vjerojatno se nadaju da će pokazujući zube navesti neke preambiciozne distributere ili trgovce da se ne zaigraju previše s maržama, pa će nakon nekog vremena odustati od neprovedivih ideja prije nego što bude prekasno. Možda tako misle, a možda misle i nekako drugačije, ili uopće ne ulažu previše truda u razmišljanje o ovim stvarima. Naime, zamrzavanje cijena na 30% ispod zatečenih razina kod svinjetine i brašna znači vraćanje cijena na razine ispod razina otprije godinu dana, kao da inflacije cijena inputa nikada nije ni bilo. A cijene žitarica i mesa na svjetskom tržištu danas su ipak osjetno veće (desetak posto) nego pred godinu dana.
Izvor: Eurostat
Teško je znati kako su naši regulatori došli do postotka -30% za koliko se smanjuju cijene. Za pretpostaviti je da imaju više informacija i da su prema korporativističkom modelu upravljanja gospodarstvom razgovarali s proizvođačima i trgovcima prije uvođenja ove mjere (naravno, samo s velikima). No jednako se tako može pretpostaviti da je netko jednostavno odlučio „odrezati, pa što bude“. Možda je netko u politici vrlo pametan jer sluti kraj ovog inflacijskog vala pa gleda kako uzeti zasluge u nečemu što bi se ionako prije ili kasnije dogodilo.
U svakom slučaju, cijene hrane koje će biti zabilježene u službenom indeksu cijena u rujnu i listopadu bit će sigurno niže i politika će moći proglasiti pobjedu. A to je jedino što je u politici bitno – kratkoročne pobjede. Birači to vole, kada mogu precizno identificirati uzrok i posljedicu, i pripisati to nekom svom.
Kakogod bilo, kontrole su igra s neizvjesnim ishodom. Svjedočimo tek otvaranju figura i dosta će se poteza još odigrati do prvoga šaha. Stoga se na općenitoj razini može zaključiti da se danas ekonomska politika ponekad vodi kao da se karcinom liječi apaurinom, a graniče režu motornom pilom. Kontrola cijena je nalik rezanu grančica motornom pilom.
U malo duljoj povijesnoj perspektivi ne smije se zaboraviti da je sve ovo pokrenuto lockdownom 2020. Sada gledamo posljedice već drugog, trećeg, četvrtog i višeg kruga reakcija u kojima svi uključeni love vlastiti rep (reagiraju na posljedice ranijih vlastitih reakcija), i u kojima se najviše kumuliraju – pogreške. Jedini „lijek“ koji može zaustaviti utrku prema dnu je globalna recesija koja će otkloniti viškove potražnje s tržišta i zaustaviti cijene na neko vrijeme. Zbog toga navijamo za jastrebove u FED-u. Što kasnije tamo prevlada razum, to bolje za nas, jer utoliko će rasplet ovog inflacijskog ciklusa uskoro nastupiti.