Naš način života: zagonetka životnog standarda u Hrvatskoj

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Mi imamo naš način života i to vrijedi platiti! Koliko ste puta čuli ili pomislili nešto slično? Najpoznatija inačica izjave je ona Milanovićeva, otprije gotovo deset godina. U nastavku ćemo raščlaniti takvo poimanje kvalitete života uz pomoć podataka o strukturi potrošnje kućanstava.

Zanimljivo je pogledati ovu poveznicu: podaci su za 2019., a pokazuju strukturu potrošnje kućanstava prema namjeni potrošnje za 27 država članica EU.

 

Kod ovakvih prikaza ljudi se najčešće usredotoče na udjel prehrane i bezalkoholnih pića u ukupnoj potrošnji kućanstava. Jer, poznato je – što je taj udjel veći, životni standard je niži.

Što se tiče Hrvatske, također je poznato da je hrana kod nas relativno skupa – blizu europskoga prosjeka (iako plaće nisu ni blizu prosjeka). Zbog toga, s udjelom hrane i bezalkoholnih pića u ukupnoj potrošnji od 18,3%, bolji smo od samo četiri države – Rumunjske, Bugarske, Estonije i Litve.

Riječ je o udjelima koji daleko premašuju prosječni udjel hrane i bezalkoholnih pića u ukupnoj potrošnji kućanstava u EU, koji iznosi svega 13%. Iz toga se može posredno zaključiti da je Hrvatska među najslabije razvijenim članicama EU. No to i nije neka vijest. Sličan se zaključak može izvesti iz brojnih drugih statistika poput one najčešće korištene – BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći.

Ipak, jedna skrivena informacija koja Hrvatsku čini posebnom u europskom okviru.

Još dvije stavke spadaju u nužni dio osobne potrošnje: odjeća i obuća, te stanovanje i energija. Često se zaboravlja upravo na stanovanje i energiju. Ti troškovi u mnogim zemljama imaju veći udjel u ukupnoj potrošnji od hrane i bezalkoholnih pića. Međutim, podaci u tablici pokazuju da udjel ovih troškova u Hrvatskoj iznosi svega 16,2%. Europski prosjek iznosi 23,5%. Niži udjel od Hrvatske imaju samo Malta i Cipar (vjerojatni utjecaj niskog udjela troška energije za grijanje) te Litva (koja donekle relativizira hipotezu o utjecaju troškova grijanja zbog klime, iako se i Portugal i Grčka uklapaju u klimatski obrazac).

Udjel potrošnje kućanstava na stanovanje i energiju 2019. u %

Kasnije ćemo pokazati da klima nema prevelik utjecaj. Ovo što vidimo je uglavnom posljedica raspoloživosti prostora za stanovanje. No, prije analize toga dijela, pažnju ćemo usredotočiti na činjenicu da zahvaljujući malom udjelu troškova za stanovanje hrvatski potrošači ukupno plaćaju relativno malo za esencijalna dobra. Naime, kada se zbroje tri stavke nužnih dobara (prehrana i bezalkoholna pića, odjeća i obuća te stanovanje i energija), u Hrvatskoj se dolazi do 38,8%. Prosjek za EU iznosi preko 40%. Ima zemalja (Slovačka) gdje je to preko 50%.

Taj podatak treba čitati na sljedeći način: što je manji udjel nužnih stavki, više prostora ostaje za druge vrste izdataka: zdravlje, obrazovanje, prijevoz, komunikacije, rekreaciju i kulturu, restorane i boravke u hotelima, ali i alkohol i cigarete.

U strukturi potrošnje u Hrvatskoj prevagu među ne-esencijalnim dobrima odnose restorani i hoteli (14,9%) te rekreacija i kultura (8,7%). S ukupnih 23,6% za te dvije stavke (koje čine gotovo četvrtinu ukupne potrošnje kućanstava!) Hrvatska se nalazi pri vrhu europske ljestvice, gdje se može mjeriti s Austrijom i Grčkom.

Udjel potrošnje kućanstava na restorane i hotele 2019. u %

Je li to dobro ili loše?

Prvo ćemo odbaciti proto-ekonomsku analizu čiji bi zagovornici žurili s tezom kako gledamo tipičnu posljedicu razlike između sjevera i juga. Točno je da su područja na jugu na slici tamnija (ljudi više troše na restorane i hotele), međutim dovoljan je broj tamnijih područja prema sjeveru (Austrija, Češka, Nizozemska, Velika Britanija, Irska, Island) da možemo zaključiti kako nije riječ o klimatskom fenomenu. Spomenute ne-južne zemlje su i atraktivne turističke destinacije (za razliku od, primjerice, posve blijedih Njemačke i Poljske), pa bismo mogli postaviti hipotezu da razvoj turističkih kapaciteta (koji se snažno razvijaju i ponegdje na sjeveru) povratno utječe na životne navike lokalnog stanovništva. No, to nam još uvijek ne pruža odgovor na pitanje je li relativno velik udjel restorana i hotela u potrošnji, a mali udjel troškova stanovanja dobar ili loš.

Prikazani udjeli su posljedica odnosa preferencija potrošača (relativne snage potražnje) i cijena, a za ocjenu je li nešto dobro ili loše trebamo informacije o kvaliteti (jer je nešto loše ako nije kvalitetno, a skupo je).

Vidjeli smo da Finci i Šveđani troše relativno mnogo na stanovanje (i vidjeli smo da troše jako malo na restorane i hotele). S jedne strane to je očekivano, jer gore na sjeveru treba platiti zagrijavanje svih tih zgrada. No, s druge strane stanovanje je možda kvalitetnije nego kod nas, pa netko tu kvalitetu treba platiti. Dakle, ako je u pitanju kvaliteta, onda je relativno veći udjel stanovanja i s time povezane energije u košarici potrošnje kućanstava opravdan i očekivan.

Međutim, ako su u pitanju samo veće cijene (troškovi), onda se prednost sjevernjaka i ne doima velikom kakvom ju inače poimamo. Ako je tako, onda, uistinu, naš način života možda ima neka superiorna obilježja koja statističari nisu u stanju izmjeriti?

Treba uzeti u obzir i to da u zemljama na sjeveru mnogo manji dio populacije posjeduje nekretninu u kojoj živi. To znači da je novčani dohodak značajnoga broja ljudi opterećen plaćanjem stambene rente (pogledajte “jadne” Nijemce i Austrijance).

Izvor: Eurostat

Kada posjedujete nekretninu, nekoliko godina ne morate plaćati stambenu rentu (sve dok ne nastupi neki značajan izdatak održavanja za koji treba imati cash). U teoriji, vlasništvo nad nekretninom ne bi trebalo raditi razliku, jer i vi ju, kao vlasnik koji živi u nekretnini, morate održavati kao i onaj koji ju iznajmljuje. Međutim, kao vlasnik, pak, na skupovima stanara možete glasati za što manju pričuvu, a u svome stanu prihvatiti da amortizacija pojede dosta vrijednosti (puštate eroziju s vremenom da čini svoje i samo improvizirate, „krparite“, pa otud slaba kvaliteta nekretnina u našim gradovima, osobito u njihovim središtima). U bogatijim zemljama tržište najma i lokalna regulacija osiguravaju čuvanje vrijednosti stambenoga fonda. No, uz „naš način života“, možda je upravo puštanje deprecijacije stambenog kapitala ona skrivena „rezerva“ koja osigurava da uvijek ostaje neki slobodan cash flow „za naš način života”.

Prema tome, imamo dvije hipoteze: (a) hipotezu deprecijacije stambenog fonda (koja objašnjava rezidualni dio novčanog dohotka koji nam ostaje u džepu dok kvaliteta nekretnina pada),  i (b) hipotezu kvalitete (prema kojoj je kvaliteta stambene usluge koju nekretnine pružaju ljudima veća na sjeveru).

Ali, kako je moguće usporediti kvalitetu stanovanja kada ona ovisi o toliko neopipljivih stvari kao što je kvaliteta zraka, ambijent? Što je, uopće, kvaliteta i koja je njezina cijena? Zar se zrak i ambijent u jednom Helsinkiju može mjeriti sa Splitom?!

Statističari pronalaze neke samo njima poznate prečace za usporedbe i tako dolaze do agregata koji se zove ukupna (realna) individualna potrošnja. Prema tom pokazatelju Hrvatska se uz Mađarsku nalazi pri dnu EU, malo bolja od Bugarske.

Međutim, u tu je ljestvicu teško povjerovati (npr. da je Rumunjska ispred Hrvatske, iako Rumunji više od četvrtine kućnog budžeta troše na hranu), jer mora da u tom našem načinu života ima nešto što statističari nisu u stanju otkriti i izmjeriti, a što nas čini puno boljima no što brojke pokazuju.

S druge strane, doista, zar je moguće da smo mi tako pametni, a statističari tako glupi?

Sljedeća slika pokazuje da se Hrvatska s 1,2 sobe po osobi nalazi pri dnu EU kada je riječ o glavnom indikatoru kakvoće življenja (zapravo je riječ o količinskom pokazatelju). Prosjek EU je 2 sobe po osobi. Najviše soba po osobi je u Irskoj i na Malti (2,3) te Belgiji i Luksemburgu (2,2). Uočite da je Malta obećana zemlja jer ima najviše stambenog prostora po osobi, a udjel izdataka za stanovanje je najmanji u EU. No, ostavimo li Maltu po strani, prilično je jasno da naši mali izdaci za stanovanje i za sa stanovanjem povezanu energiju proizlaze iz razmjerno malo stambenog prostora. U Skandinaviji je obrnuto.

 Broj soba po osobi 2019.

Prema tome, „naš način života“ zapravo je odavno poznata stvar koja je opjevana u onoj pjesmi kad se stisnem uz tvoje toplo dupe meni je super. Opjevana je i u svim onim plačko-mlačko kavanskim stihovima koji su zarazno proželi našu kulturu kroz desetljeća. Nešto za stan, svakako vlastit, pa makar bio špelunka, a onda pustiš amortizaciju da učini svoje. Tako će ostati slobodnoga casha i za neke ne-esencijalne životne stvari koje čovjeku razgale srce. Taj osjećaj može pružiti i neku kvalitetu koja se razlikuje od kvalitete života produktivnijih ljudi na sjeveru. Oni puno više ulažu u arhitektonske artefakte i spremnije plaćaju njihove naknadne troškove. Pritom takaođer stišću, ali svoje dupe, i ne uz druge ljude, nego za neke druge vidove potrošnje kako im oni ne bi ušli preduboko, u lisnicu. Što je tu dobro, a što loše, ako se išta u ovoj priči takvim može karakterizirati, prepuštam vama da zaključite.