Njemačka industrijska strategija testira okvire državnog intervencionizma

Njemačka industrijska strategija testira okvire državnog intervencionizma. Sve države interveniraju u svoje tržišne ekonomije. Pitanje je samo mjere i načina kako bismo mogli procijeniti koliko ova strategija ima smisla.

Ad
Ad

Njemačka je u veljači 2019. donijela „Nacionalnu industrijsku strategiju 2030“. Veliki dio naslovne stranice zauzeo je natpis „Made in Germany“. Glavni cilj joj je ojačati konkurentnost ne samo njemačke već i europske industrije. Pritom zagovara i tehnološko vodstvo Njemačke i EU u svijetu. Među ciljevima je i vrlo generalno povećanje udjela industrije u BDP-u Njemačke na 25% i Europske unije na 20% do 2030. godine.

Već sam samom početku nije jasno da li je to samo njemačka strategija ili se logičkim zaključivanjem može vidjeti i pokušaj kreiranja europske strategije.

Navodi se kako je Strategija izrađena na načelima socijalno tržišnog gospodarstva. Ekonomski Lab je već donio opis okolnosti u kojoj je strategija nastala (Francusko-njemački industrijski manifest), a spomenut je i odnos njemačke ekonomske politike prema modelu koji je počeo provoditi prvi poslijeratni ministar gospodarstva Savezne Republike Njemačke Ludwig Erhard. Aktualni ministar gospodarstva Peter Altmeier (CDU) u strategiji piše kako je država od vremena Ludwiga Erharda preuzimala odgovornost za stvaranje blagostanja za sve ljude. Također, govori kako je njemački ekonomski model najuspješniji na svijetu i superiorniji od planske ekonomije.

Dakle, dobili smo informaciju kako nije riječ o planu. Ipak, nije do kraja jasno ide li aktualni odnosno budući ekonomski model Njemačke dalje od izrazito ne-intervencionističkog koncepta socijalno-tržišne ekonomije.

Strategija opravdava državne intervencije onda kada su nužne za izbjegavanje ozbiljnih rizika za nacionalnu ekonomiju. Tako se kao jedan od rizika za materijalnu štetu navodi gubitak tehnoloških vještina Njemačke, što bi dramatično utjecalo na način života i na niz područja, uključujući politiku i demokratski legitimitet institucija. Istovremeno, strategija bi trebala biti doprinos razvoju buduće tržišne ekonomije. Stoga se jasno navodi kako je potrebno više a ne manje tržišne ekonomije. Ali, onda dolazi ALI: U nekim slučajevima zbroj pojedinačnih odluka poslovnih subjekata nije dovoljan. Jedna firma gleda na napredak, ali ne i na napredak cijele zemlje. U tim slučajevima, i samo u tim slučajevima, prema ovoj strategiji „postoji opravdanje za aktiviranje, poticanje i zaštitu industrijske politike: ukoliko tržišne sile u nacionalnoj ekonomiji nisu u mogućnosti zadržati svoje inovacije i konkurentnost. To je odgovornost i zadaća države“.

Nije sporno da uvijek postoji neki „ALI“. Ipak, ukoliko se već zagovara više a ne manje tržišne ekonomije, trebalo bi precizno-matematički odgovoriti koliko si takvih „ALI“-ja njemačka tržišna ekonomija može dopustiti.

Nadalje se razrađuje navedena mogućnost državnog industrijskog intervencionizma. Tako se navodi kako je državi manje dopušteno intervenirati u ekonomske procese ako se radi o manje značajnim transakcijama. Pritom se intervenciju nastoji ograničiti na ono što je nužno za realizaciju ekonomskih ciljeva.Tako se primjerice podržava mogućnost državne podrške stvaranju konzorcija za proizvodnju baterija. S druge strane, državne intervencije ne bi trebale biti arbitrarne, što bi značilo uplitanja u tržišno natjecanje pojedinih poduzeća. Ovo načelo je u skladu s tradicionalnom njemačkom doktrinom poticanja tržišnog natjecanja; nema privilegiranih kompanija-šampiona, a konkurencija je ključni mehanizam rasta i razvoja.

U nastavku se još jednom potvrđuje predanost načelima slobodne i otvorene međunarodne trgovine, pogotovo smanjivanju i ukidanju carina. Ukazuje se na problem što na globalnoj razini ne postoje jednaka pravila igre te se državna intervencija opravdava kako intervencije drugih zemalja ne bi natjerale jaka poduzeća da odu s tržišta.Zato strategija poziva političare na konstantno poboljšavanje okvirnih uvjeta za konkurentnost industrijske proizvodnje u važnim sektorima. Time se primjerice opravdava mogućnost privremenih državnih potpora inovativnim industrijama, ako je to u interesu konkurentnosti nacionalne ekonomije.Također, zagovaraju se aktivnosti protiv dampinga i zlouporabe vladajućih tržišnih položaja, ali i poticanje okrupnjavanja kompanijakada je to nužno. Premda se to izričito ne spominje, ovdje se jasno ukazuje na problem kineskih nepoštenih trgovačkih i ekonomskih praksi.

Njemačka u ovom strateškom planu ne želi biti sama. Zato strategija na kraju navodi i svoju „europsku dimenziju“. Poziva se na stvaranje europske industrijske strategije koja se mora temeljiti na strategijama glavnih industrijskih sila EU. Drugim riječima, tu je relevantna priča o nedavno objavljenom Francusko-njemačkom industrijskom manifestu. Pritom se otvoreno poziva na zaustavljanje procesa deindustrijalizacije u mnogih EU državama.

Geopolitički utjecaj najveće europske ekonomije opravdava takav pristup. S druge strane, pitanje je jesu li druge zemlje članice suglasne s ovim pristupom. U konačnici, pristup industrijskoj politici na razini Europske unije sve je više horizontalan. To znači da se što više izbjegava odabirati i subvencijama poticati šampionske sektore, a o kompanijama da ne govorimo, dok je sve veći naglasak na suradnji različitih javnih politika koje bi kroz strukturne reforme (deregulacija i sl.) i ekonomsku modernizaciju (istraživanje i inovacije, digitalizacija, umjetna inteligencija i sl.) trebale potaknuti industrijski i opći ekonomski razvoj.

Sigurno nema zemlje, pogotovo velike zemlje, čija ekonomska politika nema baš nikakvu intervenciju države. Činjenice potvrđuju različite raznih državnih intervencija i u najvećim tržišnim ekonomijama.Stoga se teško može zaključiti kako državne intervencije, same po sebi, narušavaju tržišne procese. Još su manje relevantne paušalne usporedbe razvijenih tržišnih ekonomija sa socijalističkim planskim ekonomijama kakve su postojale pod kontrolom SSSR-a, a danas Rusije (Venezuela, Sjeverna Koreja i sl.). Dok je SAD pod vodstvom Donalda Trumpa jednim dijelom i nepravedno etiketiran za protekcionizam, i to baš slučajno od Francuske i Njemačke, drugim dijelom ostaje činjenica da se Amerikanci žele zaštiti određenim državnim intervencijama i to najviše od Kineza i Meksikanaca. Uvedene su carine prema Kini, zabranjena su Huawei 5G ulaganja, a Trump je čak zvao vodeće ljude nekih američkih kompanija nagovarajući ih da vrate svoje industrijske pogone iz Meksika u SAD.

S jedne strane, Njemačka je odlučila otvoreno progovoriti o odnosu države prema tržištu. Neke države će se olako pohvaliti slobodnim tržištem, a zatajiti činjenice koje su u suprotnosti s njime.

S druge strane, Njemačka je odlučila testirati okvire državnog intervencionizma. Čak i pažljivije čitanje ove strategije ostavlja nejasnoću oko toga koliko državne intervencije Njemačka smatra opravdanim. Kako se strategija barem deklarativno poziva na prvog njemačkog ministra gospodarstva Ludwiga Erharda i model socijalno tržišne ekonomije, moglo bi se zaključiti kako će Njemačka paziti da se državne intervencije koje nemaju horizontalan karakter svedu na minimum. Na idejnoj razini, izvorni model socijalno-tržišne ekonomije, prema Freiburškoj ekonomskoj školi, podrazumijeva(o) je snažnu državu koja stvara poredak s minimalnim okvirom za poticanje tržišne konkurencije, zaštitu vlasništva i ugovora, neovisnost središnje banke, stabilnost cijena i deregulaciju njihovog formiranja te još neke minimalne funkcije. Ordoliberalni mislioci smatrali su kako je uloga države štititi tržište od raznih barijera, kartela, monopola i zlouporaba vladajućeg položaja. Dakle, iz navedenog je vidljivo kako ordoliberalni mislioci nisu baš bili previše optimistični oko raznih dodatnih državnih intervencija. Država je trebala biti jaka samo u minimumu. Naravno da su se okolnosti promijenile i da se tada shvaćeni socijalno-tržišni tj. ordoliberalni model ne može u cijelosti primijeniti u trenutnim okolnostima.

Kina je očito glavni izazivač Njemačkoj (kao i SAD-u). Stoga Njemačka želi intervenirati onoliko koliko smatra nužnim za ostanak u konkurenciji s Kinom. Jasno je kako se njemačkim kompanijama teško ravnopravno natjecati s kineskima kada komunistička država izravno i neizravno subvencionira državne i privatne kompanije, upitno štiti intelektualno vlasništvo i tehnološka prava, stvara mnoge administrativne barijere za ulaganja, manipulira valutom itd.

Njemačka (kroz Manifest) zajedno s Francuskom želi odgovoriti na to okrupnjavanjem velikih kompanija. To je korporativistički ekonomski model zbog kojeg promjena pravila tržišnog natjecanja može dovesti u pitanje zaštitu onih malih kao i samih potrošača. Pitanje je može li se konkurentnost poticati kroz interese velikih industrijskih igrača i kako će druge državne članice EU odgovoriti na to.

Jednostavnih odgovora nema. Njemačka industrijska strategija testira okvire državnog intervencionizma, samo je pitanje koliko, gdje su granice. Odgovor ne piše na papiru. Odgovor će se vidjeti i ocijeniti u praksi.