Projekt 2025 velika je inicijativa američkog konzervativnog think tanka Heritage Foundation. Heritage je u Hrvatskoj poznat po Indeksu ekonomske slobode. Međutim, ova fundacija analizira i inicira javne politike u nizu područja. S obzirom na približavanje predsjedničkih izbora u SAD-u, Projekt 25 je važan kao signal koji s jedne strane održava, a s druge strane oblikuje stavove republikanaca čiji kandidat ima izglede za pobjedu.
Ne ulazeći u to koliko prevladavajući ekonomski stavovi u stranci mogu utjecati ili usmjeriti predsjedničku administraciju u slučaju pobjede Donalda Trumpa, možemo poći od pretpostavke da ti stavovi mogu biti važni. Ako ništa drugo, oni održavaju prevladavajuće ideje među američkim konzervativcima i neizravno dopunjuju gospodarski program koji je objavila Trumpova kampanja, a koji se svodi na tri ključne i otprije poznate stvari koje ponovo dolaze na političku agendu s eventualnim povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću:
- Trump ostaje vjeran svome dobro poznatome protekcionizmu i obećaje povećanje carina na sav uvoz za minimalno 10%, sve do 60% na uvoz iz Kine (bez detalja).
- Povećanje osobnih odbitaka u sustavu poreza na dohodak i neuračunavanje socijalnih doprinosa u osnovicu za obračun poreza na dohodak.
- Snižavanje stope poreza na dobit na 15%.
U političko-ekonomskom smislu ovo je deja vu jer je Trump i u prvom mandatu 2016.-2020. rušio porezne stope (preciznije: 2018.). Međutim, na Penn Whartonu su proračunali da ovaj fiskalni program u srednjem roku znači dodatni deficit od oko 600 milijardi dolara na godinu (oko 2,5% današnjeg BDP-a), što će se nadovezati na aktualni deficit koji se očekuje na razini oko 7% BDP-a. Paradoksalno ili ne, to je nekoliko puta veći utjecaj na deficit u srednjem roku od utjecaja obećanja Harrisove, no zbog toga je i proračunati učinak demokratskog programa na gospodarski rast više negativan.
Prema tome, trenutačni bruto javni dug od 120% BDP-a gotovo nitko ne smatra zabrinjavajuće visokim, a očekivano povećanje toga omjera po stopi od oko 2 postotna boda na godinu ove i iduće godine smatra se podnošljivim za najveće svjetsko gospodarstvo koje tiska svjetsku valutu. Osobito nakon što su svi osvijestili činjenicu da je američko gospodarstvo postalo teški fiskalni ovisnik koji nema namjeru skoro ići na odvikavanje već se odlučuje na strategiju kontrolirane konzumacije. Prevladavajući je stav u obje vodeće političke stranke da si SAD može priuštiti dulje razdoblje fiskalne neodgovornosti, možda i dulje od tri desetljeća budući da je trend pogoršanja fiskalne pozicije započeo još u prvom mandatu Georga W. Busha mlađeg početkom stoljeća.
S druge strane mnogi su ipak zabrinuti za fiskalnu održivost najvažnijeg svjetskog gospodarstva. O američkom deficitu i dugu sve češće se progovara sa skepsom. Ipak, sve je još na razini paljenja žutih, a ne crvenih lampica. Kao što je na jesenskim sastancima Svjetske banke i MMF-a neki dan istaknuo šef fiskalnog odjela MMF-a Vitor Gaspar, SAD ima i kapaciteta i vremena za postizanje fiskalno održive putanje. Uz dodatak: ako prilagodba uskoro započne. Gaspar ističe izvanredno povoljne okolnosti za fiskalnu prilagodbu dok SAD još ima rast, a FED će vjerojatno obarati kamatne stope.
U ovom kratkom prikazu Heritage-ova dokumenta preskočit ćemo geopolitičke i svjetonazorske teme koje čine značajan dio sadržaja ovog opsežnog dokumenta i potražiti elemente koji su bitni za gospodarsku politiku u užem smislu (s time da ćemo se geopolitike dotaknuti indirektno preko teme međunarodne trgovine).
Heritage predlaže ukidanje zakona Infrastructure Investment and Jobs Act (IIJA) i Inflation Reduction Act (IRA) Bidenove administracije. Radi se o programima koji osiguravaju stotine milijardi dolara subvencija. Kao primjer se navode subvencije u obnovljive izvore energije (a zeleni programi nose i niz drugih subvencija, od preferiranja električnih vozila na dalje). Umjesto toga, smatra se da administracija treba osloboditi potencijal energetske inovacije privatnog sektora te zaustaviti “rat” protiv nafte i plina zbog negativnih učinaka na životni standard ljudi.
Umjesto subvencija, zagovaraju se smanjenja poreza. Predlaže se uvođenje sustava s dvije stope poreza na dohodak od 15 i 30% (trenutni sustav ima mnoštvo stopa sve do najviše od 37%), uz ukidanje većine olakšica.
Zanimljivo je da se zagovara stopa poreza na dobit od 18%. Trenutačna stopa je 21%, nakon što je smanjena s visokih 35% na osnovi Trumpovog Tax Cuts and Jobs Act-a), no 18% je iznad 15% koliko je obećala Trumpova kampanja (18% je kao u Hrvatskoj). U dokumentu se ističe da je porez na dobit najštetniji porez čiji ekonomski teret pada i na radnike jer se usporava ekonomska dinamika i otvaranje novih radnih mjesta.
Nadalje, predlaže se porez na kapitalnu dobit po stopi od 15% (sada uz stopu od 15% postoji i ona viša). Osim toga, porezna reforma trebala bi ukinuti sva povećanja poreza na osnovi (Bidenovog) Inflation Reduction Act-a (koji ionako ne reducira inflaciju) uključujući trošarine na ugljen i proizvođače lijekova.
U dijelu globalne trgovine ističe se da je Kina gospodarski rizik za SAD. Primarno zbog jačanja utjecaja u Aziji koja je važno tržište za SAD. Sprječavanje Kine i uz nju Rusije u njihovim nastojanjima rekonfiguracije svjetskog poretka zaslužuje posebno mjesto u dokumentu, a među instrumentima se ističe pooštreni režim za izdavanje izvoznih dozvola te proširenje broja kineskih i ruskih subjekata kojima se zabranjuje izvoz u SAD.
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) smatra se nefunkcionalnom. Štoviše, označava se kao institucija u čijem su okviru ustanovljena pravila nepoštene – nerecipročne trgovine.
I druge multilateralne organizacije nisu bolje prošle. Predlaže se izlazak SAD-a iz Svjetske banke, MMF-a i OECD-a, iako bi to bio veoma rizičan presedan za transatlantske političko-ekonomske odnose. Kritika se upućuje MMF-u i Svjetskoj banci jer podržavaju ekonomske teorije i politike koje su protivne američkim načelima ograničene uloge države i slobodnog tržišta. MMF se našao na udaru kritike jer problematizira američku fiskalnu ekspanziju i preporučuje SAD-u smanjenje deficita kroz veće poreze, ne vodeći pri tome računa o utjecaju većih poreza na ekonomske slobode.
Američki izlazak iz globalnih multilaterarnih organizacija bio bi nemjerljivo loš i za SAD i za zapadni svijet. Vrlo vjerojatno se neće dogoditi jer bi išao na ruku Kini. Međutim, važno je shvatiti korijene ove ideje.
Prvo, američki libertarijanci oduvijek su skeptični prema multilateralnim institucijama jer ih smatraju oblikom intervencionizma koji ometa funkcioniranje slobodnog tržišta. Milton Friedman je MMF smatrao moralnim hazardom za fiskalno neodgovorne države. Republikanci su kroz povijest prolazili kroz faze kada su prihvaćali takva gledišta, ali i kroz faze kada su ih odbacivali jer su u MMF-u i Svjetskoj banci vidjeli puno više koristi od potencijalnih šteta. No, ovoga puta su korijeni drugi. Proizlaze iz američke frustracije činjenicom da SAD više nisu u svjetskom vrhu po relevantnim istraživanjima ekonomskih sloboda, pa tako ni onima koje provodi Heritage Foundation (SAD su u pogledu ekonomskih sloboda na razini Češke, oko 25. mjesta na svijetu). U isto vrijeme, MMF i Svjetska banka davno su napustili zagovaranje ekonomskih sloboda i prestali biti ono što su bili pred 30-tak godina, pa konzervativni dio američkih elita u njima više ne vidi institucije koje promoviraju tradicionalne američke ekonomske poglede. Njima je, umjesto suočavanja s unutarnjim razlozima smanjenja ekonomskih sloboda u SAD-u, lakše poimati svijet po principu „ubij glasnika“, osobito kada se fiskalni deficit i javni dug odnosno fiskalna odgovornost više ne vide kao primarni domaći problem. Ili kada se jednostavno vjeruje da će niži porezi biti više nego nadomješteni prihodima od veće gospodarske aktivnosti ili uštedama na rashodima zbog ukidanja subvencija i drugih nepotrebnih troškova.
Međutim, uporišta za takva vjerovanja su upitna. Poreznim rezovima u prvom Trumpovom mandatu deficit je proširen i prije Covida 2020., a ukupne federalne subvencije u SAD-u su nešto manje od 400 milijardi dolara, što je manje od prvih procjena učinaka obećanih poreznih rezova.
U osvetničkom intelektualnom pohodu američkih konzervativaca na globalne institucije jednako je loše prošao OECD. Projekt 25 zagovara obustavu financiranja OECD-a jer se navodi da je OECD u suradnji s EU-om pokušavao nametati poreze zemljama s niskim ili nepostojećim dohodovnim porezima, te je oko pitanja poreza, okoliša, radnih odnosa i korporativnog upravljanja navodno postao lobistička organizacija. Pri tome nema puno analize i argumentacije kojom bi se ove teze ozbiljno dokazale. Osim što je poznato da OECD služi kao platforma kroz koju se promovira minimalni porez na dobit od 15% u cijelome svijetu kako bi se spriječilo odlijevanje poreznog novca prema poreznim oazama.
Na prvu bi se moglo pomisliti da se američki konzervativci nalaze u intelektualnom modu potpunog povlačenja iz svijeta na tragu izolacionističkih ideja. Ipak, izolacionizam nije potpuno ovladao Projektom 25. Traži se neki novi put u nepovratno podijeljenom bipolarnom svijetu. Dokument prepoznaje američke saveznike (UK, Švicarska, Tajvan, EU, Japan i drugi), polazi od zajedničkih liberalno-demokratskih fundamenata i zagovara stvaranje novog globalnog trgovačkog režima na bazi reciprociteta s krajnjim ciljem stvaranja novih ugovora o slobodnoj trgovini bez WTO-a.
Generalno i očekivano, zagovara se pojednostavljenje poslovne regulacije (deregulacija) – uklanjanje suvišnih i štetnih propisa – ali i pooštravanje regulative Big Tech kompanija radi povećanja transparentnosti njihova poslovanja.
Zaključno, dokument sadrži sve očekivane elemente, odražava duh vremena i u biti najavljuje da će se golemi američki fiskalni deficit nastaviti sve dok će se moći nastaviti. A to može značiti još jako puno vremena.