Vjerojatno bih danas trebao komentirati jučerašnji podatak o inflaciji u siječnju, u kojemu nema traga navodno užasnog inflacijskog udara koji je najavljivan zbog eura i zaokruživanja cijena: indeks cijena potrošača stagnirao je u siječnju u odnosu na prosinac. Kako rasprava o tome nema puno smisla jer će jedna strana (moja) ponavljati „govoria san ja“, a druga pjevati „laži, proklete laži i statistika“, prije nego što se ekonometričari uhvate identifikacije onih 0,2-0,3% možda jednokratne inflacije zbog zaokruživanja u siječnju, nešto drugo mi je na pameti.
Jučer je u Zagrebu održano predstavljanje Ekonomskog memoranduma Svjetske banke za Hrvatsku pod nazivom Utemeljenje: jačanje produktivnosti u cilju osiguranja budućeg napretka (Laying the foundations: boosting productivity to ensure future prosperity). Kako sam na predstavljanju sudjelovao kao panelist, potrudio sam se unaprijed pročitati skraćeni pregled obimnog dokumenta (Overview) i što zbog čitanja, što zbog samog panela, a što zbog vrlo dobrog predstavljanja studije od strane stručnjaka Svjetske banke, zaključio sam da bi tri stvari vezane uz ovo izvješće mogle biti vrijedne predstavljanja čitateljima Ekonomskog laba.
Prvo, svi znamo da nam zbog demografije i dobro poznatih slabosti prijeti dugoročno slabašan gospodarski rast, no zanimljivo je da nas netko izvana vidi i drugim očima: Svjetska banka je predstavila dokument u kojem piše da bi se dugoročna stopa gospodarskog rasta u Hrvatskoj (po stanovniku) mogla gotovo – utrostručiti!
Slika govori više od tisuću riječi i svakome tko je statistički pismen bit će razumljiva:
Ostavimo po strani koliko je provedba „ambicioznog reformskog paketa“ koji bi u Hrvatskoj mogao podići gospodarski rast u dugom roku za gotovo 2 postotna boda u prosjeku godišnje realna politička mogućnost. Dovoljno je provokativna sama činjenica da institucija koja ima ozbiljne stručne kapacitete i iskustvo u savjetovanju u razvojnoj politici vidi da ćemo u scenariju „ne mijenjaj ništa bitno“ (Baseline na slici) konvergirati prema dugoročnoj stopi rasta od svega 1% po stanovniku i zaglaviti na nekih 80-tak posto od europskoga prosjeka. Ipak, postoji taj ambiciozni scenarij – barem kao teoretska mogućnost da nam povijesna staza ode nekim posve drugim smjerom na kojemu bismo već za 15 godina razgovarali o tome kada ćemo (uskoro) postati prosječno razvijena europska zemlja. A ne da, s distance i frustrirani, vječito brojimo koliko zaostajemo, pa se tješimo da smo ipak u prvoj ligi (iako se svake godine borimo za opstanak).
Drugo, na pitanje, a što je to „ambiciozni paket reformi“, odgovor je dobro poznat, ali ga treba ponavljati dok ne dopre do ušiju (i scrca) odgovornih, ali i “širih narodnih masa” koje ih biraju.
Ne želim se više iscrpljivati u objašnjavanju pojmova i važnosti izraubanog pojma reformi, bez obzira je li riječ o reformi sustava državnih poduzeća, povećanju efikasnosti javne administracije, reformi pravosuđa, obrazovnog sustava, jačanju konkurencije i provedbi anti-monopolskog zakonodavstva, promjeni ponašanja porezne uprave, itd., itd., itd… sve to je toliko puta izgovoreno i napisano da je i Svjetskoj banci nemoguće izmisliti nešto novo.
Ipak, jedna stvar otvara vrata nadi (o čemu je bilo riječi na panelu): što će sada naše političke elite (i narod koji ih bira) kada sa stola za skupljanje mrvica nestanu sve one velike teme koje su nas okupirale desetljećima: NATO, EU, euro, Schengen, financijska stabilnost, fondovi EU… OK, gospodo, sve je to tu, i sve je to sada – prošlost! Sada to imamo. A je li to dovoljno? Ili ipak postoji neki sljedeći veliki hrvatski nacionalni cilj?
Vrata nadi su se odškrinula jer bi netko (možda) sada mogao zaključiti i ovo: sljedeći veliki nacionalni cilj je postići životni standard prosječnoga građanina zemlje članice Europske unije. To je jedino jamstvo da ljudi iz Hrvatske neće iseljavati i da će se u nju doseljavati. Ima li išta važnije za Hrvatsku u sljedećih 10-20 godina?
Treće, najveća vrijednost dokumenta Svjetske banke je u analizi.
Na prvoj godini ekonomskih fakulteta nauči se da ako su plaće u Hrvatskoj niže nego u Sloveniji, a u Sloveniji niže nego u Njemačkoj, onda je vrlo malo vjerojatno da je to zbog toga što su poslodavci u Hrvatskoj zločesti, a u Njemačkoj dobri dok su oni u Sloveniji prosječno darežljivi Vjerojatno je tome tako jer su svi faktori proizvodnje angažirani u poduzećima (i rad i kapital i način kako ih kombiniramo) najmanje produktivni u Hrvatskoj, malo više u Sloveniji, i najviše u Njemačkoj. Drugim riječima, svi se kuhamo u istom loncu.
Glavna tema analize Svjetske banke je upravo produktivnost. Analiza kirurški precizno secira uzroke zaostajanja naše produktivnosti. Na primjer, opovrgava tezu da je glavni problem u strukturi hrvatskog gospodarstva. Tu tezu znate: navodno rentijerstvo, turizam, to nas koči, deindustrijalizacijom smo si pucali u nogu, a previše je trgovine i usluga, itd. Krivo. Svjetska banka pokazuje da, kada bi hrvatsko gospodarstvo imalo strukturu kao njemačko, produktivnost bi bila tek neznatno viša. Ključni problem jaza produktivnosti nije u sektorskoj strukturi, nego u poduzećima – u mikro-ekonomskom dinamizmu i načinu kako funkcionira (ili ne funkcionira) tržište. Štoviše, produktivnost u turizmu i hotelijerstvu puno je bliža europskom standardu produktivnosti za usporedive sektore, nego produktivnost industrije i ICT-a.
Dakle, što je to što koči razvoj poduzeća, njihovu modernizaciju, inovativnost? Naravno da i faktori koji nemaju puno veze s državnim sektorom imaju utjecaj: veličina tržišta, menadžerske vještine, radni odnosi u tvrtkama, kultura, opći stupanj obrazovanja menadžera i zaposlenih, digitalizacija, inovacije … Međutim, u zemlji u kojoj više od pola BDP-a prolazi kroz prste javnoga sektora, i u kojoj se najveće sektorsko zaostajanje produktivnosti za europskim standardom bilježi upravo u pružanju komunalnih usluga (hmm… Zagreb mi pada na um), kako ne zaključiti ovakav tekst porukom koju sam o ulozi državnog sektora izrekao na panelu, da riba uvijek smrdi – od glave?