Vjerojatno se samo uzak krug zainteresiranih profesionalaca nedavno prisjetio četvrte obljetnice kratkotrajne fascinantne epizode iz travnja 2020. godine, tijekom koje je cijena nafte poprimila – negativan predznak. Neusporedivo manji broj promatrača (uključujući autora) prisjetit će se kako je dva tjedna prije tog sudbonosnog događaja na Ekonomskom labu objavljen tekst vezan upravo za zbivanja na tržištu nafte, a u njemu je spomenut i tada nezamisliv scenarij negativnih cijena. Povod za priču bila je eskalacija cjenovnog rata koji je inicirala Saudijska Arabija, s očitom namjerom da najvećim konkurentima (SAD i Rusija), a onda i ostatku svijeta, pokaže tko je pravi gazda na tržištu nafte.
Danas se repriza tog scenarija čini posve nevjerojatnom – nitko na to u ovome trenutku niti ne pomišlja. Potražnja nije najednom nestala (i neće, čak i u slučaju globalne recesije), kao što je to bio slučaj u jeku pandemije. No ako je suditi na temelju aktualnih zbivanja, Saudijska Arabija, čini se, sprema izvesti novu diverziju i isprovocirati novi cjenovni rat s jednakim ciljem – podčiniti konkurenciju i gurnuti je u duboko podređeni položaj na tržištu. Štoviše, teško se domisliti nekoj drugoj interpretaciji verbalnih istupa i konkretnih poteza koje vuče Kraljevstvo, koristeći u prvom redu OPEC+ (+ je Rusija kao pridružena članica) kao polugu utjecaja na tržištu. A time, dakako, recentan osvrt na korekciju cijena nafte, ispričan iz američke, ili barem perspektive Donalda Trumpa, dobiva dodatnu, još dublju dimenziju.
Promašaj iz 2023. godine …
Da bismo pobliže opisali aktualni zaplet, najprije se valja vratiti na kraj 2023. godine i problematičnu odluku kojom je OPEC+ dogovorio smanjenje proizvodnje za ukupno 2,2 milijuna barela dnevno (s praktičnom primjenom u prvom kvartalu 2024. godine). Smanjenje proizvodnje tada se činilo logičnim odgovorom kartela na opadajuću krivulju cijene (WTI) sirove nafte koja je u svega nekoliko mjeseci korigirana za otprilike četvrtinu. Time je bitno izmijenjen odnos između ponude i potražnje: redukcija od 2,2 milijuna barela dnevno predstavlja nešto manje od 10% ukupne proizvodnje OPEC-a koji pak osigurava nešto više od trećine ukupne globalne proizvodnje. Reakcija tržišta bila je sasvim u skladu sa željama kartela: već do kraja ožujka 2024. godine cijena se vratila iznad 80 dolara po barelu.
Međutim, problem iz perspektive Saudijske Arabije predstavljaju dugoročne posljedice te odluke kojom je kartel posredno osigurao nastavak intenzivne ekspanzije američke naftne industrije frackinga (učinkovita metoda eksploatacije nafte i plina). Ključna stavka naizgled paradoksalne teze su troškovi proizvodnje: u Saudijskoj Arabiji su vrlo niski, dok su u Permian bazenu, načičkanom bušotinama iz kojih američke naftne kompanije metodom frackinga izvlače naftu (i plin), bitno viši. O konkretnim se brojkama dosta dugo tek nagađalo, ali nedavno objavljena anketa u produkciji podružnice FED-a u Dallasu otkriva nešto više detalja, presudnih za kalkulaciju troškova i implementaciju profitabilne poslovne strategije.
Konkretno, na pitanje „kolika cijena WTI sirove nafte pokriva operativne troškove bušotina?“, agregirani odgovori (u anketi je sudjelovalo 129 kompanija) upućuju na prilično širok raspon od 9 do 75 dolara. Ovisno o lokaciji, prosjek se kreće između 26 i 45 dolara po barelu („prosjek prosjeka“ bi bio otprilike 37 dolara), što može zvučati iznenađujuće nisko, ali pritom valja još jednom naglasiti – navedena cijena pokriva isključivo operativne troškove eksploatacije. Odgovori na drugo pitanje utoliko su još važniji jer nude raspon cijena koje bi osiguravale „profitabilnost novih bušotina“. U tom se slučaju raspon pomiče naviše (od 30 do 90 dolara), ali se jednostavna aritmetička sredina, izračunata za bilo koju od šest zasebnih geoloških nalazišta, ne spušta ispod 60 dolara po barelu. Drugim riječima, cijena WTI sirove nafte koja vrluda oko granice od 60 dolara po barelu u najboljem slučaju jamči stagnaciju proizvodnje.
… i ispravak u ovoj godini
I još važnije, pad cijene ispod navedene brojke upućuje na vrlo izvjestan scenarij defenzivnog snižavanja proizvodnje, na tragu raspleta iz 2020. godine kada je gomila kompanija očajnički tražila kapital za puko preživljavanje. Za svaki slučaj, tu je i krivulja Dallas FED Energy Survey Activity Indexa (u sklopu ranije spomenute ankete) koja se kroz vrijeme odlično poklapa s oscilacijama cijena sirove nafte i jasno pokazuje kako je Saudijska Arabija, pokušavajući obraniti cijenu u ime vlastitih interesa, zapravo radila u korist konkurencije diljem Sjeverne Amerike. I na svoju štetu, jer većom je proizvodnjom američka naftna industrija povećala tržišni udio nauštrb saudijskog izvoza.
Toj je praksi, čini se, sada došao kraj. Jer, cijena je početkom ovoga tjedna skliznula ispod okruglih 60 dolara, spustivši se do najniže razine još od veljače 2021. godine i vremena kada se tržište još uvijek oporavljalo od negativnih posljedica pandemije. Najnoviji pad izravna je posljedica iznenađujućeg povećanja proizvodnih kvota kojim je OPEC evidentno zatekao aktere na tržištu, gurnuvši privremeno cijenu sve do 55 dolara po barelu.
Sve to izravna je posljedica povećanja kvota kojim bi ukupna proizvodnja kartela u lipnju trebala porasti za dodatnih 411 tisuća barela dnevno, nakon što je identično povećanje već dogovoreno za svibanj. Riječ je o krupnom odmaku od prvotnoga plana dogovorenog krajem prošle godine, kojim je proizvodnja (od travnja ove godine) trebala rasti bitno sporije, povećavajući se svaki mjesec za dodatnih 140 tisuća barela dnevno. Inicijalnim je planom zamišljeno da se redukcija provedena prošle godine postupno neutralizira do rujna 2026. kako se ne bi (previše) narušila delikatna ravnoteža između ponude i potražnje.
Najnovijim razvojem događaja priča se drastično mijenja, makar OPEC navodi „solidne fundamente“ kao argument za ubrzano podizanje proizvodnje. Teza, dakako, zvuči smiješno čim se suoči s grafičkim prikazom krivulje cijena. Ili još bolje, poprima bitno drukčije konture kada se prikazu pridoda i spomenuti indikator aktivnosti američke naftne industrije (ili barem ključnog segmenta koji iz Dallasa pozorno prati središnja banka).
Po svemu sudeći, iza zaokreta stoji (gorka) spoznaja kako taktika stvaranja smišljenog deficita u ponudi ne donosi željene rezultate, odnosno, ne utječe na kretanje cijene u željenoj mjeri. A ujedno i dodatno ograničava manevarski prostor, jer manjak na tržištu spremno nadoknađuje američka konkurencija. Pritom je dovoljno indikativan podatak kako je tijekom prošle godine saudijska proizvodnja skliznula ispod devet milijuna barela dnevno, na najnižu razinu još od davne 2010. godine. U istom se razdoblju američka proizvodnja gotovo – utrostručila.
Tržište njuši cjenovni rat
Dijametralno suprotna taktika koju, čini se, sada provodi Saudijska Arabija, itekako ide na ruku Donaldu Trumpu: potonji redovito podsjeća birače na pad cijena benzina, makar pritom koristi pogrešnu referencu (navodeći cijene terminskih ugovora na benzin, umjesto onih u maloprodaji). Doduše, vladajuću bi garnituru trebala zabrinuti činjenica da najnoviji zaplet na tržištu nafte predstavlja (potencijalno) ozbiljan udar na američku naftnu industriju koja figurira kao vjeran saveznik Republikanske stranke (ako ništa drugo, zajednička im je odbojnost spram „zelene tranzicije“). Ali onda opet, kad je to Donald Trump doista mario za (političke) saveznike? U transakcijskom obrascu ponašanja koji evidentno njeguje, (ne)zadovoljstvo birača puno je važnije od raspoloženja šačice naftaša koji su godinama ionako ubirali izdašne plodove visokih cijena. Uostalom, mnogima bi mogla biti znakovita činjenica kako će prva inozemna destinacija američkog predsjednika (ne računamo li Vatikan, uslijed specifičnih okolnosti) biti upravo – Rijad.
Kao i obično, globalno miješanje karata na tržištu nije prošlo nezamijećeno. Izmijenjenim je očekivanjima znatno modificirana krivulja terminskih ugovora na WTI sirovu naftu, i to na njenom samom kraju, s datumima koji podrazumijevaju rok isporuke dulji od mjesec dana. Pritom svakako valja upozoriti kako je kretanje terminskih ugovora za isporuku u budućnosti u prvom redu funkcija trenutnih cijena – upravo je taj odnos bitan. Konkretno, niže cijene (u budućnosti) od sadašnjih (stručni termin je backwardation) najlakše je interpretirati kao projekciju izdašne ponude koja može zadovoljiti potražnju i ne opravdava rast cijene. Na to upućuje cijena terminskog ugovora s isporukom za četiri mjeseca, u usporedbi s onom za promptnu isporuku (oznaka „1-4“ na grafikonu). Međutim, cijena sirove nafte s isporukom za 15 mjeseci posljednjih je dana porasla iznad one za promptnu isporuku; taj je odnos (označen formulacijom „1-15“) posljednji puta nosio pozitivan predznak još u studenome 2020. godine, kada se očekivao značajan rast potražnje (izlaskom iz pandemije).
Stvari možemo promatrati i iz nešto drukčije perspektive prikazujući cjelokupnu krivulju cijena terminskih ugovora (na osi x su označeni mjeseci isporuke u budućnosti). I dok je u rujnu prošle godine krivulja kontinuiralo padala, signalizirajući rast ponude (i/ili pad potražnje), početkom svibnja jasno se nazire karakterističan „osmijeh“ („bumerang“ bi u ovom slučaju možda bilo prikladnije). To nipošto ne znači kako tržište vjeruje da će se cijena WTI sirove nafte dogodine u isto ovo vrijeme (12 mjeseci) kretati oko 58 dolara, već da će, nakon korektivne faze, ponovo početi rasti.
U stvarnosti bi to moglo izgledati otprilike ovako: ubrzani tempo povećanja proizvodnje u režiji OPEC-a (i pod utjecajem Saudijske Arabije) najprije bi mogao dodatno spustiti cijene (tome možda pripomogne i slabiji ekonomski rast na globalnoj razini, uvjetovan trgovinskim ratom), a potom i isprovocirati pad (nerentabilnog dijela) američke proizvodnje, čime se neravnoteža seli na stranu ponude, generirajući u konačnici (nešto dalje u budućnosti) rast cijena. Koliko nisko cijene mogu ići, o tome možemo samo nagađati. Saudijska Arabija sigurno nema namjeru detaljnije govoriti o tome, ali očito takav zaplet kani dočekati spremna. Na zadovoljstvo Donalda Trumpa, ali i milijuna potrošača na Starom kontinentu koji također imaju razloga za zadovoljstvo jer u kombinaciji s aprecijacijom eura u odnosu na dolar, energenti iz uvoza sve su jeftiniji. Samo od Trumpove inauguracije u siječnju cijena barela WTI sirove nafte izražena u dolarima pojeftinila je za oko 26%, no minus izražen u eurima dosegao je čak 32% i nudi još ponešto manevarskog prostora za Europsku središnju banku i primjenu ekspanzivnije monetarne politike. Ali o tome nekom drugom zgodom.
