Prošlotjedna najava uvođenja poreza na nekretnine izazvala je burne rasprave na društvenim mrežama. I prije nego je u cijelosti predstavljen prijedlog zakona – ministar financija najavio je detaljno predstavljanje za ponedjeljak, no preko vikenda su u Vladi promijenili odluku pa će s predstavljanjem ići krajem tjedna – mogli smo čuti jasna izjašnjavanja odnosno apriorna podržavanja ili odbacivanja poreza na nekretnine.
I autor ovih redaka reagirao je na iznenada najavljeni porez, no moje dvije objave na društvenim mrežama nisu išle u smjeru komentara samoga poreza i njegovih efekata već konkretnih prigovora oko načina i legitimnosti njegove najave (o čemu više kasnije u tekstu). Štoviše, odbio sam i pozive nekih novinara za komentar najavljenog poreza na nekretnine – naprosto nemamo dovoljno informacija za davanje takvih konkretnih ocjena.
Da budem odmah jasan, osobno nisam apriori protiv poreza na nekretnine (odnosno ništa više niti manje nego što sam protiv nekih drugih poreza). Smatram da je hrvatskom poreznom sustavu potrebno „fino podešavanje“, ako ne i prava reforma. Kada je udruga poreznih obveznika Lipa 2017. pokrenula peticiju protiv uvođenja poreza na nekretnine (prikupivši velikih 150 tisuća potpisa), što je i urodilo plodom jer je Vlada nakon toga odustala od poreza, osobno nisam potpisao peticiju. Dakle, nije mi problem porez na nekretnine kao takav, već u kojem se kontekstu, kako i uz koja objašnjenja uvodi.
Zato mi se nije svidjelo kada su iz vladajuće koalicije prošli tjedan najavili uvođenje poreza na nekretnine uz glavni argument kako ima previše praznih stanova (što su redom svi članovi vladajuće koalicije ponavljali), a da nisu precizirali o kojem se broju praznih stanova radi. Štoviše, nabacivali su se brojevima kao na placu pa smo tako čuli osobnu procjenu g. Hrebaka (HSLS) o 400 do 600 tisuća, da bi sutradan g. Bačić (HDZ) govorio o 958 tisuća stanova koje žele staviti na tržište (Potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Branko Bačić najavio je kako je cilj u Hrvatskoj koja ima 2,38 milijuna stanova, od kojih se 958 tisuća, odnosno 40 posto, ne koristi za stanovanje, raznim mjerama staviti na tržište, povećati ponudu i smanjiti cijene najamnine i stanova.). To samo govori da nemaju ni približno točnu informaciju o stvarnom broj praznih stanova tj. onih stanova koje ljudi žele kupiti i/ili unajmiti odnosno gdje su „kvadrati skupi“ (u priobalnim mjestima, velikim gradovima, dobrim lokacijama te općenito stanovi u pristojnom stanju). Naime, u većem dijelu Hrvatske (geografski gledano) nekretnine uopće nisu skupe i ponude ima, ali većina ljudi (pogotovo mladih) ne žele živjeti na selima, prigradskim naseljima i sl. te nije zainteresirana za kupnju takvih nekretnina. Stoga, sve trpati u isti koš kada se govori o praznim stanovima, i potleušice u Glini i novouređeni prazni stan u centru Zagreba, naprosto nema smisla.
Nadalje, imati proklamirani cilj pad cijena nekretnina također se ne čini kao mudro osmišljen. Povećanje priuštivosti nekretnina treba ići kroz brže povećanje životnog standarda (prvenstveno plaća), a ne kroz veliki pad cijena nekretnina. Kada bi pak bilo točno da imamo 600 tisuća praznih stanova (ili na kojem sličnom broju će se već zaustaviti), i kada bi bilo točno da će ih ovaj porez na nekretnine zbilja vratiti na tržište, to uistinu može potencijalno srušiti cijene nekretnina u Hrvatskoj. Iz za sada dostupnih podataka čini se da, srećom, neće biti ništa od toga (niti imamo toliki broj stvarno praznih stanova, niti će porez biti tako restriktivan da će vlasnici prodavati pošto-poto). Kažem „srećom“, jer jedino razdoblje kada su cijene nekretnina u Hrvatskoj padale bilo je ono od 2011. do 2015., što je bilo razdoblje gospodarske recesije, pada životnog standarda, visoke stope nezaposlenosti i praktički depresije šireg sloja stanovništva koje je bilo iscrpljeno predugim (šestogodišnjim) trajanjem recesije.
Inače, ako netko misli da Hrvatska sa svojim rastom cijena nekretnina drastično odskače od drugih zemalja, može pogledati sliku 1. Fenomen izraženog rasta cijena nekretnina u mnogim zemljama ima uzroke u nekim drugim ekonomskim politikama (koje nisu tema ovoga teksta), a ne u izostanku klasičnoga poreza na nekretnine.
Slika 1.
Izvor: Eurostat, obrada autora
Drugi zanimljiv element u najavi uvođenja poreza na nekretnine, a koji se u srednjestrujaškim medijima gotovo uopće ne problematizira, je da se radi o – recimo to bez okolišanja – klasičnoj izbornoj prevari glasača. Naime, parlamentarni izbori su bili prije svega nekoliko mjeseci, a HDZ i Domovinski pokret jasno su poručili potencijalnim glasačima da ne planiraju uvesti porez na nekretnine (istodobno su se SDP i Možemo izjasnili da su oni za navedeni porez). Dakle, glasači HDZ-a i DP-a očigledno su prevareni, i to tako eklatantno da je svega nekoliko mjeseci nakon formiranja vlade Zakon o porezu na nekretnine već spreman za javno predstavljanje. Odgovor na pitanje zašto mediji ne problematiziraju pitanje pravednosti (je li pravedno obećati biračima da poreza na nekretnine neće biti, pa ga onda uvoditi) – mediji koji bi trebali jedan od stupova demokracije (čemu inače izborne debate?) – neka daju neke druge struke (politolozi, sociolozi, politički analitičari i ostali pozvani).
Nadalje, osim argumenta „praznih stanova“, jedini drugi argument koji smo čuli iz usta premijera i ostalih članova vladajuće koalicije pri najavi i opravdanju uvođenja poreza na nekretnine je da time „prebacuju teret oporezivanja s rada na imovinu“. U redu, zvuči dobro, no onda bismo očekivali da će u istom paketu zakona ići prijedlog o npr. značajnom povećanju neoporezivog osobnog odbitka (primjerice, na 800 eura). Ali ne, uslijedio je hladan tuš: ministar financija potvrdio je kako ide rast neoporezivog osobnog odbitka samo s 560 na 600 eura, što je bilo najavljeno puno prije objave da idu s porezom na nekretnine. Podizanje neoporezivog odbitka za samo 40 eura rezultirat će povećanjem neto plaća za prosječno 8 do 12 eura – o kakvom prebacivanju tereta s oporezivanja rada na oporezivanje imovine onda govorimo?
Naime, na Labu smo još prošle godine pisali o problemu „hladne progresije“: u uvjetima visoke inflacije i pratećeg visokog nominalnog rasta plaća, relativno porezno opterećenje rada raste ako se neoporezivi dio plaća i porezni razredi automatski ne korigiraju barem za stopu inflacije. I upravo se to dogodilo u Hrvatskoj, a što najbolje vidimo po prihodima od poreza na dohodak koji će se od 2021. do 2024. približno udvostručiti (vjerojatno i nešto više od toga). Istodobno, prosječna nominalna neto plaća u zadnje 3 godine porasla je za oko 40 posto, a broj zaposlenih za oko 8 posto – dakle, prihodi od poreza na dohodak rasli su otprilike dvostruko više nego što su trebali da je relativno porezno opterećenje rada ostalo isto. Ovaj najavljeni rast neoporezivog odbitka od 40 eura stoga je daleko premalen da poništi relativno povećanje poreznog opterećenja plaća i mirovina koje se dogodilo u zadnje 3 godine, a kamoli da pričamo o prebacivanju tereta s oporezivanja rada na oporezivanje imovine.
Time dolazimo do središnje teze odnosno argumentacije protiv ovakvog načina uvođenja poreza na nekretnine: Hrvatskoj naprosto nisu potrebni novi porezi bez da se istodobno zadrži ili smanji ukupno porezno opterećenje. Pogledajmo sliku 2, ljestvicu poretka EU zemalja po prihodima opće države mjerenih udjelom u BDP-u: što odmah primjećujemo, gdje se nalazi Hrvatska?
Slika 2.
*Bez Luksemburga i Irske
Izvor: Eurostat, obrada autora
Tako je, nalazimo se u gornjem domu poretka, među skupinom zemalja kojoj po stupnju razvijenosti ne pripadamo (Danska, Austrija, Švedska, Njemačka). Hrvatska se s ukupnim prihodima opće države u 2023. od čak 46,7% BDP-a nalazi iznad prosjeka EU (45,8%), što je udio u BDP-u viši čak i od jedne Njemačke, Slovenije ili Nizozemske koje su znatno razvijenije od nas. Više razvijene zemlje inače mogu „podnijeti“ veći udio države u gospodarstvu jer u pravilu imaju kvalitetnije institucije, institucije koje više mogu biti podrška nego prepreka gospodarskom razvoju.
Pogledajmo na slici 3 gdje se Hrvatska nalazi po stupnju gospodarske razvijenosti: sa 76 posto prosjeka EU nalazimo se pri dnu ljestvice, odnosno samo 4 članice EU imaju niži BDP po glavi stanovnika (prilagođen za kupovnu moć) od Hrvatske.
Slika 3.
*Bez Luksemburga i Irske
Izvor: Eurostat, obrada autora
Kada uparimo podatke sa slike 2 i 3, dobijemo sljedeći prikaz: na slici 4 najbolje vidimo koliko Hrvatska odstupa s visinom prihoda opće države u odnosu na stupanj razvoja (regresijski pravac predstavlja očekivani udio prihoda države u odnosu na BDP). S ovom razinom prihoda, hrvatski realni BDP trebao bi biti najmanje na razini prosjeka EU, a ne za četvrtinu niži kao što je trenutno slučaj.
Slika 4.
*Bez Luksemburga i Irske
Izvor: Eurostat, obrada autora
Prigovor ovome mogao bi glasiti da je ukupni javni prihod u RH trenutno pod velikim utjecajem prihoda iz EU proračuna i pratećih programa pomoći, odnosno da je sam udjel poreza i doprinosa u BDP-u važniji pokazatelj. Pogledajmo stoga kako izgleda isti prikaz kada ukupne prihode države zamijenimo samo prihodima od poreza i doprinosa. Nažalost, trenutno su nam dostupni podaci samo za 2022., a obradu i kompletiranje podataka za 2023. europski statističari očekuju završiti do kraja listopada.
Slika 5.
*Bez Luksemburga i Irske
Izvor: Eurostat, obrada autora
Slika 5 izgleda nešto povoljnije, ali vidimo da se Hrvatska i dalje nalazi iznad regresijskoga pravca. Češka, Poljska, Estonija, Litva, Rumunjska i neke druge nama usporedive zemlje imaju niže porezno opterećenje, iako imaju veći BDP od nas. Štoviše, podaci RH za 2023. pokazat će daljnji rast prihoda od poreza i doprinosa u BDP-u jer znamo da su nam prihodi od poreza i doprinosa rasli po stopi od blizu 20 posto u 2023., dok je istodobno hrvatski nominalni BDP porastao oko 12 posto. Dakle, za očekivati je da će se s ažuriranim podacima za 2023. Hrvatska još izdići iznad regresijskog pravca. No, već sada imamo snažne indicije da će i za 2024. udio prihoda od poreza i doprinosa dodatno porasti! Naime, ministar financija nedavno je iznio podatak kako se od oporezivanja dohodaka u prvom polugodištu ove godine slilo 25 posto više novaca nego u istom razdoblju 2023., a s obzirom da znamo i kako osobna potrošnja raste brže od BDP-a, tako je za očekivati i da će prihodi od PDV-a, najizdašnijeg državnog poreza, rasti brže od nominalnog BDP-a. Stoga je izgledno da će u 2024. prihodi od poreza i doprinosa kao udio u BDP-u biti osjetno viši nego u 2022., odnosno položaj Hrvatske na slici 5 bit će još nepovoljniji.
Dakle, porezno opterećenje mjereno udjelom poreza i doprinosa u BDP-u u Hrvatskoj već je sada visoko, a ima tendenciju rasta. Kada tome dodamo i ostale prihode koje država ima (u najvećoj mjeri EU sredstva), Hrvatska naprosto značajno odskače u usporedbi sa sličnim zemljama (kao što smo vidjeli na slici 4). Uvoditi novi porez u takvim okolnostima, a bez adekvatnih kompenzacijskih mjera tj. smanjenja nekih drugih poreza u istom iznosu, u najmanju je ruku upitne ekonomske opravdanosti.
Zaključno
Iz svega gore navedenoga možemo zaključiti kako je Vlada RH i ovoga puta napravila niz propusta pri najavi uvođenja poreza na nekretnine. Ako i prijeđemo preko pitanja kršenja izbornog obećanja da neće biti poreza na nekretnine, a ne znam zašto se o tome ne bi barem raspravljalo (šutnja medija je zabrinjavajuća), onda barem moramo zahtijevati kvalitetne analize i argumente, a ne šutke prihvaćati PR fraze i nabacivanje brojevima o praznim stanovima. Ako se kaže da je namjera poreza na nekretnine prebaciti porezni teret s rada na imovinu, onda je nedovoljno da se osobni odbitak poveća samo s 560 na 600 eura (i usput šuti o onome što se dogodilo u posljednje 3 godine s prihodima od poreza na dohodak). Zašto nitko ne upita ministra koliko je ljudi u posljednje 3 godine ušlo u porezne škare i gdje je tu vidljivo porezno rasterećenje rada? Zašto bruto plaće rastu brže od neto odnosno tko prisvaja nerazmjerni dio povišica radnika? Koliko se planira prikupiti od poreza na nekretnine, a za koliko će rasteretiti dohotke radnika i umirovljenika?
Sve su ovo pitanja o kojima se može i mora raspravljati čak i prije nego nam se predstave svi detalji poreza na nekretnine. A kad se predstave svi detalji novog poreza, onda možemo i o „sitnicama“. Raspravljati pak o sekundarnim stvarima dok nam slon sjedi u sobi, naprosto ne priliči.