Konačno je došao i taj dan. Dugo najavljivani 2. travnja ili, kako ga je Trump nazvao, Liberation Day – dan kada je uveo „velikodušne“ recipročne carine.
Trump aludira na prekid s višedsetljetnom američkom tradicijom otvorenosti domaćeg tržišta prema svijetu bez obzira na carinske barijere koje je taj svijet imao prema američkim proizvodima. Tim povodom kazao je da ne zamjera strancima koji su „gulili“ Ameriku, jer to im je bilo u interesu; zamjera onima koji su u Ovalnom uredu sjedili prije njega jer su dozvolili takvu politiku.
Podsjetimo na kronologiju Trumpovog carinskog rata: nakon posebnih carina za pojedine zemlje (Kina, Kanada, Meksiko) i posebnih carina za proizvode od čelika i aluminija (25% bez obzira na to odakle dolaze), prvo su najavljene (i od ponoći uvedene) posebne carine na automobile i autodijelove (25%), također bez obzira odakle dolaze, a konačno su najavljene i uvedene Trumpove velikodušne recipročne carine.
Recipročne carine proglasio je velikodušnima jer su određene približno na pola prosječnih carinskih stopa koje druge zemlje i područja navodno zaračunavaju na uvoz američkih proizvoda. Međutim, u carinske stope koje su služile kao polazište za izračun uračunat je i ne-monetarni ekvivalent carinskih barijera. Ako je suditi prema najavi, u to su na zasad nepoznat način uračunati ekvivalenti ne-carinskih barijera i razlika u poreznim sustavima. Time je srušeno temeljno načelo WTO-a da su porezni sustavi unutarnja stvar suverenih država koja je odvojena od pitanja carina. Takvu mogućnost sam najavio u tekstu o takozvanom Mar-a-Lago Accordu (koji se nikada neće dogoditi u vidu sporazuma).
Evo hipotetičkog primjera: prosječna stopa PDV-a u EU iznosi 22%, a prosječni porez na promet u SAD-u oko 5%. To je razlika od 17 postotnih bodova. Kada bi razlika u prosječnim carinskim stopama na uvoz SAD-a iz EU i na uvoz EU iz SAD-a bila 22 postotna boda u korist EU, onda bi recipročna carina iznosila 39% = 22% + 17%. Trump tvrdi da je upravo tako izračunata recipročna carina za uvoz iz EU, kao 39% (ne znamo točnu podjelu između carinskog i poreznog diferencijala). No, on je navodno velikodušan (eng. kind: govorio je o kind umjesto full reciprocal tariffs): primijenit će samo pola od te stope na uvoz iz EU (20%). Na isti način, za Kinu su u administraciji izračunali 69%, a primijenit će 34%, i tako dalje. Od zanimljivijih primjera vrijedi spomenuti opće recipročne carinske stope od 24% za Japan, 26% za Indiju, 25% za Južnu Koreju, 31% za Švicarsku i 10% za UK. 10% je minimum.
Moglo bi se na prvu zaključiti da je EU još dobro i prošla. Međutim, metodologija računice, sami izračun, kao i koncept velikodušnosti carina, krajnje su upitni. Opet će dobro poslužiti primjer. Ranije je kao opravdanje za uvođenje recipročnih carina često istican primjer trgovine automobilima između SAD-a i EU gdje je SAD zaračunavao carinu po stopi od 2,5%, a EU 10% (ali nije spominjan obratan odnos za gospodarska vozila). Tih 7,5 postotnih bodova bili su „guljenje“ Amerike (prema Trumpu), iako je vjerojatnije da Europljani nisu masovnije kupovali američke automobile zbog drugih razloga – jer nisu konkurentni i ne odgovaraju preferencijama europskih potrošača – a ne zbog carine od 10%. Po novome, Amerika zaračunava 20% opće recipročne carinske stope i još 25% posebne stope na automobile. Ako nema kumulacije tereta (tehniku obračuna još ne znamo), to je sada 45% ili 4,5 puta više nego što EU zaračunava na uvoz automobila iz Amerike. I da nema posebnog poreza na automobile recipročna bi bila dva puta veća od carine koju EU naplaćuje na uvoz američkih automobila.
Spomenimo da su među 10 najvećih zemalja izvoznica automobila u Ameriku četiri članice EU: Njemačka na petom mjestu s godišnjim izvozom oko 25 milijardi dolara, Slovačka na sedmom s oko 7 milijardi, Švedska na osmom s oko 4 milijarde i Italija na devetom s oko 3 milijarde dolara. Za Italiju i Švedsku ovi su iznosi zanemarivi (iako nisu za Volvo i Fiat). Za Njemačku su nešto značajniji, ali makroekonomski ne toliko bitni (oko 0,6% BDP-a), iako će biti značajan uteg za posrnulu auto-industriju. Za Slovačku se radi o veoma velikih 5% BDP-a koji će ostaviti traga na slovačkom rastu koji je do sada ionako bio previše ovisan o dominantnoj auto-industriji.
S Kinom je drugačije. Veoma malo kineskih automobila prodaje se u Americi. No, Kina se suočava s ukupnim efektom od 54% – 20% posebne carine na sve što dolazi iz Kine i 34% opće recipročne carine. Teško je zamisliti da to neće utjecati na inflaciju. Kina u SAD najviše izvozi jednostavnija potrošačka dobra – namještaj, rasvjetna tijela, kućanske aparate, igračke i sportske rekvizite za koje je teško zamisliti da im se proizvodnja može brzo preseliti u SAD i biti jeftina kao što je u Kini.
Nakon objave recipročnih carina terminski ugovori na dionice zabilježili su oštar pad za oko 3%. Tržišta budućnost očitavaju drugačije od Trumpove administracije koja najavljuje investicijski boom i „zlatno doba“ zahvaljujući carinama jer se kladi u masovno otvaranje novih proizvodnih pogona u SAD-u radi izbjegavanja carina. Tržišta, barem na prvu, uzimaju u obzir činjenicu da mnoge zemlje neće pasivno promatrati Trumpovu „velikodušnost“ i računaju s mogućnošću šireg trgovačkog rata. Nitko više ne vjeruje u teoriju glavnog ekonomskog savjetnika Donalda Trumpa Stephena Mirana koji je maštao o optimalnoj konstelaciji u kojoj jači dolar poništava učinak carina na cijene. I dolar se zadnjih tjedana kretao u „krivom“ pravcu.
U očekivanju odmazdi, Amerikanci neformalno najavljuju da će jednostavno podizati recipročne stope proporcionalno učincima revanša. S druge strane, signaliziraju mogućnost pregovaranja prema dolje po načelu „you charge us less, we charge you less“. Međutim, mogućnost za bitne pomake u pregovorima nailazi na nekoliko prepreka.
Prvo, Amerika ne komunicira nikakav vremenski ili kakav drugi okvir pravila pregovaranja. Drugo, metodologija koja miješa carine s porezima na potrošnju konfuzan je i nepogodan okvir za pregovaranje: ako je komponenta poreznih razlika veća od komponente razlika u stopama carina, o čemu uopće pregovarati? Pozvati nekog njemačkog profesora da održi predavanje o tome da PDV ne razlikuje domaća i uvozna dobra? Treće, u Bijeloj kući je ekipa koja vjeruje da su carine fantastična stvar jer će potaknuti investicije i napuniti proračun, pa sve dok je punjenje proračuna (kratkoročan) prioritet, od Amerikanaca je teško očekivati nešto u pregovorima. Jedan od Trumpovih savjetnika i glavnih promotora carina, Peter Navarro, kazao je da carine američkom proračunu moraju donijeti najmanje 600 milijardi dolara na godinu (oko 2% BDP-a), što je trećina koja je potrebna za krpanje deficita federalnog proračuna (državni tajnik za trgovinu Lutnick nedavno je spominjao i do bilijun svježnih dolara na godinu u proračunu).
O uskoj povezanosti pitanja carina s pitanjima krpanja proračunske rupe svjedoči dio Trumpova govora u kojem je naglasio da će prihodi od carina omogućiti porezna rasterećenja. Zakon je u pripremi. U maniri smišljanja komunikacijskih slogana za svoje politike (ovo je bio „Liberation Day“), budući porezni zakon na oduševljenje navijača Dinama odlučio je nazvati BBB – Big Beautiful Bill. No, nije se usudio komunicirati više detalja od maksimalne domišljatosti svoga intervencionističkog uma (pohvalio se da je osobno smislio tu mjeru): kamata na kredit za kupnju automobila proizvedenog u Americi priznavat će se kao trošak (umanjenje osnovice) za obračun poreza na dohodak.
Sada su na potezu trgovački partneri: uzvratiti, pregovarati, ili na neki jako pametan način kombinirati jedno i drugo?
Već smo vidjeli donedavno nezamislive stvari: Japan, Južna Koreja i Kina sjeli su za stol kako bi razgovarali o koordiniranoj reakciji na američku trgovačku politiku i spriječili negativne efekte na dostignuti stupanj slobode razmjene u Aziji. EU i Indija su ubrzali (teške) pregovore o novom trgovačkom sporazumu nakon što je EU nedavno zaključila takav sporazum sa Mercosurom i Čileom. No, realno, od takvih pregovora i sporazuma ne treba očekivati čuda. Naročito ih ne treba politički reklamirati kao neka izvanredna postignuća. Jer, jedino pravo pitanje je kako pristupiti daljnjim razgovorima sa SAD-om.
Prva je strategija dobrog saveznika. Ne uzvratiti odmah. Pregovarati, jer revanš je trošak i za osvetnika. Nuditi rješenja, osobito u uvjetima kada je očuvanje preostalog savezništva sa SAD-om bitno i zbog sigurnosne situacije u EU, osobito u Ukrajini.
Druga je strategija ljutog osvetnika. Fuck off, America! Problem sa strategijom ljutog osvetnika je dvojak. Prvo, nemoguće je dobiti velik broj država članica EU za takvu strategiju jer se nacionalni politički i ekonomski pogledi razlikuju. Drugo, Amerikanci će bez previše dvoumljenja paritati svakom kontranapadu. Jedino što ih stvarno može boljeti je napad na američki izvoz usluga u EU koji je u debelom suficitu od 50 milijardi dolara. EU bi trebala koristiti neke vrlo nestandardne instrumente (npr. poreze na digitalne transakcije, međunarodne prijenose podataka i slično) koji bi direktno pogodili američke Big Tech kompanije koje veliki dio prihoda ostvaruju u EU. Amerikanci ni ne pomišljaju da bi EU mogla izvesti tako nešto, jer pretpostavljaju da se EU u tom slučaju plaši potpunog i nepovratnog raspada zadnjih tračaka transatlantskog partnerstva.
Moje je mišljenje da za strategiju ljutog osvetnika uvijek ima vremena i da ne treba ići u rat bez vojske i pričuve. Trump je postavio ludi rollercoaster ali nikoga ne tjera da se niz njega spusti. I previše sam pisao o revolucionarnom mindsetu Trumpove administracije što se ovdje prevodi u činjenicu da imamo posla s ljudima koji vjeruju, podcrtavam, religiozno vjeruju u moć carina. Toliko vjeruju u to da će carine potaknuti zlatno doba američkih investicija da ih ništa kratkoročno – ni inflacija, ni gospodarsko usporavanje, ni recesija – neće pokolebati. Njihov odgovor će biti No long term gain without short term pain, sve dok je short term pain apstraktan pojam – dok se neka takva nevolja stvarno ne dogodi.
Osim toga, administracija će se sada prvo naći pod pritiskom različitih domaćih lobija koji su za njih važniji od posjeta stranih državnika, ministara i trgovačkih atašea. Mnogi američki lobiji s dobrim vezama u republikanskoj stranci sada kreću u napad sa zahtjevima za izmjenama i izuzećima jer neposrednije kalkuliraju s gubicima i troškovnim učincima carina. A kako je svaka američka međunarodna politika prvenstveno preslika one domaće, trebat će proći nekoliko mjeseci da se kod kuće snime prvi stvarni efekti. Sve prije toga bit će samo vožnja po rollercoasteru koji je izgradio Donald Trump, to jest replika njegovog pristupa – puno buke, busanja u prsa i, prije svega, još više neizvjesnosti.