Utrka prema dnu: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Flynt / Dreamstime

Ad
Ad

Davor Bernardić je prošli tjedan rekao da SDP-u ide super, a Andrej Plenković da će sigurno smanjiti stopu PDV-a. Kome vjerovati? Tako opušteni početak godine nakon histerične 2017. obilježene Agrokorom pokazuje da je društvena atmosfera trenutno negdje između kontemplativne i komorne.

Isplati li se u takvim uvjetima uopće baviti rukometom (i nezaobilaznim Červarom) ili posjetom Predsjednice Bosni i Hercegovini? Možda je ovo drugo vrijedno spomena. Jer tema o Predsjednici uvest će nas u mnogo dublju temu o ekonomskom nacionalizmu i populizmu kao instrumentu obnavljanja gospodarskih nevolja ove zemlje.

Kad zastave stoje jedna uz drugu

Igrom slučaja bio sam u srijedu u Sarajevu u istom hotelu kao i naša Predsjednica (Hotel Europe, po kojem sam nazvao knjigu eseja objavljenu 2011.). Bilo je lijepo u foajeu vidjeti zastave BiH i Hrvatske jednu pored druge. Predsjednici u čast. Dvije prijateljske susjedne države koje se uvažavaju, surađuju, pomažu. Koje se trude prevladati teške naslage pogrešaka iz prošlosti. Zbog toga je posjet Grabar Kitarović drugoga dana Ahmićima (gdje su stradali Muslimani) i Križančevu selu (gdje su stradali Hrvati) bio veoma važan. Mali korak prema dalekoj budućnosti kada će žrtve biti samo ono što jesu – žrtve – a ne naše ili njihove žrtve. Do tog trenutka treba riješiti još mnoge stvari i s naše i s bošnjačke i sa srpske strane. Ali, bravo za Grabar Kitarović.

Nasuprot tome, kad su u pitanju ekonomske teme, politika uporno ponavlja pogreške iz prošlosti. Predsjednica je započela tjedan ponavljanjem stare priče koja joj na Facebooku provjereno nosi desetke tisuća lajkova: «Like za radna mjesta u Vukovaru i popularne Zenge!!!», napisala je uz sliku na kojoj u rukama drži žutu čizmu iz Borova, istu onu u kojoj je stajala povodom obljetnice pada grada pred samo dva mjeseca.

Kad ekonomski nacionalizam postane problem

Ekonomski nacionalizam uvijek pali jer budi emociju (kupujmo Hrvatsko) mnogo prije nego razum. A on, prokletnik, nameće prizemna pitanja: (1) imaju li Zenge konkurentan odnos cijene od 599 kuna i kvalitete, i (2) je li primjereno (i dozvoljeno) da predsjednica države reklamira proizvod jednog proizvođača koji ima (i domaće) konkurente?

Vukovar je to, reći ćete. Tako ćete više ili manje ponoviti ono što misli vojska od gotovo 19,000 građana koji su lajkali reklamu s Predsjednicom za Zenge. Pritom ćete zaboraviti da je riječ o eklatantnom rušenju ravnopravnosti tržišnog natjecanja koje je država – ista ona država koju Predsjednica predstavlja i štiti – dužna čuvati kao ustavnu vrednotu tretirajući sve njene građane i pravne osobe na ravnopravan način.

Valja znati da je Borovo poduzeće koje je od 2012. do 2016. ostvarilo gotovo 200 milijuna kuna gubitka završivši samo jednu godinu u (malom) plusu. Kapital mu se rapidno topi. Prema javno poznatim parametrima, Borovo ne može preživjeti na tržištu. Prošle godine je vlada ponovo založila vrijedne dionice iz svoga portfelja ne bi li Borovo podiglo kredit (kod HBOR-a).

Vlada je tako postupila jer je riječ o oko 700 zaposlenih. Za Vukovar je to ogroman broj pred kojim nitko ne može ostati ravnodušan. Ali uz dužno poštovanje prema moralnoj i političkoj obavezi da se ne bude ravnodušan, postavlja se pitanje što je dužnost političara: treba li političar odbijanje ravnodušnosti pretočiti u obranu statusa quo na način koji drugome može nanijeti štetu, ili bi nemirenje s ravnodušnoću prema 700 radnih mjesta u Vukovaru trebalo pretvoriti u stvaranje nečeg novog i perspektivnog za ljude koji tamo žive i rade, a ne u jeftino skupljanje političkih bodova.

Funkcioniraju li opravdanja za Predsjednicu

Predsjedničinu reklamnu kampanju naizgled mogu opravdati dvije stvari. Prvo, ona nema stvarnu odgovornost i moć za rješavanje ekonomskih problema. Iz te pozicije može reći da nije zadovoljna što vlada i lokalne vlasti ljudima u Vukovaru nisu osigurale bolje perspektive. Zbog toga je odlučila da je bolje poduzeti nešto, ma kako izgledi za uspjeh (da Zenge postanu tržišno čudo od gležnjače) bili mali.

Drugo, blaga priprema Zorana Milanovića za ulazak u predsjedničku utrku nakon samo jednog ozbiljnog intervjua i malo PR-a pokazala je da čovjek s lakoćom preskače Petrova i Sinčića i 20%, i ulazi u drugi krug (anketa Nove TV). To je kod Predsjednice moralo izazvati nelagodu. Milanović je političar poznat po tome da je idejno sposoban za gotovo sve, od oštre ljevice preko liberalnog centra do socijalnog i nacionalnog konzervativizma. Što je stariji, to je skloniji prihvaćanju nacionalno-zaštitničke pozicije kao esencije uloge države. Njegovi javni nastupi u zadnje vrijeme odišu euroskepticizmom. Time će posve neutralizirati Sinčićev potencijal za rast na toj temi, a s lakoćom će zauzeti i protekcionistički stav o nekoj budućoj ekonomskoj temi i skinuti s glave Grabar Kitarović tu simboličnu krunu majke zaštitnice – podupirateljice.

Jesu li želja da se učini bilo što dobro i prijetnja izazivača dovoljna opravdanja za Predsjedničinu kampanju? Ona zbog položaja koji ima mora voditi računa o širim reperkusijama onoga što radi. Prvo mora povesti brigu o tome kako će njena reklamna kampanja za jedan proizvod utjecati na tržište gležnjača i konkurente te na buduća ponašanja političara. Zašto političari, pa i njeni konkurenti sljedeće godine ne bi u političkim kampanjama reklamirali proizvode koji se sviđaju narodu ne bi li im se i oni svidjeli? Sada je lako zamisliti političkog konkurenta na sljedećim izborima kako se pojavljuje u reklami za vijke iz Knina ili kako u zamašćenoj plavoj kuti odrađuje smjenu s radnicima u brodogradilištu dok na mobitelu razgovara sa svojim znancem premijerom neke druge zemlje nagovarajući ga da njihova vojska naruči izgradnju krstarica u hrvatskim brodogradilištima. Taj bandićevski politički diskurs «delam» (konkretno), do savršenstva je doveo slovački premijer Fico, također jedan od majstora modernog populizma. On je već odradio noćnu šihtu u tvornici (pred kamerama naravno), nešto što ni Titu i Kardelju nije padalo na pamet raditi (bravar je volio samo najfinije stvari). Dakle, pred nama je svijet u kojem će političari konačno raditi, samo će svatko biti smješten u kontekst koji zaslužuje u očima mase birača: lijepe kandidatkinje idu u marketing i prodaju, a mačo frajeri direkt u proizvodnju. Može i u skladište.

Drugo, Predsjednica mora brinuti  o tome kako će poruka o tome da se vlasti nisu dovoljno angažirale oko Borova utjecati na popularna ekonomska tumačenja da je problem u zavjerama ili nesposobnostima nadležnih, što je dovelo do «deindustrijalizacije» (Borovo je nekada imalo više od 20,000 zaposlenih), «uništenja privrede», a sve u korist stranaca i uvoznoga lobija. Ukratko, osoba na toj poziciji svakim činom i izjavom utječe na širenje ideja, u ovom slučaju ekonomskih, i time preuzima odgovornost za afirmaciju društvenih vrednota i stavova.

Naravno, isto vrijedi i za njene političke konkurente. Zaključak o tome kamo to sve skupa vodi izvest ćemo na kraju.

Problemi su realni: slučaj rafinerije Sisak

U Hrvatskoj doista postoje mjesta poput Istočne Slavonije, Banije, Like i dijelova zaleđa Dalmacije gdje nema dovoljno alternativa (čitaj: perspektiva). Vlasti, ali ni građani i poduzetnici koji tamo žive doista nisu uspjeli riješiti problem. Ne ulazeći u razloge zašto je tako, postavlja se pitanje je li to dovoljan razlog za pribjegavanje ekonomskom nacionalizmu i populizmu koji zapravo ne nudi nikakva realna rješenja (čak ni Trump nije uspio s protekcionizmom u SAD-u), ali budi emocije i lažne nade?

Pitanje je važno i zbog prošlotjednih događaja u INA-i odnosno rafineriji Sisak koju INA navodno planira zatvoriti. Predsjednica se svrstala uz oporbu u toj priči. Oporba se pak, u ovom slučaju predvođena Mostom, svrstala uz sindikate. Šire tezu da je rafinerija zapravo dobar biznis, a da se iza navodne ideje o zatvaranju krije neka zavjera, vjerojatno kombinacija mađarskih interesa i želje naše vlade da što jeftinije kupi INA-u.

Dakle, ono što vidimo na političkoj i medijskoj površini ponavljanje je istog ekonomsko-nacionalističkog odnosno populističkog obrasca. Vrzino kolo pasivnih razočaranja koje navodno uzrokuju drugi, a ne mi sami.

To opako kolo vrti se na dva načina. Prvi je ovaj koji je upravo opisan. Umjesto da se pametnim politikama osiguraju nove investicije, poslovi, prekvalifikacije ljudi i razvoj, zapuštanjem problema teškoće se nekako dovuku do novog izbornog ciklusa. Onda eskaliraju. Tada pritisci odozdo (čiji je cilj održati status quo u nekoj neodrživoj proizvodnji) narastu, a političari odozgo reagiraju na dva načina. Oni na vlasti pokušavaju brzim rješenjima bez dovoljno pripreme nekako riješiti problem. Oni drugi podgrijavanjem razočaranja i pružanjem lažne nade dalje rolaju ciklus obećanja koja se u pravilu nikada ne ostvare (jer ni rafinerija u Sisku ni Borovo kao ni Petrokemija i Uljanik neće postati profitabilne proizvodnje bez ozbiljnog restrukturiranja). Zbog toga je razočarenje u sljedećem ciklusu sve veće. Kad dođu izbori, političari moraju pružiti još snažniji podražaj (obećanje) ne bi li se dopali sve više razočaranim biračima koji traže obranu statusa quo jer ne vide boljih alternativa.

Simptom uzimanja sve jačeg i jačeg stimulansa pokazuje da je riječ o kolektivnoj adikciji uz koju društvo tone sve dublje u vjerovanjima u pogrešne ekonomske ideje i načine «spasa».

Tržište je krivo za sve

Drugi način kako se vrzino kolo vrti odnosi se na standardnu priču o tome da su neoliberalni kapitalizam i tržišno gospodarstvo krivi za sve. Navodno, da se imalo strategiju, da se znalo štititi nacionalni interes, da nije bilo divlje privatizacije, nevolja ne bi bilo. Eno, i Most (Bulj) i Živi zid (Bunjac) sa saborske govornice ovaj tjedan skupljaju simpatije birača napadima na privatne poduzetnike koji pokušavaju nešto zaraditi u brodogradnji ne bi li se prekinulo višedesetljetno trošenje desetina milijardi kuna poreznih obveznika radi održavanja proizvodnji na neodržive načine.

Kapitalizam, u čijem okviru nastaje tehnološki napredak, a o kojem najviše zavisi poboljšanje životnog standarda, doista uzrokuje nastanak, nestanak i seljenje tradicionalnih proizvodnji. Tržište i kapitalizam u nekom širem smislu stoga jesu «krivci» za Borovo, Sisak, probleme u brodogradnji, Petrokemiji i Agrokoru. Krivi su i za to što danas kninskim kolodvorom prolazi ne znam koliko puta manji broj kompozicija nego nekada.

Međutim, poanta je u tome da se ti procesi ne mogu spriječiti. Uostalom, kako apstrakcije poput «tržišta» i «kapitalizma» mogu imati odgovornost? Odgovornost je rezervirana za ljude. Svijet je dinamičan, u njemu se stalno nešto mijenja, tome se valja prilagoditi, a prilagođavaju se ljudi. Nitko se ne može trajno zaštititi od hoda civilizacije, osobito ako želi uživati njezine plodove koje uvozimo – od boljih TV uređaja i automobila do platežno sve sposobnijih stranih turista (oni su taj novac koji ovdje troše zaradili negdje drugdje, zar ne?).

Političari stoga mogu birati između dvije strategije. Jedna je širiti populističku iluziju da se možemo «obraniti» i da je država, to jest vlada, ta koja će čuvati naš način života, običaje i proizvodnje tako da sve ostane onako kako su radili naši stari.

Druga je strategija pokušati napraviti nešto konkretno – dobrim politikama proširiti mogućnosti odabira, ojačati alternative, opcije kroz nove investicije, obrazovati ljude. Paziti na vrednote i ideje, da se ne šire iluzije, jer to je bitan dio društvenog oblikovanja i razvoja. Međutim, ta strategija na kratak rok, a kratki rok je u politici jedini bitan, nosi sve manje podražaja i glasova. Tako da možda predstoji političko-komunikacijska utrka prema dnu. Hoće li to biti i ekonomska utrka prema dnu pitanje je za neku drugu nedjelju.