U osnovi postoje dvije vrste javnih službenika. Oni koji su zaduženi za razvoj i oni koji su zaduženi za mir, red i stabilnost. Postavlja se pitanje kako izmjeriti doprinose tih dviju po karakteru različitih skupina javnih djelatnika.
Problem je težak, ali na različite načine. Kod prvih – koji obećaju razvoj – imamo problem vremenskih pomaka. Bez obzira čine li dobro ili loše, efekti toga činjenja ogledaju se u budućnosti. Ponekad u vrlo dalekoj budućnosti. Zbog toga je veoma teško racionalno identificirati uzroke i posljedice, što otvara prostor za političke i medijske improvizacije.
Primjer: izgradnja autocesta u Hrvatskoj prije Velike recesije 2009.-2014. Taj projekt, koji je imao veliku potporu javnosti (prema tadašnjim istraživanjima javnog mnijenja oko 80%), tek je nekoliko godina kasnije pokazao sve svoje negativne strane jer su dugovi koje je trebalo vraćati ugušili mogućnost brzog ekonosmkog oporavka od pretprošle krize. Prema tome, nešto što je imalo snažnu javnu potporu (do te mjere da su svi žmirili na očitu korupciju i financijsku neracionalnost), tek je nekoliko godina kasnije pokazalo svoje ružno lice.
Kod drugih javnih djelatnika – onih koji su zaduženi za mir, red i stabilnost – priroda problema je drugačija. Veoma je teško zamisliti kako bi svijet izgledao da tih javnih djelatnika nema, ili da svoj posao obavljaju na neki drugi način. Stoga sam rizik da bi u alternativnom svemiru svijet mogao izgledati mnogo lošije od ovog, potiče ljude da se ne igraju vatrom i prihvaćaju stvari takve kakve jesu bez obzira što učinke pregaoca zaduženih za mir, red i stabilnost nije moguće izravno mjeriti. Eksperiment nečinjenja – paralize – mogao bi biti preskup.
Primjer: središnji bankari koji brinu o inflaciji. Prošli tjedan svjedočili smo tome da puka najava američke središnje banke FED-a o stezanju monetarne politike može ohladiti financijska tržišta i ojačati dolar spram ostalih svjetskih valuta. Međutim, nitko ne može znati bi li u alternativnom scenariju bez takve najave inflacija uistinu uskoro bila manja, a svijet „bolji“ (bez obzira o kojem kriteriju boljeg svijeta govorimo). Inflacija je dovoljno velika opasnost koja pruža opravdanje za činjenje. Nešto slično smo vidjeli u pandemiji.
Nije riječ o tome da je sve nemjerljivo. Naprotiv, puno toga se može izmjeriti. Samo što ljudi to rijetko rade. Mjerenje učinaka je skupo, dugotrajno i – vjerojatno najvažnije – mjerenje isušuje misticizam, improvizaciju i manipulaciju kojih ne nedostaje na tržištima, u politici, obitelji, ukratko u svim područjima života.
Štoviše, Zemljani nisu Vulkanci. Stoga možemo pretpostaviti da ljudi imaju određenu sklonost ne-mjerenju, čak i kada je mjerenje moguće, ne bi li sačuvali sokove nepredvidivosti, iluzija i manipulacija. Dobar dio ljudi u njima pliva i uživa više nego bebe u fruteku. Na koncu, pretjerivanje s obećanjima i zavodljivo zavaravanje sama je bit politike. Zbog toga Vulkanac nema šanse dobiti izbore na zemlji. Vulkanci idu u business, iako i tamo često vrijede neka druga pravila igre.
Zašto sve ovo govorim? Zato što se u dugom roku ipak uspostavljaju neke čvrste veze. Baloni, ako se previše napuhavaju, pucaju. Materija, ako se previše sažima, eksplodira (uz pretpostavku da se ne pretvara u crnu rupu). Akcija, reakcija. Nagrade veće od doprinosa dovode do bankrota, a nagrade manje od doprinosa dovode do odlaska najboljih ljudi (iz obitelji, poduzeća, države, svejedno je – princip je univerzalan).
Princip razmjera nagrada i doprinosa ugrađen je u ekonomski nauk koji nije samo normativan ili preskriptivan (ne propisuje apstrakno što bi trebalo biti), već je i deskriptivan (opisuje konkretno što je bilo ili što jest). Postulat o kojem je riječ kaže da plaća odnosno trošak rada izjednačava granični (dodatni) proizvod radnika. Ta igra vrednovanja očito zahtijeva neki oblik mjerenja. U privatnom sektoru se tome teži, premda odstupanja, zbog problema mjerenja, mogu biti velika. U politici, u kojoj krajnju vrijednost procjenjuju glasači, odstupanja su još i veća. No proces ne bi trebao biti lišen tendencije dugoročnog uravnoteženja nagrada i doprinosa. Krajnji kriterij, naravno, može biti drugačiji nego u privatnom sektoru, jer cilj politike nije dobit kao u poduzeću, no jasno vam je što želim reći: manje je važno što se mjeri – drveće, klupe, reciklirano smeće ili profit – važnije je da se mjeri.
Poteškoće mjerenja u javnoj areni često isključuju definitivnost statističkih mjera i upućuju na „mjerenje“ uz pomoć osjećaja. Famozni „feeling“ često proizlazi iz opisa je li netko nešto napravio i kako je to napravio. Preslikamo li to na događaje u Zagrebu, shvatit ćemo da je bivši gradonačelnik svoju snagu (i uporišta među glasačima) crpio širenjem slike o delanju – danonoćnom „žrtvovanju“ za dobrobit ljudi. U osnovi nije bilo razlike u odnosu na razdoblje velikih infrastrukturnih investicija kada su širom zemlje nicali kilometri autocesta i tisuće kvadrata novih sportskih dvorana, a političari se javnosti predstavljali kao oni koji su gotovo pa golim rukama sve to izgradili. Svi su bili zavedeni aktivom, a nitko nije obraćao pažnju na pasivu (tko će sve to, kada i kako platiti). To je očito funkcioniralo do 2020.
Danas svjedočimo okretu strana u političkoj formuli. Fokus je na pasivi. Prvi potezi nove gradske vlasti u Zagrebu šalju poruku racionalizacije. U središtu su neizbježni automobili, no vulkanski duh racionalizacije počinje zahvaćati i šire. Predsjednik Skupštine Grada Zagreba Joško Klisović najavljuje da će zatražiti smanjenje svoje plaće kako bi ona bila manja od plaće gradonačelnika, a u paketu racionalizacije naći će se i neizbježni vozni park: “Tražiti ću da vozilo za službene potrebe predsjednika Gradske skupštine bude primjereno potrebama, a nikako ne luksuznije od onoga kojim se koristi za službene potrebe gradonačelnik Zagreba.”, navodno je izjavio Klisović. Kako protumačiti ovaj nalet skromnosti?
Optimist zaveden dosadašnjim razmatranjem u ovome tekstu pozdravit će najavu kao dio spomenutog trenda uravnoteženja. Ako političari već nemaju velike razvojne ideje, pozitivno je težiti uravnoteženju sažimanjem nagrada sukladno skromnim očekivanim rezultatima. Birači će cijeniti skromnost, a neki će to protumačiti i kao pravednost koju smo zaboravili.
Realist koji se ničim ne da zavesti, k tome impregniran s više slojeva iskustva i cinizma, primijetit će da je sve već viđeno. Kada je vlada Ivice Račana početkom 2000., a ima tome više od dvadeset i jedne godine, zasjela na Markov trg, prvih je dana uslijedio pravi mali vašar pokazivanja skromnosti. Na stranu što je vašar pokazivanja skromnosti sam po sebi oksimoron, podsjetimo se kako se na posao dolazilo u hrđavim Zastavinim vozilima (u najboljem slučaju u Golfovima montiranim u sarajevskom TAS-u) proizvedenima prije rata u bivšoj državi. Čak je i mitski bicikl – taj nezamjenivi simbol i signal urbanog moderniteta i pripadnosti pan-europskoj zero emission kulturi – već tada upražnjavan od strane rijetkih ministara koji su vidjeli malo više svijeta od većine kolega (današnji kolumnist Telegrama Goranko Fižulić). Ni u Zagrebu to nije ništa novo – pokojni Josip Kregar znao je do posla otpješačiti u onom kratkom razdoblju kada je bio Vladin povjerenik za Grad Zagreb, ako dobro pamtim, još prije Bandićeve ere.
Naravno, trajalo je kratko, otprilike onoliko koliko traje post-izborni impuls političkog adrenalina dok ga ne zamijeni stres i tutanj dnevnih događaja koji se nižu filmskom brzinom. I ne radi se samo o tome da se oni na vlasti opuste i zažele kožnih siceva i najboljih restorana. Radi se o tome da glasači zapravo ne žele dugo živjeti od skromnosti svojih izabranih predstavnika. Ovdje ne žive Skandinavci. U Hrvatskoj se oduvijek živi od snova.