Whiplash dilema: je li dopušteno ispadanje iz zone komfora?

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Samo je jedna stvar gora od obećanja hrvatskih političara: govori povodom dodjele Oskara. Slušajući ovogodišnje laureate – Joaquina Phoenixa (za ulogu Jokera)  i Rene Zellweger (za ulogu Judy Garland) – pitao sam se gdje završava gluma, a počinje „stvaran život“ i karakter. Pitao sam se koliko javna ispovijed „bio sam sebičan“ (Phoenix) korelira s iskrenim pokajanjem, a koliko je riječ o potrebi da se izrekne nešto društveno prihvatljivo i politički korektno, na malo pomaknut način koji je uvijek atraktivan za pozornicu Dolby teatra u Hollywoodu (ne ulazeći u svjesnost odnosno autentičnost odabira takve strategije nastupa)?

Evidentna slabost filmova koji u zadnje vrijeme nastaju u Hollywoodu vratila me nekoliko godina unatrag, u jednu od najplodnijih novijih filmskih godina – 2014. Tada je premoćno pobijedio Birdman s Michaelom Keatonom. Međutim, moć toga filma s vremenom blijedi u usporedbi s konkurentom Whiplash, za kojeg je J.K. Simons više nego zasluženo dobio Oscara za sporednu mušku ulogu. No, sam film se nije mogao pohvaliti niskom nagrada kakve je tada zaslužio Birdman.

Osim što će nas vratiti u jednu od zadnjih plodnih holivudskih godina, Whiplash će nam pomoći i da jasnije shvatimo veliku dvojbu o odnosu političke korektnosti i ljudskog napretka.

Whiplash je priča o dilemi o ljudskoj, moralnoj i političkoj korektnosti – o zoni komfora u kojoj se svi volimo naći propuštajući možda vlastite vrhunce. Whiplash sam gledao tri ili četiri puta, a ako ga vi niste gledali, evo kratkog podsjetnika: J.K.Simons tumači kontroverznog profesora Fletchera koji u najboljoj američkoj jazz akademiji primjenjuje metode mobinga, prisile i psihičke torture, ne bi li u učenicima otkrio i potaknuo ono najbolje u potrazi za „novim Charlie Parkerom“. Kroz njegovu torturu prolazi i talentirani mladi bubnjar Andrew (Miles Teller) koji ne uspijeva izbjeći sve Fletcherove zamke. Unatoč nespornom talentu, koji je i Fletcher prepoznao, i predanom radu koji je i sam Fletcher poticao, Andrew ispada s akademije te na poticaj oca kreće u osvetu. Fletcherove neobične metode ponižavanja studenata široko su poznate, a talentirani trubač Sean Casey ubio se kratko nakon izlaska s akademije i prvog uspjeha u karijeri, tako da Andrewovo tajno svjedočenje o Fletcherovom mobingu nad studentima dovodi do kraja njegove pedagoške karijere. Nakon nekoga vremena, Andrew i Fletcher susreću se u jednom jazz klubu. Andrew ne zna da Fletcher zna za njegovo svjedočenje, a Fletcher snuje osvetu iako ga Andrewov talent i dalje intrigira. Fletcher žrtvuje cijeli nastup svog jazz benda na jednom jazz festivalu tako što na prevaru poziva Andrewa u bend, najavivši mu da će svirati skladbu koju je Andrew poznavao još s akademije. No Fletcher je dirigirao, a bend svirao, skladbu koju Andrew nije poznavao. Fletcherov je naum bio osramotiti Andrewa, pokazati publici i nazočnim menadžerima da Andrew ne zna svirati, ne bi li mu vrata jazz karijere ostala zauvijek zatvorena. Fletcherov naum je zamalo uspio, jer Andrewovo „hvatanje“ pjesme koju nije poznavao izazvalo je muk u publici i  mučninu u orkestru. Međutim, Andrew je vrlo brzo preokrenuo situaciju u svoju korist. On je toliko talentiran da prijelazom na skladbu koju poznaje s akademije (Caravan), Andrew ujedno preuzima i upravljanje bendom od dirigenta Fletchera. Slijedi niz Andrewovoih solo dionica i oduševljenje orkestra koji ga slijedi, pa i Fletcher nakon nekoliko minuta shvaća da nema kontrolu nad bendom: izgubio je bitku od talentiranog Andrewa. Poraženi Fletcher prihvaća igru: dirigira bendom i pomaže Andrewu u izvedbi fantastičnog sola na bubnjevima, čime završava film.

Whiplash je studija o velikoj dvojbi: koliko smijemo biti nekorektni jedni prema drugima, prijetvorni, vrijeđati se, nanositi boli i poniženja, ako je to „u funkciji“ napretka, otkrića onog najboljeg u nama? Općenito, dolazi li se do vrhunaca kroz bol, kao u vrhunskom sportu, usponu na Himalaju? Ako ćemo biti uvijek pristojni, fini, tolerantni i ugađati jedni drugima, samo se smješkati, što uopće možemo postići unutar svoje zone komfora?

Pitanje možemo proširiti i na funkcioniranje društva: ako se prepustimo banalnosti političke korektnosti i hinjene tolerancije, i ako ćemo govoriti samo ono što je u danom trenutku društveno prihvaćeno, kako ćemo rješavati društvene konflikte i otvorena pitanja ako se srazovi neće vidjeti nego će se preseliti u mračne društvene podrume u kojima ne možemo znati iza kojega ugla vreba netko tko će nam zabiti nož u leđa?

Težina ovih dilema nikako se ne bi trebala podcijeniti. Opći princip – da niti previše nasilja niti previše podilaženja nije dobro,  te da postoji neka prava „mjera“ odnosno „omjer“ nasilja i tolerancije – ne vrijedi mnogo. Jer, pitanje je kako se ta prava „mjera“ odnosno „omjer“ određuje.

Ovo sam pitanje postavio dvojici mojih prijatelja. Jedan je vrhunski pravnik, a drugi vrhunski IT-evac, bivši sportaš i sportski trener. Iako su se oba složila da je Fletcher pogriješio jer se načini poticanja i izgradnje motiva moraju individualizirati – prilagođavati karakterima pojedinih ljudi i okolnostima – moji prijatelji su se razišli o pogledu krajnje ocjene Fletcherove uloge. Pravnik je smatrao da je Fletcher u svakom pogledu pretjerao, dok je IT-evac, bivši sportaš i sportski trener smatrao da to ne možemo tako kategorički tvrditi. Mi, naime, smatra on, ne možemo znati kauzalnost: je li neka od mučnih epizoda između Fletchera i Andrewa unaprijedila ili unazadila napredak mladog bubnjara? Nije li završni nastup u kojem se Andrewov talent razotkrio pred najvažnijom jazz publikom zapravo Fletcherov uspjeh (jer je u tom trenutku učenik i nadmudrio i nadmašio učitelja koji je, uostalom, taj „poraz“ na kraju priznao preuzimajući dirigiranje pjesmom koju je Andrew nametnuo cijelom orkestru).

Moramo prihvatiti da je dilema teška. I sam i dalje imam dilemu (iako s nekih 70% inkliniram tumačenju prijatelja IT-evca). Što vi mislite? Pada li vam na pamet neko drugo područje života (npr. gospodarstvo) u kojem bismo mogli tražiti tragove sličnih dilema?