Moja generacija nije imala pametne telefone, pa smo se puno igrali vani. Ne, ovo neće biti plačljiv tekst o tome kako je “nekad bilo bolje”. Ovo je tekst o igri koja se zvala “kauboja i indijanaca”. Osim što pokazuje kako su se kapitalizam i američki ekspanzionizam uz pomoć talijanskih stripova (preko Kita Carsona i Texa Villera) rano infiltrirali u umove nedužne socijalističke djece, igra kauboja i indijanaca bila je važna i kao indicija kasnijih političkih opredijeljenja – svojevrsna vrijednosna inicijacija. Oni koji su birali kauboje kasnije će inklinirati u desno, dok su indijanci uglavnom težili ljevici.
Ključan moment je ipak bio taj što smo mi, budući liberali, radije birali Monopolly, pikulanje i razmjenu sličica umjesto napornog ganjanja po obližnjoj šumi. To nas je stavljalo u poziciju promatrača zaraćenih skupina. Čuvali smo energiju ne bi li nešto zaključili o ponašanju većine koja se lako opredjeljivala, kao i o tome kako se najbolje zaštititi od njihovog ratničkog bijesa, bez obzira s koje strane dolazio (a opasnost je podjednako vrebala s obje strane).
Klišeji ove vrste repliciraju se do danas upravo kada je riječ o domovini kauboja i indijanaca – Sjedinjenim Američkim Državama. Na pitanje koje je gospodarstvo dinamičnije, modernije, inovativnije – europsko ili američko, većina promatrača odgovorit će – drugo. Gospodarstvo SAD-a realno je raslo po prosječnoj godišnjoj stopi od oko 2% u ovom stoljeću do koronakrize, a gospodarstvo EU-15 oko 1,4%. Kada se tome doda dojam tehnološkog napretka i inovativnosti američkih Big Tech kompanija (čijih pandana u EU nema), prethodni odgovor o superiornosti američkog gospodarstva čini se neprijeporan. Izgleda da je i koronakriza potvrdila primat Amerike: BDP je 2020. pao za 3,5%, dok je pad u EU iznosio mnogo većih 6,2%.
Međutim, neki drugi podaci pokazuju drugačiju sliku. SAD se doista nalazi među deset najinovativnijih ekonomija svijeta prema rang ljestvici Međunarodnog patentnog ureda (WIPO), no u top 10 nalazi se još sedam europskih zemalja od kojih je pet u EU (Švedska, Nizozemska, Danska, Finska i Njemačka), a dvije (Švicarska I UK) su izvan Unije. Azijski “uljezi” u tom elitnom društvu od top 10 su Južna Koreja i Singapur.
Također, američki BDP po stanovniku ne raste brže od europskoga jer se veliki dio američkog rasta povezuje s rastom broja stanovnika. Službene brojke govore o rastu populacije Sjedinjenih Američkih Država s 304 na 328 milijuna ili gotovo 8% od 2008. do 2019., dok je broj stanovnika u EU-27 u istom razdoblju povećan za svega 1,6% (s 440 na 447 milijuna ljudi). Zbog toga su stope rasta BDP-a po stanovniku u Europi i Americi vrlo slične.
Sljedeća slika pokazuje gdje bi se nalazile Sjedinjene Američke Države prema padu BDP-a 2020. da se nalaze u Europi. Nalazile bi se u gornjoj polovini slike (lijevo), ali bi zaostajale za europskim sjeverom koji je u pandemiji zabilježio razmjerno mali pad ekonomske aktivnosti. Ni Latvija, Rumunjska i Nizozemska nisu daleko. Prema tome, jug je europska specifičnost prema intenzitetu pada u koronakrizi, uglavnom zbog turizma, ugostiteljstva i transporta koji su stradali u pandemiji (zbog toga i Austrija i Island stoje razmjerno loše).
*Irski rast 2020. nema mnogo veze sa stvarnošću većine Iraca jer se radi o doprinosu Big Tech kompanija koje su izrazito brzo rasle u pandemiji, a čija se sjedišta za Europu nalaze u toj zemlji.
Izvor: Eurostat
Poruka glasi: oprez s klišejima i generalizacijama, jer vrag leži u detaljima. To se odnosi i na tržište rada.
U toku pandemije često se moglo čuti da je američko rješenje slobodne prilagodbe tržišta rada superiornije od europskoga koje počiva na subvencioniranju ostanka ljudi na poslu čak i kada posla nema (državno financirano skraćeno radno vrijeme koje se primjenjuje i u Hrvatskoj). Razlika u pristupima između EU I Amerike često je pripisivana regulaciji i tradiciji. U Americi se lakše otpušta i zapošljava, pa se Trumpova administracija odlučila za veliko povećanje socijalnih transfera za nezaposlene uz slobodno otpuštanje, dok su europske zemlje smanjile poticaje za (skupe) otkaze pomažući isplate plaća poslodavcima koji su spremni zadržati radnike. Europska komisija je u okviru programa SURE odobrila 100 milijardi eura mekih kredita državama članicama u svrhu financiranja takvih mjera (Hrvatskoj je pripalo 1% od toga iznosa).
Rezultat u smislu utjecaja na stopu nezaposlenosti vidimo na donjoj slici. Stopa nezaposlenosti prije pandemije bila je za oko 2 postotna boda niža u SAD-u nego u EU-27. U srcu prvog lockdowna, u travnju 2020., američka stopa je odletjela u nebo (preko 14%: nikada takav šok u tako kratkom roku nije zabilježen). Međutim, čim su restrikcije olabavile na ljeto prošle godine američko tržište rada se počelo ubrzano vraćati u normalu. Ipak, prema zadnjim podacima razlika između SAD-a i EU je manja nego prije pandemije: američka stopa nezaposlenosti niža je od europske za 1 postotni bod, što je za oko 1 bod manja razlika u korist Amerike nego prije pandemije. Stoga je prerano za zaključak koji je od dva modela u pandemiji bolje funkcionirao.
Izvor: Eurostat.
U skladu s načelom da je susjedova trava uvijek zelenija, ljubitelji tržišnog gospodarstva često glorificiraju SAD kao dinamično, inovativno i slobodno gospodarstvo ističući ga takvim osobito u usporedbama s EU čije je gospodarstvo navodno anemično i zastarjelo. Pritom se zaboravlja koliko je: (a) i Europa dinamična i inovativna, (b) koliko BDP per capita u Europi i dalje solidno raste u usporedbi s SAD, i (c) koliko je i u SAD-u prisutna sklonost državnoj intervenciji fikalnom i monetarnom politikom, samo što poprima drugačije oblike (uostalom, fiskalni deficiti i omjer javnog duga i BDP-a veći su u SAD-u nego u EU). Ovaj zaključak ne umanjuje europske slabosti (osobito strukturne slabosti južnoeuropskih gospodarstava, visinu poreznog opterećenja i pretjeranu regulaciju i administraciju), ali upozorava na kontekst i detalje koji se dobro vide tek kada se razmakne ideološka magla, a analitička lopata zakopa malo dublje.
Drugim riječima, oprezno s klišejima – oni su površni. Kao što su početne metafore o kaubojima i indijancima, ljevici i desnici, plod puke imaginacije, tako bi se imaginarnom, barem u usporedbi s SAD-om, mogla pokazati i priča o europskim slabostima. Unatoč rubu posrnuća na kojem se našlo u vrijeme prvog lockdowna, europsko gospodarstvo i demokracija pokazali su se prilično otpornima u toku pandemije, bez obzira na razliku europskoga sjevera i juga koja je vidljiva na prvoj slici i bez obzira na objektivne strukturne slabosti juga koje daleko prelaze problematiku samoga pada u pandemiji.
Strukturne slabosti juga jednim su dijelom svakako nepoželjne i valja ih otklanjati (kao što dobro znamo na primjeru naše zemlje). S druge strane, neke takozvane slabosti su zadane i predstavljaju potencijalnu prednost. Strukturne razlike sjevera i juga su dakle kao kolesterol – dobar i loš.
Dobar kolesterol zadan je europskim uspjehom i kontinentalnim prožimanjem. Naime, kada radišni i inovativni sjevernjaci, impregnirani redom kiše, redom snijega, redom vjetra, dođu do ruba, i kada željni odmora pomisle na mitska mjesta – na one utopije u kojima bi mogli doživjeti nešto posebno, novo, i uživati – tada im se u mislima rode slike nedostižnoga Juga čiju atmosferu mogu osjetiti samo ako (dobro) plate, a to je, priznali biste da ste sjevernjaci, prilično frustrirajuće, ali ujedno objašnjava i specifikum europske raznolikosti kojeg ne treba kriti ili u njemu gledati “strukturni problem”, “nizozemsku bolest”, “rentijerstvo”, već u tome treba vidjeti jednu od glavnih poluga europskog povezivanja, zajedničke povijesti, emotivnoga odnosa, te civilizacijskog i povijesnog prožimanja. Na koncu, i sama renesansa, od koje je sve počelo, imala je svoju južnu i sjevernu inačicu, potvrđujući već u počecima kontinentalnog moderniteta da Europa jednostavno – postoji.
Stoga oni raznoliki stupići na gornjoj slici promjena BDP-a ni približno nisu sve što određuje Europu. Sve što ju čini različitom i ponekad razjedinjuje, u sebi sadrži elemente koji Europu ujedinjuju, i čine to sudbonosno, kroz čitavu povijest. Eto, zato sam bullish na Europu, čak i kada dnevne vijesti o političkim pregovorima ili distribuciji cjepiva ostavljaju dojam o razjedinjenosti, sukobima i nepomirljivim interesima i razlikama. Ispod dnevnog dojma, koji prenose moderni telegrafski mediji i društvene mreže, proviruju inače skriveni europski fundamenti koji, barem onome tko želi vidjeti, pokazuju brojne manifestacije suradnje. Tako je bilo i u pandemiji; od činjenice da brojne zemlje same ne bi mogle nabaviti cjepiva u broju i kvaliteti kao kroz postupak zajedničke javne nabave (što im daje veću pregovaračku moć sada kada se vode političke i pravne bitke s farmaceutskim kompanijama), preko činjenice da su se pacijenti često liječili u drugim zemljama kada su nacionalni zdravstveni sustavi u pojedinim državama članicama postajali zagušeni, do mnogo puta spominjanog zajedničkog programa Iduća generacija EU u iznosu od 4% europskoga BDP-a, a koji je namijenjen koordiniranom oporavku od posljedica šoka kroz koji prolazimo.
Europa je i u ovoj krizi pronašla odgovore, potvrđujući još jednom sposobnost razvoja kroz krize.