Zimske radosti: SAD protiv Europe ili, kada je novac fer igra

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Na jučerašnji dan pred 36 godina otvorene su Olimpijske igre u Sarajevu. Desetak dana kasnije, kada su igre već bile u punom jeku, ukrcali smo se u kola za spavanje Zagreb-Sarajevo. Odspavali smo veći dio sporovozne tu-dum-tu-dum pruge do glavnoga grada Bosne i Hercegovine, i ujutro se iskrcali  s vlaka u Sarajevu u potrazi za kioskom na kojem se prodaju karte za natjecanja.

Sve osim boba na Trebeviću već je bilo rasprodano. Busevima smo krenuli na planinu iznad grada, odgledali tutanj tada čeličnih bolida niz zaleđenu stazu (više smo slušali taj tutanj grijući se usput domaćom brljom nego gledali bob, jer ga ni ne možeš dobro vidjeti). Kad je tutanj prestao, spustili smo se u grad do uvijek neizbježne Baščaršije.

Ako me sjećanje dobro služi, Ferhatović je i tada bio na svom mjestu kao i danas. Na koncu, Hase, po kojem je koševski stadion dobio ime, tada je već bio davno završio karijeru, pa je vrlo vjerojatno da je te, 1984., već imao dugogodišnju karijeru uspješnog ugostitelja kako i priliči jednom uspješnom  nogometašu.

Staza na Trebeviću danas. Foto: Wikimedia Commons

Hodajući predvečer istoga dana prema željezničkom kolodvoru (jer plan je bio ukrcati se ponovo na noćni vlak Sarajevo-Zagreb), pred samim ulazom u stanicu na Marijin Dvoru ugledali smo legendarnog Billa Johnsona. Senzacionalni pobjednik spusta na Bjelašnici također je iz nekog razloga žurio na vlak, prepoznatljiv po onom bijelom kaubojskom šeširu s kojim se šepurio po skijalištima, odašiljući poruku o osebujnom karakteru koji se gnijezdio u rupi na vrhu platnenog šešira.

Bill Johnson će umrijeti relativno mlad, 2016., u 56.-oj godini. Ostao je zapamćen kao prvi čovjek koji nije rođen u Alpama, a pobijedio je u najluđoj austrijsko-švicarskoj disciplini – muškom spustu. Bio je ujedno i prvi Amerikanac u povijesti koji je osvojio medalju u alpskom skijanju. Same te činjenice bile bi dovoljne da čovjek uđe u legendu.

No, sarajevski spust, drugi od ukupno četiri u kojima je Johnson pobijedio u karijeri, bio je poseban. Mladom, tada 23-godišnjem Amerikancu nitko nije davao šanse pored austrijskih i švicarskih legendi – Klammera, Podborskog (ipak Kanađanin), Heinzera, Raebera i Petera Muellera koji je na kraju ostao drugi zaostavši 27 stotinki za Johnsonom.

I onda, nakon svega, hodaš sam prema željezničkoj postaji na Marijin Dvoru pred 36 godina, ukrcaš se na neki vlak i – ta-dam, ta-dam… Ili čovjek kojeg sam vidio možda nije bio Johnson nego tek neki američki turist koji se furao na njega? Dao bih se zakleti da je to glavom i bradom bio on. No …

Danas je sve drugačije. Manje je takvih iznenađenja. Vrhunski skijaši više se ne voze vlakom. Amerika je u međuvremenu postala skijaška velesila. Danas znamo da su u skijanju u igri ludilo i lova. Johnson je i u tom području bio svojevrsni pionir. Otvoreno je izjavljivao da spustaši ne mogu biti normalni ljudi („I chase girls full time, I only drink part time.“). Već je na presici nakon pobjede jasno odgovorio na pitanje što mu znači olimpijska medalja: „Millions, man, we’re talkin’ millions!“. Znao se i dobro potući. Ukratko, bio je pravi kauboj kao što je šešir o njemu i govorio. Šeširi će važnost kakvu im je Johnson dao ponovo steći tek pojavom Harry Pottera, ako ne računamo lokalnu inačicu Kobali šešira čiju je kulturološku važnost u svojim facebook statusima Romano Bolković već odredio.

Na tragu privatnoga ludila, Johnsonov je život bio obilježen nizom strašnih obiteljskih tragedija. Kraj je dočekao mnogo prije prave smrti. Kada se u 42. godini odlučio natjecati na jednom spustu u SAD-u teško je stradao završivši s oštećenjem mozga koje ga je smjestilo u specijaliziranu bolnicu do kraja života.

Moralisti će iz ove kratke biografije izvući dalekosežne poučke tipa „sam je to tražio“. Isto ću učiniti i ja, ali na pomalo neočekivan način, jer meni je ovaj lik – simpatičan. Ne zato što sam mu pred 36 godina na željezničkoj postaji u Sarajevu vidio šešir, a možda i njega osobno, nego zato što volim kada ljudi zaobilaze društveno prihvaćeni bullshit i otvoreno priznaju da im je lova važna ili im je cilj u životu.

Da se razumijemo: ne mislim da je novac mjera svih stvari i jedini pravi motivator. Mnogi vrhunski sportaši i poduzetnici gonjeni su drugim primarnim motivima. Novac im se desi i ne primijete ga previše, osobito ako ga ima mnogo ili barem dovoljno. Međutim, novac jest važan i dobro je kad ga je više; glupo je to kriti. Utoliko mi je simpatična ta američka kultura u kojoj je Johnson ponikao, a u kojoj je normalno i pohvalno naglasiti važnost novca ili stremljenja prema tome cilju. To mi se čini puno „normalnije“ od europske, osobito istočnoeuropske kulture, u kojoj se novac, makar javno, smatra nečim što je do te mjere „fuj“ da se ljudi mnogo otvorenije klanjaju nekim drugim imovinskim bogovima, nekretninama na primjer, dok prikriveno zavide imateljima adekvatne likvidnosti.

Možda bismo ovu tezu mogli malo razvući i ustvrditi kako su mito i korupcija – lova ispod stola – prošireni u kulturama gdje je na površini sve puno moralističkoga bullshita, dok se pohlepa krije od svjetla dana ne bi li eksplodirala u tami mračnih dilova među „velikim“, umreženim igračima?

Izvlačenje love na svjetlo dana – ujedno i njezino društveno prihvaćanje sa svim razlikama koje ona sa sobom nosi – zahtijeva dvije stvari. Prvo, osjećaj da je stečeno rezultat fer igre u kojoj pobjeđuje bolji. Kao u spustu, u kojem štoperica na stotinku mjeri vrijeme tih luđaka. Drugo, društveno prihvaćanje love zahtijeva kulturološko prihvaćanje raširene komercijalizacije i „monetizacije“, a to počiva na shvaćanju da je (dobar) novac sam po sebi fer igra.

Dobar novac je fer igra jer, prvo, čuva vrijednost. Ako nema inflacije, onda znači da nema moćne klike koja u nekim podrumima „tiska novac“ (ovo je metafora za odobravanje kredita bez pokrića), pogodujući prvim dužnicima koji dalje koriste taj novac, a dug vraćaju kad mu vrijednost padne.

Dobar novac je fer igra jer, drugo, u njemu ne postoji ništa zbog čega bi on radije išao u džepove osobe A nego osobe B. A i B, naravno, nisu jednake osobe pa će jedna vjerojatno završiti s više novca nego druga, no poanta je da obje osobe s gledišta mogućnosti dolaženja do novca (u tehničkom smislu) imaju jednaku šansu postići taj cilj. I klinac iz zemlje koja nikada nije imala medalju u alpskom skijanju ima istu šansu kao legenda Franz Klammer. Naravno da startne rampe nisu svima jednako postavljene, jer netko ima više, a netko manje šanse iz nekog razloga, no to sa samim novcem nema nikakve veze. Dobar novac je u svojoj biti – pravedan.

Naposljetku, dobar novac je fer igra jer – to je treće – njegova se vrijednost odnosi jednako prema svim drugim stvarima. Ako kila jabuka košta 10 kuna, a sat parkinga u Zagrebu 12, novac zvan kuna je fer i prema jabukama i prema garažama, jer se iz odnosa cijena može izvući zaključak da sat parkinga vrijedi 1,2 kg jabuka. Taj odnos (ekonomisti kažu: relativna cijena) nema veze sa samim novcem (novac ne određuje taj odnos), već novac samo pomaže da jasnije uvidimo relacije među stvarima koje su, u biti, određene time što i koliko potražujemo, te koliko efikasno to proizvodimo i dopremamo do potrošača. I tako za tisuće, stotine tisuća i milijune roba i usluga. Zamislite samo koliko fer novac pomaže u našem snalaženju u svijetu – koliko olakšava odnose s drugim ljudima koji nam nisu bliski, koliko pomaže u procjenama vrijednosti i odlukama o kupnji …

Stoga, u zaključku ove priče stare 36 godina, koja nas je provela od Sarajeva 1984. preko nesretnog Billa Johnsona do novca, vrijedi se podsjetiti da novac jest civilizacija – novac je njezin bitan sastojak. Osobito kad je fer igra.