Amerikanci i Koreanci trebali bi se ugledati u Hrvate: osvrt na prošli i uvod u novi tjedan

Foto: Karenr / Dreamstime

Kim Jong Un i Donald Trump trebali bi se sljedećega tjedna ugledati na hrvatsku vladu. Ona sigurno neće upotrijebiti nuklearno oružje i nema problema s odustajanjem. Samo ovog tjedna odustala je od poreza na nekretnine i zaštite domaće poljoprivredne proizvodnje. Ni s puno ozbiljnijim stvarima ne bi imala problema odustati.

Artizam odustajanja

Odustajanje i izbjegavanje donošenja odluka mala su životna umjetnost. Kao i sve drugo, kad se pretjera, ako se izbjegnu dobre odluke, odustajanje se pretvara u karikaturu – kukavičluk. No, ako se umjetnost odustajanja prakticira u razumnim količinama, može poboljšati svijet. Jer većina potencijalnih odluka koja nam padne na pamet je naprosto glupa – ne treba ih donijeti.

Umjetnost odgađanja i donošenja «ne odluka» ozbiljno je podcijenjena. U ljudsko kulturno naslijeđe i obrazovni sustav ugrađena je pristranost donošenju «da odluka». Različiti sociopati i organizacije obilato ju koriste – ljude se lako navuče na «da» nekom manipulacijom. Poznati primjeri korisnih «ne» su slučajevi odustajanja od lijekova za kolesterol i bolove u leđima. (Ovo s bolovima u leđima pokupio sam i iz Rakarovog newslettera, preporučam).

Problem je što korisno «ne» također lako prerasta u karikaturu. «Ne» cijepljenju i genetičkom inženjeringu neki su od primjera prerastanja korisnog «ne» u fanatično protivljenje i teorije zavjere. Ni u slučaju lijekova za kolesterol i bolove u leđima, “ne” ne vrijedi u svakom slučaju. Zbog toga pronalaženje prave mjere odustajanja možemo zvati životnom umjetnošću. Politika je samo jedna od grana u kojoj se primjenjuje.

Skrivena averzija prema odustajanju i sklonost hiperaktivnosti kod velikog broja ljudi blokira sposobnost shvaćanja da je svaka odluka neke banke da ne odobri kredit potencijalno jednako korisna i za banku i za potencijalnog dužnika kao i odluka da se kredit odobri (dapače, ex post se ponekad pokaže da i kreditni odbori prečesto kažu «da» umjesto «ne» – Agrokor). Istom logikom, mnogi ljudi misle da je neizlazak na izbore ili poništenje listića neželjeno ponašanje, iako se i takvim «ne odlukama» šalju političke poruke i sudjeluje u demokraciji. Drugim riječima, ne postoji niti jedan razuman razlog zašto bi “da odluke” bile apriori bolje od “ne odluka”.

Aktivistički poriv prema «da odlukama» objašnjava i zašto su se vladini sektori posvuda toliko raskrilili: ljudi traže, a političari obećaju – akciju. Zamislite da se recimo ja kandidiram na izborima i kažem biračima da ću jako pažljivo vagati argumente i analize, dugo donositi odluke i da za većinu stvari ne znam unaprijed kakve će te odluke biti. Daj, papčino, makni se!

Iz te perspektive, odustajanje od poreza na nekretnine i zaštite domaće poljoprivrede tumači se kao slabost i odustajanje od reformi (npr. subotnji Jutarnji list, R. Bajruši), a aktivnosti onih koji su doveli do odustajanja prezentiraju se kao aktivnosti blokatora reformi. Kako bi se izbjegle takve paušalne ocjene treba zaći duboko u sporna pitanja.

Odustajanje od protekcionizma

Prvo, o zaštiti poljoprivrede odnosno o povećanju troškova inspekcijskog nadzora pri uvozu poljoprivrednih proizvoda s 90 na 2,000 kuna. Očito se radi o drakonskom povećanju koje samo po sebi provocira reakciju. Međutim, ako je doista riječ o mjeri i cijeni koja se na sličan način primjenjuje širom EU i ako se doista treba provjeravati prisustvo pesticida i drugih zabranjenih sastojaka u voću i povrću koje dolazi izvan EU (i ako se to se sada ne čini ili postupak košta više od naknade ili naši proizvođači takav test plaćaju više), onda je opravdano stvarati jednake uvjete za sve na jedinstvenom tržištu.

Nitko tko nije duboko u tom poslu ne može znati što je od svega toga točno. Sumnju pobuđuju lica koja se pojavljuju u priči o zaštiti poljoprivrede – to su ista ona lica koja se pojavljuju u priči o Agrokoru: zašto nisu tako zdušno lobirali za zaštitu prije nego što im je kupac propao? Ima dovoljno osnove za sumnju da ih je Agrokor do sada na neki način indirektno štitio od konkurencije, pa se sada, nakon pada «starog sustava», traže alternativni načini za očuvanje statusa quo.

No, pretpostavimo da su naši poljoprivrednici u pravu. Recimo da je sve to pravedna borba za jednake uvjete. Znači li to da se uvjeti moraju izjednačiti preko noći?

Naravno da ne. Odmjereno ujednačavanje pravila igre zahtijeva kvalitetnu komunikaciju prema domaćoj i inozemnoj javnosti i politici. Biti odmjeren u ovom slučaju ne znači bojati se Bruxellesa ili Beograda. Biti odmjeren znači mudro sagledati cjelinu problema i anticipirati moguće reakcije druge strane. Jer, druga strana može naštetiti našem izvozu, i to izvozu mnogih drugih poduzeća i industrija koje stvaraju više dodane vrijednosti nego što stvara poljoprivreda.

«Problem» nastaje jer je podjela rada čudo: stalno netko trguje različitim stvarima ovamo-onamo. Međunarodna trgovina nije igra s nultom sumom nego s rastućim zbrojem, u čemu obje strane profitiraju. Zbog toga u današnjem svijetu ne možete kao slon u staklani jahati na jeftinom populizmu i protekcionizmu i vući jednostrane poteze. Interesi nisu homogeni ni u društvu u kojem živite i koje zastupate. Dok čepite na jednoj strani, voda probije na drugoj; ne zato što vas probiju iz drugih država, nego zato što ste zaboravili na druge interese u vlastitoj državi (izvoznici drugih stvari).

Socijalna inteligencija se u velikoj mjeri svodi na sposobnost uživljavanja (i onog emotivnog) u perspektivu druge strane. Samo se tako mogu predviđati njihovi potezi. Tome nasuprot stoji hinjena jednostavnost rješenja na kojoj inzistiraju neupućeni i oni koji manipuliraju (npr. političari u izbornim kampanjama, iako oni, osim što manipuliraju, još i najčešće nisu upućeni). Zbog toga se hinjena jednostavnost rješenja najčešće rasprsne kao mjehur od sapunice kada naiđe na test stvarnosti. To je za šest mjeseci naučio i Donald Trump, pa će i naš ministar Tolušić.

Odustajanje od poreza na nekretnine

Drugo, o odgodi uvođenja poreza na nekretnine. Lipina aktivnost bila je fundamentalna i trajna i treba ju promatrati kao svojevrsnu impregnaciju priče u vezi s odustajanjem od tj. odgodom poreza na nekretnine. Osim što je bila razlog, bila je i povod: prijelaz 100 tisuća internetskih potpisa snažno je odjeknuo. No, glavni okidač koji je zapalio Internet mnogo prije nego što su ideju ukrali Živozidaši bio je Stipe Petrina.

Primoštenski načelnik prvi je spomenuo lokalni referendum i ponovo izveo temu u prvi plan. Premijer se uplašio gubitka popularnosti, mogućih problema unutar stranke (mnogo HDZ-ove moći izvire na lokalnoj razini) i rasta popularnosti oporbe i raznih nezavisnih. Većina mu je tanka i zavisi o neobičnim solo političkim pojavama tipa Saucha, Lacković, Aleksić, Glavaš i sl. HDZ si u takvim uvjetima ne može dopustiti rizik i najmanje promjene političke ravnoteže. Stoga, svi koji nakon vjerojatne odgode uvođenja poreza slave veliku pobjedu ideje o nižim porezima, moraju malo ohladiti i ne zaboraviti da je presudila varljiva fizika političke vage. Ona je sada toliko slabo nagnuta u HDZ-ovu stranu, da će premijer blokirati sve što iole miriši na neku malu promjenu odnosa snaga. Nema šanse da išta što je i malo nepopularno prođe.

Taj dio priče malo je pao u drugi plan, jer su drugi problemi poreza na nekretnine bili vidljiviji. Prvo, porez moraju uvesti lokalne vlade, a one su bile zabavljene izborima i konstituiranjem vlasti, pa se o porezu nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora nije govorilo. Nakon izbora trebalo je proći još dosta vremena da birokrati počnu prikupljati potrebne podatke. To se počelo događati svega nekoliko mjeseci prije nego što su ljudi trebali dobiti uplatnice. To je loš tajming i indikator slabih administrativnih kapaciteta na lokalnoj razini, kao i pokazatelj izostanka bilo kakvih sposobnosti za dugoročno planiranje.

Drugo, lokalne vlasti određuju konačne parametre izračuna. Zakon koji je predložila vlada i donio parlament, pruža samo okvir. Središnja vlast građanima nije ni mogla predstaviti vjerodostojne izračune, jer za njih nije ni zadužena – konačne parametre poreza određuje lokalna vlast. Ona je jedina imala kredibilitet da ljudima objasni što će se događati. Građanima dakle ništa nije objasnio onaj tko će porez izračunati i naplatiti, što sam u jednom ranijem tekstu nazvao demokratskim deficitom ovog poreza.

Treće, vladajući su podcijenili koliko je u toku ove krize narastao bijes ljudi zbog ukupne visine poreznih i neporeznih opterećenja. U nedostatku detaljnijih informacija od strane lokalne vlasti ljudi su naprosto poslali poruku da im je dosta svega, ne zanimajući se za detalje, tipa koji se porez tu zamjenjuje i kako izgledaju formule.

Četvrto, prvo se govorilo da se u ovoj fazi objedinjuju komunalna naknada, spomenička renta i porezi na kuće za odmor pod kapom jednog poreznog oblika, pri čemu se u formulu za komunalnu naknadu dodaju starost i kvaliteta nekretnine (sada su u formuli zona i namjena), a od 2020. uvodi se vrijednosni porez. Onda se u cijeloj priči proljetos pojavila još i priča o građevinskoj renti (koju je također trebao zamijeniti novi porez), pa se počelo pričati da vrijednosnog poreza od 2020. neće biti. Sve u svemu toliko nejasnoća (što mijenja što nije do kraja jasno, a hoće li biti daljnih promjena 2020. ili neće, također nije jasno?). Ljudima nije bilo teško zaključiti kako nitko ne zna kako će sve to na kraju izgledati, i to je samo po sebi bilo iritantno.

Peto, Zdravko Marić je u najboljoj namjeri kroz porezni sustav pokušao uvesti prve elemente ozbiljne reforme lokalne uprave i samouprave. Ovogodišnjim izmjenama poreza na dohodak smanjeni su prihodi lokalnih proračuna, što je naumio kompenzirati potpunim prepuštanjem poreza na dohodak lokalnoj razini, uvođenjem nove formule za ujednačavanje prihoda i uvođenjem poreza na nekretnine kao jednog od glavnih lokalnih izvora prihoda. Izdašniji lokalni instrumenti u budućnosti bi trebali omogućiti decentralizirano (tj. decentraliziranije) fiskalno upravljanje. Problem je što su naše lokalne jedinice zbog izvanredne brojnosti strašno heterogene i otvoreno je pitanje koliko lokalnih političara stvarno želi promjene, koliko ih želi više slobode, novca i odgovornosti (jedno bez drugog i trećeg ne ide). Dakle, smetnulo se s uma da prvi fiskalni potezi u pravcu reforme lokalne vlasti ne mogu proći ako ne započne reforma cjelokupnog teritorijalnog ustroja. A to je, u našoj političkoj konstelaciji, gotovo nemoguće.

Slaba priprema, osobito na lokalnoj razini, razmimoilaženje stavova unutar vladajuće garniture i neinformiranost građana u nas nikada nisu bili prevelika prepreka za uvođenje nekih mjera. Stoga bi se gornja lista slabosti mogla još proširivati. Međutim, to nema smisla, jer glavni razlog zašto porez ne prolazi je HDZ-ova ultra-tanka većina. Da Plenković ima 91 glas potpore u Saboru kao na početku i da nije bilo Agrokora, mogli bi i Lipa i Petrina i Živi zid lajati na mjesec. Vladajući bi ovo proveli.

Što će se događati: apsurdna progresivnost poreza na nekretnine

Od poreza se nije odustalo. Samo je odgođen. To otvara vrata novoj opasnosti: da se porez godinu kasnije ili nakon nekih hipotetičkih prijevremenih izbora uvede u još lošijem formatu od ovog kako je sada zamišljen.

Od dana Plenkovićevog odustajanja krenula je medijska poplava ideja o tome da porez na nekretnine treba biti pravedan (iako pravedan porez ne postoji – postoji pravedna namjena sredstava prikupljenih porezom, a porez je uvijek tlaka i može ga se koncipirati samo prema načelu manjeg zla, a ne pravde).

Ideja o «pravednom» porezu na nekretnine od samog je početka potiho pratila priču, samo je bila u drugom planu. Vladini medijski kućepazitelji pokušali su ju u zadnji čas, kad se sve počelo tresti, gurnuti u prvi plan. Tako se moglo pročitati da će 70-80% ljudi plaćati manje nego do sada, a 20-30% više. No, ta populistička priča stigla je prekasno da spriječi premijerovo odustajanje.

Priča se nastavila vrtjeti kroz medijske istupe ekonomista Maruške Vizek i Josipa Tice. Tica je problematizirao činjenicu da različiti ljudi u istim nekretninama moraju plaćati jednako (JL, 12.8.2017.), a Vizek se založila za drastičnu progresivnost poreza na nekretnine kako bi se smanjile nejednakosti.

Vizek i Tica nude priču koja će dobro rezonirati u političkim ušima. To nametnuto sučeljavanje (po starom dobrom Paretu) 80% većine koja, eto, ima tek nešto osrednjih i slabih nekretnina, s 20% manjine, koja navodno uživa u svojim brojnim kulama od cigle (tajkuni, kriminalci, privatizacijski i tranzicijski pobjednici, bivša komunistička elita i tko zna koja sve još žgadija), stvorit će se ambijent za uvođenje drastično progresivnog poreza na nekretnine koji će lako zaslužiti podršku naroda. Nije teško predvidjeti da će se stvari razvijati u tom pravcu, jer ppodijeli pa vladaj stara je mudrost i naši ju itekako znaju prakticirati – ta oni i dalje vode sukobe ustaša i partizana. Zato će većina političkih opcija u Hrvata zdušno podržati svako robinhudovsko rješenje. Sve parlamentarne stranke su u ekonomskom dijelu jako lijevo orijentirane, a baražna vatra po anti-reformskim snagama koje se protive oporezivanju i pravednosti već je krenula. Međutim, takav razvoj događaja bit će štetan iz (barem) četiri razloga.

Prvo, čak je i intelektualni bard nove ljevice Thomas Piketty pokazao da vlasništvo nad nekretninama nije izvor povećanja nejednakosti. Piketty nekretnine smatra okosnicom srednjeg sloja (on zapravo protiv višeg srednjeg sloja, kojem i sam pripada, nema ama baš ništa). Pokazuje i da rast nejednakosti proizlazi iz rasta ekstremnih menadžerskih plaća (u anglosaksonskim zemljama) te dionica i udjela, a ne nekretnina. Pikettyevo bavljenje s top 1% potaknuto je strahom da veliki vlasnici (ne nekretnina nego dionica i udjela) stječu neproporcionalnu političku moć. U top 1% nekretnine imaju minimalnu važnost i cijela priča promašuje mainstream ideje današnje nove ljevice kao i statističke činjenice.

Drugo, cijene zemlje i nekretnina u Hrvatskoj su od 2009. do danas drastično pale. Dio ljudi koji je obilato (i pogrešno) ulagao u ove oblike imovine prije krize, u međuvremenu je imao dramatične gubitke. Dakle, nejednakost se po toj osnovi (jako) smanjila, pa rast nejednakosti kao argument za poreznu progresiju otpada. Općenito, cijene nekretnina u ovom stoljeću posvuda pokazuju povećana kolebanja, što povećava distorziju koju uvodi svaki porez na nekretnine (na svijetu ne postoji sustav oporezivanja nekretnina koji savršeno prati varijaciju vrijednosti osnovice osim poreza na promet koji ionako već imamo i kojeg nitko nije poželio ukinuti, iako bi to imalo najviše smisla).

Treće, porez o kojem govorimo je porez na nekretnine, a ne na dohodak. Oporezuje se nekretnina, odnosno vlasništvo nad nekretninom, jer njezina vrijednost zavisi o izgledu i kvaliteti okoliša i standardu okolnih javnih usluga (koje proizvodi lokalna vlast, a to netko treba platiti). Posve je nejasno zašto bi država trebala biti zabrinuta ako u vrlo vrijednoj nekretnini živi osoba s malim dohotkom. Nejednakost, siromaštvo i adekvatnost dohotka treba rješavati drugim instrumentima ekonomske politike, jer porez na nekretnine naprosto nema fiskalni kapacitet i konceptualni potencijal da rješava takve stvari. Porezi na nekretnine i dohodak su dvije različite stvari, premda se i porez na nekretnine većinom plaća iz dohotka pa se u smislu “cash flow”-a sam po sebi može smatrati drastičnim i krajnje nepreciznim, dakle neželjenim, povećanjem progresivnosti oporezivanja dohotka.

Četvrto, progresivno oporezivanje nekretnina dovest će do progresivnog oporezivanja onih koji nekretninama dobro upravljaju. Ovo samo pojačava problem koji je prisutan i kod linearnog (neutralnog) oporezivanja, jer veća je vjerojatnost da se među onima koji imaju više i/ili vrijednije nekretnine nalaze oni koji generacijama i osobno u prosjeku njima dobro upravljaju – inače ne bi imali toliko vrijednosti u nekretninama. Paradoks je sličan onome koji je ugrađen u prijedlog poreza na nekretnine. Relativno većim oporezivanjem kvalitetnijih nekretnina oporezuju se vlasnici koji ulažu u njihovo održavanje. Društveni paradoks nastaje zbog toga što održavane privatne nekretnine proizvode društvene koristi: naselja ljepše izgledaju (što nije samo estetsko pitanje nego može djelovati poticajno na ekonomske aktivnosti, npr. u turizmu i ugostiteljstvu), a nekretnine troše manje energije i emitiraju manje stakleničkih plinova (zgrade su uz promet i poljoprivredu najveći emitent CO2). Prema tome, progresivnim oporezivanjem dobrih nekretnina uvodi se prilično unikatan (čitaj: strašno bedast) koncept oporezivanja pozitivnih umjesto negativnih eksternalija.

Jedino što ima nekakvog ekonomskog smisla je upravo suprotno – dodatno oporezivati one koji ne održavaju svoje nekretnine, ali u Hrvatskoj je to nezamislivo jer bi političari izmislili da je to «nepravedno», iako se u nekim zemljama isti efekt indirektno postiže tako što lokalne vlasti propisuju obaveze vlasnika u pogledu održavanja nekretnina.

Prioriteti i odustajanje

Kada prođe malo vremena netko će morati odgovoriti na ključno pitanje koje još nitko nije postavio: kako se moglo dogoditi da zemlja koja je opterećena mnoštvom problema doslovce «izgori» na jednom pitanju koje ne rješava ništa, ne donosi ništa i u krajnjoj liniji ne znači ništa? Ok, nije baš sve u vezi ovog poreza posve trivijalno. Tih nekoliko stotina milijuna kuna potencijalnog plusa ili minusa zbog novog poreza (i to najvećim dijelom zbog boljeg izvještavanja o osnovicama) kreće se unutar 0,3% općeg proračuna i 0,15% BDP-a. Usporedbe radi, to je na razini obnove voznog parka 2-3 ministarstva, što ponekad ne zasluži pažnju javnosti ni u jeku donošenja proračuna.

Oni koji su upozoravali da je cijela graja oko poreza na nekretnine apsurdna u zemlji u kojoj se drugim poreznim i neporeznim oblicima te zakonom propisanim prihodima državnih poduzeća ubire gotovo polovica BDP-a, dobro su «nanjušili» kako ovdje nije riječ o konačnom poreznom osvještavanju Hrvata, nego o spletu okolnosti koje su ovu temu lansirale u pravi plan. I, naravno, riječ je o tome da su Hrvati uz Rumunje europski prvaci prema vlasništvu nad nekretninama, a vlasti su se toliko proslavile u zadnjih 22 godine, da im više nitko ne vjeruje, pa je tema svakoga malo žuljala. Netko je želio izbaciti kamenčić iz cipele onako za svaki slučaj, tek toliko da ne bude gnjavaže s novim birokratskim formularom i uplatnicom, a netko je u svemu vidio još jednu priliku da malo pljune na vlast, sporta radi, zbog psihoterapije.

Poanta je da glavni problem svake ekonomske pa tako i porezne politike leži u tome što je svijet mnogo složeniji nego što se doima kada se gleda iz nekog kabineta. Vojske savjetnika i analitičara mogu malo razbistriti pogled, no poanta cijele civilizacije leži u tome da su njene mreže složenije od bilo čega što pojedinac, bez obzira na resurse s kojima raspolaže, može pojmiti. Život se, iz takve perspektive, pokazuje kao natjecanje u minimalizaciji pogrešaka. Umjetnost odustajanja u takvom se svijetu može pokazati kao najveća mudrost. Osobito kad su iskustva i sposobnosti takvi da postoji velika šansa da na površinu isplivaju loše ideje. Ovo je univerzalno. Kada je o Plenkoviću riječ, sami ćete prosuditi koliki je u ova dva primjera udjel stvarne mudrosti odustajanja spram udjela problema politički tanke većine.