Fed i Velika depresija

Spomenik Velikoj depresiji u Washingtonu (Ulaz u javnu kuhinju) Foto: Chiyacat / Dreamstime

Duboka kriza koja je zahvatila američko i svjetsko gospodarstvo 30-ih godina prošlog stoljeća još je i danas predmet razmišljanja i rasprava. Nasuprot tezi da je Velika depresija bila neizbježna posljedica djelovanja slobodnog tržišta, Oračić navodi istraživanja koja ukazuju na pogreške i propuste u monetarnoj politici kao njezin glavni uzrok.  

Velika depresija od 1929. do 1933. godine bila je jedan od najznačajnijih događaja u američkoj ekonomskoj povijesti. Nijedna gospodarska kriza u mirnodopskim razdobljima modernoga doba prije ili poslije nje nije bila tako duboka. U spomenutih je nekoliko godina ukupna proizvodnja pala za trećinu, a na vrhuncu krize nezaposlenost je obuhvatila četvrtinu radne snage (Galbraith, 2010.). Socijalne i psihološke dimenzije i posljedice Velike depresije opisane su u brojnim svjedočanstvima, biografijama, romanima te prikazane na fotografijama i u dokumentarnim i igranim filmovima. Poznate su, na primjer, fotografije tvornica koje uzimaju po dva-tri radnika, a ispred ulaza došlo je njih stotinu, te fotografije dugih redova ispred javnih kuhinja za siromašne. Takve slike urezale su se u kulturu i kolektivno pamćenje američke nacije

Što je bio uzrok?

Traganje za objašnjenjem Velike depresije postalo je među ekonomistima opsesivna potraga za „svetim gralom“ (Bernanke, 2000.). Potkraj 1930-ih godina te tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata u ekonomskoj znanosti dominirala je „kejnzijanska“ teorija po imenu engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa čije je glavno djelo knjiga Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca objavljena 1936. godine. Prema Keynesu i njegovim sljedbenicima, glavni uzrok Velike depresije odnosno gospodarskih kriza općenito je pad investicija i osobne potrošnje zbog gubitka optimizma i (samo)pouzdanja investitora i potrošača (Galbraith, 2010.).

Nasuprot tome, nobelovac Milton Friedman ponudio je „monetarno“ objašnjenje Velike depresije u svojoj monumentalnoj knjizi Monetarna povijest Sjedinjenih Država koju je napisao u suradnji s Annom Schwartz i objavio 1963. godine. Veliku depresiju odnosno Veliku kontrakciju, kako ju Friedman preciznije naziva, donio je pad novčane mase izazvan valovima paničnog povlačenja depozita iz komercijalnih banaka. Njima, a preko njih i cjelokupnom gospodarstvu, središnja banka nije dovoljno pomogla, premda je to bila njezina zakonom propisana dužnost i uloga. Da se novčana masa nije bila toliko smanjila, tvrdi Friedman, kriza bi bila puno blaža. S time se slažu i neki kasniji istraživači koji su se koristili složenim statističkim simulacijama (Christiano i sur., 2004). Prema tom mišljenju, dakle, američka centralna banka mogla je spriječiti pojavu Velike depresije, ali to nije učinila.

Foto: Aaron Kohr / Dreamstime

Burzovni slom i bankovne panike

Slom tržišta dionica u listopadu 1929. godine označio je početak velike gospodarske krize u Americi. Friedman se slaže s „kejnzijancima“ da je oštar pad cijena dionica djelovao izrazito negativno na bogatstvo, optimizam i (samo)pouzdanje investitora i potrošača, a time i na investicije i potrošnju, što je dovelo do većeg pada proizvodnje u 1930. godini.

Friedman, dakle, ne negira važnost i ulogu burzovnog sloma na početku gospodarske krize, ali smatra da su puno značajniji čimbenik bile kasnije financijske panike koje su dovele do smanjenja količine novca u optjecaju. Burzovni indeksi djelomično su se oporavili u prvih nekoliko mjeseci 1930. godine, ali nakon toga je došlo do krize banaka u saveznim državama na Srednjem zapadu koja se proširila i na druge dijelove zemlje.

Budući da u to vrijeme nije postojalo državno osiguranje bankovnih depozita, te uviđajući da se gospodarska situacija pogoršala i da će se povećati broj nevraćenih kredita, štediše su htjeli povući svoje depozite kako bi uklonili mogućnost da ostanu bez njih. Kada štediše „navale“ na šaltere banke, ona u početku isplaćuje depozite iz svojih gotovinskih rezervi, ali ne može vratiti sve depozite odjednom i mora „suspendirati“ isplatu što je osnova za pokretanje stečaja odnosno likvidacije.

Institucionalni uvjeti bankovnih panika

Spomenute „bankovne panike“ tipična su pojava za SAD u 19. i početkom 20. stoljeća (Gorton, 2012.), pojava kakva je rijetko zabilježena u drugim zemljama. Friedman navodi primjer susjedne Kanade u kojoj su bankovne panike bile nepoznate, a do njih nije došlo čak niti tijekom Velike depresije.

Izvor uvjeta za pojavu bankovnih panika u SAD-u treba tražiti u politici zabrane otvaranja poslovnica (branches) odnosno ograničavanja njihova broja kojom su vlasti saveznih država nastojale smanjiti veličinu i moć banaka (Calomiris i Heber, 2014.). Takvu su politiku vodile posebno savezne države na Srednjem zapadu gdje su velik utjecaj imali farmeri s negativnim stavom prema gradskim bankama. Vlasnici „jediničnih banaka“ (unit banks) u malim mjestima također su se protivili konkurenciji koju bi donijele poslovnice velikih gradskih banaka. S druge strane, političari na vlasti iskorištavali su banke sa sjedištem u njihovoj saveznoj državi ili u njihovom okrugu. Ukratko, politički utjecaj farmera, interesi sitnih bankara te populizam političara i njihova želja za kontrolom financijskog sektora spriječili su rast i geografsko širenje banaka.

Međutim, male banke imale su mali broj geografski koncentriranih dužnika i nisu mogle „raspršiti“ rizik nevraćanja kredita, pa je stoga postojala veća opasnost da ne mogu vratiti depozite štedišama. Stoga su štediše na znak pogoršanja gospodarske situacije navaljivali na šaltere banaka u nastojanju da podignu svoje depozite. Istraživač bankovnih panika Gary Gorton pokazao je da su štediše reagirali na novinske vijesti o povećanju iznosa dugovanja propalih tvrtki na lokalnom tržištu (Gorton, 1988.). Premda riječ „panika“ znači užurbano i bezglavo ponašanje u stanju intenzivnog straha, žurba štediša da zauzmu što bolji položaj u redu ispred šaltera banaka bila je zapravo posve racionalna. Štoviše, podrobnija istraživanja bankovnih panika tijekom Velike depresije pokazuju da su navale štediša uglavnom bile ograničene i selektivne te da su bile motivirane posve razumnim strahom od nesolventosti malih banaka (Hetzel, 2012.).

Izgleda, dakle, da je neobično usitnjena struktura bankarskog sektora bila glavni institucionalni uvjet za pojavu bankovnih panika u SAD-u. Prema podatcima koje navodi Friedman, neposredno prije Velike depresije u SAD-u je bilo oko 25 tisuća banaka. Za usporedbu, u Kanadi je bilo samo 10 banaka s ukupno 3 tisuće poslovnica. Očito je da su štediše mogli imati više povjerenja u veliku banku s 300 poslovnica raštrkanih diljem zemlje (Bordo, 2011.), nego u malu lokalnu banku, poput one iz poznatog filma s Jamesom Stewartom (It’s a Wonderful Life), čiji lik uspaničenim štedišama objašnjava kako njihova novca nema u banci (zapravo štedionici) jer je uložen u kuće njihovih susjeda (Kotlikoff, 2010.).

James Stewart u filmu iz 1934., foto: Wikimedia Commons

Bez obzira na to što su postojali uvjeti za pojavu bankovnih panika, američka središnja banka bila je uspostavljena upravo zato da pomogne komercijalnim bankama pod navalom štediša. Oblici međusobne pomoći banaka (clearing houses) koji su prethodno nastali spontano smatrani su nedostatnima i američki su političari odlučili ustanoviti centralnu banku po uzoru na europske zemlje. Središnja banka trebala je igrati ulogu „zajmodavca u krajnjem slučaju“ (lender of last resort), ali tu ulogu ona je loše odigrala, kao što je ustanovio ne samo Friedman, nego i kasniji istraživači (Carlson i Wheelock, 2012.). Tako je spomenuti ekonomist Gary Gorton utvrdio da je broj „nacionalnih“ banaka koje su suspendirale isplate i relativan iznos gubitaka depozita tijekom 1930-ih godina bio znatno veći nego što se moglo predvidjeti na temelju analize podataka iz razdoblja prije uvođenja središnje banke (Gorton, 1988.). Postojanje centralne banke odgodilo je pojavu panike nakon izbijanja recesije i burzovnog sloma jer su štediše u početku imali povjerenja u nju odnosno u njezinu ulogu, ali izgleda da su ga nakon toga u potpunosti izgubili. Gorton je zaključio da je prijašnji oblik međusobne pomoći banaka bio bolji od središnje banke u reagiranju na bankovne panike.

Razlozi pasivnosti

Friedman smatra da je lošoj monetarnoj politici nakon burzovnog sloma pridonijela prerana smrt Benjamina Stronga, čelnika njujorške regionalne banke u Sustavu federalne rezerve, koji je umro od tuberkuloze krajem 1928. godine. On je bio izuzetan pojedinac koji je svojim ne samo položajem nego i velikim iskustvom, znanjem, sposobnostima i vezama u svijetu bio stvarni vođa američke središnje banke. Čak su i njegovi protivnici priznavali da je riječ o genijalnom stručnjaku. Njegov nasljednik na čelu njujorške regionalne banke nije imao njegov autoritet i odlučnost, a uskoro je došlo i do promjene organizacije odlučivanja kojom su veći utjecaj dobili čelnici drugih regionalnih banaka koji nisu imali znanje i iskustvo potrebno za djelovanje u okolnostima financijske krize. Stoga su ponašanje čelništva središnje banke tijekom Velike depresije obilježavali unutarnji sukobi, neodlučnost i pasivnost.

Jedan od razloga pasivnosti američke središnje banke tijekom Velike depresije mogao je biti utjecaj teorije prema kojoj je ekonomska kriza proces ispravljanja prethodno nagomilanih pretjerivanja i pogrešaka izazvanih preniskim kamatnim stopama odnosno politikom „jeftinog novca“, iz koje proizlazi stav da bi intervencija središnje banke samo usporila i produljila taj neizbježan i zapravo pozitivan proces (DeLong, 1991.). Zagovornici takvog shvaćanja u Americi zvani su „likvidacionistima“ jer su smatrali da tvrtke u koje je pogrešno uložen kapital treba jednostavno „likvidirati“, a radnike i sredstva za proizvodnju premjestiti u druge tvrtke.

Da je likvidacionizam značajno utjecao na stavove čelnikâ centralne banke, tvrdi Ben Bernanke, ugledni ekonomist i istraživač Velike depresije, te jedno vrijeme predsjednik američke središnje banke. On smatra kako je suzdržanost vodstva centralne banke prilikom deflacije (pada cijena) i bankovnih panika odražavala „prevladavajuće viđenje da je čišćenje pretjerivanja iz 1920-ih, premda je moglo biti bolno, bilo nužno i neizbježno“ (Bernanke, 2006.).

Pasivnosti središnje banke tijekom razdoblja u kojem se kriza produbljivala vjerojatno je pridonijelo i uvjerenje njezinih čelnika da je već učinila sve što se može učiniti te da je monetarna politika zapravo krajnje stimulativna za gospodarstvo, o čemu je trebala svjedočiti veoma niska nominalna ključna kamatna stopa. Vodstvo središnje banke pri tome je zanemarilo činjenicu da cijene padaju i da su u tim okolnostima realne kamatne stope zapravo visoke. Tako je u jednom trenutku tijekom krize, uz nominalnu kamatnu stopu na komercijalne papire od samo 2,6 posto i očekivanu deflaciju od 7,1 posto, realna kamatna stopa iznosila 9,7 posto (Hetzel, 2012.). Osim toga, nominalne kamatne stope na kredite tvrtkama bile su visoke zbog pogoršane gospodarske situacije (Mishkin, 2010.).

Ilustracija: Paulus Rusyanto / Dreamstime

Friedman opisuje kako je u središnjoj banci također bilo prisutno mišljenje da se monetarna politika odnosno količina novca treba jednostavno prilagođavati „potrebama trgovanja“ (needs of trade), a ne djelovati suprotno gospodarskom stanju. Ako su se proizvodnja i trgovina smanjile, onda treba smanjiti i količinu novca u optjecaju. Osim toga, Friedman spominje i aroganciju bankara velikih komercijalnih banaka iz čijih su redova dolazili čelnici centralne banke i prezir prema malim bankama koje nisu bile članice „Sustava“ i koje su prve počele propadati. Čelnici središnje banke vjerojatno su smatrali da su to i zaslužile.

Naposljetku, novija istraživanja ukazuju na strah čelnika središnje banke od ponovnog bujanja špekulacija na tržištu dionica i na njihov strah od odljeva zlata kao glavne razloge sporog spuštanja ključne kamatne stope nakon burzovnog sloma (Hetzel, 2012.). Negativan stav prema burzovnim špekulacijama i želja za održavanjem zlatnog standarda bili su ne samo glavni razlozi suzdržanosti i pasivnosti središnje banke nakon izbijanja krize, već i, kao što ćemo vidjeti kasnije, glavni izvori intervencija koje su izazvale i produbile krizu.

Uzrok burzovnog buma

Ovdje je potrebno osvrnuti se na pitanje o tome što je omogućilo „pretjerivanja“ u 1920-im godinama. Kao što je spomenuto, likvidacionisti su smatrali da je kreditna ekspanzija bila izvor pogrešnih investicija i špekulativnog buma na tržištu dionica, za što su mnogi od njih izravno optuživali centralnu banku (Rothbard, 2000.). To se posebno odnosi na monetarnu politiku u 1927. godini kada je središnja banka znatno spustila ključnu kamatnu stopu i otkupila veću količinu državnih obveznica. Kroničar tadašnjih događanja Benjamin Anderson (1979.), inače ekonomist sklon likvidacionizmu, ističe da je u tome glavnu ulogu imao Strong. On je sazvao tajni sastanak predstavnika četiri velike centralne banke u namjeri da pomogne Englezima koji su uveli zlatni standard na razini predratnog pariteta, ali nisu, naravno, htjeli smanjiti novčanu masu na predratni opseg. Nakon što su predstavnici francuske i njemačke središnje banke odbili sudjelovati u tome, Strong je samostalno krenuo u ostvarivanje programa „jeftinog novca“, nagovorivši guvernere regionalnih banaka da snize kamatne stope kako bi tobože pomogli farmerima. Ekonomist Murray Rothbard (2000.) u svojoj povijesti Velike depresije navodi autobiografsku bilješku Charlesa Rista, zamjenika guvernera francuske centralne banke, prema kojoj mu je Strong na spomenutom tajnom sastanku rekao da će tržištu dionica dati „čašicu viskija“. Strong je, dakle, bio posve svjestan kako će njegova politika djelovati na burzovna kretanja.

Na prvi pogled, Friedman je ponudio potpuno drukčije objašnjenje burzovnog buma tvrdeći da je on odražavao optimizam u pogledu budućnosti. Takvo objašnjenje zaista je uvjerljivo. Naime, čak i kritičari burzovnih špekulacija poput nobelovca Roberta Shillera (2005.) priznaju kako su 1920-te godine bile doba naglog širenja upotrebe automobila, električne energije, kućanskih aparata, radija, zvučnog filma itd. Stoga je razumljivo da su mnogi ljudi bili impresionirani dolaskom „novog doba“ i da su očekivali daljnji tehnološki napredak. Usput rečeno, među njima je bio i Irving Fisher, kojega je Friedman smatrao najvećim američkim ekonomistom. Fisher je nekoliko dana prije katastrofalnog burzovnog sloma u listopadu 1929. godine izjavio da su cijene dionica dosegnule permanentno visoku razinu (Fox, 2010.). Štoviše, on je nakon toga ustrajavao u optimizmu tvrdeći da je pad cijena dionica samo privremen i ograničen. Zbog toga je i sam izgubio veliko bogatstvo.

Irving Fisher (1867.-1947.), američki ekonomist, šire je poznat po konceptu deflacije dugova

Friedman je, međutim, bio svjestan da su krivicu za burzovni bum mnogi pripisivali ekspanzivnoj monetarnoj politici u 1927. godini. Štoviše, i Friedman je smatrao da bi kontrola špekulacija bila manji problem da tržište dionica nije bilo dobilo dodatna sredstva u 1927. godini te kritizirao ugledne ekonomiste Johna Kennetha Galbraitha i Josepha Schumpetera jer su „razriješili“ središnju banku od odgovornosti za velik rast cijena dionica.

Premda se, dakle, nikako nije slagao sa stavom likvidacionista da treba voditi pasivnu monetarnu politiku u okolnostima duboke krize, Friedman se donekle slagao s njihovim tvrdnjama o ulozi centralne banke u burzovnom bumu koji joj je prethodio.

Anti-špekulativne intervencije

Američka centralna banka pridonijela je ne samo burzovnom bumu, već i burzovnom slomu 1929. godine. Friedman pokazuje da je novčana masa, a zatim i proizvodnja počela opadati prije burzovnog sloma. Riječ je o posljedicama restriktivne monetarne politike koja nije bila slučajnost. Naime, središnja je banka smatrala da je rast cijena dionica pretjeran i da treba suzbiti kreditiranje burzovnih špekulacija. Američka središnja banka od početka je svojeg djelovanja imala negativan stav prema burzovnim špekulacijama općenito i posebno prema njihovu kreditiranju „jeftinim novcem“, iako im je, kao što smo vidjeli, i sama ponekad pridonosila. Stoga je u dva navrata, premda uz dosta neslaganja i „natezanja“ između njezinih čelnika u pogledu načina na koji treba destimulirati burzovne špekulacije, povisila ključnu kamatnu stopu. Ona je podignuta s 3,5 posto u siječnju 1928. godine na 5 posto u srpnju iste godine te zatim na 6 posto u kolovozu 1929. godine.

Friedman smatra da je centralna banka, iako u načelu ne odobrava njezino reagiranje na burzovna kretanja, trebala oštrije podići kamatne stope početkom 1928. godine, ali u kraćem trajanju kako ne bi ugrozila gospodarski rast. Vodstvo središnje banke reagiralo je, dakle, prekasno i pretjerano. Friedman to ne tvrdi izrijekom, ali njegova analiza upućuje na zaključak kako je američka središnja banka odgovorna i za sam burzovni slom.

Do sličnog je zaključka došao i spomenuti ekonomist i dužnosnik centralne banke Ben Bernanke. U govoru prilikom proslave Friedmanova 90. rođendana, Bernanke je ustvrdio da je pad proizvodnje izazvan restriktivnom monetarnom politikom središnje banke jednako pridonio burzovnom slomu koliko i prijašnja precijenjenost dionica (Bernanke, 2002.a). Još eksplicitniji on je bio u prethodnom govoru u kojem je rekao kako je „istinita priča u tome da je monetarna politika prerevnosno (overzealously) pokušala zaustaviti rast u cijenama dionica“, a glavni učinak bilo je „usporavanje gospodarstva“ koje je, zajedno s povećanjem kamatnih stopa, „bilo jedan od glavnih čimbenika u izazivanju burzovnog sloma“ (Bernanke, 2002.b).

Zlatni standard i svjetska kriza

Friedman je također ukazao na značajnu ulogu monetarne odnosno tečajne politike u širenju krize na druge zemlje. Naime, mnoge su zemlje tada bile u monetarnom režimu zlatnog standarda ili su „fiksirale“ tečaj svojih valuta prema valutama na zlatnom standardu (uglavnom američkom dolaru i britanskoj funti). Države su jamčile konvertibilnost novca u zlato ili devize prema zadanom paritetu i stoga su morale držati njihove značajne rezerve. Friedman je primijetio da su zemlje koje su ustrajavale na zlatnom standardu odnosno fiksnom tečaju imale dugotrajnu krizu, zemlje koje su napustile takav režim ubrzo su izišle iz krize, a zemlje koje nisu bile u takvom režimu nisu niti ušle u krizu.

Danas najrašireniji zlatnik na svijetu, Wikimedia Commons

Kasniji istraživači razvili su Friedmanove uvide o ulozi zlatnog standarda u Velikoj depresiji. Tako je ekonomist i povjesničar Barry Eichengreen (2002.) režim zlatnog standarda nazivao „zlatnim okovima“ (izraz je zapravo Keynesov) i pokazao njegovu bitnu ulogu u nastanku svjetske krize. Eichengreen je opisao kako su centralne banke u mnogim zemljama Europe i Latinske Amerike morale reagirati na povećanje kamatnih stopa u SAD-u u 1928. i 1929. godini podižući svoje kamatne stope kako bi spriječile odljev zlata i deviza. Zemlje koje su imale relativno male zlatne i devizne rezerve, što je budilo sumnju u njihovu sposobnost „obrane“ tečaja, morale su u tome biti osobito oštre kako bi spriječile bijeg financijskog kapitala, velik gubitak rezervi i naposljetku devalvaciju valute ili potpuno napuštanje fiksnog tečaja. Drastično podizanje kamatnih stopa donijelo je pad domaće potražnje, a time i proizvodnje. Stoga se može zaključiti, zajedno s Eichengreenom, da je politika „obrane“ tečaja u okolnostima povećanja američkih kamatnih stopa dovela do početka svjetske ekonomske krize 1929. godine.

Ovdje je potrebno napomenuti da Scott Sumner (2015.), jedan od istraživača Velike depresije, tvrdi kako je najveću štetu svjetskom gospodarstvu nanijelo kasnije gomilanje zlatnih rezervi od strane središnjih banaka velikih zemalja odnosno povećanje omjera zlatnih rezervi i novca. Takvu je politiku vodila francuska središnja banka već u drugoj polovici 1920-ih godina, što su isticali prethodni istraživači (Irwin, 2010.), a krajem 1929. i posebno tijekom 1930. godine njoj su se pridružile američka i engleska centralna banka, što je detalj koji ističe Sumner. Takva politika značajno je povećala priljev zlata u SAD. Prema podatcima središnje banke, zlatni priljev skočio je sa 120 milijuna dolara u 1929. na čak 278 milijuna dolara u 1930. godini (Hetzel, 2012.), dok je količina novca neznatno pala (što je Friedman okarakterizirao kao perverzno). Sumner tvrdi da je povećanje omjera zlatnih rezervi i novca u SAD-u smanjilo ukupnu potražnju za proizvodima u svim zemljama na zlatnom standardu.

Što se tiče trajanja odnosno dubine gospodarske krize, Ben Bernanke (2000.) analizirao je podatke za 24 zemlje i ustanovio da su zemlje koje nisu bile u režimu zlatnog standarda ili koje su ga rano napustile imale u prosjeku manji pad industrijske proizvodnje i ranije su zabilježile njezin porast u usporedbi sa zemljama koje su ga kasnije napustile ili koje su na njemu ustrajavale. Podrobnija kvantitativna analiza potvrdila je, dakle, Friedmanova zapažanja.

Friedman opisuje kako je i sama američka središnja banka također oštro reagirala kada je 1931. godine došlo do odljeva zlatnih rezervi zato što je Velika Britanija napustila zlatni standard. Središnje banke ostalih zemalja i drugi financijski investitori pomislili su da bi poslije Britanije i Amerika mogla napustiti zlatni standard, pa su počeli panično povlačiti svoje dolarske depozite i tražiti isplatu u zlatu. Kako bi zadržala depozite u SAD-u i zlatne rezerve u svojem vlasništvu, središnja je banka u listopadu 1931. godine podigla ključnu kamatnu stopu s 1,5 na 3,5 posto, što je naudilo komercijalnim bankama i gospodarstvu te bitno produbilo krizu.

Središnja banka još jednom je intervenirala podizanjem kamatnih stopa početkom 1933. godine kada je došlo do masovnog povlačenja depozita i kupnje zlata jer se u javnosti proširilo uvjerenje da će novoizabrani predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt ukinuti zlatni standard odnosno devalvirati dolar. Predsjednik Roosevelt zaista je to i učinio nakon stupanja na dužnost, što je dovelo do završetka Velike depresije odnosno početka gospodarskog oporavka (Sumner, 2015.).

Casselova upozorenja

Na opasnost koju donosi podizanje kamatnih stopa i gomilanje zlatnih rezervi upozoravao je u „realnom vremenu“ ugledni švedski ekonomist Gustav Cassel (Irwin, 2010.). On je u veoma posjećenom predavanju na njujorškom sveučilištu Columbia još u svibnju 1928. godine istaknuo kako povećana potražnja za zlatnim i deviznim rezervama može dovesti do općeg pada cijena i „depresije svjetskih razmjera“ te tražio međunarodnu suradnju kako bi se to spriječilo. U svjedočenju pred kongresnim odborom iste godine, Cassel je oštro napao anti-špekulativnu politiku američke centralne banke tvrdeći da podizanje kamatnih stopa može negativno djelovati na opću razinu cijena što će rezultirati depresijom u proizvodnji i padom zaposlenosti. „I sve to samo zato“, kazao je ljutito Cassel, „da bi se obračunalo s nekim špekulantima u New Yorku“. „Mislim da je to apsurdno“, nastavio je on, te dodao: „sustav Federalne rezerve nema drugu funkciju nego da zemlji daje stabilan novac“, a „aktivnost suzbijanja burzovnih špekulacija remeti tu funkciju“.

Gustav Cassel (1866.-1945.), švedski ekonomist, šire poznat kao autor ideje o paritetu kupovne moći

Nakon što je kriza započela, Cassel je uporno tražio da centralne banke zapadnih zemalja koordinirano povećaju ponudu „sredstva plaćanja“ kako bi se spriječilo daljnje opadanje cijena, proizvodnje i zaposlenosti. Premda je Cassel bio jedan od vodećih monetarnih stručnjaka svojega vremena, njegova upozorenja, kritike i prijedlozi bili su u potpunosti ignorirani.

Zaključak

Velika depresija, najveća gospodarska kriza u modernoj povijesti, često se prikazuje kao neizbježna posljedica djelovanja slobodnog tržišta odnosno laissez faire kapitalizma. Nasuprot tome, dublje povijesno istraživanje upućuje na glavnu ulogu američke središnje banke odnosno monetarne politike. Najprije spuštanje kamatnih stopa, a potom njihovo oštro podizanje u cilju suzbijanja burzovnih špekulacija, te zatim gomilanje zlatnih rezervi i obrana pariteta zlatnog standarda potezi su kojima je Fed izazvao i produbio krizu, pri čemu je uglavnom pasivno promatrao pojavu i širenje bankovnih panika premda je imao zakonsku odgovornost da ih spriječi. Bankarski sustav bio je ranjiv i podložan krizi zbog velikog broja malih lokalnih banaka koje su postojale zahvaljujući restriktivnoj regulaciji saveznih država.

Nobelovac Milton Friedman isticao je ulogu bankovnih panika u pojavi Velike depresije u SAD-u, ali kasniji su istraživači veću važnost pridali anti-špekulativnim intervencijama i politici održavanja zlatnog standarda. Što se tiče širenja krize na druge zemlje, glavnu ulogu imala je politika obrane fiksnog tečaja kao tada prevladavajućeg monetarnog režima. Takvi nalazi potvrdili su doktrine i stavove švedskog ekonomista Gustava Cassela koji je djelovao prije i tijekom Velike depresije.


Reference

Anderson, B. M. (1979.), Economics and the Public Welfare: A Financial and Economic History of the United States1914 – 1946, LibertyPress, Indianapolis (prvo izdanje 1949.)

Bernanke, B. S. (2000.), Essays on the Great Depression, Princeton University Press, Princeton

Bernanke, B. S. (2002.a), „On Milton Friedman’s Ninetieteth Birthday“, govor, www.federalreserve.gov

Bernanke, B. S. (2002.b), „Asset-Price ‘Bubbles’ and Monetary Policy“, govor, www.federalreserve.gov

Bernanke, B. S. (2006.), „Monetary Aggregates and Monetary Policy at the Federal Reserve: A Historical Perspective“, govor, www.federalreserve.gov

Bordo, M. D. (2011.), „Why Didn’t Canada Have a Banking Crisis in 2008 (or in 1930, or 1907, or …)?“, NBER Working Paper, br. 17312

Calomiris, C. W. i S. H. Heber (2014.), Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce CreditPrinceton University Press, Princeton

Carlson, M. A. i D. C. Wheelock (2012.), „The Lender of Last Resort: Lessons from the Fed’s First 100 Years“, Federal Reserve Bank of St. Louis, Working Paper, br. 2012-056B

Christiano, L., R. Motto i M. Rostagno (2004.), „The Great Depression and the Friedman-Schwartz Hypothesis“, ECB Working Paper Series, br. 326

DeLong, J. B. (1991.), „’Liquidation’ Cycles: Old-fashioned Real Business Cycle Theory and the Great Depression“, NBER Working Paper, br. 3546

Eichengreen, B. (2002.), „Still Fettered After All These Years“, NBER Working Paper, br. 9276

Fox, J. (2010.), The Myth of the Rational Market, Harrimon House Ltd, Petersfield, Hampshire

Friedman, M. i A. J. Schwartz (1963.), A Monetary History of the United States, 1867 – 1960, Princeton University Press, Princeton

Galbraith, J. K. (2010.), Veliki slom 1929., VBZ, Zagreb (prvo američko izdanje 1954.)

Gorton, G. (1988.), „Banking Panics and Business Cyles“, Oxford Economic Papers, god. 40, br. 4

Gorton, G (2012.)., Misunderstanding Financial Crises, Oxford University Press, Oxford

Hetzel, R. L. (2012.), The Great Recession: Market Failure or Policy Failure?, Cambridge University Press, Cambridge (prvi dio knjige bavi se Velikom depresijom)

Irwin, D. A. (2010.), „Did France Cause the Great Depression?“, NBER Working Paper, br. 16350

Irwin, D. A. (2011.), „Anticipating the Great Depression? Gustav Cassel’s Analysis of the Interwar Gold Standard“ NBER Working Paper, br. 17597

Kotlikoff, L. (2010.), Jimmy Stewart is Dead: Ending the World’s Ongoing Financial Plague with Limited Purpose Banking, John Wiley and Sons, New York

Mishkin, F. S. (2010.), The Economics of Money, Banking and Financial Markets, Pearson, Boston, MA

Rothbard, M. N. (2000.), America’s Great Depression, Mises Institute, Auburn, Alabama (prvo izdanje 1963.)

Shiller, R. J. (2005.), Irrational Exhuberance, Princeton University Press, Princeton

Sumner, S. (2015.), The Midas Paradox: Financial Markets, Government Policy Shocks, and the Great DepressionIndependent Institute, Oakland, CA