U jučerašnjem tekstu o šest brzinskih mjera iznio sam nekoliko konkretnih prijedloga i načela vođenja politike protiv recesije, koje se mogu početi provoditi odmah. Međutim, u ovom trenutku ne možemo znati hoće li to biti dovoljno. Treba računati s mogućnošću da koronakriza potraje neko vrijeme. Na primjer, ako virus nije dovoljno termolabilan i/ili ako negativni učinci krize budu jači nego što se u ovom trenutku očekuje, zaprijetit će vrlo ozbiljna recesija. Dakle, u toku mjeseca travnja treba pripremati drugi krug mjera, za svaki slučaj.
Vratimo se uvodno na šestu mjeru odnosno šesto načelo iz jučerašnjeg teksta: cilj je izbjeći scenarij s povećanjem poreza iz 2009.
Neke od predloženih brzinskih mjera imat će utjecaj na povećanje fiskalnog deficita. Zbog toga će s vremenom rasti opasnost da nekome padne na pamet povećanje poreza umjesto smanjivanja najmanje produktivnih komponenti javne potrošnje. Na primjer, predloženo privremeno i djelomično oslobođenje od plaćanja socijalnih doprinosa stvorit će još veći nedostatak prihoda u zdravstvenom ili mirovinskom sustavu. Uz oslobođenje od 40% plaćanja doprinosa na četiri mjeseca gubi se oko 13% godišnjih prihoda, a to je oko 6,5 milijardi kuna ili 1,5% BDP-a. Toliko će iznositi dodatni deficit mirovinskog i/ili zdravstvenog sustava, ovisno o tome koji se doprinos odabere za rasterećenje troška rada. Deficit će biti i veći, jer će u uvjetima eventualne recesije snažno pasti i drugi prihodi proračuna.
Jasno je da se ovakve mjere ne mogu širiti u nedogled. Deficit se financira zaduživanjem, pa će u jednom trenutku zaprijetiti skok prinosa na državne obveznice. Rast kamatnih stopa je zadnje (pored povećanja poreza) što želimo da se dogodi u krizi. Usporedo će zaprijetiti i pad vrijednosti domaće valute. Uostalom, već imamo očekivani pritisak na deprecijaciju kune: HNB je u ponedjeljak intervenirao prodajom 387 milijuna eura pri tečaju oko 7,52 kako bi spriječio brži pad vrijednosti kune. Naši «monetarni suverenisti» uvijek su se ljutili zbog akumulacije deviznih rezervi pitajući čemu to služi, pa im sada možemo pojasniti: u uvjetima jačanja kune otkup deviza služio je tome da euro ne vrijedi 5 kuna, a sada, kad su se stvari izvrnule na glavu, devizne rezerve služe tome da tečaj nekontrolirano ne otkliže na 9 kuna za euro u nekoliko mjeseci. Ne treba biti osobito financijski pismen da bi se shvatilo što bi to značilo za dužnike koji imaju kredite uz valutnu klauzulu – bio bi to novi «švicarac». Rezerve služe da se to ne dogodi.
HNB zahvaljujući razboritoj politici ima dovoljno deviza za sprječavanje naglih slomova deviznog tržišta kroz najmanje deset koronakriza (rezerve iznose oko 19 milijarda eura, što je ogroman kapacitet pa možete mirno spavati). Međutim, politika se ne može zasnovati na beskrajnom trošenju rezervi ako potraje kriza. Potrebno je osigurati makroekonomsku ravnotežu u uvjetima širenja deficita proračuna tako da ne dođe do pretjeranog pada vrijednosti valute koji bi nanio štetu dužnicima. Zbog toga treba osmisliti cjelovit program makroekonomske prilagodbe u suradnji s institucijama koje mogu osigurati devizne kreditne linije – institucijama EU, Svjetskom bankom i MMF-om. Kad već nismo u europodručju gdje bismo mogli mirnije spavati zbog direktnog pristupa eurskoj likvidnosti Europske središnje banke.
Dakle, prva dodatna preporuka koja se ne treba aktivirati odmah, ali ju treba imati u pripremi, glasi: ispregovarati kvalitetan program makroekonomske prilagodbe s međunarodnim institucijama. Na taj se način umanjuju makroekonomski šokovi koji bi mogli dodatno destabilizirati gospodarstvo i dolazi se do sredstava za financiranje druge dodatne preporuke koju ću objasniti dalje u tekstu, nakon što još jednom naglasim važnost prve.
Prva dodatna preporuka nekome se može činiti trivijalna, no u našim uvjetima ona to sigurno nije. To ćemo najbolje shvatiti ako se još jednom vratimo u razdoblje izbijanja Velike recesije 2008./09. Tadašnju tragičnu hrvatsku reakciju na krizu možemo podijeliti u tri faze:
- Negacija («neće kriza na nas») u jesen 2008.: glavni kreatori ovog stava (Sanader, Polančec) ignorirali su sve što se događa u svijetu i upozorenja tadašnjeg guvernera Rohatinskog, ostavivši zemlju posve nepripremljenu na ono što je uslijedilo.
- Politička miopija («mi sve možemo sami») u zimu i proljeće 2009.: Sanaderova vlada pod pritiskom sindikata javnog sektora nije uspjela ukrotiti proračunske rashode, a logika «mi sve možemo sami» prevladala je, između ostaloga, i zbog stavova tadašnjeg guvernera koji se protivio angažmanu MMF-a, što je objeručke na ljeto te godine prihvatila i nova premijerka Kosor iako su sve zemlje na istoku Europe već sklopile ili sklapale sporazume s MMF-om.
- Pred zidom («moramo dizati poreze») jesen 2009.: ova je faza nastupila tek na kraju, kao neizbježna posljedica kumuliranih strateških pogrešaka iz prve dvije faze «odgovora» na krizu. Kamatne stope su poletjele, prijetila je nemogućnost financiranja deficita i nekako je prema kreditorima trebalo signalizirati da vlasti, ako zatreba, i dizanjem poreza mogu osigurati servisiranje javnog duga.
Prema tome, sada bi trebalo biti jasno zašto borba protiv krize počinje u točci 1. Tome služi moja prva dodatna preporuka za relativno ranu fazu potencijalne krize. Slijedeći načelo koje kaže da ne mogu ništa predvidjeti, ali mogu biti spreman, imati program spremljen u ladici a da se kriza ne produbi, mnogo je bolje nego nemati program pripravan u ladici ako se kriza produbi. Čitava logika ovog i jučerašnjeg teksta svodi se na učenje na greškama iz prošlosti.
Spomenuti program makroekonomske prilagodbe važan je kao financijski okvir i okvir za izgradnju povjerenja, a ponajviše kao izvor financiranja za premoštenje financijske suše koja može biti ozbiljna ako se kriza produlji i produbi. Ponavljam, ne predviđam da će tako biti, ali mislim da ozbiljna zemlja mora biti spremna i za takav scenarij. Kreditna sredstva i jamstveni fondovi bit će neophodni za očuvanje kreditnih tokova prema poduzećima (koji će se uglavnom svesti na kratkoročno financiranje) i reprogramiranje dospjelih obaveza dijela korporativnih dužnika i kućanstava. Uz jasne kriterije, naravno. To je sukus moje druge dodatne preporuke.
Zašto bi se ovakav vid intervencije mogao pokazati kao nužan? U uvjetima «normalne recesije» koja uobičajeno nastupa zbog korekcija takozvanih pogrešaka u alokaciji (npr. odobravanja kredita besperspektivnim poduzećima poput Uljanika), nikakva intervencija nije potrebna. Naprotiv, neodrživi biznisi što prije trebaju izaći s tržišta. Svako produljenje njihove agonije predstavlja društveni trošak. Međutim, koronakriza je neobična zvjerka. Kao što sam već nekoliko puta isticao, koronakriza ima karakter takozvanog vanjskog šoka. To nije kriza koja je poput krize 2008./09. izrasla unutar ekonomskog sustava, kumuliranjem pogrešaka u njegovom funkcioniranju. To je kriza koja udara izvana, brzo i snažno, i očito je kako postoji nemala šansa da taj udar relativno brzo prođe. U tom smislu, mjerama treba čuvati zdravo gospodarsko tkivo koje se – ne vlastitom krivnjom – može naći u privremenim poteškoćama.
Kao što ekonomisti dobro znaju, niti jedna kriza nije ista. Zbog toga je najvažnije ne robovati dogmama, pažljivo promatrati što se događa, ne okretati glavu od realnosti i – biti spreman za različite scenarije. I možda najvažnije, sve raditi na vrijeme, pa i prije toga.