Kako je Poljska sve pobijedila (I): kratak povijesni pregled

Warszawa, izvor Wikimedia Commons

Velimir Šonje u prvom u seriji tekstova o Poljskoj opisuje razvojne odnose Hrvatske i Poljske od devetnaestog stoljeća do danas. Objašnjava kako je naša percepcija o siromašnim Poljacima formirana osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kratkotrajne hrvatske prednosti. I prije, do pedesetih, i poslije, od sredine prošlog desetljeća, Poljska postiže bolje pokazatelje gospodarskog razvitka.

Kada se govori i piše o uspjesima ili neuspjesima u postsocijalističkim državama, ponajprije se spominju tri na Baltiku zbog njihove sposobnosti za gospodarski rast po visokim stopama i radikalan izlazak iz zone ruskog utjecaja nakon 1992. Osobito se ističe perjanica baltičkog liberalnog modela – Estonija, o kojoj smo nedavno pisali na Labu.

Spomene se i Češka, najrazvijenija postsocijalistička zemlja koja je na prvom mjestu u istočnoj i jugoistočnoj Europi prema realnom dohotku per capita nedavno prestigla Sloveniju. No, češki uspjeh za poznavatelje povijesti nije veliko čudo. Čehoslovačka je 1929. bila razvijenija od juga Europe i Finske, gotovo kao Norveška. Zahvaljujući snažnoj industrijskoj bazi, Češka je tada samo malo (dvadesetak posto) zaostajala za Austrijom i Njemačkom. Bila je mnogo razvijenija od tada još uvijek prilično razvijene Mađarske. Stoga u povratku Češke na (ekonomsko) čelo regije od Baltika do Jadrana i Crnog Mora ima neke dublje povijesne logike, odnosno logike ispravljanja povijesne nepravde koju je ta zemlja iskusila pod sovjetskom čizmom.

Na razini metafore može se reći, dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, Volkswagen je kupovao Škodu, educirao njihove inženjere i selio dio proizvodnje s one strane nekadašnje Željezne zavjese. Taj naklon povijesne sreće morao je napraviti ozbiljnu razliku o kojoj će biti više riječi u nastavku.

U razmišljanjima o proteklih četvrt stoljeća ljudi se često sjete i Slovačke. Nakon lutanja pod autoritarnom Mečiarovom vlašću devedesetih, siromašniji dio bivše češko-slovačke federacije od 2000. provodi politiku radikalne liberalizacije i otvaranja. Dovode se brojne strane industrijske kompanije, jednim dijelom zahvaljujući i realno nižim nadnicama nego na razvijenom zapadu Europe, barem je tako bilo donedavno.

Slovačka postaje zemlja s najviše proizvedenih automobila po glavi stanovnika (od kojih se najveći dio, naravno, izvozi) i dvadeseti je proizvođač automobila u svijetu prema ukupnom broju proizvedenih primjeraka. U Slovačkoj proizvode VW, Porsche, Audi, Citroen i KIA. Znaju li ponosni malobrojni vlasnici Cayennea, Touarega i Q7 da njihovi preveliki metalni ljubimci dolaze iz Bratislave?

Mađarska je također nezaobilazna u priči o postsocijalističkoj tranziciji. No, ona nije uspješna kao spomenute države. U generalnoj percepciji nekako se u isti koš trpa i Poljska, osobito otkad se na čelu obje zemlje nalaze konzervativne i euroskeptične vlade. Gledano iz daljine, u usporedbi Orbana i Kaczynskog vide se samo sličnosti.

Možda je i to razlog zašto Poljska donedavno nije isticana kao zemlja – primjer među postsocijalističkim državama. Ispod radara je prošla jedna očita, ali slabo poznata činjenica: Poljska je u smislu ekonomskog razvoja pravi pobjednik.

Iako su uzroci poljskog uspjeha dublji u povijesnom smislu, za početak ćemo se koncentrirati na proteklih deset godina. Slika 1 prikazuje indeks rasta realnog BDP-a po stanovniku 2007.-2016. Indeks ne prikazuje relativne razine nego relativne brzine rasta. Na primjer, poljska crta (plava) se 2007. nalazi ispod hrvatske (crvene) crte, no to ne znači da je Hrvatska te godine imala veći realni BDP po stanovniku od Poljske. Indeks je 2010. jednak 100, pa odnos linija znači da je Poljska 2007. bila znatno ispod svoje razine razvijenosti 2010., dok se Hrvatska 2007. nalazila znatno iznad svoje razine razvijenosti iz 2010. Hrvatska se 2016. još uvijek nalazila ispod razine 2007., dok je Poljska u tom razdoblju povećala realni BDP po stanovniku za cijelu trećinu. Samo je Litva u proteklih deset godina imala sličan razvoj. Možda ne slučajno; kasnije ćemo vidjeti kako povijesni usud od davnina povezuje te dvije današnje države.

Indeks rasta realnog BDP-a po stanovniku 2007.-2016. (2010.=100)

Izvor: Eurostat

Od ozbiljne države do pezejca

Poljski gospodarski uspjeh nije slučajan. Već sredinom prošlog desetljeća, dakle prije razdoblja prikazanog na gornjoj slici, Poljska se relativno dobro razvijala, samo su tada sve postsocijalističke zemlje bilježile relativno visoke stope rasta, pa se Poljska nije posebno isticala. Tada, kao i danas, premda u manjoj mjeri, Poljaci su iz perspektive Hrvata percipirani kao siromasi koji su teškom mukom i uz brojne birokratske komplikacije  putovali na more u pezejcima (poljski Fiat 126, a za sretnike nešto veći model 125), zastajući na zagrebačkom Hreliću ne bi li prodajom loših kućanskih aparata i neugledne odjeće financirali nekoliko dana na obećanoj Jadranskoj obali.

Izvor: Wikimedia Commons, Polski Fiat 126

Međutim, povijesni trenutak u kojem je formirana percepcija moje i starije generacije o Poljskoj bio je aberacija u nekom širem poretku stvari. Poljska je, naime, do pedesetih godina prošlog stoljeća bila ozbiljna država, razvijenija od Hrvatske, oslonjena na vlastite unutarnje snage i odnose sa snažnim njemačkim gospodarstvom.

Tablica u nastavku prikazuje dugoročne odnose realnog BDP-a po stanovniku u stalnim međunarodnim dolarima, koji su izvedeni iz Maddisonove baze podataka. Podaci za Hrvatsku prije 1952. su gruba aproksimacija, jer su izvedeni povećanjem podatka za Jugoslaviju za 28%. Toliko je hrvatski realni BDP bio veći od jugoslavenskoga 1952. Takva ekstrapolacija vjerojatno sadrži ozbiljnu pogrešku, no prihvatljiva je za potrebe ovoga rada. Razlike među zemljama su tako velike, da pogreška mjerenja ne može poništiti zaključke koji se odnose na poredak država prema stupnju gospodarskog razvitka.

Poredak se u tablici lako prati. Austrija je određena kao norma (=1), pa se stupanj razvoja mjeri kao odnos prema austrijskom realnom BDP-u po stanovniku. Na primjer, godine 2010. podatak za Hrvatsku iznosi 0,41 što znači da hrvatski realni BDP po stanovniku u stalnim dolarima tada dostiže 41% austrijskoga. Podatak za Poljsku 2010. (0,45) znači da Poljska tada već dostiže 45% austrijskog realnog dohotka po stanovniku. Prema tome, Poljska je već 2010. razvijenija od Hrvatske. Odnosi razvitka Hrvatske i Poljske bili su približno poravnati još 2000.

Tablica 1: Relativne razine razvoja odabranih država u srednjoj Europi 1870.-2010.

Napomena: podaci za Hrvatsku prije 1952. izvedeni su kao aproksimacija primjenom koeficijenta +28% na podatak za Jugoslaviju koji je u bazi Maddison projekta raspoloživ za ranije godine. Ta aproksimacija sadrži veliku vjerojatnost pogreške, no dovoljno je dobra za potrebe ovoga rada u kojem su bitne samo relativne razine razvoja.
Izvor: obrada autora na temelju  http://www.ggdc.net/maddison/maddison-project/home.htm

Vratimo se pezejcima i Hreliću osamdesetih. Treba primijetiti da se u tom kratkom desetljeću dogodila razvojna aberacija. Hrvatska je bila 50%-60% razvijenija od Poljske. Nikada prije i nikada poslije tako nešto nije i neće biti postignuto. O čemu je bila riječ?

Ako se gleda odnos Hrvatske i Austrije od 1965. do 1990. (razdoblje u kojem je Hrvatska pretekla Poljsku), vidi se da je Hrvatska u tom razdoblju zaostajala za Austrijom, što znači da je vrlo neuspješna Poljska tada za Austrijom zaostala još i više. Uzroke hrvatskog zaostajanja za Austrijom treba tražiti u izgubljenom zadnjem desetljeću socijalizma osamdesetih godina prošlog stoljeća, a uzroke Poljskog zaostajanja (i za Hrvatskom i za Austrijom) treba tražiti u mnogo duljem povijesnom periodu, tj. u cijelom socijalističkom razdoblju.

Poljska je od devetnaestog stoljeća do 1952. bila stalno za 25%-50% razvijenija od Hrvatske (hrvatski realni BDP po stanovniku u stalnim cijenama i dolarima kreće se na 70%-80% od poljskoga). Poljska je mnogo bliža važnim trgovačkim putovima na Baltiku (Gdansk /Danzig je jedna od najvažnijih europskih luka još od vremena Hanzeatskih gradova), Poljska je važan izvoznik sirovina, naročito drva i žitarica, a moć njemačke industrijalizacije (na prijelazu XIX u XX stoljeće Berlin je glavni industrijski centar, a ne Bavarska) za sobom povlači i Poljsku. Poljaci su i vješti trgovci (sitno-trgovački i obrtnički duh malog poduzetništva nije ih napustio ni u doba socijalizma), tako da Poljska mnogo prije od Hrvatske, ako ni zbog čega drugog, onda zbog geografske blizine njemačkih industrijskih centara, reagira na impulse kapitalističkog razvoja koji potječu sa sjevera i sjeverozapada Kontinenta.

U nekom širem poretku stvari i u okviru mistike dugih povijesnih ciklusa može se reći da se Poljska nedavno vratila na povijesno mjesto (blizu 50% austrijskoga prosjeka) na kojem je već bila u toku prve polovice XX stoljeća. Razvojnu devijaciju koju smo najviše osjetili osamdesetih godina prošlog stoljeća uzrokovao je socijalizam koji je Poljake unazadio mnogo više nego Hrvate (u gospodaraskom smislu). Za njih je to bio mrak koji je zatomio (ali ne i uništio) poduzetničke i razvojne sposobnosti.

Prema tome, naša percepcija odnosno sjećanje na Poljake s pezejcima sjećanje je na jedan izniman historijski trenutak, izniman po neuspjehu. Riječ je o u povijesnim razmjerima kratkih tridesetak godina (od 140 koliko je prikazano u tablici), u kojima su Poljaci Hrvatima gledali u leđa. Točnije, ta naša kratka povijesna prednost stvorena je «zahvaljujući» potpunoj promašenosti sovjetskog komandnog ekonomskog modela koji je poljacima bio nametnut, a iz kojeg se prostor bivše Jugoslavije uspio izmaknuti.

Prisjetimo se puča generala Jaruzelskog preko kojeg je Moskva kroz vojnu vlast nastavila kontrolirati Poljsku i nakon demokratskog buđenja koje je Lech Walesa, kasnije prvi poljski predsjednik 1990.-1995., poveo u Gdansku 1980. nakon osnivanja nezavisnog sindikata Solidarnost (Zanemarit ćemo onaj nejasan dio povijesti prema kojem je Walesa, navodno, cijelo vrijeme surađivao s komunističkom tajnom policijom). Putin je vjerojatno ne slučajno odlikovao Jaruzelskog 2005. zbog zasluga u Drugom svjetskom ratu, a zabilježit ćemo i da je Poljska, bez obzira na navodno dvojbenu ulogu Walese, prva od svih zemalja iza Željezne zavjese imala snažne demokratske impulse.

Prvi višestranački izbori održani su upravo u Poljskoj 1989. Iako oni nisu bili posve slobodni (komunisti su još uvijek kontrolirali medije i biračke odbore i osvojili trećinu glasova, a još je dobar dio glasova pripao njihovim satelitima), izbori u Poljskoj u lipnju 1989., prije nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj zemlji, ušli su u povijest kao ključan događaj uz bok rušenja Berlinskoga zida.

Nesretna povijest

Socijalističko komandno razdoblje nije jedina nesreća koja je zadesila Poljake kroz povijest. Braća Slaveni – Rusi oduvijek su im prijetili s istoka. S juga je isto činila Austrougarska odnosno Austrija (tamo kod Krakowa, gdje je počinjala Galicija, granica se stalno mijenjala), dok je na zapadu bila Prusija odnosno Njemačka. Njemačka je s jedne strane bila meka za emigraciju (nisu najveći njemački centarfori u zadnjih trideset godina – Klose i Lewandovski – jedini), bila je ogromno izvozno tržište i izvor tehnoloških znanja, ali s druge strane, kao što je dobro poznato, i izvor stalnih frustracija i sukoba. Ne moramo ići do početka Drugog svjetskog rata 1939. Dovoljno je podsjetiti da je Gdansk / Danzig nakon Prvog svjetskog rata završio kao autonomna oblast s vlastitom upravom i valutom, o čemu će biti više riječi u jednom od nastavaka priče o Poljskoj. No, dalja je povijest još okrutnija.

Poljska je jednom davno bila velika i važna. U zadnje se vrijeme i u našim medijima autori prisjećaju Poljsko-Litavske Unije, jedne od najmoćnijih (premda ne i dovoljno moćne) i posve autonomnih država Europe do kraja osamnaestog stoljeća. Historiografsko evociranje služi dnevno-političkoj svrsi, osobito otkako Poljska i Hrvatska imaju najistaknutije uloge u promociji Inicijative triju mora, ali nadasve je zanimljiva činjenica da su Poljska i Litva nekada davno tvorile «commonwealth» ustanovljen Lublinskom unijom 1569. Ta država je trajala gotovo dva i po stoljeća i za standarde 16.-18. st. bila je neobično dobro organizirana i demokratski (ako se tako može reći) ustrojena, sa značajnom podjelom moći između kralja i parlamenta (Sejma). Plemstvo je kontroliralo i biralo ne-nasljednu krunu, pa su se kroz parlament i općenito kroz vlast prelamali vrlo različiti interesi, a sami Poljaci su svoju državu zvali rzecpospolita (republika). Politički odnosi pomalo evociraju usporedbu s mnogo poznatijom epizodom Slavne revolucije u Engleskoj 1688.

Poljsko-Litavska Unija bila je ipak preslaba spram tri moćne političke «mase» koje su ju okruživale. Prusija, Austrougarska i Rusija u poljskoj se predaji nazivaju «tri crna orla» – uočite da Poljska koristi simboliku bijelog orla. Nakon Prve podjele Poljske 1772., drugu podjelu je – priča je zanimljiva – izazvalo donošenje za ono vrijeme izrazito demokratskog Ustava 1791., po uzoru na američki i prema inspiraciji koja je pronađena u tada aktualnoj Francuskoj revoluciji. Poljaci su kroz demokratizaciju i afirmaciju novih vrijednosti pokušali udahnuti novu snagu posrnuloj državi (npr. razdvajanje tri grane vlasti), ali Rusija se prva uplašila novog jačanja Poljske i širenja liberalnih ideja na istok. Napala je Poljsku već sljedeće 1792. Uslijedio je Prusko-ruski sporazum o Drugoj podjeli Poljske koju je Sejm verificirao 1793. uz nazočnost ruskih vojnih snaga u samoj zgradi parlamenta. Treća i konačna podjela provedena je dvije godine kasnije i Poljska 1795. nestaje s mape Europe za razdoblje dulje od stotinu godina. Tek s Prvim svjetskim ratom Poljska će se vratiti na povijesnu scenu kao nezavisna država.

Nakon 1990.: početak priče

Ovaj kratak povijesni pregled pokazuje važnost politike, moći i sreće. Poljska nije imala sreće kroz devetnaesto stoljeće i od 1939. do 1990. Međutim, neki potencijali, sjećanja i znanja (npr. obrazovanje, sklonost poduzetništvu) očito ne umiru lako. Prenose se, makar i u rudimentarnom obliku, s generacije na generaciju, kroz povijest.

Događaji nakon 1990. oslobodili su energiju poljskog naroda koju je, kao što brojke sugeriraju, socijalizam osobito snažno zatirao. Slabost Rusije na istoku i otvorenost, mirnoća i duboko razumijevanje ekonomske logike uspješne tranzicije u Njemačkoj na zapadu (njemački liberalizam bio je u korijenu uspjeha same Njemačke 1950.-1990.), stvorili su nakon 1990. sretan splet okolnosti koji je Poljskoj ponovo otvorio vrata uspješne povijesti.

Za sada je dovoljno primijetiti kako je već na samom početku postsocijalističkih procesa nakon 1990. razlika između Hrvatske i Poljske gotovo izbrisana. Hrvatska je 1990. bila 59% razvijenija od Poljske. Međutim, rat, hiperinflacija i raspad tržišta bivše Jugoslavije su postsocijalistički proces u Hrvatskoj činili osobito traumatičnim. Samo tri godine kasnije, 1993., Hrvatskoj ostaje svega 7% razvojne prednosti pred Poljskom (prema podacima Maddison projekta – neki drugi izvori daju drukčije omjere, ali priča svejedno drži vodu). Nakon obaranja hiperinflacije, početka kakvog-takvog funkcioniranja države i stvaranja dobrih izgleda za dobivanje rata 1994. Hrvatska se počinje gospodarski oporavljati, ali Poljska svejedno pomalo sustiže Hrvatsku čija je prednost 2000. bila još samo simbolična. Konačno razvojno pretjecanje dogodilo se još prije krize 2008. Znači da poljski uspjeh u razdoblju svjetske krize nakon 2008., prikazan na slici 1, nije bio presudan. Radi se o dubljim i trajnijim uzrocima poljskog uspjeha. U sljedećem nastavku bit će više riječi o tome koje su ekonomske politike i događaji omogućili Poljskoj razmjerno brz gospodarski rast nakon 1990.