Macron u obraćanju naciji: kao da je učio od naših

Objavljeno

Foto: Carol Robert / Dreamstime

Nevjerojatno je kako smo previdjeli sličnost između Macronove kombinacije i korekcije politika koju je odigrao govorom u ponedjeljak i hrvatske politike. Razlika je samo u tome što naši političari znaju obilato kompenzirati potencijalne nezadovoljnike bez obzira na cijenu, čime preveniraju pobune, dok je poletnom Macronu trebalo neko vrijeme da shvati formulu kako se to radi

Ad

U travnju ove godine na Labu je objavljen tekst Daniela Hinšta u kojem su prikazane Macronove reforme. Pretpostavit ću da ste upoznati s osnovnim činjenicama i odmah prijeći na stvar. Mislim da pokret žutih lajbeka (gilets jaunes) nije ni više ni manje od onoga što je bio na početku – revolt zbog rasta troškova života koji je vlada naumila izazvati dodatnim oporezivanjem goriva. Nikakva nova „Francuska revolucija“.

Kada se pojavio dokument s četrdesetak zahtjeva među kojima je bilo limitiranje raspona plaća na 1:12 i još neke socijalističke fantazmagorije, mnogima su zakucala srca iako nije bilo jasno da takav dokument ima ikakve veze s bilo kojom suvislom organizacijom. Svejedno se u nekim glavama probudila  nada da smo na pragu anti-(neo)liberalne revolucije u Francuskoj. Međutim, od toga neće biti ništa. Ovo što se dogodilo je u velikoj mjeri plod francuskih specifičnosti.

Dvije specifičnosti su u fokusu. Prvo, veličina javnog sektora u Francuskoj. Drugo, narav političkog sustava i način kako je Macron osvojio vlast.

Veličina sektora opće države: poćapali se oko velikog kolača

Francuski javni sektor je toliko velik da u njemu više nema prostora za nove namete. Svaki zahvat u tom pravcu traži striktne kompenzacijske mjere. Iako se u standardnom narativu i dalje pričaju priče o neoliberalnom ataku na državu blagostanja, Francuska je, na tragu svoje duge etatističke tradicije, europski a možda i svjetski rekorder prema udjelu rashoda opće države u BDP-u. U Francuskoj je država alive and kicking (živa je i rastura).

Izvor: Eurostat

Zanimljivo je da ljudi nisu izašli na ulice Dublina, Vilniusa ili Ženeve (desni dio slike 1), nego na ulice Pariza. Istog onog Pariza koji je glavni grad države koja ima dugoročno rastući i daleko najveći udjel državnih socijalnih transfera u BDP-u (slika 2).

Slika 2. Udjel socijalnih transfera u BDP-u u ovom stoljeću

Izvor: Eurostat

Dvije slike pokazuju tri stvari: (a) ističu Francusku kao najveću socijalnu državu u Europi, (b) potvrđuju tezu da ta socijalna država nije ni u kakvom povlačenju nego se jako dobro drži, i (c) zahtijevaju neko alternativno objašnjenje umjesto anti-neoliberalnog narativa o kolapsu države blagostanja.

Postoje dva moguća objašnjenja. Prvo glasi da je francusko gospodarstvo toliko nekonkurentno da bez snažnih socijalnih kompenzacijskih mjera ne može opstati. Inače bi se raspalo pod teretom društvenih sukoba.

Drugo glasi da ekspanzija socijalne države sama po sebi generira društveni konflikt nakon što se uspostavi navika na transfere. Na primjer, Irci ili Švicarci drže svoje državne levijatane pod kontrolom i time umanjuju potencijalni konflikt jer je manji zajednički kolač oko kojega bi se ljudi mogli poćapati (javni novac se alocira političkom borbom, a ne putem tržišta). U Francuskoj je naprosto ulog u igri najveći (stvar povijesnog naslijeđa), pa je i igra preraspodjele oko države najgrublja. Na tom tragu, mogli bismo reći da Brexita nikada ne bi bilo da nije bilo straha domorodaca od hordi divljih migranata koje su, navodno, prijetile pokupiti benefite njihove socijalne države. UKIP je na tom strahu bazirao svoju Brexit kampanju.

Ne ulazeći ovdje u to koje objašnjenje ima više smisla, treba imati na umu ono financijsko čudo koje kaže da bilanca ima dvije strane što znači da netko mora sve to platiti. Čini se da se bune oni koji plaćaju, a ne oni koji primaju. A oni koji plaćaju, a nemaju mnogo, osjećaju se naročito pogođeni. I ne vide više razloga da zbog globalnog zatopljenja plaćaju veće cijene goriva i u budućnosti plaćaju skupe električne automobile. Žele da to plati netko drugi. Stoga prvi Macronov poučak glasi: ne može se doći na vlast kao centristički reformator kojem su puna usta konkurentnosti i liberalizacije, a onda uvoditi nove poreze koji će pogoditi najšire slojeve populacije. Ta formula se ne zbraja.

Politički sustav i kako je Macron osvojio vlast (Marić-Plenkovićev teorem)

Netko tko je poput Macrona protutnjao kroz politički sustav porušivši sve lijevo i desno od sebe i pozicionirao se radikalno u centru ili malo u desno, mora dosljedno provesti obećanu agendu poboljšanja životnog standarda kroz mjere liberalizacije i rasterećenja, ili mora provesti kompenzacijske mjere za moguće gubitnike. Kako u Francuskoj nema neke normalne stranke koja bi preuzela agendu i napravila pritisak na vladu (krajnju desnicu i krajnju ljevicu nećemo računati pod normalne u statističkome smislu), u čudnom obliku predsjedničkog sustava kakav imaju Francuzi građani moraju ići predsjedniku pod prozor da ih ovaj čuje. Denis Kuljiš je sve o tome lijepo objasnio na Facebooku.

U takvom se sustavu dogodio prekjučerašnji nastup Macrona koji je odisao političkom patetikom dok je u 13-minutnom govoru ispravljao svoju političku pogrešku. To je drugi Macronov poučak: korigiraj, ali ne odstupaj.

Što je korigirao, a od čega nije odstupio? Osim što je za sada (ali vjerojatno i trajno) odgodio uvođenje novih poreza, Macron je ukinuo plaćanje poreza i doprinosa na prekovremeni rad, inspiriran Zdravkom Marićem uveo je neoporezive bonuse za kraj godine za radnike i također inspiriran ne samo Marićem nego i Pavićem i Plenkovićem, značajno je povećao minimalnu plaću. Međutim, kazao je da ne odustaje od smanjene progresivnosti i ukidanja poreza na imovinu bogatih, jer od njih očekuje investicije i otvaranje radnih mjesta.

Sličnost između korigiranog Macrona i Marić-Plenkovića je fascinantna. Ne zato što su na političkom pravcu lijevo-desno u istoj točci (desni centar jako blizu centru), nego zato što rade isto. Naravno da sam pri tome ironičan kada pišem da je Macron inspiriran Marićem i Plenkovićem, ali neobično je kako do sada nitko nije zamijetio sličnost: smanjuj progresivnost poreznog sustava i ukupno porezno opterećenje, ali širi bazu dobitnika da dobiješ potporu za prvi dio. Razlika je naravno u tome što su Marić i Plenković unaprijed znali kako se osigurava potpora šireg kruga političkih dionika, dok je poletnome Macronu trebalo malo dulje da to shvati. To što strategija pali samo u dobrim vremenima tj. nije vremenski konzistentna nije bitno u ovom trenutku.

Da, dakle, u ovome čitate ironiju jednog ekonomiste, ali ako ćemo razmišljati kroz političke naočale, a one su u ovoj igri ipak jedine važne, političke procjene hrvatske vlade pokazale su se mnogo održivije od političkih procjena francuskoga predsjednika – europske političke zvijezde koja sada ide malo na popravni.

Što sad?

S obzirom da nije odustao nego se korigirao, Macron nije izgubio sav politički kredibilitet. Iako je ozbiljno poljuljan.

Na vanjskom (europskom) planu slijedi mu problem s dokazivanjem zašto cijena od 0,6 postotnih bodova BDP-a, koliko će mjere koštati u smislu povećanja deficita proračuna, nije velika. Bit će natezanja s Europskom komisijom, a uvjeti financiranja za Francusku na financijskim tržištima će se pogoršati. Takozvani strukturni deficit približit će se 3% BDP-a, što je daleko iznad uvjeta iz Fiskalnog kompakta. Javni dug bi mogao ići prema 98%-99% BDP-a, što je strašno visok omjer. Francuska neće dugo uživati kamatne stope ispod 1%, osobito ako dođe do daljnje fiskalne i političke destabilizacije. Međutim, Francuska je ništa u usporedbi s Italijom koja na 10 godina plaća 3 i po puta veće kamatne stope, tako da Macron na ljestvici loših njemačkih đaka ima još mnogo stepenica za prijeći prije nego što izleti kao najveći problem. Ako ne udari neka nenadana globalna recesija, vremena i prostora i za natezanje s Komisijom i Njemačkom, i za fino podešavanje fiskusa, ima dovoljno.

Macronu je možda ipak ostalo još nešto od političkog kapitala reformatora. Većina izvan Francuske će zbog toga prema njemu nastupati benevolentno (Trumpa tu ne brojimo, ali on i nije bitan za ovu priču). Čovjek ima kredit koji za sada ne treba vraćati. Stoga pravo pitanje glasi ima li on još kredita ne u inozemstvu, nego kod Francuza. Ne samo kod ljudi u žutim lajbekima, nego kod onih koji su ga birali. To ćemo uskoro vidjeti. Izazov će biti velik. Pogotovo ako će politički opstanak zahtijevati sve više koncesija, do one nama poznate razine, na kojoj politika gubi svaku boju, oblik i prepoznatljivost.