Vodič kroz strah od eura

Ilustracija: Željko Badurina

Kada se pred mnogo godina kod nas u kući postavilo pitanje uvođenja eura, moje tada jedanaestogodišnje dijete slušalo je raspravu i odjednom uzviknulo: «Tata, ti nisi normalan!». Djetetu nije išlo u glavu kako se neka država može odreći svoga novca. Nisu svi strahovi od eura bezrazložni. O njima treba detaljno raspravljati.

Kada se pred mnogo godina kod nas u kući postavilo pitanje uvođenja eura, moje tada jedanaestogodišnje dijete slušalo je raspravu i odjednom uzviknulo: «Tata, ti nisi normalan!». Djetetu nije išlo u glavu kako se neka država može odreći svoga novca. Bio je to iskaz intuitivnog, iskonskog straha.

Ne želim reći da je svaka skepsa prema euru djetinjasta. Naprotiv, djeca ponekad bolje od odraslih osjećaju stvari. Pogotovo ako odrasli ogreznu u neku ustaljenu mentalnu shemu ili im se stavovi oboje interesima.

Strah je pokretač i treba ga uvažavati. Ne može se ignorirati, smatrati «glupim» ili «primitivnim». Bavljenje strahovima je lakmus test povjerenja. Povjerenje izrasta na smirivanju straha i sumnje.

Naposljetku, odgovarati na strah je demokratski.

Zbog toga je ovaj je tekst nastao povodom današnje konferencije o uvođenju eura u organizaciji vlade i HNB-a. Utemeljen je na uvjerenju da euro neće moći biti uveden bez duge i detaljne demokratske rasprave i širokog prihvaćanja utemeljenog na informacijama, a ne na vjerovanjima.

Šest strahova u vezi eura

Nakon dugih godina analize problematike eura i njegova uvođenja, sudjelovanja u raspravama, odgovaranja na pitanja u intervjuima i praćenja rasprava, sastavio sam rang listu šest velikih strahova od eura. Slijedi njihov popis i rasprava o njima.

  1. Što će se dogoditi s kreditima u kunama u trenutku konverzije?

Poznato je da devalvacije valuta preko noći, i bez konverzije valuta, dovode u lošiji položaj one koji imaju obavezu ili kupuju robe u stranoj valuti. Bolje prolaze oni koji imaju imovinu ili prodaju robu u stranoj valuti. Mnogi se ljudi stoga pitaju: neću li konverzijom kune u euro nešto izgubiti, pogotovo ako imam kredit uz valutnu klauzulu?

Zamislimo da je tečaj dan prije konverzije 7,5 kuna za euro i da je to središnji paritet po kojem će se obaviti zamjena kune u euro i da je dio građana dužan u kunama, a dio u kunama uz valutnu klauzulu. Očito, kune se pretvaraju u euro po istom tečaju za svu imovinu, obaveze (i one uz valutnu klauzulu) i financijske tokove kao što su plaće i zarade. Zbog toga se neće promijeniti omjeri kao što su dug u odnosu na plaću za građane ili dug u odnosu na zaradu za poduzeća. Konverzija je u tom smislu neutralna.

Tek ako bi se različiti tečajevi primijenili na različite vrste imovine, obaveza i tokova, došlo bi do preraspodjele: netko bi dobio, a netko izgubio. Međutim, to nije moguće. Sve se konvertira po istom tečaju koji je k tome unaprijed poznat nekoliko mjeseci prije zamjene. Da nije tako, otvorila bi se pandorina kutija nepovjerenja i euro nikada ne bi bio uveden.

Postoje i drugi razlozi zašto nije svejedno hoće li tečajni paritet za konverziju biti 5, 7,5 ili 10 kuna za euro, odnosno, zašto se tržišni i tečaj za konverziju moraju podudarati. Konverzija uz tečaj 5 značila bi da smo u eurima mnogo bogatiji od onoga na što tržišni odnosi trenutno ukazuju (prosječna plaća bi skočila na 1,200 eura). Takva bi konverzija dovela do velike potražnje za uvozom, pada konkurentnosti i makroekonomske neravnoteže.

S druge strane, konverzija uz tečaj 10 kuna za euro (prosječna plaća bi pala na 600 eura sa sadašnjih 800) značila bi da smo u eurima mnogo siromašniji od onoga na što tržišni odnosi trenutno ukazuju. To bi dovelo do velikog poskupljenja uvoznih inputa za koje nemamo domaće supstitute (na primjer nafta i dobar dio električne energije). Životni standard bi jako pao.

Zbog toga je važno da tečaj po kojem će se obaviti konverzija odražava stvarne tržišne odnose. U njih su ugrađeni realni odnosi produktivnosti. Oni koji sudjeluju u određivanju tečaja za konverziju – vlada, HNB, Europska komisija i Europska središnja banka – moraju voditi računa o tome.

Inače, euro za sadašnje i potencijalne dužnike može donijeti mnoge dobre stvari: (1) dugoročno niže kamatne stope nego što bi bile da se euro ne uvede, (2) bolju ponudu kredita s fiksnom kamatnom stopom (jer se u eurima lakše štititi od kamatnog rizika nego u kunama), (3) veću stabilnost u krizama (jer je kapacitet Europske središnje banke za upravljanje krizom veći od kapaciteta Hrvatske narodne banke). Ti učinci mogu pospješiti gospodarski rast.

  1. Neće li se cijene povećati zbog uvođenja eura (efekt zaokruživanja: ono što košta sedam kuna koštat će jedan euro)?

Ova opasnost postoji, iako niti u jednoj zemlji koja je uvela euro nije zabilježen značajan učinak na inflaciju. Naprotiv, neka su istraživanja pokazala da uvođenje eura dovodi do bolje kontrole cijena već u srednjem roku pa se dugoročno smanjuje opasnost da rast cijena naruši životni standard građana.

Na primjer, kava, koja sada košta 7 kuna, a možda će koštati 1 euro, predstavlja mali dio potrošačke košarice. Brojne druge cijene ostaju stabilne, a neke se i smanjuju uslijed efekta tržišne integracije i predvidljivijih odnosa cijena.

Važno je shvatiti da uvođenje eura ne znači uvođenje europskih cijena. Razina cijena je određena tržišnom ponudom i potražnjom. Ponuda i potražnja pak zavise o stupnju ekonomskog razvoja, porezima i drugim sličnim faktorima. Zbog njih su u okviru euro područja cijene više u Njemačkoj nego u Sloveniji, a u Sloveniji više nego u Slovačkoj.

Općenito, odnosi cijena ne zavise o valuti. Norveška, Australija ili Japan primjerice imaju svoje valute, a prosječna razina cijena u tim je zemljama mnogo veća nego u spomenute tri zemlje koje koriste euro. S druge strane, Rumunjska ima svoju valutu i cijene su tamo niže nego u svim drugim spomenutim zemljama. To se objašnjava nižim stupnjem razvoja Rumunjske. Razlog nije taj što Rumunjska ima svoju valutu.

Dakle, tri stvari su bitne: (1) uvođenjem eura se ne uvode europske cijene (kod mnogih dobara koja su predmet međunarodne razmjene već ih imamo), jer cijene zavise o ponudi i potražnji i faktorima koji na njih utječu, a ne o valuti, (2) Hrvatska je već jako integrirana s europskim tržištem i odnosi cijena su tržišno postavljeni pa se nema što mnogo promijeniti i (3) neki će s tzv. malim cijenama koje se mogu zaokružiti prema gore vjerojatno loviti u mutnom («ono što košta sedam kuna koštat će jedan euro»), no to se može nivelirati lakšom stabilizacijom drugih cijena, ali i aktivnom politikom u trenutku konverzije. Ona može biti preventivna (npr. mogu se smanjiti neki porezi kako bi se povećao senzibilitet javnosti da ne kupuju kod onih koji unatoč smanjenju poreza povećaju cijene u trenutku konverzije) i kurativna (inspekcije, angažman tijela za zaštitu tržišnog natjecanja).

  1. Priča se da će ministar financija euro područja sjediti u Bruxellesu i određivati nam poreze, pa ćemo imati poreze na dohodak, dobit i nekretnine kao Francuska ako uvedemo euro?

Nakon pobjede Emanuela Macrona u Francuskoj, u Bruxellesu se počelo pričati o potrebi jačanja Unije. Jedan od planova predsjednika Komisije Junckera je povećati središnji proračun Europske komisije (sada iznosi samo 1% BDP-a) i uvesti položaj europskog ministra financija. Pojavile su se priče o tome da postoji plan harmonizacije poreznih sustava zemalja članica euro područja. To je novost u odnosu na sadašnje stanje kad su porezne politike čvrsto pod ingerencijom nacionalnih država.

Ne mogu zamisliti da neki birokrat, pa makar se zvao ministar ili član Komisije, određuje kolike će biti porezne stope u Hrvatskoj. Za Hrvatsku, kao i za druge slabije razvijene zemlje Unije, od velike je važnosti da zadrže niže porezne stope od razvijenih država članica. Time se djelomično kompenzira strukturni zaostatak u produktivnosti i tehnološkom razvitku.

Za sada ne postoji službeni prijedlog porezne harmonizacije za zemlje koje imaju euro. Tako nešto ne bi bilo moguće bez ratifikacije od strane parlamenata svih država članica. A to znači da hrvatski parlament, kao i mnogi drugi europski parlamenti koji bi se sigurno tako postavili, može odbiti takav prijedlog. Europska Unija je moguća i može se razvijati samo kao Unija kompromisa, a ne Unija nametanja. Stoga, ako se takav prijedlog pojavi, Hrvatska u EU treba tražiti saveznike za formiranje zajedničkog stava o tome da niže razvijene države članice zadrže poreznu autonomiju.

  1. Zašto se odričemo suvereniteta, tek smo ga stekli?

Čak i najmoćnije države svijeta nisu apsolutno suverene. Svatko reagira na svačiji ekonomski, politički, sigurnosni, kulturni ili kakav drugi potez. U umreženom svijetu, u igri svakoga sa svakim, suverenitet nije apstraktna kategorija. Za male zemlje osobito vrijedi da delegiranjem («ulaganjem») suvereniteta u nadnacionalne institucije u nekim stvarima mogu postići bolje učinke za svoje građane nego ako suverenitet koriste same.

Najpoznatiji primjer se odnosi na zaštitu osobnih podataka koje globalne IT kompanije poput Facebook-a, Google-a ili Apple-a imaju o nama. Administracije malih država nemaju dovoljno stručnih kompetencija i moći za adekvatan nadzor i po potrebi kažnjavanje multinacionalnih mastodonata. Odnosi se poravnavaju tek kad se manje države udruže, pa kroz tijela kao što je Europska komisija dijele resurse i moć. Komisija je nedavno kaznila Google s 2,42 milijardi eura zbog kršenja načela slobodnog tržišnog natjecanja.

Logika se može preslikati na pitanja eura. HNB ne nestaje, nego postaje dio Eurosustava središnjih banaka. Guverner sjeda za stol ravnopravno s drugim guvernerima Eurosustava i dobiva glas koji sada nema. Naši bankovni supervizori preko Eruopske središnje banke koja obavlja nadzor nad velikim pan-europskim bankama (a to su, ujedno, banke čije banke-kćeri čine najveći dio hrvatskog bankovnog sustava) dobivaju informacije i udjel u nadzoru velikih pan-europskih banaka na konsolidiranoj osnovi (više informacija može značiti i bolju pripremu za eventualne nevolje).

Pravo pitanje, dakle, ne glasi zašto se odričemo suvereniteta kad smo ga tek stekli, nego: mogu li građani imati više koristi od suvereniteta ako ga koristimo sami, ili ako ga udružimo u veću moć zajedno s drugim suverenim državama? Odgovor na to pitanje treba tražiti polako, imajući na umu troškove i koristi delegiranja suvereniteta.

  1. Neće li nas sve to puno koštati?

Kada je o troškovima riječ, Hrvatska (tj. HNB) će doista morati uplatiti kapital u Europsku središnju banku, a vlada u Europski mehanizam stabilnosti ESM.

HNB ima mnogo novca koji se sada koristi u vidu deviznih rezervi. One se čuvaju na računima i u vrijednosnim papirima drugih prvorazrednih središnjih banaka, država i međunarodnih financijskih institucija. Te devize služe zlu ne trebalo – ako dođe do kakvog financijskog poremećaja. Zaliha je vrlo visoka (oko 14,7 milijardi eura) jer je Hrvatska otvorena zemlja u kojoj građani uglavnom štede u stranoj valuti. Unatoč tome, HNB nema pristup instrumentima financiranja Europske središnje banke. Međutim, nakon uvođenja eura dio rezervi postaje potraživanje HNB-a od Europske središnje banke, a jedan, vrlo mali dio ukupnih rezervi, postaje uplata kapitala HNB-a u ECB. S gledišta građana nema dodatnog troška – nema korištenja novca poreznih obveznika, a hrvatske banke dobivaju pristup monetarnnim instrumentima ECB-a u čijoj realizaciji sudjeluje HNB. Za praktički ništa dobivamo pristup moćnom i dubokom sustavu eurske likvidnosti.

Uplata kapitala koja će nastati radi pristupanja Hrvatske Europskom mehanizmu stabilnosti (ESM) koji se kolokvijalno naziva Europski MMF, nastupit će tek nakon uvođenja eura. Uplaćeni kapital ESM-a iznosi 80 milijardi eura, a još 622 milijarde predstavljaju obvezu uplate u slučaju gubitaka koji su vrlo malo vjerojatni jer je ESM strukturiran tako da uvijek ima prvorazredni rejting – praktički nulti rizik. Postavlja se pitanje što će Hrvatskoj ESM?

S tom obvezom povezano je pravo korištenja sredstava u slučaju ozbiljnih financijskih i ekonomskih poremećaja. Pristup sredstvima ESM-a omogućava ublažavanje šokova i brži izlazak iz kriza. Od početaka ESM-a, njegovog prethodnika EFSF-a, sredstva su koristile Irska (izrazito uspješan slučaj izlaska iz krize koja je tamo odavno zaboravljena), Španjolska, Cipar, Portugal (također su uspješno izašle iz krize iako su razmjeri izgledali epski kad su izbile), te Grčka, koja je jedini problematičan slučaj.

  1. Što ako se eurozona raspadne, neće li završiti kao Jugoslavija?

Većina ljudi na spomen Grčke ima asocijaciju raspada monetarne unije na tlu Europe. Priča o Grexitu prethodila je Brexitu, no za razliku od Brexita, Grexit se nije dogodio. Iako je kratkotrajni grčki ministar financija – medijski celebrity Yanis Varoufakis – koketirao s idejom povratka drahme. U Grčkoj je javnost bila snažno za euro, a i najveći broj razboritih ekonomista i političara procijenio je da bi troškovi izlaska iz euro područja za Grčku bili veći od koristi ostanka.

Unatoč tome, većina rasprava o euru započinje onom slavnom rečenicom «vidi što se desilo Grčkoj».

Euro, međutim, nije bio uzrok grčkih problema. Uzroci leže u tamošnjoj političkoj i ekonomskoj neodgovornosti. Čak bi i površnom promatraču trebalo biti jasno da uzročno-posljedični odnos između eura i grčke krize ne postoji, jer od aktualnih 19 članica euro područja Grčka je samo jedna. Irska, Španjolska, Portugal i Cipar uspješno su izašle iz krize bez napuštanja eura tj. bez toga da se u toku krize uopće i pomislilo na takvu mogućnost. Slovenski guverner daje izjave da je euro Sloveniji pomogao da prebrodi veliku bankarsku krizu (Slovenija je unatoč bankarskoj krizi izašla iz krize brže od Hrvatske koja nema euro i nije imala bankarsku krizu).

K tome, u toku zadnje krize euro su uvodile Slovačka, Estonija, Litva i Latvija. Valjda njihovi političari nisu namjerno štetili vlastitoj zemlji nego su dobro odvagnuli odluke. Primijetite da govorimo o zemljama s manje od pet milijuna ljudi. S druge strane, Mađarska, Poljska i Češka ne pokazuju ambiciju uvođenja eura, no treba gledati širi politički (populistički) kontekst u tim zemljama gdje je uspon radikalne desnice doveo do širenja euroskepse. Euro zastoj tamo je dio šire političke, a ne ekonomske priče. I strukturne; u ekonomiji i financijama veličina je važna, a spomenute zemlje su znatno veće od ovih koje su uvele euro kojima je Hrvatska mnogo sličnija nego, primjerice, Poljskoj.

Iako sve upućuje na to da se strah od raspada euro područja može zaboraviti, priče o raspadu euro područja ne treba olako maknuti sa stola. Ništa u povijesti nije zauvijek. Pitanje o scenariju raspada je legitimno. No treba ga staviti u ispravan kontekst. Pravo pitanje glasi: u slučaju raspada euro područja, bi li za Hrvatsku bilo bolje biti u euro području, ili izvan njega?

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća naovamo znamo jednu stvar: kadgod su se u Europi događali financijski i valutni poremećaji (a bilo ih je mnogo), prelijevali su se do nas. Tako je bilo u bivšoj državi, kao i nakon stjecanja neovisnosti. Vanjski šokovi su nas destabilizirali u temeljima, a nestabilnost domaće valute uvijek je pojačavala snagu šoka. Nasuprot tome, vezanje lokalne valute uz njemačku marku uvijek je bio preduvjet kasnijih stabilizacija.

S druge strane, talijanska lira i osobito grčka drahma prije nastanka monetarne unije bile su podložne povremenim devalvacijama. Međutim, ni Italiji ni Grčkoj to nije pomoglo da postanu razvijene i financijski stabilne kao Njemačka, Austrija ili Nizozemska. Stoga se u uvjetima zamišljenog poremećaja, ili u slučaju krajnjeg poremećaja kakav je raspad euro područja (npr. na «sjeverni» i «južni» euro), postavlja pitanje želi li Hrvatska biti na strani stabilnosti ili nestabilnosti: što je bolje, imati sidro ili plutati na visokim valovima?

Čak i ako se nemogućnost devalvacije shvati kao svojevrsna kočnica, postavlja se pitanje želimo li se, u slučaju nevolje, naći u autu koji previše koči i ima razne osigurače, ili u jurećem autu bez kočnica i osigurača. Zbog toga ni daleka opasnost raspada euro područja nije argument protiv uvođenja eura.

Ovime se nipošto ne iscrpljuju bitne teme u raspravi o mogućem priključenju Hrvatske Europskoj monetarnoj uniji. Tekst je bio o šest najvećih strahova. Preostalo je još dosta vremena za javnu raspravu do odluke o ulasku u Europski tečajni mehanizam (čekaonica za euro). U tom razdoblju  treba raspravljati o samom procesu koji će trajati godinama prije nego što se kuna zamijeni eurom. Treba izračunati i objasniti i troškove i koristi od eura. Rasprava o euru u Hrvatskoj tek počinje.