Tragedija na Levantu uklapa se u širu sliku globalne fragmentacije, da iskoristim pojam koji je obilježio MMF-ove analize i izvješća predstavljene na netom završenom jesenskom zasjedanju u Marakešu. No, globalna fragmentacija je pojam u koji svatko može upisati svoje značenje ako ga pomnije ne analiziramo. Niz događaja u prošlom tjednu omogućava bolje sagledavanje fenomena globalne fragmentacije.
Belt and Road: samit u Pekingu
Kineska inicijativa Pojas i put (eng. Belt and Road Initiative), koja je usredotočena na promociju kineskih ulaganja u svijetu, počivala je na ambiciji kreacije međunarodnih projekata i institucija koji bi mogle parirati onima nastalima na zapadu. Međutim, projekt je nakon deset godina doživio trostruki neuspjeh što je motiviralo Kineze na restrukturiranje programa koji je dobio nove konture prošloga tjedna.
Prvo, početna ambicija da se u inicijativu uvuku i članice EU, za što su interes 2013. pokazivale države članice s istoka EU i Italija, svela se na jedno slovo – Mađarsku. Na sastanku Inicijative u Pekingu, na kojoj je ruski predsjednik Putin imao status počasnoga gosta, od zapadnih lidera sudjelovao je samo mađarski premijer Viktor Orban. On se u okviru foruma službeno susreo s Putinom što je izazvalo sablazan na Zapadu. Orban je tako još jednom potvrdio vidljive (Rusi grade nuklearnu elektranu u Mađarskoj, opskrba plinom) i nevidljive veze njegove vlade s Moskvom.
Susret se dogodio netom nakon pobjede oporbe na parlamentarnim izborima u Poljskoj prošle nedjelje. Pad PiS-a Orbana čini dvostruko usamljenijim na Zapadu, iako poraz PiS-a nema utjecaj na odnose s Rusijom jer je PiS-ova politika bila anti-ruska. No, poraz te poljske konzervativne stranke ima utjecaj na snagu drugih anti-liberalnih politika po kojima je PiS bio bliži Orbanu. Ostaje za vidjeti kako će Orbanovu samoću u Europi umanjiti nova slovačka vlada koju formira dugogodišnji prijatelj Kremlja Robert Fico. Riječ je o prijateljstvu koje se može „zahvaliti“ i povijesnim pogreškama ukrajinske politike u energetskim odnosima sa Slovačkom, koje je Fico dobro zapamtio, pa bi se moglo tvrditi da su Ukrajinci sami krivi za (ne prevelike) probleme koje će im stvarati Fico.
Za kineski Pojas i put zasad je ključno da su mu druga vrata Zapada sada za dulje vrijeme zatvorena.
Drugo, Pojas i put bio je zamišljen kao ekstenzija kineskog kapitala i znanja u realizaciji infrastrukturnih projekata. Zanat koji je ispečen u vrijeme velikih infrastrukturnih investicija u Kini trebao je biti ekstrapoliran na međunarodnoj sceni. Međutim, ideja se nije pokazala dobrom ni za same Kineze. Probijanja projektnih rokova i budžeta postala su česta, a domaći problemi koncentrirani u prezaduženom građevinsko-nekretninskom sektoru pomaknuli su fokus s kineskih vanjskih ciljeva na unutarnje probleme u tom sektoru. Svjesni njegove ranjivosti kineski su lideri na prošlotjednom sastanku najavili odmak Inicijative od infrastrukturnih projekata ka područjima u kojima trenutno imaju više samopouzdanja – zelenim i visokotehnološkim digitalnim projektima. Time Pojas i put – donekle paradoksalno – počinje nalikovati prioritetima EU politika.
Tako je još jednom potvrđeno da je globalni utjecaj kroz razvijenu digitalnu tehnologiju u ovome stoljeću postao važniji od utjecaja kroz infrastrukturne projekte: digitalno je postalo ključna infrastruktura. A kako su razvijene tehnologije postale predmet otvorene geostrateške borbe između Zapada i Kine (više o tome dalje u tekstu), Kinezi odustaju od strategije penetracije na zapad, prihvaćaju i promoviraju bipolarnu globalnu fragmentaciju, te se u sljedećoj fazi osvajanja utjecaja u svijetu kroz novi Pojas i put fokusiraju na „Globalni jug“ – sve ono što neposredno ne spada u zapadnu sferu utjecaja.
No bilo bi pogrešno promatrati novu strukturu svijeta kroz prizmu dva homogena bloka – zapad predvođen Amerikom, i sve ostalo predvođeno Kinom. „Zapad“ ima svoje unutarnje raspukline o kojima će biti više riječi dalje u tekstu, a „Ostatak svijeta“ iz tri razloga nije prepušten Kini. Prvi je Indija. Drugi leži u tome da nema puno zemalja koje hrle u kineski zagrljaj, mnoge su jednostavno predaleko (Južna Amerika), a treći razlog je u činjenici da i zapad ima nešto za reći kod „nesvrstanih“, kao što sam objasnio u tekstu koji je najavio jesensko zasjedanje MMF-a i Svjetske banke u Marakešu u Maroku, i još pred nekoliko mjeseci u tekstu koji odmjerava ekonomsku snagu dva sve više suprotstavljena dijela svijeta.
Indija je ključna zemlja za narednih četvrt stoljeća. Ona će imati najbrži rast stanovništva, produktivnosti i BDP-a. Od 2020. do 2050. bit će za svijet ono što je bila Kina od 1990. do 2020. Indija je prema službenim statistikama pretekla Kinu prema broju stanovnika, a demografske projekcije do 2050. godine (koje su prilično pouzdane) pokazuju da će se stanovništvo Indije do tada povećati za 300 milijuna (s 1,4 na 1,7 milijardi). U Kini će se broj ljudi u isto vrijeme smanjiti za oko 100 milijuna (s 1,4 na 1,3 milijarde). Gospodarski rast bi mogao biti oko dva puta brži u Indiji nego u Kini do 2050. Politički i pravni sustav Indije, unatoč posebnostima i problemima, zapadnjacima je poznatiji od kineskoga. Uz to, između Kine i Indije postoji povijesni animozitet. Simbolički uzlet Indije vidljiv je i u njihovoj realizaciji svemirskog programa (indijska sonda je već bila na mjesecu). Indija je prevelika i prevažna da ne bi sjedila na dvije stolice (točnije: na svim stolicama), što znači da Kina tamo nikada neće moći uspostaviti jači utjecaj. I najvažnije, Indija ostaje pragmatično otvorena za sve opcije pri čemu su veze s Amerikom prilično čvrste iako je politički utjecaj SAD-a na Indiju ograničen: nizu američkih investicija, od kojih su neke i vojno-strateškog karaktera (indijska vojska se u dobroj mjeri oprema američkom tehnologijom) prošlog se tjedna priključio Alphabet (Google) koji pokreće proizvodnju pametnog telefona Pixel 8 na najvažnijem globalnom rastućem tržištu.
Dojam o seljenju fokusa na Indiju kao najvažniju stratešku perspektivu pojačava i „iznenadni“ prošlotjedni posjet CEO-a Applea Tima Cooka Kini, čiji je motiv defanzivan u skladu s općim pogoršanjem odnosa Amerike i Kine, za razliku od Alphabetove indijske ofanzive: Cookov posjet je rezultat problema na koje Apple nailazi na velikom kineskom tržištu u pogledu prodaje najnovijeg modela 15 i u pogledu konsolidacije lanaca nabave koji od tamo vuku svoja ishodišta.
Treći razlog neuspjeha u prvih deset godina Pojasa i puta, ujedno i drugi koji objašnjava zašto svi ne hrle u zagrljaj Kine, leži u tome što se u razvoju infrastrukturnih projekata države pojavljuju kao partneri, pa su mnoge zemlje u razvoju postale opreznije pri ulasku u financijske odnose s Kinezima: proširio se strah da će se kolateralizacija infrastrukture u svrhu jamstava za povrat duga prema Kinezima sve više pretvarati u odnos političke ovisnosti spram Kine. Projekt izgradnje autoceste u susjednoj Crnoj Gori najbliži je primjer „kineskog“ projekta koji je bio jedan od razloga za podizanje crnogorskog javnog duga iznad 100% 2020. (srećom, od tada se omjer uspješno normalizira i pada prema 60%).
Zamka srednjeg dohotka i trgovačko-tehnološki rat
Restrukturiranje Pojasa i puta danas više ne izgleda kao ofenzivni projekt koji odražava daljnji ekspanzivni potencijal Kine. Radi se o defanzivnom prilagođavanju projekta, koje treba sagledati u kontekstu usporavanja gospodarskoga rasta nakon što je Kina dostigla srednju razinu gospodarskog ravitka. Radi se o pojavi koju ekonomisti nazivaju zamkom srednjeg dohotka (lakše je od nerazvijene postati srednje razvijena zemlja, nego od srednje razvijene visokorazvijena zemlja). Bit kineske zamke je u tome što su Xijeva politika i američki odgovor ograničili mogućnost za daljnji gospodarski rast na bazi širenja međunarodne razmjene, i to nakon što je unutarnji kineski dug (prvenstveno vezan uz nekretninski sektor) dosegnuo iznimno visoke razine.
Unutranji dug limitira Kinu u povećanju domaće potražnje pa je Kina dvojako ograničena – i u pogledu domaće i u pogledu inozemne potražnje. Stoga ćemo sve češće čitati o unutarnjim monetarnim poticajima bez presedana i padu vrijednosti kineske valute, kao što je bio slučaj prošloga tjedna. Takvi će potezi donekle olakšavati prilagođavanje kineskih makroekonomskih neravnoteža, no teško će u dogledno vrijeme zamijeniti međunarodnu razmjenu kao motor rasta i razvoja. Stoga će prava ekonomska ekspanzija, na koju smo desetljećima navikli kada je riječ o Kini, u nadolazećim desetljećima izostati zbog trgovačke fragmentacije svijeta i ulaska Kine u fazu demografske stagnacije.
Trgovački rat već uzima danak. Kineski izvoz u SAD ove se godine našao u velikom padu: Kanada i Meksiko su nakon 15 godina pretekli Kinu na mjestu vodećih izvoznika u SAD. EU, koja petinu svog uvoza ima iz Kine, razmatra carine na uvoz subvencioniranih kineskih električnih automobila (istražuju se razmjeri kineskog dumpinga). Amerika je prošlog tjedna zaoštrila trgovačke i tehnološke odnose najavom zabrane izvoza najsofisticiranijih čipova (bez kojih nema razvoja umjetne inteligencije) u Kinu. Kina je još ljetos najavila izvozne kvote za rijetke metale koji se koriste u proizvodnji čipova (galij, germanij), a nakon zadnjih najava Amerike i EU (koje idu u smjeru zaoštravanja globalnog trgovačkog rata s naglaskom na visoke tehnologije) Peking najavljuje izvozne kvote za grafit i grafitne proizvode o kojima zavisi proizvodnja baterija (Kina osigurava oko dvije trećine svjetske ponude ovih dobara).
Neizvjesno je kako će ovaj sirovinsko-strateški rat završiti. Zapad, osobito EU, susreće se s ozbiljnim problemom: kako zaokružiti tehnologiju energetske tranzicije kada pojedine ključne komponente kontrolira dominantan svjetski dobavljač pozicioniran s druge strane nove željezne zavjese. To poziva na posebnu europsku politiku spram Kine u odnosu na SAD. EU bi s Kinom mogla pronaći podosta ekonomskih dodirnih točaka (jer Kina ekonomski treba Europi i Europa treba Kini), ali u širem kontekstu politički dirigirane globalne fragmentacije razvoj stabilnih i konstruktivnih odnosa čini se težak. Točnije, nemoguć je, osim u mjeri u kojoj EU zbog tehnoloških ograničenja i ograničenih prirodnih resursa nema alternative.
Ne radi se samo o tome da EU teško može balansirati između SAD-a i Kine ako se nastavi negativan trend odnosa kakav se među tim državama razvija nakon pandemije. Iz uže europske perspektive za sada nije moguće zamisliti poseban odnos sa Kinom koja Putina ugošćuje kao počasnoga gosta dok isti napada Ukrajinu na vratima Europske unije. No, i da nema rata u Ukrajini upitno je do koje je mjere moguće strateško sirovinsko partnerstvo EU s Kinom koja nije demokracija i koja u nadolazećim godinama želi vratiti Tajvan.
Prema ovim obilježjima, aktualno stanje nije „novi hladni rat“ već predstavlja težu situaciju od razdoblja hladnoga rata kada se trgovina sirovinama između istoka i zapada odvijala realtivno nesmetano, čime je Rusija od sredine 60-ih do kraja 80-ih pretvorena u globalnu energetsku silu s ostakom gospodarstva koje se urušavalo. Tehnološkog razvoja i inovacija u segmentu proizvoda za široku potrošnju u SSSR-u praktički nije bilo, pa Sovjetski Savez u tom segmentu nikome nije bio ni konkurent ni strateška prijetnja. Naprotiv, drugi su indirektno prijetili njemu, kao što je slikovito opisala nobelovka Hertha Mueller koristeći metaforu satelitskih tanjura koji su rušili socijalizam – tehnološka prednost je oduvijek bila u središtu stvaranja političkih odnosa. Nasuprot tome, moderna Kina je u daleko naprednijem položaju spram razvijenog zapada s puno inovativnijim gospodarstvom i puno većim dugoročnim potencijalom za ostvarenje svojih ciljeva od potencijala koje je imao SSSR 1980-ih. Ovaj zaključak će i dalje vrijediti, bez obzira na usporavanje kineskoga rasta.
Pravi rat
Kada se u prikazanom globalnom kontekstu sagledaju moguće posljedice novog rata na Bliskom Istoku, čini se da je pitanje trenutka kada će i „bazičnije“ sirovine (tj. nafta i prirodni plin) biti još više pretvorene u političko oružje. U prvom osvrtu na ekonomske posljedice rata objavljenom prošloga vikenda komentirao sam da je početna reakcija financijskih tržišta i tržišta sirovina na početak rata u Izraelu bila suzdržana, no vjerojatno takva neće ostati. Međutim, vjerojatno se neće ponoviti ni naftni šokovi 70-ih.
Analizom sličnih povijesnih epizoda može se utvrditi da zaoštravanje i širenje početnih negativnih šokova traje oko 3-5 mjeseci nakon izbijanja krize ili rata. Tako je bilo nakon početka Jomkipurskog rata u listopadu 1973. (maksimum cijene nafte uslijedio je u siječnju 1974.), kao i nakon početka ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. (maksimum je uslijedio u svibnju prošle godine). O izglednom predstojećem zaoštravanju na terenu lako je nagađati jer legitimna izraelska namjera uništenja terorističke organizacije Hamas vjerojatno nije izvediva bez pokretanja širih sukoba na Zapadnoj Obali zbog pobune Palestinaca (spirala koja prijeti tamo uspostavljenoj vlasti odnosno samoupravi umjerenijeg Fataha), i nije moguća bez stradanja civila u prenaseljenoj Gazi. Tek nakon početka većih izraelskih kopnenih operacija na sjeveru Gaze započet će razdoblje u kojem će se arapski svijet vjerojatno još više homogenizirati. Mogućnosti SAD-a da utječe na nj će se umanjiti, a to će ojačati utjecaj Rusije i Kine na Bliskom Istoku.
Rusija je partner OPEC-a (OPEC+), Kina je drugi najveći svjetski kupac nafte (nakon EU), a oboma je jaka Amerika jedini veliki kamen u cipeli – prvima zbog Ukrajine, drugima zbog Tajvana. Primarni interes Kine je osigurati stabilne opskrbne lance za energente (ne samo iz Rusije), budući da je kineski gospodarski rast i dalje energetski intenzivan – troši oko 30% više energije, što znači i fosilnih goriva, po jedinici BDP-a od svjetskog prosjeka. Oporavak nakon prekida s politikom nultog covida doveo je do rasta kineskog uvoza nafte po stopi od 12%. Gretin prosvjed u Pekingu pri tom još nije zabilježen (iako je otvoreno podržala Palestince u Gazi ne spomenuvši stradanja Izraelaca i uzrok koji je pokrenuo ovaj rat). Bez obzira na Gretu, sve dok Kina potporom arapskome svijetu može uzrujati SAD i ubrati simpatije etabliranih pro-palestinskih krugova na zapadu, ona uistinu nema više puno toga za izgubiti ako stane na stranu protiv Izraela, jer službeni odnosi sa SAD-om ionako se nalaze na ubrzanoj silaznoj putanji.
Jačanjem intenziteta sukoba u i oko Izraela prolazit ćemo kroz kolebanja cijena nafte pod utjecajem dnevno-političkih i ratnih vijesti, što će biti praćeno promjenom prevladavajućeg medijskog i političkog ambijenta. SAD će dugo i čvrsto stajati uz Izrael bez obzira što učini, no EU će zbog unutarnjeg pritiska odnosno straha od pobune arapske populacije koja ovdje živi, veće osjetljivosti javnosti na ljudska prava Palestinaca, i zbog ovisnosti o nafti i plinu iz arapskoga svijeta, vjerojatno sve više krenuti putem suzdržanosti i kritike Izraela. To je na prošlotjednom sastanku Europskoga vijeća dao naslutiti njegov predsjednik Charles Michel. On je izraelske napade na civilnu infrastrukturu u Gazi otvoreno nazvao kršenjem međunarodnoga prava. Premda u očitoj opreci sa stavovima von der Leyen i Scholza koji su, valjda jer su Nijemci, dužni vječno ispirati povijesnu krivnju i bez ograda stajati uz Izrael, i premda se Michelov stav u ovoj fazi rata dobrim dijelom može okarakterizirati kao birokratsko zanovijetanje potpuno odvojeno od stvarnosti „na terenu“, kumulativni učinak neizbježnih stradanja Palestinaca i zabrinutost za životni standard i pristup arapskim energentima postupno će dovesti do promjene ambijenta i slabljenja potpore Izraelu u EU (osim ako Izrael ne uspije vrlo brzo uništiti Hamas i postići ciljeve predstojeće kopnene faze rata u Gazi, što nije vrlo vjerojatno – vojni analitičari predviđaju tešku borbu).
Uostalom, službeni stav Europske unije glasi da je neovisna država Palestina uz Izrael trajno rješenje sukoba, a Abbasov Fatah (koji još uvijek donekle kontrolira Zapadnu Obalu) EU smatra strateškim partnerom u realizaciji tog cilja. Kako inicijalna reakcija von der Leyen nije dovoljno naglasila svu kompleksnost izraelsko-palestinskog pitanja, uslijedila je pobuna dijela službenika Europske komisije i dijela europskih diplomata koji smatraju da bezerezervna podrška koju njemačka struja daje Izraelu ne odgovara dogovorenoj europskoj vanjskoj politici. Von der Leyen uopće nije nadležna za taj posao pored spomenutog Michela (predsjednik Europskog vijeća, Belgijanac) i Josepa Borrella (visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost, Španjolac). Njih dvojicu Europsko vijeće bira kvalificiranom većinom. Borrell je zbog toga javno kritizirao von der Leyen, a unutarnje podjele došle su do izražaja i na summitu EU-SAD koji je u petak održan u Washingtonu, gdje su susreti VDL s jedne i dueta Michel/Borrell s druge strane s Joe Bidenom održani odvojeno.
Tkogod je zainteresiran za dublje očitavanje svijeta u kojem živimo isplati se uložiti nekoliko minuta u čitanje deklaracije sa SAD-EU samita koja je objavljena u petak navečer. Ističu se zajedničke vrijednosti u svijetu koji se iz temelja promijenio. Novi bliskoistočni rat zaslužio je tek desetinu teksta u odnosu na rat u Ukrajini (koja je za razliku od Izraela pronašla mjesto i u prembuli deklaracije), uz davanje podrške Izraelu na pravo na samoobranu, ali i zabrinutost zbog humanitarne krize „… čije će ograničavanje biti ključno za sprječavanje širenja sukoba.“. SAD i EU su dakle postigli suglasnost u pogledu pritiska na Izrael da minimizira civilna stradanja kako bi se ublažio učinak homogenizacije arapskoga svijeta i pritisak tamošnje javnosti na lidere, osobito šeike kojima je biznis ipak primarni interes. Sličan odnos važnosti može se prepoznati i u najnovijem Bidenovom paketu pomoći teškom oko 100 milijardi dolara, većina kojeg je namijenjena Ukrajini, a koji je Amerikancima najavljen u rijetkom obraćanju Predsjednika izravno iz Ovalnog ureda u petak.
Procjenjujem da će se proces unutarnjih podjela u EU oko izraelsko-paletinskog pitanja tj. rata ubrzati zbog rasta prisutnosti pitanja o civilnim žrtvama i budućnosti Palestinaca u europskoj javnosti, ali i ako cijena nafte (Brent) za barel prijeđe 100 američkih dolara i, osobito, ako cijena plina osjetnije probije prag od 50 eura za MWh koliko je dosegnuto na kraju prošlog tjedna. Pri tome treba imati na umu da 100 USD danas nije isto kao 100 USD u vrijeme početka ruske agresije na Ukrajinu, nakon čega je cijena barela Brenta išla i do 120 USD. Tada je tečaj EURUSD iznosio oko 1,20, a danas je dolar ojačao do 1,06. To znači da današnjih 93 dolara za barel vrijedi 88 eura za barel prema tekućem tržišnom tečaju EURUSD. Prema tome, sada smo tek malo niže od 10% ispod maksimuma od 100 eura za barel iz svibnja 2022. kada su cijene nafte bile na maksimumu.
Ipak, sada su na djelu dvije sretne okolnosti koje ublažavaju mogućnost velike energetske krize u nadolazećim mjesecima. Prvo, Europa je sa zalihama i diversificiranim dobavnim pravcima puno spremnija nego 2021./22., i drugo, svjetska cijena naftnih prerađevina narasla je puno manje od cijene sirove nafte od ljeta naovamo. To zasad odgađa sljedeći naftni šok. Štoviše, ostavlja javnost u potpunom mraku tj. iluziji da se ništa bitno ne događa, jer će zbog prethodnog pada cijena derivata gorivo na crpkama još malo pojeftiniti u kratkom roku. Radi se o tome da usporavanje globalnog gospodarstva zasad postavlja granicu rasta cijenama, o čemu sam pisao prošle nedjelje.
„Zapad“ nije monolitan blok: unutarnje razlike
Nakon što je ruski napad na Ukrajinu snažno približio EU i SAD, dugo trajanje i eskalacija sukoba u Izraelu mogli bi obnoviti razlike između EU i SAD koje su eskalirale u vrijeme Trumpova mandata. Trump je otvoreno podupirao Brexit i desnicu u EU ne libeći se miješanja u unutarnju europsku politiku. Na tragu oživljenog koncepta trgovačkog ratovanja koji nije bio namijenjen samo za Kinu, zakopao je projekt transatlantskog investicijskog i trgovačkog partnerstva s EU. U nekim stvarima je ipak bio u pravu: na primjer, kada je pozivao države članice EU da trebaju više izdvajati za obranu, a ne oslanjati se isključivo na SAD; zadržao je i presudnu američku prisutnost u BiH i na Kosovu čijim kvadraturama kruga vanjska i sigurnosna politika EU nije dorasla, a nadasve je bio u pravu kada je krizitirao njemačku energetsku politiku zbog pretjerane strateške ovisnosti o Rusiji. Ipak, bilanca njegova mandata u odnosima između SAD-a i EU bila je negativna zbog produbljivanja osjećaja da su transatlantsko partnerstvo i slobodna trgovina stvar prošlosti kao i zbog agitacije za Brexit. Nakon takvog Trumpa, europske političke elite koje su se osjećale prilično komotno s Reaganom, Bushem starijim, Clintonom i Obamom, i tek u nešto manjoj mjeri s Bushem mlađim, počinju ostavljati strateško partnerstvo sa SAD-om po strani u svojim planovima čak i kada za to nema objektivnih razloga. Stoga sam u nedavnoj kritici eurofederalističkog manifesta pošao upravo od pogrešne europske ekvidistance spram SAD-a i Kine, ma koliko ju je nakon Trumpovog vanjskopolitičkog šoka i Brexita moguće donekle razumjeti.
EU ne smije odustati od traženja prostora za jačanje strateškog partnerstva sa SAD-om iako moramo biti svjesni da taj prostor zbog obostranih ograničenja nije velik. Utoliko je blok zvan „Zapad“ predvođen Amerikom danas heterogen, tek malo manje heterogen od bloka „Ostalih“ predvođenih Kinom. Tu su i unutarnje heterogenosti EU, kao i globalno sve manje važno Ujedinjeno Kraljevstvo koje se još nije oporavilo od šoka Brexita i koje godinama bilježi slabe gospodarske rezultate. Dodamo li tome igrače koji iz različitih pobuda i s različitim ulogama sjede na dvije stolice poput Indije, Mađarske i Srbije, u perspektivi možda i Slovačke, dolazimo do nove slike globalne fragmentacije koja je daleko od crno-bijele, s brojnim nijansama sive i s ugrađenim nepredvidivim elementima koji onemogućuju prognozu na dulji rok.
Jedino što možemo sa sigurnošću reći je da je crno-bijela slika o dva jasno profilirana i suprotstavljena bloka predvođena Amerikom i Kinom ne samo površna, nego i pogrešna (što onda navodi na posve pogrešne teme tipa može li anti-zapadni blok srušiti globalnu dominaciju dolara kao svjetske valute, i slično – ne može); svijet je više nalik kakvoj slici impresionista, nego crno-bijeloj koži zebre.
Zaključak: kontinuitet šokova
Fragmentacija svijeta jednim je dijelom nastala kao posljedica niza šokova – tako bismo mogli okarakterizirati svjetske događaje nakon lockdowna koji je uveden pred više od tri i po godine. U ovom desetljeću definitivno se afirmira globalni ambijent koji je posve drukčiji od globalnog ambijenta u eri velike postsocijalističke globalizacije 1990.-2020. koja je bila prekinuta samo jednim rijetkim i izrazito snažnim događajem – Velikom svjetskom recesijom koja je započela 2008./09.
Pandemija odnosno lockdown, ruska agresija na Ukrajinu i Hamasov napad na Izrael te izraelska reakcija na nj predstavljaju tri prijelomnice u manje od četiri godine (nasuprot jedne velike prijelomnice u trideset prethodnih godina nakon pada Berlinskoga zida). I to je tek prva vidljiva razina ispod koje se plete mreža manjih šokova kao što su povijesno brz i snažan rast kamatnih stopa (najveći u proteklih 40 godina), kolebanja cijena energenata (najveća u proteklih 30 godina), tehnološke promjene i promjene navika potrošača, da nabrojim samo najvažnije koji zaslužuju pridjev „najvažniji ili najveći u proteklih nekoliko desetljeća“. Popriličan je to broj najvažnijih ili najvećih stvari u manje od četiri godine, čime je smanjena mogućnost predviđanja budućnosti. Iako kronološki niz događaja ne mora biti i niz uzročno-posljedično povezanih događaja, ova „zgusnutost“ povijesti kroz koju prolazimo od 2020. godine poziva na propitivanje i takvih veza.
Opće povećanje nestabilnosti nakon lockdown-šoka moglo se predvidjeti: u zaključnom poglavlju Koronaekonomike (2020.) zapisao sam to predviđanje, uz dodatak da će i gospodarska aktivnost bilježiti češća i jača kolebanja. Taj dio se (još) nije obistinio. Gospodarski rast, a naročito zaposlenost, pokazali su se izrazito otpornima na šokove u novije vrijeme. I to je ono što u ovom trenutku koliko-toliko stabilizira fragmentirani svijet.
U SAD-u je gospodarska otpornost veća nego u EU. Guverner FED-a Powell prošlog je tjedna i sam priznao koliko je iznenađen otpornošću američkog gospodarstva. Ono će ove godine, umjesto najavljene recesije, rasti 1,5-2,0% što je i dalje iznad dugoročnog trenda. Jerome Powell je potvrdio i ranije najave da će kamatne stope dulje vrijeme ostati visoke: kaže da je daljnje usporavanje gospodarstva možda nužno radi definitivnog suzbijanja inflacije. To je izjava koju si može priuštiti s obzirom na robustan rast američkog gospodarstva.
U EU je situacija teža: signali recesije su prisutniji, inflacija usporava, no upravo rast uvoznih cijena energenata u proteklih nekoliko mjeseci zamagljuje trend smirivanja inflacije izazvan izostalim pritiskom potražnje potrošača čije je raspoloženje slabije od raspoloženja potrošača u Americi. U takvim uvjetima ne samo da je EU bliže recesiji (ili je već u njoj), i ne samo da se središnja banka protiv recesije (zasad) neće boriti obaranjem kamatnih stopa (jer se boji pada vrijednosti eura ispod dolarskog pariteta, što bi dodatno poskupilo energente u eurima), nego je EU puno ranjivija od SAD-a zbog ovisnosti o isporuci energenata iz izvora od kojih je jedan već neprijateljski (Rusija), a drugi – zemlje Zaljeva – nepredvidiv i nestabilan (i potencijalno neprijateljski, ovisno o razvoju situacije u Izraelu i Gazi i stavu EU). Ipak, i naizgled troma EU se uspješno prilagođava i diversificira dobavne pravce, a kao i u SAD-u, još uvijek robusno tržište rada umanjuje dojam gospodarskih poteškoća.
Zaključno, čini se da svijet nije na pragu novog naftnog šoka koji bi se mogao usporediti s prvim naftnim šokom nakon izbijanja Jomkipurskog rata 6. listopada 1973 kada je cijena barela nafte povećana gotovo četiri puta u tri mjeseca da bi se potom stabilizira na 2-3 puta većoj razini nego prije krize. Danas bi to bio ekvivalent rasta cijene s oko 90 na oko 350 dolara po barelu do siječnja 2024., uz stabilizaciju potom između 250 i 300 dolara za barel. Takav šok se ni izbliza neće ponoviti, između ostaloga i zbog toga što je arapski svijet unutar sebe više podijeljen nego prije pola stoljeća.
Svi su fragmentirani, podijeljeni – kako međusobno, tako i blokovi unutar sebe. To je najvažnije obilježje ovoga svijeta.