9,37 kuna za euro

Objavljeno

Foto: Dreamstime

Kako su hrvatski turizam, porezna politika, američki protekcionizam, Kina, tursko-američki odnosi, Bajaga i Tomson usko povezani u klupku globalizacije

Ad
Ad

Ekipa se lokalno prži. I doslovce, i u prenesenom značenju; panično se broje automobili i noćenja (svaka šuša zna što znači «u odnosu na isto razdoblje prethodne godine»). U sred te kolektivne vježbe iz matematike i statistike, ustaše i partizani remete ustaljeni sezonski red. Našli su si novi respirator za mržnju. Dok Tomson u teškom me(n)talnom zanosu po banijskim livadama urla ZDS, a gospodar Istre mu poručuje Nećeš u Areni, nesretniče!, ekipa s one strane slova U vraća milo za drago Kekinu i Bajagi povijesnim NE.

Gdje ćeš ljepšeg ljeta! Zabrane evociraju uspomene. Lakše mi je kad se sjetim da ljudska glupost ne umire, a ja ju ne moram trpjeti još dugo. Alternativno bi bilo da ljudska glupost zamre, a ja živim još 30 ili nedajbože 40 godina. No, ta se količina truda za sada čini posve izlišnom.

Religija brojanja tuđeg hrkanja

Narod koji je opsjednut suludom idejom da u građanskom ratu može biti pobjednika mora ako ne propasti, a ono završiti epohalnim neuspjehom. Nitko ne mari za to; ritual brojanja tuđeg hrkanja nepomućen se nastavlja.

Gdje ima rituala ima i religije; a gdje ima religije, mora nastati i hereza. Takva je vaga. Otkako su Hrvatima Air b’n’b i Booking.com uskočili umjesto Starog i Novog zavjeta, ulogu hereze preuzeo je međugodišnji minus. Ako je suditi prema glasniku vjere, e-visitoru, taj neugodan predznak pomalo pokazuje svoje ružno đavolje lice.

Koji su razlozi za taj vražji pir – za manje dolazaka na Jadran početkom kolovoza? Anti-hrvatska urota? Masoni, Soros? Komunisti i UDBA ili filofašisti? Vrijeme, ono meteorološko? Da nije nogomet, koji se do jučer činio čarolijom koja će ujediniti Hrvate i nezaustavljivo ih porinuti oceanom ekonomskog napretka? A da nije ekipa krenula s utajama, bijesna zbog najava dizanja poreza i ostalih harača?

Podijeli pa vladaj: između Gena kamenih i Zažmuri

Opet smo vidjeli kako se to radi. Stoga valja ponoviti lekciju. Djeca u školi znaju što znači podijeli pa vladaj, ali uvijek fascinira kako majstorima trik iznova pođe za rukom.

Dakle, receptura je sljedeća: prvo smisliš neki jako kompliciran porezni sustav. Po mogućnosti s više poreznih oblika i stopa. Različite ljude oporezuješ različito. To je već pola posla, sjeme je posijano. Usput čuvaš i financiraš ustaše i partizane, držiš ih na respiratorima, jer nikad ne znaš kada će ti zatrebati neki od njih.

Razlike u oporezivanju ne zavise o boji očiju i naciji, ali i dalje zavise o lokaciji, boji zgrade, ima li ravan ili kosi krov, više ili manje od N kreveta. Jasno je kao dan: trebaš zaposliti M svojih ljudi koji će sve to pratiti i kontrolirati. Ali, to nije sve; usput si, pametan, posijao i novo sjeme razdora. To je odlično: kreću poznate priče o rentijerima koji zarađuju pare, a ništa ne rade. Kao da netko taj apartman nije trebao izgraditi; kao da ga nije trebao održavati da se ne raspadne (čuli za amortizaciju?!); plahte i toalet papir se mijenjaju sami ili iz čistog zadovoljstva između dva pjesmuljka Tomsona i Bajage, recimo između «Geni kameni» i «Zažmuri»; s čišćenjem i papirologijom se ljudi ionako zajebavaju usput, dok dokoličareći fućkaju Kekinovu Cimer fraj.

Prokleti rentijeri

Sad si već blizu cilja. Prve iskre mržnje prema prokletim rentijerima koji se bave sumnjivom djelatnošću su tu. Gotovo svi pomalo vjeruju u mit: da nema sunca, na otocima bi cvale tvornice raketnih motora i Hrvatska bi bila bogata kao Švicarska. Nu, Like! Rentijeri, protivnici svega hrvatskog, no passaran!

Kako smo svi mi jedna nacija – kolektivni borgovski um – onda i Štef iz Začretja (isprika svim Štefovima iz Začretja, stradali ste slučajno) ima neko potraživanje u odnosu na cash flow od rente na sunce i more. A kako to drugačije utjerati nego porezima? Pa valjda je jasno što je tu pravedno i tko je na pravoj strani povijesti i istine.

Za one sklonije teoriji valja izrijekom navesti poantu: država i narod jesu okvir koji jamči, ali ujedno i relativizira vlasnička prava. Pa je poanta da sada, kada smo ubacili crv sumnje, lakše ide prijedlog o povećanju poreza i ostalih harača. Uvijek se oni koji plaćaju niže poreze moraju prilagoditi onima koji plaćaju više. Obratno nikada neće proći. A i nema smisla, jer kolektivitet se mora razvijati i hraniti. I tako ukrug.

Budimo realni: u svemu tome nema ništa novo. Vratimo se zato vražjim minusima. Ljepota života je u jednostavnim principima. Jedan od njih kaže da je teško nešto prodat skupo. Oni koji to ne nauče na ulici ili u osnovnoj školi, mijenjajući sličice nogometaša ili pikule (doduše, ne znam radi li se to tako i danas, ili ima neka aplikacija za to?), dakle, svi koji to ne nauče na vrijeme, moraju ići na fakultet gdje isti princip jedva shvate kad im profa nacrta padajuću krivulju potražnje: ljudi u prosjeku traže više kad su cijene niže, a to vrijedi ceteris paribus tj. uz druge stvari nepromijenjene. Molim?!

Tržište je čudo: signali relativnih cijena

Dakle, sad i oni koji su street smart, a i mi malo gluplji, kužimo isti princip padajuće funkcije potražnje, da je teže prodat skupo, uz druge stvari zadane. Pa možda možemo testirati objašnjenje da na Jadranu ima manje ljudi jer su cijene relativno visoke. Hoće to u ekonomiji tako. Jer, vidi slike, nije «year-on-year», nego su indeksi, ali pokazuju da cijene hotela i restorana idu prema gore.

Aha, indeksi. To se nije učilo na igralištu. Dakle, indeks pokazuje razinu prosječnih cijena. Na slici su dva – jedan je za robe (od piletine preko japanki do haljina i odijela pa se računa vagani prosjek prema udjelima u potrošnji), a drugi za cijene hotelskih i restoranskih usluga. U odnosu na početnu točku (siječanj 2013.), prvi indeks gotovo da nije rastao. Znači, ako su cijene čokolade u međuvremenu rasle, pale su cijene mahunarki i ženskih čarapa, pa smo u prosjeku tu negdje. Ali, hoteli i restorani, e, tu se lijepo išlo prema gore. Petnaestak posto od 2013. Da se na nekim dijelovima tržišta nije malo i pretjeralo?

Teško je znati, jer ima i drugih objašnjenja.

Indeksi cijena u Hrvatskoj (siječanj 2013.=100) 1/2013 – 6/2018

Izvor: DZS, izračuni autora

Kako god bilo, tržište je fakat čudo. U igri ponude, potražnje i cijena cimanjem se profilira nikada dostižna ravnoteža koja je cijelo vrijeme na dohvat ruke. Pri tome svaka promjena ima neki smisao – šalje neki signal odnosno poruku (informaciju): dižeš cijenu, ljudi dolaze, zarađuješ, ulaži da zaradiš još; dižeš cijenu, nema ljudi; negdje si zeznuo prijatelju.

Drugi slučaj objašnjava zašto puno ljudi mrzi tržište; ono je anonimni glasnik istine o tome što drugi misle o onome što radimo. To zna biti bolno.

Bolje u općini kod rođe nego u globalizaciji

Gdje ima boli, tu ima i potražnje za sedativom. Zbog toga zazivanje države često nema nikakve veze s javnim interesom. Riječ je o ulasku u ljekarnu. Pod zaklonom vlasti pokušava se umanjiti spomenuta bol. Od banalnih slučajeva tipa što ne bi premetao papire u općini kod rođe umjesto da sređujem vrtove bogatunima, to me ponižava, pa do onih malo sofisticiranijih, kada se upali neka regulacijica uz pomoć čudnog pravilnika koji, eto, pukim slučajem propisuje da se može prodavati baš ta roba koju ja imam, ili baš ta usluga koju ja obavljam. Ne bi se ja baš natjecao.

Problemi, međutim, nastaju zbog toga što se stvarna svrha pozivanja države prikriva i prekriva nekom sladunjavom pričom (kao u gornjoj priči o povećanju poreza i drugih harača), ali i zbog toga što država u pravilu nije u stanju postići ono što je naumila. Države su zapravo izgubljene u krugovima globalizacije.

Želim reći, nezgoda je što je svijet previše složen. Eto, Trump, a za njim i Kinezi, iz tjedna u tjedan lupaju po protekcionizmu. Svijet reagira tako da dolar jača, a kineska valuta slabi (čak 7% u zadnja tri mjeseca). To cijelu stvar odvodi u smjeru suprotnom od željenoga s američke strane – ruši se odnos cijena na štetu američkih proizvođača. Ovi koji ozbiljnije izvoze, kažu da im se više isplati seliti tvornice u druge zemlje nego čekati što će administracija smisliti sutra. To ti je globalizacija, druže.

Globalizacija kao fliper

Malo je po nosu lupila i Erdogana, ta globalizacija.

Bivši istambulski gradonačelnik i politički zatvorenik vlada Turskom od 2003. Turska je u tih petnaest godina prošla fascinantan razvojni put od zemlje koja je ozbiljno zaostajala za Hrvatskom, s realnim dohotkom po glavni stanovnika na oko 40% prosjeka EU, do zemlje koja je prestigla Hrvatsku, dosegnuvši realni dohodak po stanovniku od oko 65% prosjeka EU. Liberalizacija, otvaranje i privlačenje stranih ulaganja kombinirali su se s postupno sve jačim Islamizmom i otklonom od Ataturkovog puta utemeljenog prema uzoru na zapadne demokracije.

Početkom ove godine pojavile su se ozbiljne sumnje da su se turske kompanije zadužile do razina koje dugoročno nisu održive. Bližili su se predsjednički izbori, Erdogan je bio široke ruke s obećanjima otpisa dugova, i kao i svaki diktator, odlučio je sve institucije, pa tako i centralnu banku, staviti pod neposredan nadzor. Neko značajno podizanje kamatnih stopa ne dolazi u obzir! Na tome se lako dobiju glasovi.

Kako to obično biva, tržišta se dugo može mlatiti kao starog psa naviklog na batine, ali uvijek postoji točka prevrata nakon koje se sve mijenja. Kada je postalo jasno da nema više nikog dovoljno samostalnog i hrabrog da podigne kamatne stope u obranu valute, turska lira je drastično pala. I ne samo to: trošak zaduženja turske države naglo je skočio iznad 15%. Približno toliko postotaka dostigla je i inflacija. Na kraju uvijek netko plaća ceh.

Ovaj zadnji politički sukob s Amerikancima oko pastora Andrew Brunsona koji je u Turskoj zatočen od vojnog udara 2016. samo je dodao ulje na vatru. Naime, lira je pala u odnosu na dolar s 3,7 do 5,5 lira od početka godine do neki dan. Nakon što su Amerikanci uveli carine na neke turske proizvode i sankcije prema nekoliko članova Erdoganova kabineta, tečaj je raketirao do razine od 6,5 lira za dolar. Kap koja je prelila čašu; jasno je da je Turska ušla u zonu neizvjesnosti – mijenja se način funkcioniranja institucija i politička logika utemeljena na turskom članstvu u NATO-u, po mnogima i nepovratno (jer ništa više neće biti kao što je bilo, sve dok je Erdogan na vlasti).

I tako se na kraju krug zatvorio sve do naših brojača hrkanja. Veza je opet ekonomska. Ekstremno slabija lira učinila je turističke aranžmane u Turskoj toliko jeftinima da su vjerojatno odvratili jedan dio potražnje s naše relativno skupe i financijski stabilne obale. Tako nam je vojni udar u Turskoj 2016. neočekivano doveo neke goste, dok je jedna od kasnijih posljedica toga udara (optužbe Erdoganova režima da je pastor Brunson povezan s njihovim arhetipskim neprijateljem Fethullahom Gulenom) odnijela neke goste. Zbog ogromnih promjena tečaja.

I gle čuda, ljudi su reagirali na promjene odnosa cijena! Gobalizacija je kao fliper u kojem se loptica nasumično odbija, prisiljavajući čak i najveće majstore da tek defanzivno reagiraju. Najveća je vještina prilagođavati se brzim promjenama smjera. A najveća medvjeđa usluga dobiti pomoć sa strane.

Drugi dio rečenice se teže shvaća. Sada se čeka prvi domaći majstor koji će nepobitno utvrditi da je kuna precijenjena i da bi radi dobrobiti našeg turizma tečaj od sutra trebao biti najmanje 9,37 kuna za euro.