Individualni bojkot sastavni je dio potrošačke svakodnevice. Odlukom da kupimo proizvod A a ne proizvod B bojkotirali smo cijeli lanac proizvodnje i distribucije proizvoda B. Odlukom da trošimo manje a štedimo više bojkotirali smo cijeli lanac proizvodnje i distribucije potrošačkih dobara. Individualni bojkoti podrazumijevaju svijest o odnosima cijena i kvalitete proizvoda i usluga.
Već nekoliko mjeseci bojkotiram dio restorana u središtu Zagreba i na Jadranu. Procijenio sam da su odnosom cijene i kvalitete postali puno lošiji od odnosa cijene i kvalitete u usporedivim gradovima i turističkim mjestima u Europi. To je moj izbor. Kao što je duhovito napisala jedna osvještena prijateljica na fejsu: hodam trgovinama s transparentom „Imam, a ne dam“.
Netko drugi je spreman platiti dubai-fritule deset ili koliko već eura. Čekam krafne, sada dolazi to doba godine. Narod smo opsjednut šećerima kojima se samo sezonski oblik mijenja. Ljeti je u fokusu voće s placa. Valjda zbog hormonskih šuteva. Ovisnici.
S druge strane, opet sam se uhvatio kupnje knjiga. Već neko vrijeme mi se čini da su relativno pojeftinile, kao da im cijene ne rastu ili jedva rastu. Provjerio sam svoju percepciju kod Državnog zavoda za statistiku. Komentar Slici 1 nije potreban. Samo tehnička napomena: kretanje linija na slici pokazuje da je prosječni godišnji rast cijena knjiga (beletristike) u protekle četiri inflacijske godine iznosio 2,1% dok je prosječni godišnji rast cijena ugostiteljskih usluga bio oko pet puta brži i iznosio 10,7%.
Slika 1
Izvor: DZS
Individualni izbor je jednostavan i sebičan
Glavno obilježje individualnih bojkota je da se ne zamaramo strukturom cijene. Ako mi je nešto prekupo u odnosu na kvalitetu, preskupo mi je. Uopće me nije briga je li mi preskupo zbog cijena inputa, troška rada, cijene kapitala, neefikasnosti proizvođača i distributera, marži (dobiti) i s koliko se čavala u tu konstrukciju ugradila država. Jednome ljudskom umu ni uz pomoć dobrog obrazovanja, računala i softvera nije dano poznavati strukture cijena svih proizvoda i usluga koje trošimo. Ne kupujem i kvit.
Individualni potrošački odabir je sebičan. Nitko nije dužan promišljati šire posljedice individualnih odabira. Ako ne kupim ovo prodavač neće imati za plaću? Kafiće i restorane više sam pohodio u vrijeme kada su mladi konobari masovno iseljavali u Njemčaku, Austriju i Irsku. Nije mi smetao tada odgovarajući odnos relativno niske cijene za danu kvalitetu, pa me pri kupnji nije smetalo ni to što je mladim konobarima bilo bolje preko granice. Danas restorane minimaliziram iako dobar konobar živi slično ovdje kao i preko granice. Ima nešto dobro i u skupoći. Norveška je par puta skuplja od Bugarske. I mi ćemo biti sve skuplji ako ćemo rasti. I sa i bez bojkota.
Svakog mjeseca donosimo nekoliko desetaka ako ne i stotina odluka o kupnji i puno više odluka o ne-kupnji. Zbroj takvih odluka nas nekoliko milijuna mijenja ukupnu osobnu potrošnju u zemlji. Tako se ova priča seli na teren koji ekonomisti zovu „makroekonomski agregati“ – ukupna osobna potrošnja, državna potrošnja i izdaci, opća razina cijena …
Dvije inflacije
Kao što sam objasnio u jednom ranijem tekstu, najnoviji val inflacije koji je započeo u listopadu 2024. (za razliku od prethodnoga vala koji je započeo polovinom 2021. i završio s proljećem 2024.) ne može se objasniti (istinitim) pričama koje su objašnjavale inflaciju u prethodnom valu. Sjećate se svega: pucanje globalnih lanaca nabave nakon lockdowna 2020., nezapamćena fiskalna i monetarna ekspanzija u SAD-u koja se prelila na EU, eksplozija cijena energenata i drugih sirovina koje su do kraja pukle nakon što je Putin upao u Ukrajinu.
Nasuprot tome, najnovija inflacija je slabija od prethodne, ali je samo naša. Zato smo europski prvaci inflacije (što u ranijem valu nismo bili). Trošimo kao da nema sutra. Ali, tko troši?
U poplavi krivih objašnjenja uzroka i posljedica inflacije koja se ponavljaju već gotovo četiri godine ističe se jedno koje polazi od toga da stvarno bolje zarađuju (i troše) samo neki, dok mnogima, možda i većini, životni standard pada jer dohoci ne sustižu cijene. Opet ta nejednakost. Osobit problem su, navodno, cijene hrane na koje smo posebno osjetljivi jer dio hrane koju kupujemo moramo kupovati da bi živjeli. Za „kruh i mlijeko“ ne vrijedi da rast relativne cijene može dovesti do smanjenja potrošnje kao kod restorana i knjiga. Međutim, u prethodnom tekstu o inflaciji, koji je objavljen 20. siječnja prije prvog bojkota računao sam stopu inflacije uz različite pondere cijena pojedinih skupina roba i usluga i pokazao da je inflacija podjednaka za različite strukture pondera cijena. To uključuje i pondere za „bogate“ i pondere za „siromašne“. Teza o relativno većem stradanju standarda ljudi s nižim dohocima pod naletom vlaka cijena hrane u odnosu na standard „bogatih“ ovoga puta ne vrijedi. Čak i ako promatramo ukupan učinak oba inflacijska vala u zadnje četiri godine.
Dohoci rastu brže od cijena
Slika 2 prikazuje strukturu rasta nominalnih dohodaka od prosinca 2020. do prosinca 2024. za različite segmente populacije. Prvo vidimo kumulativni porast prosječne mirovine (50,7% ili 8% u prosjeku na godinu od kraja 2020. do kraja 2024.). Zatim, kumulativni porast prosječne neto plaće u državnom sektoru koji je u tom razdoblju iznosio 57%, a u ostalim sektorima 47%, tako da je rast prosjeka ukupnih neto plaća u svim sektorima iznosio 52%. U isto vrijeme, ukupna inflacija je iznosila 29%, a rast cijena hrane 44%. Ne samo da vidimo osjetan rast ukupnog životnog standarda gledano u odnosu na ukupnu inflaciju, nego nam je narasla i kupovna moć iskazana u hrani.
Slika 2
Metodološka napomena: prosječna mirovina je također neto; državni sektor su obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb te administracija i obrana, a prosječna plaća za ta tri sektora računana je kao vagani prosjek tri sektora pri čemu je broj zaposlenih služio za konstrukciju pondera. Ostali sektori su svi drugi za koje je prosjek bez državnog računan također kao vagani prosjek s brojem zaposlenih kao osnovom za vaganje.
Izvor: DZS, izračuni autora
Državni zavod za statistiku objavljuje decile distribucije plaća tek od 2021. pa rast plaća po decilima nije uvršten na Sliku 2. No, podaci po decilima od siječnja 2021. potvrđuju da nema značajnih zaostajanja i povećanja nejednakosti nekih segmenata raspodjele dohotka. Prag između najdonjih 10% primatelja plaća i sljedećih 10% (prvi decil) povećan je s 502 na 748 eura ili 48%, što je više od 47% koliko je iznosio rast plaće na gornjem, devetom decilu. Najviše je povećana neto plaća 3., 4. i 5. decila. Rast plaća u Hrvatskoj u protekle četiri godine bio je inkluzivan. Otpada objašnjenje bojkota prema kojemu značajan dio populacije osiromašuje (posebno iskazano u prehrambenim artiklima) pa otud bijes spram trgovaca. Bojkot podržavaju gotovo svi. Možda je obratno od raširenog nagađanja – najviše upravo oni kojima su dohoci osjetno rasli?
Dvije teorije o bojkotu
Ako teorija o zaostajanju životnog standarda značajnog segmenta populacije ne drži vodu, nego naprotiv – rast nominalnih i realnih dohodaka značajan je i inkluzivan – kako onda objasniti kolektivni bojkot trgovina? I kako to da bojkota nije bilo u prvom inflacijskom valu kada je životni standard objektivno i osjetno pao, nego se događa sada kada kupovna moć gotovo dvije godine izrazito raste?
Imam dva objašnjenja. Prvo ću nazvati strahom od zaostajanja i paljenja svjetla. Kada te Putin, Biden, međunarodni brodari, pandemija, kineski laboratorij, lockdown i slične vanjske sile lupe po glavi, stisneš se jer znaš da smo svi u istom čamcu. Sjediš doma i čekaš da prođe. Ne buniš se protiv Plenkovića, Lidla i sličnih sila koje ti stoje nadohvat ruke. Znaš da su i oni nemoćni, na istoj smo strani jednadžbe. Usto, Vlada pomaže – sprječava veći rast cijena energenata. Međutim, kada vanjskih sila nema na horizontu, tada su glavni i odgovorni opipljivi – „naši“. Razmišljaš protiv koga se buniti: valjda protiv prvog koga vidiš – onoga tko odlučuje o cijenama. Nećeš se valjda buniti protiv Vlade. Oni su jedini koji imaju moć obuzdavanja pohlepnih trgovaca: širi se lista proizvoda čije će cijene zauzdati (uključen je i oslić). Ministri javno podržavaju bojkot. I nije ti to čudno. Buniš se, jer se bojiš sljedeće epizode: jest da su mirovine i plaće rasle, ali što ako se ovo s cijenama nastavi, ako počnem zaostajati? Ne treba biti ekonomist da znaš kako je 50% na 800 400, a 50% na 2000 je 1000. Relativno smo ostali na istoj distanci, ali apsolutno… Uostalom, što imaš za izgubiti? Kada bi cijene stale ili pale, bio bi na dobitku. Neka rastu dohoci, a cijene neka stoje! Pa makar stajale i ovome koji je krenuo s 2000. Ako stoje, manje ćemo se zamarati.
Drugo objašnjenje je psihološka pomoć – kolektivna psihoterapija. Već desetljećima nismo imali ovakav rast dohodaka i cijena. Teško je sve to poloviti i shvatiti raste li kupovna moć ili pada. I što mi se relativno više isplati kupovati: jabuke ili banane; francuz sa sezamom ili integralni bez; traperice ili samterice; popiti kavu ili pivu ovdje ili 200 metara dalje? Umjesto kuna s kojima smo još nekako shvaćali promjene odnosa cijena (još su se i vrlo sporo mijenjali ti odnosi), zadnje dvije godine taj euro zamućuje pogled na cijene. Sve titra pred očima kao kad navali migrena i slika je mutna; a znamo da postoje lovci u mutnom. Vratio bi se staroj dobroj navici prilagođavanja potrošačkih navika i ponašanja ovisno o promjenama odnosa cijena kao što je na početku opisano na primjeru knjiga i restorana. Ali, ne možeš; nemaš vremena za toliko računanja kada se sve tako brzo mijenja. Zato trebaš pomoć; da prestaneš juriti i u miru promisliš što se isplati kupiti, a što ne. Ili možda da malo štediš?
S makroekonomskog gledišta moglo se predvidjeti da će inflacija u Hrvatskoj u ovoj godini ostati povišena i da će pomalo nagrizati potrošnju. Bezobrazno citiram samog sebe iz teksta objavljenog u prosincu:
Međutim, najkasnije od proljeća 2025. treba očekivati prijelaz u trijezniju fazu rasta, u kojoj će sav prostor za rast realnih primanja iznad rasta produktivnosti (koja i dalje relativno sporo raste) biti iscrpljen. Pri tome će i inflacija, koja je nešto veća nego drugdje u europodručju (upravo zbog prenapuhane osobne potrošnje) uzeti svoj danak.
U normalnim uvjetima potrošačke bi odluke bile individualne. Pred mjesec dana sam očekivao da će se spomenuti proces potrošačkog otrježnjenja i uzimanja inflacijskog danka odvijati onako kako se uvijek odvija – postupno, na bazi milijuna individualnih odluka koje će poslati jasan signal usporavanja rasta stvarne potrošnje svima u lancu. Pa i vladi čiji proračun zavisi o najizdašnijem prihodu – PDV-u. Međutim, izgleda da ljudi zbog opisanih kognitivnih ograničenja i specifičnih okolnosti lakše poimaju novu stvarnost kroz kolektivnu akciju: neki to vole i mogu (samo) kolektivno. Nekima treba jaka i jasna kolektivna artikulacija da bi prilagodili svoje individualno ponašanje. Kolektivna akcija se utoliko može tumačiti kao pojačivač signala; olakšivač artikulacije individualnih odluka. I to je pozitivno. Jer, kako će inače trgovci primiti signal? Oni žive od interpretacije signala koje im šalju kupci. Ako su kupci pijani, teško da će signal biti jasan. Potrebno je otrježnjenje.
Idemo na negativnu stranu kolektivnog bojkota. Vjerujem da će mnogi promatrači biti navedeni na zaključak da u našem mentalitetu postoji nešto što je dovelo do kolektivnog bojkota. Pojedinačno smo skloni oponašanju; ponašanju u čoporu koje je začinjeno individualnim fatalizmom, osjećajem nemoći: ništa ne zavisi o meni, više sile su na djelu, otuđeni centri moći, zli trgovci i stranci, nitko pametan ne dozvoljava strancima da mu vladaju retailom, i slične fantazmagorije. Teško poimamo stvarnost; gubimo se u prividima, pa se individualni fatalizam pothranjuje pričama o tome da bi sve bilo drugačije da smo samodostatni u poljoprivredi (naša vlada bi držala sve u svojim rukama) i da nam veliki retaileri nisu stranci. To što tu i tamo netko iskoči, pa zapazi da nas jednako, ako ne i više deru domaći, to prođe nezapaženo. Ne uklapa se u standardnu priču. Ukratko, kakofonija i kaos. Opet. Čemu ne pomažu ni organizatori bojkota koji pokušavaju nadograditi uspjeh prvog bojkota upućivanjem na konkretne trgovačke lance koje sada prozivaju imenom i prezimenom, kao i na proizvode. Na listi proizvoda čiji bojkot zazvaju u drugom valu ističu se, pazi sad, zašećerena gazirana pića poput Coca Cole i voda u plastičnim bocama jer su „previše poskupili“. Treba li bolja ilustracija kaosa u glavama?
Aproksmativni i krajnji uzrok
Zašto je do svega toga došlo? Aproksimativni uzrok tj. povod je ono što nam je pred nosom. Jasno je da su trgovci ti koji dižu cijene. Ali, zašto dižu cijene? To je pitanje krajnjeg uzroka.
Objašnjavao sam i prije bojkota, pa ću objasniti još jednom. Plan državnog proračuna za 2025. predviđa 9 milijardi eura veće rashode nego 2023. godine. To je više od 10% BDP-a. Prirast je više od 10% BDP-a! I to je samo središnji državni proračun, bez lokalnih i državnih poduzeća. Kada se sve to zbroji, ide debelo preko 10 milijardi. A pršti na sve strane: državne plaće (osobito one; na Slici 2 uočite koliko su rasle brže od ostalih, a rast će dalje ove godine) kap su u moru fiskalnih izdataka uz mirovine, pomoći, subvencije, investicije, kupovine roba i usluga od strane državnih entiteta. I te investicije i kupovine na kraju uglavnom završe u plaćama kod nekog isporučitelja roba i usluga državi. Udjel rashoda konsolidirane opće države (Vlada plus lokalci plus državna poduzeća) vrlo brzo raste i približava se 50% BDP-a. I da je rast pola od 10 milijardi u dvije godine utjecalo bi na cijene. S druge strane su profiti trgovaca koji iznose, koliko … ne znam, nemam vremena računati, ali valjda su više nego pedeset puta manji od izdataka države.
Međutim, kako shvatiti da je Vlada Republike Hrvatske glavni uzrok inflacije kada nam ona tako očito pomaže – proširuje liste proizvoda kojima će zamrznuti cijene (po novome 70 s uključenim oslićem) odnosno prijeći na administrativno određivanje cijena. Kao nekad. Mi stariji se sjećamo da je Savezno izvršno vijeće SFRJ imalo moćan Savezni sekretarijat za cijene. Tko je tamo dobio posao, taj je bio baja: oš’ pečat?
Jasno je da je slika svijeta koja okružuje bojkot redukcionistička odnosno socijalistička, ako vam je ta riječ draža. Uz pomoć političara reafirmiran je i marksistički pojam ekstraprofita (ovi iz SDP-a obožavaju tu riječ). Poplava eksperata koji se uz pomoć jučer završenog tečaja Excela zagledavaju u strukturu troškova i marži trgovaca, ali i pojedinačnih proizvoda – brokule, natikača i omekšivača – pokazuje da perspektivnih zaposlenika sekretarijata za cijene neće nedostajati. Netko od perspektivnih je na fejsu napisao da cijela ova rasprava nema smisla bez detaljnog uvida u granične prihode i granične troškove po pojedinim proizvodima. Good luck with that! Uostalom, plaće birokrata su postale atraktivne pa su sve pretpostavke za dobar posao tu: narod traži zaštitu, a birokracija živi bolje nego ikad. I svi imaju instaliran Excel, i puno je više dobro obrazovanih nego 1981.
U korijenu svega je, kao i uvijek, borba za mrvice na stolu – za raspodjelu kolača. Borba je to u kojoj nitko ne vidi ograničenja na strani proizvodnje. A kao što sam već objasnio, suštinski problem ove nove inflacije leži u tome što je Hrvatska u međuvremenu dosegnula granicu proizvodnih mogućnosti. Ajmo pojednostaviti: nema radnika, fali ulaganja, novih poduzetnika, postojeće puca po šavovima, naročito u građevini; u Hrvatskoj nije lako poslovati. A država, bez obzira na ograničenja ponude, troši kao da nema sutra.
Ekonomisti će govoriti o rastućoj ukupnoj potražnji u uvjetima cjenovno neelastične ponude, a ja bih zamislio sljedeću sliku: s jedne strane stoji Potrošač koji misli kako bi bilo lijepo da cijene stanu ili padnu pa da mogu stvarno kupiti još više, a s druge strane stoje Proizvođač i Trgovac koji misle, ako krenem u borbu cijenama sigurno ću proizvesti i prodati više, ali otkud mi u sljedeće dvije godine 10% više radnika, 15% više kvadrata, strojeva, kamiona. Širenje kroz ulaganja je teško, rizično, a hrvatsko tržište nije nešto veliko i atraktivno. I nad svime bdije netko odozgo tko nije dragi Bog, ali se povremeno tako osjeća; i pita se kako će izgledati promet u gradovima i na cestama, koliko još pristupnih cesta, parkinga i komunalnih priključaka treba brzo izgraditi, e da, i koliko će još birokrata trebati zaposliti za nadzor tog mrklog kaosa „u skladu s pozitivnim propisima“ (zgodna je ta hrvatska floskula, kao da je svaki propis pozitivan)?
Kada bi Hrvatska bila zemlja s dobrom poslovnom klimom i razumnim propisima i kada bi investitori vjerovali u trajnost ovakvoga rasta, već bi se našli mnogi koji bi ulagali, proširivali kapacitete, stvarali novu ponudu. Ovako…
Zaključak
Kolektivni bojkot ima dobru i lošu stranu. Dobra mu je strana psihoterapija koja funkcionira jednako na strani potražnje i ponude. Radi se o kolektivnom psihološkom regulacijskom mehanizmu koji potiče artikulaciju i racionalizaciju milijuna individualnih odluka o potrošnji koje je pojedincima zbog specifičnih okolnosti teško donijeti dok su u modusu koji Amerikanci zovu “Keep up with Joneses” (uhvati susjeda). Utoliko bojkot vidim kao potencijalno koristan katalizator koji će istovremeno utjecati i na susjedovo potrošačko ponašanje, međutim, trajat će kratko: dok ne ispuni svoju svrhu za ljude koji su u ludilu u proteklih nekoliko godina (a svatko normalan je barem malo poludio od lockdowna naovamo) imali problem s povratkom na racionalni modalitet potrošačkog ponašanja. Loša strana su mu opisani nus-produkti: pothranjivanje kolektivističkih iluzija o mogućnosti života u crtanom filmu koji sa stvarnim gospodarskim odnosima nema nikakve veze.
Vjerujem da ste shvatili poantu ovog teksta. Priča o bojkotu je zastor koji prikriva; iluzija, magla. Poruka je: ljudi, čitajte knjige! Relativno su jeftine, zdravije od šećera, doprinose duhovnom miru i sposobnosti promišljanja. Dobra priča podiže opću sposobnost za život i donošenje odluka. Zbog toga je pričanje poučnih priča najvažniji dio odgoja djece. Dok čitate ili pričate priče ne bavite se glupostima. Ne trčite po supermarketima.
U zadnje vrijeme sam progutao četiri knjige Elif Shafak. Sada sam se bacio na Marianu Enriquez. Hoću još, kao pravi potrošač – ovisnik. Super mi je Enriquez, Agentinka. Ima jedna njena kratka priča kada su svi drogirani. U priči nema dilera. Kao svaki pravi diler – kreator zbog kojeg priča postoji – on ostaje skriven, diskretan. A kada izroni iz mraka, pomaže. Kratkoročno. Na koga li me to podsjeća?
Sada još čekam Peru Ložača koji će mi objasniti da su knjige relativno jeftine jer ih država subvencionira, a ne zato što Hrvati malo čitaju. To bi bio super crtić – da država poveća izdatke, subvencionira sve važne proizvode i usluge, i pritom direktno ili diskretno regulira cijene. Bez obzira što mi kao potrošači želimo. To je mokri san svakog ambicioznog političara, i nekad i sad. Neće se valjda baviti obuzdavanjem državnih izdataka.