Inflacija se primirila u svijetu. U SAD-u, gdje je inflacijski ciklus započeo još 2021./2022., inflacija potrošačkih cijena dulje se vrijeme kreće između 2,5% i 3,0% na godinu. U europodručju između 2,0% i 2,5%. Trendovi su stabilni od sredine prošle godine.
Trend smirivanja tempa cijena u Hrvatskoj bio je prisutan do prošle jeseni, ali od tada su se hrvatske linije na donjoj slici odvojile prema gore. Za razliku od zvonolikog trenda koji je obilježio razdoblje od polovine 2021. do polovine 2024., i koji je u Hrvatskoj bio oblikom sličan kao u europodručju, sada smo zagazili u fazu divergentnog lokalnog trenda cijena koji upućuje na djelovanje specifično domaćih faktora inflacije.
Izvor: Eurostat, DZS, tradingeconomics.com
Prema harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena Eurostata (na gornjoj slici: Hrvatska HICP, koji se računa pomoću pondera u potrošačkoj košarici koji odražavaju strukturu potrošnje svih Europljana kada troše u Hrvatskoj pa je u košarici visok udjel cijena usluga hotela i restorana), inflacija je u prosincu 2024. ponovo prešla 4% na godinu. Prema indeksu potrošačkih cijena Državnog zavoda za statistiku (Hrvatska CPI, koji se računa pomoću pondera u potrošačkoj košarici koji odražavaju strukturu potrošnje građana Hrvatske sa, u usporedbi s HICP-om, većim udjelom cijena hrane i manjim udjelom hotela i restorana), inflacija je prosincu prošle godine dosegnula 3,4% u odnosu na prosinac 2023.
Po novome, Hrvatska ima najvišu stopu inflacije u EU. Razlika se više ne može objasniti troškovnim udarima koji su obilježili raniji inflacijski brijeg poput pucanja lanaca nabave, troškova energenata koji su se prelili na rast svjetske cijene hrane, i sl. Pokazat ćemo da se najnovija promjena trenda cijena u Hrvatskoj može objasniti snažnim rastom lokalne osobne potrošnje i ukupne domaće potražnje koja pored osobne potrošnje uključuje državnu potrošnju i investicije. Domaća potražnja dosegla je razinu (a i dalje raste) na kojoj nedostatak radnika i novih poduzetničkih investicija ograničavaju rast ponude, pa brži rast cijena predstavlja reakciju na narušeni odnos limitirane ukupne ponude i pregrijane ukupne potražnje. Nedavno sam ovaj odnos objasnio na primjeru razlika u kretanju cijena smještaja s jedne strane i usluga hotela i restorana. U ovom tekstu objašnjenje se širi na opću razinu cijena.
Struktura inflacije
Iz donje tablice Državnog zavoda za statistiku (iz kolone XII.2024./XII.2023.) vidimo da su veliki doprinos inflaciji u prošloj godinij dale cijene hrane i bezalkoholnih pića. One su od prosinca 2023. do prosinca 2024. rasle 5,1%. Uz udjel u potrošačkoj košarici od 26,5%, ova skupina dobara objašnjava 1,35 postotni bod ili malo više od trećine porasta opće razine cijena koji je prema ovom indeksu cijena iznosio 3,4%.
Izvor: DZS
Nasuprot tome, zanemariv je doprinos rasta cijena odjeće i obuće, pokućstva, opreme za kuće i redovito održavanje kućanstva, te prijevoza (zahvaljujući nižim cijenama goriva 2024. u odnosu na 2023. godinu). Cijene komunikacijskih usluga čak su zabilježile pad. Doprinos usluga stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva s ponderom od 16,8% i rastom od 2,8% (umnožak je oko 0,5%) također nije velik, premda je potkraj prošle godine došlo do rasta cijena struje za kućanstva za 10%. Od ove godine slijedi još jedan korak od 10% prema gore.
Preostali snažan doprinos ukupnoj inflaciji u 2024. došao je uglavnom s tržišta usluga, osim komunikacijskih. Godišnje stope rasta cijena kretale su se od visokih 4,9% za usluge rekreacije i kulture do najviših 9,6% za usluge hotela i restorana. S ukupnim ponderom usluga, osim komunikacijskih usluga, koji približno odgovara udjelu hrane i bezalkoholnih pića, doprinos usluga inflaciji u domaćoj košarici potrošnje bio je sličan ranije spomenutom doprinosu cijena hrane i bezalkoholnih pića. Dakle, hrana i usluge bez komunikacija objašnjavaju čak 2,8 postotnih bodova ili 82% ukupne inflacije koja je u prosincu iznosila 3,4%.
Prije objašnjenja uzroka kretanja cijena u Hrvatskoj treba reći nekoliko riječi i o mjerenju inflacije. Često se može čuti da je stvarna inflacija veća od službene, pa se odmahuje se rukom: Laži, proklete laži i statistika! Međutim, bolju mjeru opće razine cijena od prikazane nemamo. Statistika pruža dobru osnovu za donošenje zaključaka jer govorimo o općoj razini cijena i prosjeku za sve potrošače u zemlji, a ne o individualnim iskustvima inflacije.
Problem mjerenja i doživljaja inflacije
Individualna iskustva s inflacijom razlikuju se ovisno o dohocima i strukturi osobne potrošnje te ovisno subjektivnim interpretacijama uzoraka cijena s kojima se susrećemo. Individualni uzorci i dojmovi sadrže veće pogreške od onih koje sadrži službena statistika.
Zamislimo dva različita kućanstva od kojih je jedno uvjetno rečeno bogato: udjel hrane i bezalkoholnih pića u potrošačkoj košarici iznosi 12% umjesto 26,5%. Razlika od 14,5 postotnih bodova raspoređena je na robe i usluge koje imaju veći udjel u potrošnji kućanstava s dohocima većim od prosjeka. Pretpostavimo da bolje stojeće kućanstvo za pokućstvo i opremu za kuću troši 10% umjesto 5,8% dohotka u reprezentativnoj potrošačkoj košarici (pogledajte još jednom tablicu DZS-a ako već niste uočili kolonu s ponderima cijena), za restorane i hotele 10% umjesto 5,1%, za zdravlje 5% umjesto 3,2% i za rekreaciju i kulturu 8,7% umjesto 5,2%. Uz tako promijenjene pondere godišnja inflacija za ovo izmišljeno kućanstvo je u prosincu 2024. iznosila 3,5%, umjesto službenih 3,4%.
Drugo izmišljeno kućanstvo je uvjetno rečeno siromašno: udjel hrane i bezalkoholnih pića u potrošačkoj košarici iznosi 50% umjesto 26,5%, udjel troškova stanovanja i sličnih usluga 30% umjesto 16,8%, odjeće i obuće 10% umjesto 6,4%, a preostalih 10% troši se pola-pola na komunikacije i prijevoz. Ovo kućanstvo si ne može priuštiti potrošnju usluga hotela i restorana, rekreacije i kulture, ne kupuje pokućstvo i opremu za kućanstva i ne troši ostale usluge, a koristi isključivo usluge javnog zdravstva uz osnovno zdravstveno osiguranje. Uz tako promijenjene pondere godišnja inflacija za ovo izmišljeno kućanstvo je u prosincu 2024. iznosila 3,3%, umjesto službenih 3,4%.
Primjere s promijenjenim strukturama potrošnje izmislio sam poštujući ekonomsku zakonitost poznatu pod nazivom Engelov zakon. Engelov zakon kaže da udjel hrane u strukturi potrošnje pada s rastom dohotka (isto se odnosi na na troškove stanovanja, vode, energije, prijevoza i sl.). Stoga spomenuti primjeri ilustriraju trenutačnu sličnost inflacijskih iskustava kućanstava s vrlo različitim strukturama potrošnje. Jer, unatoč velikoj razlici u strukturi potrošnje između hipotetičkog „bogatog“ i hipotetičkog „siromašnog“ kućanstva, raspon oko službene brojke od 3,4% veoma je uzak (3,3-3,5). Prema tome, razloge kritike službenih mjera inflacije treba tražiti drugdje, ponajprije u subjektivnoj percepciji.
Subjektivna percepcija kretanja cijena krije tri zamke koje objašnjavaju razliku subjektivnih i objektivnih mjera inflacije.
Prva zamka je zamka učestalosti kupnje. Hranu kupujemo (plaćamo) gotovo svakog dana, usluge stanovanja i komunikacija jednom mjesečno, odjeću i obuću svakih nekoliko mjeseci, a neka druga dobra poput kućanskih aparata svakih nekoliko godina. Bez obzira na stvarne udjele u potrošnji u srednjem roku, učestalost plaćanja ojačat će subjektivne pondere roba i usluga koje često kupujemo. Efekt je pojačan medijskim praćenjem problema inflacije. Ako je inflacija viša, mediji će češće pratiti temu i pojačavati dojam upečatljivim naslovima. Izloženost informacijama o inflaciji bit će češća nego u razdobljima mirnijih cijena. Tako je medijski učinak mnoge građane i komentatore naveo na pogrešan zaključak da je hrvatska inflacija 2022.-2023. bila izdvojen i izniman fenomen koji se objašnjava lokalnim faktorima, a zamjena kune eurom jedan od njezinih glavnih uzroka. No, nije; cijene su iz drugih razloga svuda rasle i prije i poslije hrvatskog uvođenja eura, pri čemu su u Hrvatskoj rasle sporije nego u srednjoeuropskim zemljama poput Mađarske i Poljske koje nisu uvodile euro.
Druga zamka je zamka novčane iluzije. Dio ljudi čiji su nominalni dohoci u razdoblju više inflacije rasli percipirat će inflaciju kao manji problem nego ljudi čiji su nominalni dohoci stagnirali ili padali. Za druge će 4% biti strašno; izgledat će veliko kao kuća (subjektivno sigurno više od 4% na godinu), dok za prve 4% neće biti tako strašno i izgledat će kao realna procjena. Ta zamka novčane iluzije usko je povezana s rastom realnih dohodaka koji je uvijek različito raspoređen među radnicima; neke plaće uvijek rastu brže od prosjeka, a neke sporije, pri čemu neke i stagniraju, a neke padaju. Prema tome, u društvu uvijek postoji velik broj ljudi za koje problem inflacije nije samo subjektivno nego je i objektivno „velik kao kuća“. I taj osjećaj navodi na skepsu prema službenim brojkama o inflaciji.
Treća zamka je zamka vremenske perspektive. Statistika je veoma točna u pogledu vremenskih trenutaka usporedbe (npr. prosinac 2024. u odnosu na prosinac 2023., ili prosjek 2024. u odnosu na prosjek 2023. – pogledajte zadnju kolonu desno u gornjoj tablici DZS-a). S druge strane, naša su sjećanja vremenski neprecizna. Ako statističar ili analitičar spomene godišnju inflaciju (npr. prosinac 2024. u odnosu na prosinac 2023.), tko zna koje će se ranije vremensko razdoblje i dobro pojaviti kao referentna asocijacija u umu čitatelja ili slušatelja. Lako je zamisliti reakciju: Što ovaj priča, kakvih 3,4%; ranije sam pio espreso za 1 euro, a sada ga plaćam 1,8 eura. Skepsu spram službenih brojki potiče i to što u medijima često gostuju ugledni analitičari koji se služe anegdotalnim pričama o cijenama ne bi li time dokazali superiornost vlastite percepcije nad službenom statistikom i drugim analitičarima. To kod dijela publike nailazi na odobravanje jer se pojavljuje podudaranje stava popularnih analitičara s pogreškom subjektivne percepcije. Lajkovi na društvenim mrežama pothranjuju učinak ove eho-komore.
Međutim, kada se bolje promisli, espreso nije koštao 1 euro u prosincu 2023., nego puno prije. Statistika je vjerojatno izmjerila taj efekt u duljem razdoblju. Pogledamo li još jednom gornju tablicu DZS-a u koloni gdje je prikazan indeks promjene cijena u odnosu na prosjek 2015. godine, uočit ćemo veoma velike stope rasta. Na primjer, cijene hrane i bezalkoholnih pića veće su za gotovo 50%, a cijene usluga hotela i restorana 72,8% u odnosu na prosjek 2015. godine. Možemo sumnjati i u te brojke, no nemojmo podcijeniti trud statističara da otklone operativne pogreške mjerenja: uzorak roba i usluga čije se cijene prate proširio se na 910, a cijene se prate višekratno i na više geografskih lokacija širom zemlje. To daje pouzdanu procjenu opće razine cijena u usporedbi s individualnim iskustvima koja su geografski i vremenski ograničena na malim uzorcima bez kontrole subjektivnih upliva.
Postoje i drugi problemi mjerenja i tumačenja inflacije poput učinka pojave novih proizvoda i tehnološkog napretka, te poteškoća u praćenju identičnih proizvoda i usluga. Radi se o učincima koji slabije djeluju u kratkom roku koji nas zanima u ovome tekstu. Stoga ćemo te teme preskočiti i u nastavku se vratiti temi objašnjenja specifičnog uzleta trenda opće razine cijena u Hrvatskoj u proteklih nekoliko mjeseci.
Fiskalno potaknuta inflacija
Sljedeća slika prikazuje kretanje ukupne nominalne osobne potrošnje u EU od trećeg tromjesečja 2019. do trećeg tromjesečja 2024. (zadnji podatak). Razlike među državama članicama vrlo su velike: osobna potrošnja u europodručju je u pet godina povećana svega 25%, a u Hrvatskoj više nego dva puta brže, 52%. Prema rastu nominalne osobne potrošnje kućanstava Hrvatska je peta u EU iza Bugarske, Poljske, Rumunjske i Malte, što samo po sebi pokazuje da se u proteklom razdoblju s osobnom potrošnjom u Hrvatskoj događalo nešto iznimno.
Izvor: Eurostat
Kada se gornji iznosi korigiraju za inflaciju vidimo da je Hrvatska bolja za još jedno mjesto (četvrta u EU) prema kriteriju tempa rasta realne osobne potrošnje kućanstava od 2019. do 2024.:
Izvor: Eurostat, vlastiti izračun
Priča koja stoji iza ovih brojki dobro je poznata pa ćemo ju samo kratko ponoviti: Nakon što je oko 300.000 uglavnom mlađih ljudi iselilo iz zemlje nakon ulaska u EU, a prije pandemije, podudaranje većeg korištenja redovnih sredstava iz EU fondova, pandemijskih europskih fondova (Nacionalni program oporavka i otpornosti) i sredstava iz Fonda solidarnosti za obnovu od potresa omogućilo je Vladi da fiskalnom ekspanzijom brzo oporavi domaću osobnu potrošnju i investicijsku aktivnost. Vrlo rano u procesu oporavka od pandemijske recesije stopa nezaposlenosti počela je bilježiti povijesne minimume i pojavio se nedostatak radnika. To je dodatno potisnulo plaće prema gore u svim sektorima i povratno djelovalo na rast osobne potrošnje. Unazad dvije godine tom se efektu priključilo i povećano korištenje potrošačkih (nenamjenskih gotovinskih) kredita jer se proširio optimizam potrošača.
Međutim, ponuda (proizvodnja) u Hrvatskoj ne reagira 1:1 na povećanu potražnju. Osim nabrojanih ograničenja tržišta rada na djelu su i druga strukturna ograničenja koja poznajemo godinama: administrativna sporost i opterećenja, relativno slabo obrazovanje (što vrijedi, u prosjeku, i za poduzetnike i menadžere), nerazvijeno tržište kapitala koje ograničava rast poduzeća, relativno visoka porezna i neporezna opterećenja za dani stupanj razvoja, itd. Zbog sve snažnijih ograničenja na strani ponude, tržište se u zadnje vrijeme, a takav će odnos obilježiti i cijelu ovu godinu, može uravnotežiti samo na dva načina: ili kroz povećani uvoz roba i usluga uz dane cijene, ili kroz rast cijena. Dakle, povećana ponuda iz uvoza umanjuje domaću inflaciju kada domaća potražnja raste, a nema odgovora domaće ponude. Pri tome, ako se radi o TV uređajima, tenisicama ili hotelskom smještaju kojima se trguje na otvorenom međunarodnom tržištu, povećana potražnja se uglavnom uravnotežuje kroz međunarodnu razmjenu, a ne kroz lokalne cijene, jer ne može doći do značajnih i trajnih odstupanja domaćih od svjetskih cijena. To vrijedi i za cijene usluga smještaja. Međutim, ako se radi o cijenama u restoranima i kafićima i, generalno, o cijenama usluga, cijene će brže rasti ako raste potražnja u zemlji, a nema povećanja domaće ponude. Neke se usluge ne mogu uvesti. Cijene hrane su među-slučaj između cijena tenisica i frizeraja: u teoriji bi trebale biti sličnije cijenama tenisica, ali zbog kombinacije slabosti domaće proizvodnje i transportnih troškova, cijene hrane su, izgleda, prilično osjetljive i na domaću potražnju. U svakom slučaju, sada smo u fazi kada brži rast cijena usluga pokazuje da rast domaće potražnje dominantno određuje ukupan inflacijski proces neovisno o svjetskim trendovima cijena.
Kako je u Hrvatskoj veoma raširena zabluda da cijene zavise samo o monetarnoj politici, istaknimo još jednom da je aktualni inflacijski proces potaknut ekspanzivnom fiskalnom, a ne monetarnom politikom (koja je u protekle dvije godine bila restriktivna – kamatne stope su rasle). Snaga fiskalne ekspanzije vidi se u tome što unatoč snažnom rastu nominalnog BDP-a koji se nalazi u nazivniku omjera državnih izdataka i BDP-a, procjenujem da će se izdaci središnjeg državnog proračuna povećati znatno brže, tako da će njihov udjel u BDP-u narasti s 36% 2023. na 43% 2025. To je izvanredno velik rast u razdoblju od samo dvije godine.
Izdaci za plaće u javnom sektoru, o kojima se najviše piše i govori, tek su jedan od brojnih putova kojima se političke odluke o fiskalnoj ekspanziji prelijevaju na tržište i izazivaju inflaciju i druga iskrivljenja na tržištu (u ovom slučaju na tržištu rada). Spominjemo ih, jer su dobar primjer zbog statistički lako mjerljive diskrepance u odnosu na plaće u privatnom sektoru čime ilustriramo trenutačni značaj fiskalne politike kao pokretača ekonomskih procesa. Prosječna neto plaća u tri dominantno državna sektora (javna administracija i obrana, obrazovanje te zdravstvo i socijalna skrb) isplaćena za listopad u studenome 2024. u odnosu na plaće isplaćene u istom mjesecu 2019. godine povećana je za 68-70%, dok je nacionalni prosjek rasta plaća u istom razdoblju iznosio 56%. To znači da je rast prosječne plaće u privatnom sektoru bio ne samo sporiji od rasta plaća u javnom sektoru, nego je bio i osjetno sporiji od ukupnog prosjeka (56%) u proteklih 5 godina.
O posljedicama ovog inflacijskog vala
Posljedice ovog inflacijskog vala možemo podijeliti na uže i šire. U užem smislu, razdoblje umjereno povećane inflacije u odnosu na prosjek europodručja će se nastaviti. Hrvatsko gospodarstvo trenutačno posluje na samoj granici svojih kratkoročnih proizvodnih mogućnosti, što znači da bez velikih novih investicija poduzeća i uvoza radne snage ne može značajno povećati proizvodnju. U takvim uvjetima rast potražnje postupno izaziva reakciju cijena, osobito kod roba i usluga za koje nema uvoznih supstituta spremnih na brzi ulazak na tržište. To znači da su optimistične najave o rastu realnog BDP-a bržem od 3% u ovoj godini vjerojatno bile pretjerane; ne uzimaju u obzir ograničenja rasta ponude, odnosno snagu kojom će odgovor na rast ukupne potražnje ići kroz veće cijene i/ili uvoz, a ne, kao što se službeno očekuje, kroz veću proizvodnju.
U širem smislu, Vlada ne može priznati da je fiskalna politika strukturno krivo postavljena (ona bi u ovoj zreloj fazi ciklusa trebala biti neutralna ili restriktivna, a ne ekspanzivna). S druge strane, Vlada se ne može ponašati kao pasivni promatrač inflacije. Ekonomska politika tako postaje nalik psu koji lovi vlastiti rep: fiskalnom ekspanzijom direktno i indirektno gura cijene prema gore, a onda te iste cijene pokušava loviti administrativnim mjerama kao što je direktna kontrola cijena. Treba li objašnjavati da je ta mreža za leptire puna rupa?
Čitamo u medijima kako se razmatraju administrativna ograničenja cijena na proširenoj listi proizvoda koja će između ostaloga navodno uključiti i smrznute osliće bez glava. Na listi s ograničenjima naći će se i kruh, ali zasad još ne znamo koje vrste; „kruh“ se danas pojavljuje u stotinama diferenciranih oblika. Bit će kao u vrijeme Domovinskog rata, kada je ograničavana samo cijena „crnog kruha“, ne i bijelog. Održavaju se sastanci, konzultacije, birokrati se susreću s menadžerima, rade se detaljne analize, uzimaju se u obzir detalji definicija proizvoda kako bi se spriječilo zaobilaženje regulacije; nastaje cijela jedna interesna superstruktura u kojoj politički odnosi moći zamjenjuju tržišne. Pri tome, akteri fiskalne politike uvijek drže malj u ruci; dovoljno je reći da imamo „inflaciju pohlepe“, zaprijetiti oštrijim mjerama, mediji to prenesu, i poduzetnička strana ne može biti previše kontra Vladina nastupa u svojstvu zaštitnika ugroženih potrošača. U toj igri trgovci šutke pristaju na ulogu loših momaka jer interes im je osigurati kontinuitet poslovanja, a još uvijek rade s plusom. O političko-ekonomskim posljedicama djelovanja takvih političkih foruma prosudite sami. Povijest poučava da se jednom uspostavljene političke prakse koje zamjenjuju tržišne mehanizme teško ili nikada ne napuštaju – vrlo brzo postaju dijelom institucionalnog nasljeđa. Ukorijenjuju se u mentalnom sklopu političkih elita i, naravno, u interesima birokracije koja vječno teži širiti prostor svoje nadležnosti. Pri tome većina građana koji nemaju vremena za bavljenje ekonomskom analizom teško razlučuju uzroke inflacije, ali barem vide da vlada nešto radi, osobito kada pokušava obuzdati „poduzetničku pohlepu“. Za razgovor o tome kako osnažiti konkurenciju na tržištu i proizvodnju (i je li možda upravo državni sektor uzrok zašto ih nema više) najčešće nema vremena, to su ionako dugoročni efekti višeg reda.
Zaključno, rješenje aktualne makroekonomske neravnoteže i inflacije leži u promjeni strukturnog karaktera fiskale politike koja je već trebala iz ekspanzivne prijeći u neutralnu ili restriktivnu fazu kako bi počela hladiti pregrijanu ukupnu potražnju. Međutim, ništa ne upućuje da bi se to moglo dogoditi u dogledno vrijeme. Zbog toga će umjerena inflacija (osjetno iznad 2%, ali i osjetno ispod vrhunaca koje smo prošli 2023. kada su uzroci bili drugi) u Hrvatskoj potrajati još neko vrijeme. Naš fiskalni položaj je toliko komotan u usporedbi s drugim državama članicama EU da trenutačno nema nikakve vanjske prisile od strane financijskih tržišta ili Europske komisije koji bi mogli navesti Vladu na fiskalnu prilagodbu: nismo li prinosima na državne obveznice koji su upravo u proteklim tjednima postali niži od španjolskih i francuskih pokazali koliko odgovornu fiskalnu politiku vodimo? Vanjskog pritiska, dakle, nema, pa eventualni poticaj za promjenu fiskalne politike u ovim uvjetima može doći samo iznutra kroz razumijevanje dijagnoze iznesene u ovom tekstu i kroz iskaz političke volje da se cjelokupna ekonomska politika reorijentira s bavljenja poticanjem ukupne potražnje ka poticanju ponude (čitaj: proizvodnje). I to ne subvencijama, nego mjerama rasterećenja i olakšanja poslovanja te poticanja investicija.
***
Prethodni tekstovi objavljeni na Ekonomskom labu koji tumače širi kontekst ovog teksta:
Tekst iz studenog 2023. koji je najavio početak nakupljanja makroekonomskih neravnoteža nakon što je Vlada najavila veliko predizborno povećanje plaća u javnom sektoru, a u kojemu je izneseno sljedeće predviđanje koje i početkom 2025. „drži vodu“: „Prema tome, od 2025. domaća potražnja neće ni blizu rasti kao dosad, ali ako se naša izvozna tržišta oporave, rast će izvoz roba i usluga. U suprotnom, imat ćemo dvostruki problem.“
Tekst iz studenog 2024. koji je dao ocjenu plana proračuna na tragu upozorenja da fiskalna politika mijenja svoj raniji karakter koji je Hrvatsku doveo do iznimno povoljnog fiskalnog položaja čije ćemo plodove ubirati još kratko vrijeme (ako se ništa drugo ne promijeni):
https://arhivanalitika.hr/blog/proracun-ponovo-pociva-na-lijepim-zeljama/
Tekst iz prosinca 2024. (o mogućnosti približavanja 90% prosječnog realnog dohotka EU) u kojem sam puno puta ponovljeni moto s početka desetljeća da sam „kratkoročno optimist, a dugoročno pesimist“ reinterpretirao u kontekstu najave dvije prelazne godine (2025. i 2026.) u kojima će gospodarski rast biti niži od očekivanja (nasuprot prethodne četiri kada je redovito bio veći od očekivanja), što znači da smo ušli u period povratka pesimizmu ako u prelaznim godinama netko ne iznjedri iznenađenje – vlada pro-tržišnim reformama i fiskalnom disciplinom (malo vjerojatno) ili poduzetnici investicijama i rastom produktivnosti (tek malo vjerojatnije).