Euro – Pedro koji visi

Objavljeno

U svibnju objavljujemo seriju izvadaka iz knjige “Euro u Hrvatskoj: za i protiv”. Nova knjiga Velimira Šonje izlazi u drugoj polovici mjeseca. Namijenjena je svima koje zanima kako funkcionira monetarna unija u EU, njezina politička ekonomija, mogući načini uklapanja Hrvatske u europodručje, stvari koje u Eurostrategiji Vlade i HNB-a nisu napisane. Detaljan prikaz povijesti i sadašnjosti europodručja, bez kojeg nije moguće sagledati budućnost. Obrađeni su monetarni i politički odnosi sjevera i juga i ono najvažnije – što ako se europodručje raspadne?

Ad
Ad

Kada je izbila kriza, euru se pripisalo sve loše što je ta kriza sa sobom donijela. Na leđima eura napisan je alibi za pogreške koje su političari napravili u svojim državama, iako euro nije priječio Irce i Španjolce da bolje upravljaju svojim bankama i osiguraju adekvatnu kapitalizaciju prije krize. Euro nije priječio Grke da odgovorno upravljaju svojim javnim financijama i bolje urede institucije. Pitanje dakle glasi: kako se dogodilo da su političke elite, interesne skupine, analitičari i komentatori širom svijeta pribili euro na stup srama i proglasili euro dežurnim krivcem? Zašto je euro postao Pedro koji visi? Je li bila riječ o grandioznoj strategiji za odnose s javnošću kojom je preusmjeravana pažnja? Nacionalni politički problemi u nekim državama u krizi, ali i nakon nje, dostigli su takve tenzije da je racionalan dijalog postao nemoguć. Bilo je racionalno potražiti krivca izvan nacionalnih okvira u kojima su problemi nastali.

Jedna od središnjih teza ove knjige glasi da euro nije imao sreće jer je rođen na kraju dugog razdoblja ekspanzije javnih sektora u Europi. Politički problemi i konflikti koji su doveli do preusmjeravanja pažnje na euro trebaju se tumačiti kao rezultat dugoročnog i tektonskoga fiskalnog konflikta, koji je naročito izražen na zapadu Europe. Naime, za trajanja opuštenog demokratskog bala u kojem su javni prihodi i rashodi u Europi brzo rasli, afirmirane su neke fantastične stvari: javni obrazovni i zdravstveni sustavi, pravosuđa koja su ideju vladavine prava provela u djelo i sustavi socijalne solidarnosti koji su zaštitili siromašne i potrebite te im dali šansu kakvu u povijesti nisu imali. Međutim, prema načelu klatna, stvoreni su i nusproizvodi: najviši porezni tereti na svijetu, administracije imune na vanjske podražaje i slabi sustavi nadzora trošenja javnog novca. Crv neefikasnosti, privilegija i nezasluženih renti, koje se naplaćuju iz javnog novca, počeo je nagrizati neke zapadnoeuropske demokracije. Prema tom kriteriju i Hrvatska je prava europska zemlja.

Vodi li ta latentna napetost, koja nije od jučer i koja je obilježila cijelu povijest moderne civilizacije, u kompromis, ili u sukob? Odgovor će zavisiti o snazi demokracija. Fiskalni problemi su u osnovi politički, demokratski problemi. Iako stručnjaci moraju imati velik udjel u donošenju odluka, budući da političari ne znaju tehniku, definiranje položaja središnjih banaka i monetarnih instrumenata u osnovi su politički, demokratski problemi. Neke zemlje, u pravilu one manje uspješne, ovaj problem rješavaju kroz odnos fiskalne dominacije. Neke druge, u pravilu one uspješnije, rješavaju ovaj problem pravilima i neovisnim institucijama. Politika u drugom slučaju signalizira obvezu, samodisciplinu – sama sebi veže ruke – da neće zlorabiti novac u njegovim funkcijama mjerila vrijednosti i sredstva štednje. Nasuprot tome, zalijevanje tržišta državnih obveznica novcem nalik je spremanju problema pod tepih, poput okretanja glave, uz prihvaćanje svih rizika i opasnosti koje takvo rješenje sa sobom nosi.

Zbog toga se uvijek treba vraćati više puta spomenutom Delorsovom zapažanju iz 1992.: stari model izgradnje Europe potrošen je. I dalje smo u fazi demokratskog preispitivanja europskih institucija, što se odnosi i na sam euro. Nema dalje bez čvršćih demokratskih utemeljenja. Možda je u tome ključ; da se pod svaku cijenu očuva i dalje izgrađuje demokracija i kritički duh, pravo na propitivanje svih ljudskih konstrukcija koje čine ovaj svijet. Ali, to se ne odnosi samo na europske konstrukcije poput eurosustava. To se jednako tako odnosi na nacionalne proračune i politike. Još nije odlučeno u čijoj će ruci Crni Petar na kraju završiti – u ruci monetarne ili fiskalne politike, na europskoj ili nacionalnoj razini.