Iako je ministar financija davno to najavio, sada je i službeno potvrđeno: sektor opće države prošle je godine po prvi put zabilježio suficit od 0,8% BDP-a. Primarni suficit (ukupan saldo uvećan za plaćanja kamata) dostigao je 3,7% BDP-a, što je bitno doprinijelo daljnjem obaranju omjera javnog duga i BDP-a, koji je potkraj prošle godine smanjen na 78%. To je još uvijek najveći omjer javnog duga među sličnim zemljama, ali s obzirom da smo ne tako davno gledali kako omjer prelazi 85% i strahovali od teške fiskalne krize, aktualni trend je izvrstan.
Hoće li tako doista i ostati zavisi o brzini gospodarskoga rasta koji puni proračun i fiskalnoj disciplini na rashodnoj strani proračuna. Razdoblja ugodnog punjenja državne blagajne uvijek su izazov politici u kojoj ne manjka neodgovornih koji o makroekonomskim odnosima ne znaju ništa, ali svoj politički smisao i interes vide u rastu nekog segmenta javnih rashoda. Zbog toga treba stalno podsjećati na tri stvari: prvo, Hrvatska i dalje nema investicijski rejting (naš rejting je niži od rejtinga koji smo imali dvije godine nakon rata, 1997.), drugo, naša država i dalje plaća za jedan postotni bod više na desetogodišnju obveznicu od Slovenije i treće, u budućnosti će se, prije ili kasnije, desiti neka kriza, a to znači da treba graditi rezerve odnosno čuvati fiskalne kapacitete za loša vremena.
Postoje neke stvari koje ipak daju naslutiti da bi se fiskalno prilagođavanje moglo nastaviti. Za razliku od suludog pira trošenja državnog novca u Sanaderovo vrijeme (kada je, podsjetimo, gospodarstvo brzo raslo), sada je rast nešto sporiji i ušli smo u EU. Komisija i Vijeće u okviru Eurosemestra (ciklus razvoja ekonomskih politika u EU okviru) stalno podsjećaju (nama na korist, a ne na štetu) na fiskalnu održivost i odgovornost.
Nadalje, za razliku od pira trošenja državnih para u Sanaderovo vrijeme, sada imamo pristup EU fondovima u čiju veliku razvojnu ulogu ne vjerujem (ipak je to novac kojim upravljaju birokrati, dakle njime će se upravljati neefikasno), ali EU fondovi su sjajna skretnica za pritiske na proračun koji bi u drugim uvjetima rezultirali trošenjem novca domaćih poreznih obveznika. Sada ministar financija može reći: mi nemamo novca, ali ako ih dobiješ iz EU fondova, izvoli, realiziraj projekt.
Treće, aktualni ministar financija dobro razumije fiskalne i makroekonomske parametre te uzroke visine kamatnih stopa koje mora platiti na državne obveznice. Svjestan je neophodnosti daljnjeg brzog smanjenja omjera javnog duga i BDP-a. Čak i to što još na stranicama Ministarstva financija nije objavio podatke o proračunu za ovu godinu (iako se travanj bliži kraju), a što bi u nekim drugim uvjetima bio skandal, može se tumačiti kao pokušaj da što dulje sakrije nadajmo se povoljne podatke o tekućim trendovima u proračunu u ovoj godini.
Priznajem, ima u ovom osvrtu mnogo cinizma kojeg si kibicer sa strane može priuštiti. Neobjavljivanje podataka o proračunu u 2018. mi je prihvatljivo ako služi zavaravanju protivnika, a trošenje novca nizozemskih i njemačkih poreznih obveznika koji pune EU fondove prihvatljivo mi je iako u učinkovitost toga trošenja ne vjerujem. U nedostatku boljeg i na tragu oportunističkog gledanja na svijet takav je cinizam dopušten, premda, valja javno reći, činjenica da na stranicama mfin.hr na današnji dan stoje zadnji podaci za studeni 2017. ravna je teškom šlamperaju. Iskreno, nedopustivo.
Ovaj nedjeljni osvrt se ipak nastavlja u pozitivnom tonu, u skladu s fiskalnim podacima za već davno prošlu 2017. i ovim toplim proljetnim vremenom za koje meteorolozi kažu da je mjestimično najtoplije otkad se provode službena mjerenja. Prošli tjedan se opet u javnosti i na društvenim mrežama sve češće govori o tome da je Hrvatska druga najzaostalija država članica EU koju je prestigla Rumunjska, a pitanje je dana kada ćemo i Bugarskoj gledati u leđa. Iako je tragedija to što se Hrvatska našla iza leđa svih srednjoeuropskih država, u ovoj temi valja biti precizan: Bugarska je daleko iza Hrvatske, a Rumunjska Hrvatsku nije prestigla. Na Labu smo malo problematizirali kakvoću rasta u toj zemlji. BDP po stanovniku korigiran za paritet kupovne moći (za razliku u prosječnim razinama cijena) u Rumunjskoj je 2016. dostigao 58% prosjeka EU, a u Hrvatskoj je bio na 60%. Podaci za prošlu godinu još nisu objavljeni, ali se ne može isključiti da će biti malo bolji i za Hrvatsku i za Rumunjsku i da do pretjecanja još neće doći.
Osim toga, životni standard je mnogo više od BDP-a per capita prema paritetu kupovne moći. Eurostat je prošloga tjedna objavio zgodnu malu grafičku aplikaciju koja omogućava brzo vizualno pretraživanje i usporedbe među zemljama za neke ključne parametre kvalitete života kao što su kvaliteta stanovanja, sigurnost i sl. Možete kliknuti na sliku kako biste pretražili druge slike koje se nude. Ova slika pokazuje da je Hrvatska znatno popravila stambeni standard u smislu pada udjela kućanstava koja žive uz krov koji prokišnjava ili svaljene zidove ili podove. Po tom kriteriju smo mnogo bolji od EU prosjeka, naročito od Italije koja po ovom pokazatelju stoji jako loše, i u rangu smo Austrije.
Ne radi se o propagandi našeg socijalnog standarda. Naprosto, riječ je o želji da se u skladu s ovim (meteorološkim) vremenom prikaže i poneka dobra strana života u Hrvatskoj.
Hrvatska sigurno nije uspješna zemlja. Ljudi ju napuštaju u potrazi za boljim životom. Političari (ne zaboravimo da živimo u demokraciji: uz podršku naroda) su okovali razvojne potencijale ove zemlje nametnuvši previsoke poreze i druga slična davanja, zanemarujući institucije, potiskujući poduzetništvo, kreativnost, nezavisnost i građanski duh. Usprkos svemu tome, nada da ova zemlja može (mnogo) bolje još nije zatučena do kraja. Prostor za pokušaj sada je otvoren. Možda zadnji put.