Ovogodišnji EBRD Transition Report donosi vrlo zanimljivu tezu: postoji velika vjerojatnost da je veliki broj EBRD zemalja, među njima i Hrvatska, upao u tzv. zamku srednje razvijenih zemalja (iako Hrvatska, prema striktnijoj definiciji Svjetske banke, s GNI per capita od 12 760 dolara pripada skupini zemalja s visokim dohotkom zbog čega se Svjetska banka lagano i povlači iz Hrvatske).
Zamka srednje razvijenih zemalja (engl. middle income trap) je pojam iz sfere ekonomike razvoja koji se odnosi na situaciju kada neka zemlja „zapne“ na određenoj razini dohotka nakon što iscrpi model rasta koji se temelji na radu i akumulaciji fizičkog kapitala. Takve zemlje su obilježene niskom stopom investicija, nedostatkom proizvodnje proizvoda više dodane vrijednosti, nedovoljno diferenciranom industrijskom bazom i nepovoljnim uvjetima na tržištu rada.
Bez obzira na definiciju Svjetske banke, moglo bi se reći da prethodni paragraf još uvijek prilično dobro opisuje hrvatsko gospodarstvo.
Jedan od načina provjere valjanosti teze o middle income trap je da se pogleda kretanje tzv. totalne faktorske produktivnosti (TFP, engl. total factor productivity). TFP se najčešće definira kao aproksimacija tehnološkog napretka u nekoj zemlji budući da se računa kao „ostatak“ nakon što se procijeni koliki je bio doprinos pojedinog faktora proizvodnje, prirodnih resursa, rada, fizičkog kapitala i ljudskog kapitala, BDP-u. Tehnološki razvoj predstavlja način povećanja outputa bez povećanja inputa te se u gospodarstvu odražava rastom ukupne faktorske produktivnosti.
Ako je zemlja uhvaćena u middle income trap, onda bi doprinos TFP-a stopi rasta BDP-a trebao biti malen, kao i sama stopa rasta TFP-a, budući da se rast temelji na unosu klasičnih faktora proizvodnje u proizvodne procese, a stopa inovacija i kreativne destrukcije, koje potiču tehnološki napredak, na niskim su razinama. Kako rast TFP-a izgleda u Hrvatskoj prikazano je na slici 1.
Slika 1: Totalna faktorska produktivnost u Hrvatskoj (2010=100)
Izvor: AMECO
Ovakvo kretanje TFP-a u Hrvatskoj ide u prilog tezi EBRD-a. Nakon ubrzanog rasta TFP-a u fazi ekspanzije od početka 2000-ih do krize, kada se Hrvatska počela snažnije integrirati u međunarodne trgovinske i financijske tijekove, kada je započeo snažniji priljev FDI i prelijevanje tehnologije i „know how-a“, od 2009. godine TFP stagnira. Nešto jači rast u 2016. ne mijenja ovu sliku.
Prijašnja istraživanja o faktorima rasta u Hrvatskoj su također ukazala da se udio TFP-a smanjio nakon krize, na što upućuje Tablica 1.
Tablica 1: Knjigovodstvo rasta u Hrvatskoj
Izvor: Bićanić (2012)
Zbog toga EBRD ističe kako je potrebna hitna promjena ekonomskog modela koji će se temeljiti na jačanju institucionalnih kapaciteta, izgradnji moderne infrastrukture, većoj mobilnosti faktora proizvodnje (reforme tržišta da te roba i usluga), snažnijem razvoju tržišta kapitala, novih (zelenim) tehnologijama i inovacijama, ali i akumuliranju ljudskog kapitala koji bi barem djelomično anulirao učinak negativnih demografskih trendova u većini zemalja.
Na ovoj se temi korisno podsjetiti projekta Dijagnostika rasta hrvatskog gospodarstva koji su vodili prof. Bićanić i prof. Franičević (a podržali Hrvatska udruga poslodavaca i časopis Banka) gdje je također detaljno analiziran pad ukupne faktorske produktivnosti u Hrvatskoj te su ponuđena slična, ali specifičnija rješenja. Projekt je završen 2012., a dijagnoza se, na žalost, nije promijenila, na što upućuje i ovaj EBRD-ov izvještaj.