Stopa inflacije u europodručju spustila se s 2,5% u siječnju na 2,4% u veljači. Okladio bih se da će u ožujku ići dalje prema dolje. Naizgled, sve ide prema očekivanjima: inflacija konvergira prema ciljanih 2%.
Međutim, inflacija je zapravo iznenadila prema gore, a ne prema dolje. Mjesečna stopa (u odnosu na siječanj) iznosila je 0,5%. To je iznad uobičajenih sezonskih čimbenika i željenih circa 0,16% fundamentalno na mjesec, bez sezonskih utjecaja.
Gledano po komponentama, povukle su cijene sirove hrane i usluga po 0,7%. No, ima dobrih vijesti vezano uz oba podatka. Prvo, FAO indeks cijena hrane stabilizirao se u siječnju tako da dalje neće biti prevelikog potiska na cijene, barem na kratak rok. Drugo, cijene usluga jako reagiraju na potražnju, što bi moglo značiti da se osobna potrošnja u europodručju ipak oporavlja nakon gotovo tri godine glavinjanja pod inflacijskim šokom. (Umjerena) inflacija je ponekad dobra vijest.
Izvor: Eurostat
Izvor: FAO
Monetarna politika
Kako će centralni bankari interpretirati ove podatke: hoće li se uplašiti signala mogućeg ubrzanja inflacije, ili će preliminarni podatak za veljaču tumačiti kao prolazni iregularni događaj i nastaviti spuštati kamatne stope nakon što su temeljnu kamatnu stopu ECB-a već snizili s 4,00 na 2,75%?
Komociju u procjenama pruža im stabilnost cijena energije. Uočite da je u veljači zabilježen pad za 0,3%, dok rast na godišnjoj razini iznosi svega 0,2%.
Cijene energije su komponenta na koju monetarna politika ECB-a ne utječe izravno, ali je njihov neizravan utjecaj golem. Kada cijene energije uzrokuju inflaciju (kao 2022.), javnost misli da je kriva centralna banka pa grize, a centralni bankari u nemuštoj obrani (umjesto da neumorno tumače) izmišljaju sumnjive teorije poput one da se metodom deflatora odgovornost za inflaciju može svaliti na korporacije (profite). Usto se boje i prelijevanja viših cijena energije na druge cijene, pa znaju stezati monetarnu politiku u najgorem trenutku, a ne kad treba. Sada smo u obrnutoj situaciji: centralni bankari se osjećaju komotnije i nisu loši izgledi da takva situacija potraje još neko vrijeme jer su cijene energenata stabilne.
Od Trumpovog Drill, baby drill! zasad nema ništa. Predsjednik Amerike političkim sloganima ne kontrolira bušotine i distribuciju nego to čine korporacije koje maksimaliziraju profit. Unatoč tome, cijene sirove nafte su stabilne. Hoće li pasti u zonu između 60 i 70 dolara za Brent, kao što je MMF očekivao za veći dio ove godine (što bi značilo da Amerika i zemlje Zaljeva uspijevaju pumpati ponudu u periodu kada američko gospodarstvo usporava) tek ćemo vidjeti. Tu su i veći ulozi u igri. Na primjer, niže cijene energenata dodatno bi otežale ekonomsku situaciju u Rusiji gdje gotovo pola proračunskih prihoda zavisi o njima, pa bi i Putinov položaj u pregovorima oko Ukrajine bio teži. Želi li mu i može li mu Trump to „priuštiti“?
Jučer je Trump neizravno podsjetio da ipak može utjecati na cijene sirovina, i ne samo na njih. Budući da pregovori s Kanadom i Meksikom po njemu nisu doveli do rezultata, ide onih najavljenih 25% opće carine za te američke susjede. Wall Street nije bio nimalo oduševljen. Sve je završilo u crvenom i cijena nafte je pala za oko 2% tokom dana.
Izvor: tradingeconomics.com
U svakom slučaju, s rizicima cijena energenata nagnutima prema dolje, a ne prema gore, europski centralni bankari osjećat će se dosta komotno da mogu zažmiriti na jedan malo čudan mjesečni podatak o inflaciji. U tom pravcu tjera ih i to što, premda operativno neovisni, guverneri osluškuju i političko bilo svakodnevice. A ono pokazuje veliku želju političara da povećaju fiskalne izdatke (za obranu, što moraju, ali i za druge stvari), pa bi im za financiranje proračunskih deficita jako pasalo da je cijena kapitala što niža.
Upravno vijeće ECB-a ima još sedam sastanaka ove godine. Tek prvi u dugom nizu je ovaj tjedan. Zasad je bazni scenarij da će rezati kamatne stope po 0,25 bodova barem tri puta. Ako preskoče ovaj sastanak, sljedeći je već sredinom travnja pa početkom lipnja (datumi sastanaka su: 6.3., 17.4., 5.6., 24.7., 11.9., 30.10., 18.12.). Moj je scenarij da će lakše rezati stope do ljeta. Od kraja ljeta, a vjerojatno i malo ranije, počet će djelovati bazni efekti koji će gurnuti inflaciju osjetno iznad 2%, moguće i prema 3%. To će stvoriti nelagodu u Frankfurtu jer će Lagarde i guverneri morati javnosti tumačiti da to nije posljedica monetarne politike nego baznih efekata. A javnost to ne razumije. Osobito kad se bazni efekt (iregularno niža osnovica iz istog mjeseca prošle godine) pomiješa s nekim novim trenutnim trendom čiji karakter još nije posve jasno očitan. Stoga će ih uhvatiti inhibicija pred idejom da spuštaju kamatne stope ispod stope inflacije.
Kako je kod nas: bojkot ili nešto drugo?
U Hrvatskoj je inflacija snažnije usporila u veljači, ali na višoj razini nego u cijelom europodručju koje je, kao što smo rekli, usporilo s 2,5% u siječnju na 2,4%. Prema Eurostatovim ponderima cijena, dok smo mi usporili s 5,0% na 4,7%, a prema relevantnijim domaćim ponderima (indeksa potrošačkih cijena) s 4,0% u siječnju na 3,6% u veljači.
Važnije od godišnjih stopa su mjesečne, a one pokazuju da su cijene u veljači pale u odnosu na siječanj za 0,2%. To je potpuno suprotno od promjene u europodručju gdje je mjesečni rast iznosio 0,5%. Što se događa: otkud tolika razlika?
Prvo što pada na pamet je utjecaj bojkota i vladinog zamrzavanja cijena čak 70 proizvoda s proširene liste (one gdje je i urološki čaj). Ne sporim mogući utjecaj, no mislim da nije bio presudan. Moja je teza da je u Hrvatskoj generalno došlo do slabljenja potrošnje jer su potrošači (dijelom i zbog bojkota) shvatili da je velik dio cijena pretjerano divljao i trgovci su očitali taj signal na realnom (količinskom) prometu. Kažem, to je zasad samo hipoteza. Prije bojkota pisao sam o neodrživim promjenama odnosa cijena u kontekstu cijena ugostiteljskih usluga i na kraju prošle godine najavio da će visoka razina cijena koja se prenosi u ovu godinu „odrezati“ dio očekivanog realnog rasta 2025. Moguće je da imamo prve naznake takve pojave.
Da bismo shvatili da je ovo puno više od efekta bojkota prvo treba znati da više od pola indeksa potrošačkih cijena čine industrijski neprehrambeni proizvodi bez energije i usluge. Prva skupina cijena zabilježila je deflaciju po stopi od 0,4%, a cijene usluga su stagnirale. Stagnacija cijena usluga jako je čudna s obzirom da osobna potrošnja raste. Naime, cijene usluga su jako osjetljive na potražnju u kratkom roku. Stoga bi se u podatku za veljaču mogao kriti efekt općeg usporavanja potražnje. Dnevni podaci o fiskalizaciji u trgovini i ugostiteljstvu u veljači upućuju na takvu mogućnost.
Izvor: DZS
Načekat ćemo se da dobijemo konačnu potvrdu ove teze jer za to nisu dovoljni podaci za samo jedan mjesec. Podaci o fiskalizaciji za ožujak dat će prvu indiciju radi li se o nečem trajnom, onda ćemo tek na kraju travnja dobiti podatak o realnom prometu u maloprodaji u ožujku. Kako ćemo do tada imati i podatke o fiskalizaciji u travnju, moći ćemo nešto smisleno zaključiti o tome ostvaruje li se moj najavljeni scenarij usporavanja u ovoj godini, ne samo u odnosu na 3,8% koliko je realni BDP rastao u prošloj godini, nego i u odnosu na 3 i nešto malo % koliko su svi u svojim očekivanjima prognozirali za ovu godinu, od EK preko Vlade do HNB-a.
Digresija: cijene i životni standard u dugom roku
Digresija za kraj, jer ove kratkoročne teme su malo dosadne. Pomaknimo se iz perspektive kratkog roka (mjeseca) u vremensku perspektivu više desetljeća. Što mislite, koliko su rasle maloprodajne cijene tekućih goriva od siječnja 1998. do siječnja 2025. (27 godina)?
Odgovor je: 240,2% ili 4,6% u prosjeku godišnje. Strašno! Ali, što mislite. koliko je rasla prosječna neto plaća u istom razdoblju? Prosječna neto plaća za siječanj 1998. iznosila je 2 500 kuna. Preračunato u eure, prosječna neto plaća isplaćena u siječnju 2025. bila je 311,1% veća, što daje rast po stopi od 5,4% u prosjeku godišnje. Kako je ((1+3,111)/(1+2,402)-1)*100)=21%, danas za prosječnu neto plaću možemo kupiti 21% više goriva nego pred 27 godina. I nije bogzna kakav napredak, zar ne?
Međutim, 21% nije dobra aproksimacija stvarnog rasta životnog standarda odnosno kupovne moći iskazane u tekućim gorivima u dugom roku.
Prvo, tehnološki napredak motora. Ne znam koliko danas automobili u prosjeku manje troše na 100 km (i emitiraju manje CO2), ali ne bi me čudilo da taj tehnološki efekt iznosi 30-50% (možda neki stručnjak zna bolje?). Dakle, ugrubo, dolazimo do nekih 50% stvarnog rasta životnog standarda mjerenog brojem kilometara koje možemo prijeći i CO2 kojeg usput emitiramo u zrak (ako to nekome nešto znači).
Drugo, opet tehnološki napredak, ali sada efekt ide preko utjecaja kvalitete goriva na trajnost motora. Vjerujem da je danas gorivo čišće, bolje, a i nije isto voziti deset godina stari Yugić kojem tek što nije, ako već nije, puko’ blok motora i Daciu ili Hyundai (koji btw koštaju puno manje prosječnih plaća nego što je koštao Yugić prije Markovićevih privremenih manipulacija tečajem dinara krajem 80-ih). Tu zapravo imamo dva pod-efekta: prvo, generalni rast kvalitete vozila i drugo, efekt trajnosti dobra koji djeluje preko efekta kvalitete goriva. Ni jedan ni drugi efekt ne vide se u službenoj statistici.
Treće, danas je puno više ljudi zaposleno nego 1998. pa je i broj automobila veći, valjda oko puta dva, tako da prosjek zavarava. Ukupno gledano, sigurno nam je više nego duplo bolje nego pred 27 godina, a možda i tri puta bolje. No ne znamo to točno izmjeriti.
Sve ovakve priče koje se mogu ispričati za većinu stvari koje trošimo ne vide se, jer smo u životu uronjeni u kratak rok – od danas do sutra, i zanima nas samo što se dogodilo od siječnja do veljače.