Slike govore više od riječi. Prva prikazuje gdje smo s inflacijom u kontekstu europodručja. Na drugoj pratimo razvoj zaposlenosti i realnih plaća. Inflacija u Hrvatskoj nalazi se na maksimumu intervala europodručja i vjerojatno će tako i ostati kada bude objavljen podatak za travanj. Nominalne plaće i dalje rastu i osiguravaju rast realnih plaća na godišnjoj razini, no pratimo osjetno usporavanje (zelena linija na donjoj slici), dok se u isto vrijeme pojavljuje pad zaposlenosti u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Postavlja se pitanje koliko će ovaj novi inflacijski val oboriti kupovnu moć, a odgovor je već jasan: osjetno, jako. O čemu god sanjali sindikati (osobito u javnom sektoru), brzom rastu nominalnih i realnih plaća kojemu smo svjedočili od početka 2023. već je došao kraj.
Tržište rada je proteklih mjeseci ušlo u novi, nazovimo to tako, režim. Prvi režim nakon pandemijskog zatvaranja/otvaranja trajao je do početka 2023. Do tada je ubrzanje inflacije rušilo realne plaće. Zaposlenost je mogla rasti po dvije osnove. Prvo, zbog vrlo brzog gospodarskog oporavka od pandemijske rupe 2020., i drugo, zbog relativno (i realno) sve jeftinijeg rada.
U 2023. i 2024. trajao je drugi režim tržišta rada. Realne plaće su se brzo oporavljale, puno brže od gospodarskoga rasta, a zaposlenost je i dalje brzo rasla. Linija rasta broja zaposlenih od sredine 2021. do početka 2025. nije pokazala značajnije promjene. Rast je tražio ljude, postojala je određena rezerva zbog pada realnog troška rada u prvom režimu i poduzeća nisu bila pod osobitim pritiskom da boljom organizacijom, unutarnjom racionalizacijom i tehnološkim napretkom racionaliziraju broj zaposlenih. Plaćena je cijena: u tom razdoblju nestao je rast produktivnosti.
Ekstremno visoke stope rasta prosječne realne plaće od kraja 2024. do početka 2025. (dulje od godine dana) stvorile su oziljan pritisak u gospodarstvu. Cijena rada dosegnula je onu visinu razmjera spram stvarne produktivnosti koja je skoro dvije godine stagnirala. Zbog toga nije bilo druge do razbuditi unutarnje rezerve rasta produktivnosti u poduzećima. Ulaganja i reorganizacije, uz usporavanje gospodarskoga rasta, počeli su usporavati rast broja zaposlenih. Sjećanje na veliki inflacijski val koji je trajao do početka 2023. pomalo je bljedilo, prošlo je i predizborno povećanje plaća u javnom sektoru na proljeće 2024., i nominalne plaće počele su usporavati. No, još uvijek se do sredine prošle godine svuda osjećao rast. Bio je to treći režim tržišta rada.
Sada smo ušli u četvrti režim tržišta rada od pandemije naovamo. To je režim stagnacije ili pada. Gospodarski rast usporava, zaposlenost više ne raste, imali smo najjači šok maloprodajnih cijena goriva u EU uz Sloveniju od početka ožujka, inflacija je najveća u europodručju, i čini se neizbježnim da će – dok službenici gledaju u retrovizor i osjećaju se komotno sa starim statistikama iz prvog tromjesečja – gospodarstvo u ovom tromjesečju biti anemično naznačujući ozbiljan podbačaj u odnosu na očekivanja. U svemu tome također se čini neizbježnim da će linija realne prosječne plaće na gornjoj slici nastaviti padati. Pitanje je samo koliko i do kada.
A da smo u četvrtom režimu, najlakše je shvatiti kada se ne gledaju promjene na godišnjoj razini nego mjesec za mjesec. K tome se još uzme u obzir vremenski pomak pa se plaće za mjesec t-1 isplaćene u mjesecu t korigiraju za cijene u mjesecu t, i kada se tako gleda, onda se vidi da je prosječna neto plaća isplaćena u ožujku u odnosu na prosinac rasla oko 1,9%, točno koliko su rasle i cijene. Dakle, rast realnih plaća = nula. „Rast“ zaposlenosti = malo manje od nule.
Ne mislim da smo na putu u recesiju. Ne mislim da se iz rupice drugog kvartala ne možemo isčupati. No sada, uza sve unutarnje probleme (nabujao državni sektor) i vanjske (anemično gospodarstvo EU), došao je i taj vanjski šok cijena energenata, pa je sigurno kako predstoji jedno ozbiljno i za pažljivije pratitelje ekonomskih zbivanja nimalo iznenađujuće usporavanje. Posljedice rata SAD-a i Irana jesu vidljivi katalizator brze tranzicije u četvrti režim, no isti bi se – samo uz blaži prijelaz – ionako dogodio.
Možete to zvati i početkom normalizacije, najavljenom stagnacijom malo ispod ili oko praga od 80% prosječne razine gospodarskog razvitka EU. To je malo šira slika od ove prikazane u tekstu: nakon brzog dostizanja praga od 78% prosjeka EU, Hrvatska se već neko vrijeme (relativno) ne pomiče. Hrvatska više ne konvergira. No ne samo da nitko ne priča o tome, nego izgleda se to ni ne zna.