Podaci ispod radara: krhki uzlet industrije i čvrsti uzlet građevinarstva

Ad
Ad

Kada je prošli petak objavljeno da je BDP u trećem tromjesečju bio 10% niži nego u trećem tromjesečju 2019., podatak nije nikoga začudio jer se uklapao u opću predodžbu o „tamo nekim minusima“ koje statističari bilježe od početka COVID-19 recesije. Opsjednutost epidemiološkim podacima tolika je da, koliko sam pratio, nitko nije javno postavio pitanje: „Pad u trećem tromjesečju iznosio je samo 10%“?

„Zar samo -10%“?

Treće tromjesečje se uvijek nalazi pod snažnim utjecajem turizma. Ta branša je logično odvukla BDP u debeli minus, iako je pad izvoza usluga za 45,3% bio manji od očekivanja koja su se kretala u rasponu od 50 do 60%. Malo bolja turistička ostvarenja od očekivanih sama po sebi ipak nisu dovoljna za uljepšavanje ukupne slike. Boljem ishodu od očekivanja najviše su pridonijeli:

  • pad investicija za svega 3% (također u odnosu na treće tromjesečje 2019.) i
  • pad robnog izvoza za svega 3%.

Specifičnost investicija i građevinarstva

Pogledamo li isti problem iz perspektive proizvodne strane, uočit ćemo da dvije velike gospodarske grane – graditeljstvo koje je vezano uz investicije i industrija koja je vezana uz robni izvoz – doista imaju neočekivano dobre rezultate (s obzirom da smo u recesiji).

Prema obračunu bruto dodane vrijednosti, postoje tri grane koje bilježe rast po neočekivano visokim stopama u trećem tromjesečju u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine: poljoprivreda (5,9%), građevinarstvo (5,3%) i (ovo je očekivano): ICT 6,9%.

Prerađivačka industrija doduše bilježi vrlo blagi pad za svega 1%, no produljimo li vremensko razdoblje izvan trećega kvartala, vidjet ćemo da i ta djelatnost stoji vrlo dobro. U listopadu je industrijska proizvodnja bila 2,8% veća nego u istom mjesecu 2019., što baš i ne izgleda recesijski, barem ne na prvi pogled.

U uobičajenim je recesijama normalno da investicije i graditeljstvo imaju puno veću oscilaciju od ukupnog BDP-a. Jako se napuhnu prije krize, puknu i strmoglave se u krizi, a onda se čeka oporavak dok se oni ne oporave. Isto tako, u uobičajenim recesijama međunarodnoga karaktera trgovina kolabira, što se prenese na snažnu oscilaciju robnog izvoza i industrije. No ovog puta sektor ostalih usluga, koji je pogođen raznim lockdownima, vodi igru, a graditeljstvo i i industrija amortiziraju udare iz sektora usluga. Valjda je i to, po nekim kriterijima, “novo normalno”.

Ipak …

Pogleda li se struktura promjena industrijske proizvodnje po granama, uočava se da ipak ne živimo u normalnim vremenima. Proizvodnje energije, potrošačkih i kapitalnih dobara su u padu. Industrijski rast jedino (i snažno) vuče industrija intermedijarnih dobara. To su dobra koja se ugrađuju u druge industrijske proizvode. U listopadu su prednjačile:

  • proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda (+23,8%);
  • farmaceutska industrija (+10,9%);
  • proizvodnja metala (+17,8%)
  • proizvodnja proizvoda od metala (23,6%)
  • proizvodnja elektroničkih i optičkih proizvoda (+23,1%)
  • proizvodnja električne opreme (+31,4%)

Uglavnom, riječ je o proizvodnjama koje su dobrim dijelom vezane uz zdravstvenu krizu i graditeljstvo.

Stoga možemo zaključiti tri stvari:

  1. Ako se netko veseli što nismo propali zbog ovisnosti o turizmu ne treba zaboraviti da svaki mač ima dvije oštrice; sada se formirala snažna ovisnost o aktivnosti u građevinarstvu i ta ovisnost će sljedećih godina jačati zbog velikih investicija, dobrim dijelom potaknutih novcem iz EU fondova. U gospodarstvu uvijek postoji neka ovisnost, jer je sve uvezano u jednu veliku mrežu u kojoj je svatko povezan sa svakim (ne šest, nego 2-3 stupnja razdvajanja).
  2. Ako netko misli da 2020. pokazuje kako se može bez turizma i ugostiteljstva, trebao bi se podsjetiti da će, i uz dobre rezultate u nekim segmentima gospodarstva, BDP na kraju pasti oko 8% za cijelu 2020., a oporavak 2021. u velikoj će mjeri zavisiti o oporavku sektora usluga, prije svega turizma, ugostiteljstva, pomoćnih usluga, trgovine i financija.
  3. Na kraju, danas su digitalizacija i tehnološke promjene toliko prožele sve sektore da više nije moguće razlikovati sektore prema njihovom potencijalu za rast produktivnosti samo zbog toga što su neke proizvodnje klasificirane u sektor industrije (koji bi, navodno, trebao biti inovativniji), a neke u sektor usluga (koji, navodno, nije inovativan). Sposobnost za dugoročni rast zavisi o poduzetnosti, inovativnosti i spremnosti za implementaciju tehnološkog napretka koji se događa svuda oko nas i više nije ekskluzivno vezan uz hale u kojima se čuje škripa metala kao u vrijeme prve i druge industrijske revolucije.