Njemački parlament (Bundestag) je sa 512 glasova zastupnika (206 protiv) usvojio promjenu ustava koja dopušta dodatno zaduživanje za obranu i infrastrukturu i klimatska ulaganja. Radi se o izuzeću od ustavne kočnice duga (Schuld Bremse) prema kojoj je strukturni deficit savezne vlade mogao iznositi 0,35% BDP-a. Po novom pravilu, izdaci za obranu iznad 1% BDP-a neće se uračunavati u okviru navedene kočnice, kao niti planirana ulaganja vrijedna rekordnih 500 milijardi eura koja kroz 12 godina idu za obranu, infrastrukturu i postizanje klimatske neutralnosti.
500 milijardi eura kroz 12 godina je u prosjeku 41,7 milijardu eura na godinu, a to je 1% njemačkog BDP-a za 2025. godinu. Prema tome, ako bi Njemačka ravnomjerno realizirala ovaj javni investicijski program i uz to trošila 2% BDP-a na obranu, učinak dodatnih fiskalnih izdataka iznosio bi 2% BDP-a koji se ne bi brojali u fiskalnu kočnicu. Međutim, deficit se zbog ovih izdataka vjerojatno neće povećati 1:1 zbog fiskalnih multiplikatora koji povećavaju BDP i javne prihode. Povećanje fiskalnog deficita možemo procijeniti na 1-2% BDP-a na godinu ako se u većem dijelu njemačkog proračuna ništa drugo bitno ne promijeni.
Tržišta su relativno blago popratila ovu vijest. Prinos na 10-godišnju njemačku državnu obveznicu povećao se oko 0,4 postotna boda. To je najveće kratkoročno povećanje njemačkog prinosa u ovome stoljeću, no ne treba ga tumačiti kao skok njemačkog kreditnog rizika već kao skok očekivane inflacije zbog očekivano pozitivnih učinaka fiskalne ekspanzije na gospodarski rast. Sada je njemačka krivulja prinosa samo normalizirana, jer razlika 10-godišnjeg i 1-godišnjeg prinosa na njemačke državne obveznice i dalje iznosi samo 0,8 postotnih bodova, što ne upućuje na očekivanje ekscesne inflacije. Prije je riječ o normalizaciji očekivanja gospodarskog rasta koja su do sada bila vrlo pesimistična (inverzna krivulja prinosa).
Prema tome, njemačka tradicija fiskalne discipline našla se na kušnji. No, s obzirom na nisku početnu zaduženost (omjer javnog duga i BDP-a iznosi oko 63% BDP-a) Njemačka ima više nego dovoljan fiskalni kapacitet da bez ikakvih financijskih poremećaja podnese dodatnu fiskalnu ekspanziju. Reakcija financijskih tržišta u skladu je s ovom postavkom.
Od navedenih 500 milijardi eura, okvirno 400 ide na financiranje infrastrukture (prometna, energetska, digitalna i okolišna) – 300 milijardi putem savezne vlade i 100 milijardi putem zemaljskih vlada. Uz to, 100 milijardi ide za zelenu transformaciju (obnovljivi izvori energije, dekarbonizacija, energetska učinkovitost, održivi promet, proširenje mreža, infrastruktura za vodik, itd). Dakle, paket je primarno infrastrukturni. Obrana nije primarna, niti izravna u ovom paketu od 500.
Budući Kancelar Friedrich Merz iz pobjedničke Kršćansko demokratske unije (CDU) time je dobio na svoju stranu Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD), što je bitan uvjet za još jednu Veliku koaliciju koja nastupa nakon izbora održanih 23. veljače. Novi lider SPD-a, Lars Klingbeil, smatra ovu odluku povijesnom i novim početkom. I Merz se slaže kako je zemlji potrebna obnova infrastrukture. Trag zelenih politika je ostao, jer je dogovoreno da se novi dug neće koristiti za ulaganja u infrastrukturu kojom se koriste motorna vozila na fosilna goriva. Umjesto toga, ulagat će se u tehnologije za zaštitu okoliša, energetske mreže i energetsku „tranziciju”.
Kako bi osigurao podršku Zelenih (ne samo socijaldemokrata), bez čijih glasova nije bilo moguće izglasati promjenu ustava, Merz je u predloženom paketu morao osigurati 100 milijardi eura (20% paketa) za poseban fond za poticanje klimatske ekonomske transformacije. Dakle, pored niza već postojećih proračunskih zelenih poticaja čije je rezanje u bivšoj vladi Olafa Scholza tražio liberalni ministar financija Christian Lindner, konzervativni Merz kupio je zelene s rekordnim iznosom poreznog novca za ono što inicijalno, u vrijeme izborne kampanje, nije bilo ni planirano ni komunicirano.
Treba naglasiti i to da ovaj rekordni financijski paket nema nikakve veze sa suočavanjem sa sigurnosnim rizikom Njemačke i Europe, zbog čega se inicijalno govorilo o potrebi ulaženja u veliko zaduženje. Britta Haßelmann iz Zelenih zbog toga je izravno napala Merza jer su on i CDU tijekom predizborne kampanje masovno kritizirali Zelene zbog zahtjeva za reformom kočnice duga, a sada su sami to proveli.
Bivši koalicijski partner SPD-a, liberali (FDP), protiv su ovog paketa. Navode kako se radi o mnogo novca bez reformi. Njihov je stav tradicionalno tvrd u podršci fiskalnoj disciplini i kočnici duga. Umjesto zaduživanja podržavaju rezanje rashoda. No, nije to jednostavno za provesti među političarima kojima su sve češće i dugotrajnije krize u ovom stoljeću izgovor za pumpanje rashoda države. Uglavnom, čelnik parlamentarne skupine FDP-a Christian Dürr optužio je Merza da vodi dužničku koaliciju i da želi voditi vladu koja je spremna žrtvovati sutrašnji prosperitet za kratkoročne darove.
Slično liberalima razmišlja Marie-Christine Ostermann, predsjednica Udruge njemačkih obiteljskih tvrtki. Ostermann kritizira pregovarački stil CDU-a koji je SPD-u obećao stotine milijardi duga prije ozbiljne rasprave o detaljnom sadržaju ovog dogovora. Umjesto toga, Ostermann traži model samoodrživog ekonomskog rasta bez kojeg se ne mogu platiti kamate na dug.
No, sve takve rasprave su principijelne naravi i ne dotiču se konkretnih programa i projekata odnosno ušteda, ako je riječ o zagovaranju fiskalne discipline. Lako je načelno zagovarati štedljivu fiskalnu politiku i gospodarski rast (i oni koji su za ekspanzivnu fiskalnu politiku zagovaraju gospodarski rast), ali teško je reći što treba rezati i na što treba realocirati uštede. S druge strane bi se moglo reći da je lako predviđati relaksaciju dužničke kočnice, ali je teško oblikovati konkretne programe državnih izdataka zbog kojih bi se taj rizik mogao isplatiti.
Njemački primjer pokazuje trenutačnu realnost u političkoj areni. Kršćanski demokrati (CDU/CSU) nisu mogli sklopiti prirodnu koaliciju s liberalima (FDP) jer je FDP na izborima u veljači doživio veliki poraz uslijed kompromitacije u neprirodnoj koaliciji s lijevim centrom (SPD i Zeleni). Tvrdi zagovor fiskalne kočnice nije im pomogao da zasluže povjerenje birača, uđu u Bundestag, blokiraju promjenu ustava i ponude se kao prirodni partneri CDU/CSU. Prema tome, velika crveno-crna koalicija je nužno njemačko rješenje koje sa sobom nosi kompromise koji su nužni u svakoj razvijenoj demokraciji. Međutim, upravo veliki kompromisi mogu biti kompromitirajući. Vrijeme će pokazati.
U pogledu kompromisa, CDU je sklon sagledati i vraćanje na nuklearnu energiju (kao i AfD). No, velika koalicija sa SPD-om vjerojatno će onemogućiti preispitivanje te zelene dogme. Nuklearna reaktivacija ugašenih elektrana zasad nije na njemačkoj političkoj agendi. Teško je reći hoće li se ona na njoj ipak pojaviti. I kada bi se takva reaktivacija dogodila, trebalo bi vremena za obučavanje radne snage, tehničke i financijske prilagodbe (1-3 milijardi eura po nuklearnom postrojenju) te micanje regulatornih barijera. Ovo je velika tema za budućnost Njemačke, jer glavni konkurent CDU-a Afd prijeti s desna nakon osvojenih više od 20% glasova na izborima u veljači, a AfD vidi nuklearnu energiju kao rješenje za snižavanje visokih cijena struje koje jako pogađaju njemačku ekonomiju.
Također, CDU se jako založio za ublažavanje ograničenja CO2 emisija kod vozila s motorima na unutarnje izgaranje (ICE). Kako se već javilo pitanje što će biti s europskom autoindustrijom, CDU/CSU su, kao i cijeli EPP, nastojali ublažiti već učinjenu štetu. Ipak, vrijeme će uskoro pokazati što će se uz SPD u Vladi moći napraviti u vidu micanja ekoloških ograničenja.
Neka otvorena pitanja bit će jasnija nakon što vidimo program rada nove Vlade velike koalicije. Izdašan financijski okvir je sada osiguran, a konkretni programi, osobito oni investicijske naravi, odredit će koliki će biti fiskalni multiplikatori i kako će se povećani izdaci rasporediti na rast realnog BDP-a s jedne i inflaciju s druge strane. U svjetlu izazova, u ovom trenutku izgleda da bi raspored mogao biti povoljan u smislu jačeg učinka na stvarnu proizvodnju. U prilog tome su tri stvari.
Prvo, njemački BDP je u prošloj godini zabilježio pad od 0,2%. Njemačka se već predugo ljulja između plitke recesije i stagnacije, što su uvjeti u kojima povećanje državnih investicija može ostvariti značajne fiskalne multiplikatore. Drugo, agregatna potražnja će se vjerojatno smanjiti zbog američkih carina (robni izvoz u SAD čini 3,7% njemnačkog BDP-a) tako da će kompenzacijski efekt preko povećanja domaće potražnje dobro doći ako američki carinski udar bude jak. Treće, njemačka autoindustrija gotovo se cijelo desetljeće nalazi u strukturnoj krizi koja se dodatno zaoštrava (problemi s izvozom u Ameriku posebno će pogoditi autoindustriju), pa ne možemo isključiti da će dio sredstava iz novog fiskalnog programa morati biti utrošen na financiranje radikalnijeg restrukturiranja vodećih auto-kompanija koje čine kičmu njemačke prerađivačke industrije.
Kako to obično biva, stvari nisu crno-bijele. Kriza – ekonomska, strukturna, društvena, energetska, sigurnosna, gepolitička – kakva god hoćete, u Njemačkoj je duboka. Ona nije toliko vidljiva na tržištu rada (niska nezaposlenost i dalje osigurava razmjeran socijalni mir), no da tome nije tako, kriza bi se itekako osjećala na svakom uglu. U takvim vremenima države u pravilu povećavaju svoje izdatke i dobra je vijest da Njemačka ima fiskalni kapacitet za to. Loša je vijest da nema jamstva za uspjeh u dugom roku. U pesimističnom scenariju Njemačka će trajno povećati fiskalni deficit i javni dug, ali neće uspjeti strukturno razbuditi svoje zaspalo gospodarstvo. Možda jedini razlog za optimizam leži u tome što je Njemačka u prošlosti u tome često uspijevala.