Nova šefica ECB-a Lagarde: zaboravite monetarnu politiku

Objavljeno

Direktorica MMF-a Christine Lagarde, foto: Wikimedia Commons

Ad
Ad

Ekonomisti će se lako usuglasiti da je monetarna politika nezamjenjiv alat u uvjetima financijske krize. Kada se tržišta novca smrznu, a likvidnost presuši, odlučna monetarna intervencija ublažit će udar. No, kada se stvari počnu vraćati u normalu, monetarna politika prije ili kasnije gubi svoju magičnu moć. Kamatne stope mogu ići na nulu ili u minus; mogu se dodjeljivati poticaji za ambiciozne koji žele uvećati svoj (jeftin) dug; maštoviti ekonomisti mogu zamišljati „novac iz helikoptera“ koji se (demokratski, naravno) „dijeli“ ljudima. No, vjedro kao da ima nevidljivu rupu: koliko god likvidnosti dolijevamo, efekta nema. Negdje „pušta“, ne vidi se utjecaj monetarne politike na gospodarski rast.

Karizmatični predsjednik Izvršnog odbora Europske središnje banke, Talijan Mario Draghi, koji je nakon osam godina završio svoj mandat 1. studenoga stekao je slavu u vremenima kada je monetarna politika pokazivala svoju moć. Nakon što je prethodnik, Francuz Trichet, u prvoj fazi prošle krize vodio nedovoljno ekspanzivnu monetarnu politiku, pojavio se Draghi; otpustio je monetarne kočnice u Frankfurtu i životna je tekućina od 2012. ponovo kolala europskim gospodarstvom doprijevši do građana koji su ponovo počeli uređivati i kupovati nekretnine, trošiti, i do poduzeća koja su kreditima ponovo financirala svoje zalihe i ulaganja.

S malim vremenskim pomakom i do nas je stigao dio tih valova koji su se u koncentričnim krugovima širili iz Frankfurta. Svatko tko danas „uživa“ u dugu po kamatnim stopama nikad nižima u povijesti može u dvorištu istaknuti zastavu na kojoj piše: „Hvala, Mario!“ iako čovjeka nikada nije vidio.

Drugi dio mandata Super Maria, kako su ga zvali od milja, nije bio tako blistav. Uglavnom je prošao u tehniciranju različitim mjerama kojima je nastojao potaknuti inflaciju (jer cijene su u jednom trenutku 2016. ušle u opasnu zonu deflacije) i gospodarski rast. Pritom, Talijan je između redaka priznavao nemoć monetarne politike sve češće upirući prstom u druge ekonomske politike – strukturne i fiskalne, čiji kreatori u rukama drže ključeve razvoja i rasta.

S takvim se naslijeđem i nestrpljenjem očekivao prvi veliki govor Draghieve nasljednice, dojučerašnje izvršne direktorice MMF-a, a prije toga francuske ministrice financija, Christine Lagarde. Hoće li ona pokušati obnoviti vjeru u mitske moći monetarne politike ili će nastaviti kročiti uskim prolazom u kojem je Draghi postupno ostajao bez širine manevarskog prostora koji centralni bankari, barem u svojim snovima, toliko vole?

Gospođa Lagarde je govorom održanim na Europskom bankovnom kongresu u Frankfurtu prošli petak otklonila svaku dilemu. Poslala je poruku koju možemo i ovako protumačiti: uličica je postala preuska, vadite me odavde!

To nije bio uobičajeni govor centralnog bankara. Bio je to politički govor o novom početku. Citirala je T.S.Eliota: „Svaki trenutak je novi početak“. Ali, ne za Europsku središnju banku, nego za Europu. Tu poruku smo čuli mnogo puta i nije se ništa dogodilo, priznala je, i hrabro nastavila: „Ovaj put je drugačije!“.

Bio je to govor o restrukturiranju globalnih odnosa moći između SAD-a i Kine, neizvjesnostima trgovačkog rata, novim tehnologijama koje istiskuju stare, potrebama za inovacijama i investicijama koje će dovesti do rasta unatoč starenju stanovništva: „Trebamo novi mix politika“, zavapila je i krenula od domene svoje odgovornosti – monetarne politike. Dakle, što slijedi u tom segmentu, taj dio govora smo nestrpljivo čekali? Gospođa Lagarde se odlučila na hlađenje pregrijanih glava: najavila je stratešku reviziju dosadašnje monetarne politike. Nije izrijekom rekla „osnovat ćemo komisiju koja će razmotriti problematiku“, ali u osnovi, rekla je upravo to.

Potom je uslijedio osvrt na fiskalnu politiku. To su oni dijelovi govora centralnih bankara koje političari ne vole jer im ulaze u teren, pomalo im „popuju“ s visoka, kao da hoće voziti sa stražnjega sjedala. Lagarde je govorila o potrebi poticanja agregatne potražnje fiskalnom ekspanzijom i, prije svega, promjenom strukture javnih izdataka u korist investicija, osobito investicija u obrazovanje, digitalnu ekonomiju i poboljšanje funkcioniranja institucija.

Bio je to govor koji bi se bez promjene zareza mogao kopirati na tablet bilo kojega predsjednika ili potpredsjednika europske vlade, uz to malo začinjen političkim obećanjem koje se u centralnih bankara sklonih pokazivanju načitanosti i učenosti najčešće pretače u lijepe citate. Tako je i gospođa Lagarde zaključila govor pozivom na Franju Asiškoga, potvrdivši već na početku mandata ono što prije ili kasnije probije iz svakog uvjerenog centralnog bankara – spoznaja da je moć monetarne politike barem jednim dijelom stvar vjere. Evo i citata: „Počnite s onime što je nužno; nastavite s onime što je moguće; odjednom, činit ćete nemoguće.“

Spustimo li se na kraju iz nebeskih visina na zemlju i vratimo u okvire mandata Europske središnje banke, postavlja se pitanje kako i gdje pronaći izvorišta za tako duboku vjeru, dok se – budimo realni – monetarna politika za dulje vrijeme nalazi na, hm, pregledu pred komisijom?