Povratak zidovima: napuštamo 2018. i idemo ka 2019. kroz pet priča o zidovima

Božić je blagdan mira koji provodimo u krugu obitelji, figurativno zaklonjeni iza četiri zida. Zidovi, koliko dijele, toliko pružaju i sigurnost i mir.

Ad
Ad

Kolažu i musaki zajedničko je sastavljanje cjeline od dijelova koji se inače koriste odvojeno. Tako će i ova Ekonomska matineja, koju sastavljam u već dobrano blagdanskom raspoloženju, biti sastavljena od fragmenata slabo povezanih pričom o zidovima. Zidovima koji dijele, ali pružaju sigurnost i mir.

Prva priča: Frank Zappa, žuti snijeg i pad Berlinskoga zida

Doba u kojem živimo je fragmentirano i sastavljeno od nepovezanih događaja. Ono nema svoju nit. Ovo vrijeme nema kičmu, reklo bi se; nema dominantnu priču, ideju. Sve se jedva drži na okupu. Čovjeku takvo vrijeme ostavlja slobodu za stvaranje i šaranje.

Uvijek kad kažem „šara“, na pamet mi padne Zappina Don’t Eat the Yellow Snow… Frank Zappa je bio čovjek pun humora, provokacije i glazbene originalnosti. Imao je sreću da su ga zabranile komunističke vlasti u Češkoj. A najslađe je zabranjeno voće. Zappa je zbog toga u praškim krugovima uživao kultni status već 70-ih godina prošlog stoljeća. Njegova nepredvidiva kompozicija i humor kliknuli su s češkim mentalitetom i kulturom uz malu pomoć priglupih komunističkih cenzora.

Prvi češki predsjednik i deklarirani „zappofil“ Vaclav Havel je odmah nakon Baršunaste revolucije 1990. imenovao Franka Zappu češkim konzulom za gospodarstvo, kulturu i turizam u SAD-u. Kada su Zappu pitali kako misli raditi posao o kojem nema pojma, odgovorio je: „Ne trebaju ti međunarodne financije ako dobro poznaješ kompoziciju.“ Međutim, administracija Busha starijeg nije imala razumijevanja za Havelov potez, kao ni za vagabunda Zappu. Stoga je češki predsjednik imenovao nekog drugog, „ozbiljnijeg“. Zappa je unatoč tome ostao neformalni češki ambasador u svijetu, koji je svoju posebnu vezu s tom zemljom potvrdio održavši svoj posljednji koncert 1991. upravo u Pragu.

Pred nama je 2019., godina u kojoj će se obilježavati trideset godina od pada Berlinskoga zida. Prisjećajući se Zappe i Havela razmišljam o tome kako havelovskih simbioza politike i kulture danas više nema. Mnogo je vjerojatnije da će danas neke izbore dobiti nogometaš nego pjesnik. U ovome vremenu havelovske kombinacije vjerojatno više nisu moguće. Politika se pretvorila u nešto posve drugo, napustivši sve do sada poznate oblike života.

Ostaci Berlinskog zida, foto: Ekonomski lab

Druga priča: Rodriguez i Južna Afrika

Drugi zid je s drugog kraja svijeta. Možda ste gledali nagrađivani dokumentarac Potraga za Čovjekom od šećera iz 2012. Mislim da je već dvaput puštan i na našim televizijama (ako niste, svakako pogledajte). Radi se o američkom kantautoru iz Detroita koji je u godinama vrhunca Boba Dylana stvarao po mnogim karakteristikama (složit će se glazbeni kritičari) pjesme ravne ili bolje od Dylanovih. Suvišno je isticati da ih je bolje pjevao, s obzirom da je Dylanovo pjevanje i u najboljim danima bilo na rubu izbacivanja netalentiranog djeteta iz školskog zbora.

Dakle, taj Sixto Rodriguez je nakon dva nezapažena albuma zaboravljen (iako recimo Sugar ManCause i danas zvuče briljantno). Proveo je život kao građevinski radnik, ali je na njegovu sreću i tuđu nesreću postojala jedna zemlja metaforički opasana zidom (i prepuna zidova iznutra) – apartheid u Južnoafričkoj Republici. Iako se apartheid identificira s bjelačkom opresijom nad crncima, bila je to tipična totalitarna država XX stoljeća: sveprisutne tajne službe, prisluškivanja, maltretiranja i hapšenja političkih neistomišljenika, cenzura, otvaranje i nadzor privatne pošte; klasične tehnike represije nisu poznavale rasu i naciju …

Mladi ljudi koji odrastaju u takvim režimima prirodno se bune i snivaju o slobodi. Tako su i mladi u JAR-u 70-ih i 80-ih sanjali o slobodi, u čemu su zapadnjački kulturni obrasci igrali važnu ulogu. Kao uostalom i kod nas i širom istočne Europe prije pada Berlinskoga zida. U Zagrebu se šezdesetih i sedamdesetih slušao kultni Radio Luxemburg, a u Capetownu i Johanesburgu u ono su se doba kriomice preslušavale Rodriguezove ploče u uvjerenju da slušaju globalnog glasnika pobune i slobode.

Spoznaja da nitko izvan JAR-a nije čuo za Rodrigueza, već je glavni bio neki Elvis koji je u JAR-u prodao manje ploča od Sixta, na mnoge će Južnoafrikance djelovati kao kulturni šok nakon otvaranja. No, priča će doći do rijetko sretnoga kraja u trenutku kada se Rodriguez i generacija Južnoafrikanaca rođenih 50-ih ponovo sretnu. Do tada anonimni Sixto održava seriju koncerata u sportskim dvoranama koje pohađaju tisuće ljudi kojima su njegove pjesme obilježile odrastanje.

Naravoučenje je da gotovo svaki zid stvara energiju samo-uništenja u čemu kulturni obrasci imaju važnu motivacijsku ulogu. Naposljetku, i nobelovka Herta Muller je pisala o tome da su satelitske antene srušile komunizam.

Treća priča: Trumpov zid treće vrste

No, da li baš svaki zid stvara energiju samo-uništenja? Neki se zidovi, poput Izraelskog na Zapadnoj obali (ukupno 708 km) prilično dobro drže. Čini se da služe svojoj svrsi: broj napada bombaša-samoubojica u Izraelu je rapidno pao nakon izgradnje zida. Ne ulazeći u uzročno-posljedične veze, ne može se baš svaki zid na prvu gledati kroz hipijevske naočale i asocijaciju s Berlinom; neki zidovi imaju malo dublje korijene i smisao.

Kako onda promišljati o Trumpovom zidu na južnoj granici s Meksikom? Niti blizak onom Berlinskom, niti poveziv s ovim Izraelskim, Trumpov zid je treća vrsta. Nova vrsta, ako hoćete – vrsta zida koja se javlja tek zadnjih godina i traži svoje povijesne razloge i novu historijsku konceptualizaciju.

Za sada stvari ovako stoje: zid na granici s Meksikom bio je glavni emotivni okidač u Trumpovoj predizbornoj kampanji 2016., dodatno začinjen idejom da će ga platiti Meksikanci. Dvije godine kasnije, niti zida, niti Meksikanaca koji bi ga platili, niti u američkom proračunu ima stavka za financiranje njegove izgradnje.

Zbog zida (i zbog homogenizacije biračkog tijela koje je poljuljano nakon pobjede demokrata u izborima za Kongres u studenome) Trump ulazi u sukob s Kongresom i obustavlja financiranje vlade (government shutdown) ako mu ne odobre pet-šest milijardi dolara za zid. Burze, koje su već do nogu potučene neizvjesnošću i FED-ovom politikom kamatnih stopa, o čemu smo na Labu pisali ovdjeovdje, dodatno tonu nakon shutdowna. Financijska tržišta tako završavaju jedan od najgorih prosinaca u povijesti burzovnog poslovanja i uvjerljivo najlošiju godinu od 2008. Oni koji vjeruju u mudrost masa, pitaju se nije li to najava nekog ozbiljnijeg poremećaja koji slijedi?

I dok je Trump mnogima trn u oku kao simbol novih zatvaranja i podjela, zaboravlja se da je Trump tek follower, i to ne odveć moćanPrvi zid u Europi nakon Drugog svjetskog rata podigao je Viktor Orban, premijer one iste zemlje koja je sklanjanjem žice na granici s Austrijom u ljeto 1989. posredno dovela do rušenja Berlinskoga zida. Naime, nakon što je tadašnji mađarski premijer Jozsef Antall naložio sklanjanje žice s granice s Austrijom, tisuće istočnih Nijemaca u kasno ljeto 1989. nagrnule su u Mađarsku ne bi li preko Austrije došli do Zapadne Njemačke. No bilo je to davno. Novi zid treće vrste u međuvremenu je, osim u Mađarskoj, izgrađen (tj. žica je postavljena) i na granici Bugarske i Turske. Osim toga, većina onih koji su jako ljuti na Trumpa nije našla za shodno ni prošetati se do slovenske žilet-žice koju nam je duž naših granica razvukao onaj pristojni, niti-lijevi-niti-desni slovenski proto-Macron, Miro Cerar.

Hoću reći, svi ti zidovi nove generacije ili treće vrste izmiču dosadašnjim klasifikacijama. Oni nastaju kao jednostavni odgovori na složene probleme; nisu zamišljeni da zadrže ljude unutar zida, nego im je svrha spriječiti proboj s vanjske strane. Unatoč tome, izazivaju tjeskobu jer nije posve jasna podjela na zidove koji čuvaju ulaze i one koji čuvaju izlaze.

Iz fizičke je perspektive posve jasno da isti zid može istovremeno obavljati obje funkcije. Na kraju, naš odnos prema onima vani, s one strane zida, nije posve odvojen od toga kako ćemo se međusobno odnositi mi, s ove strane zida. Zbog toga zidovi i imaginarno dijele: dok jednima predstavljaju olakšanje (asocijacija sigurnosti), drugima su izvor nemira i tjeskobe (asocijacija izolacije), vrsta prijetnje i podsjetnika na to da se šiljci koji čuvaju od upada izvana lako preokreću prema unutra.

Četvrta priča: na „ovim prostorima“ zidovi su hipoteze

Moguće je da je zaboravljena slovenska žilet-žica na granici s Hrvatskom (je li ta žica još uvijek tamo uopće?!) prvi moderan „zid“ izgrađen „na ovim prostorima“. To je čudno, jer na „ovim prostorima“ ljudi se obično pobiju prije nego što nastane neki zid. Ne znam je li to zbog toga što ljudi imaju kratak fitilj ili je stvar u tome što se sporo organiziraju u građevinarstvu, no svakako je ponekad bolje imati zid nego brojati mrtve. Ako je uopće moguće da jedno u nekoj mjeri isključi drugo.

Stoga nije moguće pisati o zidovima, a ne spomenuti se najvećeg hipotetičkog zida „na ovim prostorima“, onog Sarajevskog iz Top liste nadrealista. Nastala nedugo pred rat, epizoda Podjela Sarajeva ne najavljuje sam sukob. To i nije bilo tako teško predvidjeti kad je već došla devedeseta. Međutim, epizoda s fascinantnom kalendarskom točnošću najavljuje stanje nakon rata. Naime, tada budući datum (12.11.1995.), koji stoji iznad voditeljeve glave (Nele Karajlić) na početku priloga, promašuje potpisivanje Daytonskog sporazuma za samo devet dana. S obzirom da su pregovori u Daytonu trajali dugo (od 1. do 21.11.1995.), ranije izmišljeni datum proročanski pada upravo u to razdoblje.

Tako se i Zabranjeno pušenje svojedobno uspjelo uklopiti u obnavljajući uzorak integracije politike, kulture i koncepta zida.

Foto: Ekonomski lab, Screenshot Top liste nadrealista, kliknite za Youtube klip

Peta priča: Pink Floyd, The Wall

Na prvu se može činiti da je Berlinski zid 1989. označio neponovljiv vrhunac integracije politike, kulture i ideje zida (ideje koja je tada bila u povlačenju). Bono, Bowie, David Hasselhoff (Baywatch), rijetko tko tko je tih godina držao do sebe propustio se malo promuvati oko Berlinskoga zida u ključnim danima studenoga 1989.

Međutim, za modernu je kulturu jednako važan, ako ne i važniji, bio album The Wall Pink Floyda iz 1979.

Ova konceptualna rock opera govori o raznim vrstama i intenzitetima podjela i izolacije. Uz malo mašte i ironije mogla bi se nazvati pledoaejom za vječno popularnu reformu obrazovanja (Another Brick in the Wall). Doduše, u ona davna vremena još se nije progovaralo o digitalizaciji i prilagođavanju obrazovnog sustava zahtjevima tržišta rada. Ključne su bile druge teme – na primjer, pretjerana strogoća u školama kao faktor društvene izolacije.

Preskočit ćemo pitanje o razlozima epohalne promjene zbog koje je danas navodno ključni problem nasilje učenika nad profesorima, a ne obratno. Bolje je ostati s pogledom nepokolebljivo uprtim u prošlost, u domeni sjećanja na vrijeme kada je spomenuta pjesma Another Brick in the Wall bila široko zabranjivana. Još jedno podsjećanje o slatkoći zabranjenog voća: zabranjena je bila i u JAR-u, iz naše druge priče, zbog pobune crnačkih učenika u školama svibnja 1980. Oni su pjesmu Floyda koristili kao svoju himnu.

Ilustracija: projekt Gutenberg, java domena

Za kraj: povratak zidu i Sretan Božić i Godina Nova

Možda je bilo neprimjereno i opterećujuće temu o zidovima iskoristiti kao lajtmotiv u tekstu koji je božićna čestitka vjernim čitateljima Ekonomske matineje odnosno Ekonomskog laba. Božić je obiteljski blagdan mira. Božić provodimo u krugu obitelji, sigurni iza, figurativno rečeno, naša četiri zida. Zidovi – koliko dijele, toliko pružaju i sigurnost i mir. Zidovi su međa doma. Zidovi su međe učinioca. Još od priče o Tri prašćića znamo koliko su zidovi važni. Zidovi dakle mogu biti sve. Zidovi nestaju i nastaju, padaju i rastu, prolaze kroz preobrazbe i često, poput drveća, imaju korijene. Zato, dok se bliži godina sjećanja na jedan od najvećih povijesnih zidova, neki novi zidovi rastu. To su i zidovi dobra, i zidovi zla, i zidovi preobrazbe.