Priča iz Belgije: kako sredovječni hedonisti spašavaju svijet

Gent je studentski grad, treći po veličini u Belgiji, tri puta manji od Zagreba

I dok ultra-desničari urlaju zbog navodno nove poplave imigranata koji opet navodno kradu, kolju, siluju, ne rade i sišu „naše“ proračunske novce, a ultra-ljevičari nesvjesni tamburaju u njihove diple, crtaju križeve u pijesku i zazivaju nuklearne kiše koje će istrijebiti sva zla neoliberalnog kapitalizma, naš podebeli i dekadentni hedonist ostaje, kako i priliči, najčvršći i najširi stup razuma i napretka.

Put me ovih dana doveo do Belgije, do grada Genta. Prepun povijesti i gotike, kao i obližnji Brugges koji je poznat i kao Venecija sjevera, Gent je tipičan kozmopolitski grad u kojem se jezici, rase i kuhinje miješaju na načine koje je nama teško zamisliti.

Tu je red district, nalik onom amsterdamskom. Tu je i nepregledna niska restorana koji su u prosjeku bolji od tri najbolja zagrebačka iako je Gent tri puta manji od Zagreba. Njihove kuhinje u večernjim satima emitiraju malu glazbu mirisa, što nije slučajno. Kuharska škola na Lange Violettestraat arhitektonskom ambicijom pobjeđuje konture prosječnog ministarstva svake balkanske države. Valjda je to vanjski znak da se ovdje jako ozbiljno uči za svaki posao.

Tu su i kanali kojima je Belgija davno premrežena. Te vodene kapilare stvaraju onaj čudan osjećaj koji se rađa kada gurnete prst u vodu nekoga od tih vodenih puteva i odmah se povežete s pedesetak kilometara udaljenim Atlantikom. Ti kanali su bili prva velika infrastruktura „globalnog“ (europskog) trgovačkog kapitalizma i rane faze industrijske revolucije. Ona je nakon Engleske vrlo brzo dotakla i obližnju Belgiju. Do nas je stigla s pedesetak i više godina zakašnjenja, posljedice čega osjećamo još i danas.

Veza između starosti i gospodarskog razvoja vidljiva je na svakom koraku. Nema više razlika između sela i grada. Kao ni u Engleskoj i Škotskoj. Ljudi koji izvan gradova žive posve urbanim životima, udobno se gnijezde u prizemnicama sagrađenima od one sjevernoeuropske opeke sitnih formata, smeđe ili tamnocrvene bolje.

Ti commuteri u ciglicama vikendom šišaju živicu i travu do bola, pogonjeni valjda osjećajem da u svemirskome poretku stvari moraju oponašati aktivan odnos prema prirodi kakav su gajili njihovi preci. Možda urbanizacija automatski rađa neki mitski osjećaj krivnje prema prirodi koji je u biti bedast, kao da vam je žao vode koju puštate iz kotlića?

Antwerpen je bio najveća luka na svijetu dok Amsterdam nije preuzeo primat u 17.st. – toliko o vezi između starosti i gospodarskog razvoja. I dok se u Gentu voda u širokim kanalima zadržala na vanjskim obodima grada tek se mjestimice probijajući kroz urbano tkivo, u obližnjem i znatno manjem Bruggesu voda je zašla duboko u grad. Tamo stvara one male šare koje se naziru kao kapilare pod ostarjelom kožom, balansirajući na nejasnoj granici između ružnog i lijepog.

Brugges, Venecija sjevera. Foto: Ekonomski lab

Belgija odista i jest – ostarjela ljepotica. Ravnicu koja je površinom manja od Hrvatske nastanjuje malo više od 11 milijuna ljudi. Sa istoka na nju se naslanja njemačka kopnena i ljudska masa. No ona, začudo, nije ostavila ni približan utjecaj kao velika južna sestra Francuska. Njena kultura, jezik i imigranti obilježili su cijelu Belgiju, ne samo južni dio – Valoniju (iako nju više) – nego i sjeverni dio – Flamansku.

Sa sjeverne strane je druga velika sestra – Nizozemska. Dutch se u Belgiji jednako piše, ali dosta drugačije čita (barem tako tvrde lokalni ljudi). To Flamancima daje uporišta u dokazivanju posve autonomnog identiteta, u mjeri u kojoj je jezik kriterij za to. Treba uzeti u obzir da je Belgija samostalna od 1830., pa joj prevelika petljanja oko jezika i nisu odveć potrebna da se nešto dokazuje.

Iako se sjever i jug, tj. Flamanci i Valonci često nalaze u političkim sukobima (Belgija drži europski rekord prema broju dana bez vlade nakon nekih izbora – 589 dana nakon izbora 2010.), a nisu rijetke ni prijetnje raspadom zemlje, belgijski je identitet jak i posvuda izmiješan. Na ulicama manjih gradova kao što su Gent i Brugges slušat ćete oba jezika – francuski i nizozemski. I to ne turistički forsirano, već spontano – na jednom uglu lokalna ekipica se sporazumijeva na francuskom, dok se iz birtije do, čuje samo flamanski.

Ipak, da nije sve idealno svjedoči srpanjska epizoda. Tada sam se u vrijeme polufinala Francuska-Belgija zatekao u Sarajevu. Grupica francuskih turista nije mogla doći k sebi zašto cijeli grad navija za Belgiju. Jedan im je lokalni momak objasnio: “They are also a divided society!”.

Treći službeni jezik je njemački. No, ratne traume (Njemačka je okupirala Belgiju 1914. i 1940.) posve su potisnule mogućnost za dublji njemački utjecaj iako bi socijalna fizika nalagala germansku dominaciju. Jer ravnicu, tamo na istoku od Aachena, do Oceana na zapadu, dobar konj s jahačem svlada za tri dana. Još jedan dokaz da lijepa riječ na dugi rok čini mnogo više od puke sile.

Belgija – zemlja mnogih zastava. Foto: Ekonomski lab

Bruxelles je uz Flamansku i Valoniju treća samostalna politička jedinica unutar Belgije. Glavni grad je danas u središtu raširene slike o toj zemlji. Da tamo nisu sjedišta NATO-a i Europske komisije, da nije bilo terorističkih napada u ožujku 2016. kada su poginula 32 civila a više od 300 ljudi je ranjeno, i da stranice svjetskih medija nisu bile pune priča iz briselske četvrti Molenbeeka – navodnog geta u kojem vlada bezakonje i obučavaju se teroristi – kako bismo danas poimali Belgiju?

Drugim riječima, da nije bilo svega toga, bismo li znali išta više osim da je riječ o domovini pommes fritesa (kojeg u nekontroliranim količinama serviraju u svakoj prigodi kao da žele dokazati da su im primat u engleskom nezasluženo uzeli Francuzi  – „french fries“), crafts piva, inovativnih čokoladnih slastica koje se pojavljuju u fantastičnim varijacijama, i reprezentaciji sjajnih nogometaša – odabranoj grupi od 3-4 nacionalna tima kojima ćemo priznati da se „mogu nositi sa našima“?

Ta Belgija kanala, smeđih ciglica, “engleske” travice, manastirskih piva, gotičkih crkvi koje čak pretjerano niču iza svakoga ugla, i čokoladnih pralina, neka je posve druga Belgija od Belgije moći iz središta glavnoga grada i njena antipoda utjelovljenog u mračnim kutovima Molenbeeka. Da, i slavni Romelu Lukaku imao je šesnaest godina i bio je gladan. U Belgiji.

Zbog toga, mogao bi netko reći, tkogod se zagleda u prvu Belgiju, u kojoj se ne vidi taj mali Lukaku, riskira mutne elitističke naočale; one skraćuju pogled podebelog sredovječnog turista dok nekontrolirano podriguje na blistavo osvjetljenom gotičkom trgu nakon skupe večere. On ne shvaća da simbolizira dekadenciju neoliberalne kapitalističke civilizacije na zalasku i niti približno ne shvaća težinu ovoga svijeta, na čija su se leđa svalili siromaštvo, nejednakost, polarizacija, besperspektivnost, stagnacija, terorizam i drugi korovi što su ih nesputano tržište i država blagostanja u povlačenju pustili da nesputano rastu u vis.

Pogled na terasu jednog od boljih restorana u Gentu. Foto: Ekonomski lab

Bi li ovo mogao biti točan opis mjesta našeg dobrostojećeg sredovječnog turista u današnjemu svijetu, i u Belgiji kao jednom od središta toga svijeta?

Kada sam znancu spomenuo da na nekoliko dana idem u Belgiju, stigla mi je poruka: PAZI! (Doslovce, velikim slovima.). Uslijedila je poznata tirada o teškim nevoljama naše Zapadne civilizacije i opasnostima koje vrebaju na svakom koraku u duboko podijeljenoj zemlji.

Tirada se na jednome mjestu ipak pozivala na onu dobro poznatu Eurostatovu statistiku prema kojoj je Belgija pri vrhu EU prema stopi ubojstava.Ta slika se izvrsno uklapa u srcedrapateljni klišej o svijetu koji je otišao kvragu jer pruža fertilno tlo za nezadovoljne teroriste i revolucionare, prema čijim bi motivima valjda svako misleće biće trebalo osjetiti zrno razumijevanja za uzroke, ako već ne i opravdanja za posljedice njihovih životnih nevolja.

Doista, eto Belgije sa stopom homicida od 1,85 na 100,000 stanovnika pri samome vrhu netom objavljene EU statistike za 2016. Tik do država Baltika. Na prvi pogled, strašno. Čovjek bi s obzirom na dobre plasmane Slovenije i Austrije pomislio da dobar svijet završava na Šentilju i Karavankama ili, u najgorem slučaju, tamo kod Salzburga ili Passaua sjeveroistočnije.

Treba li boljeg dokaza od ove statistike da je naša sredovječna i znojna pivska podriguša s trga u Gentu nakon skupe večere u krivu, a svi oni osviješteni i humani, po svojoj prilici i znatno mršaviji anti-elitisti, u pravu?

U historijskoj perspektivi, ovi su podaci nevjerojatni; sjajni. Manje od 2 umorstva na 100,000 ljudi je dva i pol puta manje nego u SAD-u i najmanje u povijesti (približno kao i 2010., ali stopa je ispod 2 na 100,000 već čitavo desetljeće). Drugim riječima, ta „grozna“ i podijeljena Belgija nikada nije bila mirnija i sigurnija nego danas. (Čak su i krađe automobila u EU smanjene za trećinu u odnosu na razdoblje prije krize 2008., odnosno unatoč krizi koja je u međuvremenu potresla svijet.). Trenutna belgijska stopa rasta BDP-a od 0,4% kvartalno doima se solidnom, negdje oko prosjeka EU, a to je uvijek dobro za “stare dame” (jer što je zemlja razvijenija teže će rasti – zakon opadajućih prinosa). Stopa nezaposlenosti od 6,8% niža je od prosjeka EU, pri čemu je u Flamanskoj mnogo niža (oko 4%) nego u Valoniji i Bruxellesu, gdje je problem, dijelom i zbog stanja s imigrantima, velik.

I dok ultra-desničari urlaju zbog navodno nove poplave imigranata koji opet navodno kradu, kolju, siluju, ne rade, sišu „naše“ proračunske novce, a ultra-ljevičari nesvjesni tamburaju u njihove diple, crtaju križeve u pijesku i zazivaju nuklearne kiše koje će istrijebiti sva zla neoliberalnog kapitalizma, naš podebeli i dekadentni hedonist ostaje, kako i priliči, najčvršći i najširi stup razuma i napretka.

Lokalno pivo Augustijn počelo se proizvoditi 1285. i za preporučiti je. Foto: Ekonomski lab

Sklon svakojakim oblicima potrošnje, on indirektno potiče mlade kuhare, imigrante dostavljače i vlasnike dekadentnih restorana i pivovara. Zbog povišenog tlaka i prevelikog želuca promiče i razne grane zdravstva, često i onog privatnog (osobito ako se odluči za liposukciju), jer za čekanje državnih doktora nema vremena i prestar je za to. O pozitivnom utjecaju na hotelsku industriju i industriju transporta i wellnessa ne treba trošiti ni riječ.

Osim toga, njegova sklonost funkcionirajućim institucijama pravne države koje čuvaju imovinu i vlasnička prava, uz prirodni skepticizam iznikao iz iskustva, čine ga stožernim političkim faktorom i osviještenim građaninom koji spontano djeluje i izvan birališta. On je važan konzument kulture i medija i društveni komentator, danas bi se reklo – opinion maker– pa makar se ono maker odnosilo na utjecaj na mišljenje društva iz pivnice.

Naime, pivnice, birtije i drugi vidovi društvenih mreža oduvijek su bili važni; ako ni zbog čega drugog, a ono da se u njima čuje i glas skeptika, a ne samo jedan, najglasniji glas.