Izašlo i u rubrici Rasprave&Rješenja Jutarnjeg lista
Aktualne rasprave o plaćama u (i dalje potpuno nerestrukturiranom) hrvatskom državnom sektoru su kao da su ih izmislili likovi iz priče o Alisi u zemlji čudesa. Dok se svijet opako ljulja na rubu recesije, za koju se svi spremaju (a EU je po nekim pokazateljima već u njoj), u Hrvatskoj su još jedna relativno uspješna turistička sezona i bolje povlačenje EU fondova odgodili spoznaju da u gospodarstvu stvari više ne stoje onako solidno kao pred godinu ili dvije dana.
Od informacije da je gospodarstvo EU u drugom tromjesečju značajno usporilo važnija je informacija da su na kvartalnoj razini pad zabilježili Njemačka (-0,1%), Švedska (-0,1%) i Ujedinjeno Kraljevstvo (-0,2%). BDP ove tri države zbrojeno iznosi 6,3 bilijuna eura (ilustracije radi, to je oko 120 puta više od hrvatskog BDP-a), a to znači da je, kao što pokazuje slika, gotovo 40% gospodarstva EU u neproglašenoj recesiji.
Izvor: Eurostat, izračuni autora
Vjerojatno je nedovršeni Brexit glavni razlog takve distribucije ekonomskih poteškoća. U Ujedinjeno Kraljevstvo odlazi 7% njemačkog izvoza, približno kao i u Kinu. I oko 7% švedskog izvoza ide preko Kanala, no posredni efekt preko Njemačke mnogo je jači, jer Njemačka je uvjerljivo najveće tržište za švedski izvoz (11% švedskog izvoza ide u Njemačku). Kad Njemačka zaškripi, škripi i Švedska. Dakle, ove tri zemlje usko su povezane (Francuska i Italija su primjerice mnogo više zatvorene).
I bez Kine koja je za Njemačku vrlo bitna i jako usporava zbog trgovačkog rata sa SAD-om, opisani se trokut našao u ozbiljnoj nevolji koja je pojačana s još dvije stvari. Prvo, Brexit je tek na početku. Priča se još nije odvila do kraja. Zadnje tromjesečje ove i prvo tromjesečje sljedeće godine označit će eskalaciju, a prema dostupnim kratkoročnim podacima iz maloprodaje, trendovi u britanskom gospodarstvu u ovom trenutku rone još dublje prema dolje. To će se tek preliti na trgovačke partnere preko manjeg velikog britanskog uvoza (U.K. uvozi oko 600 milijardi eura vrijedne robe, od čega su automobili i auto-dijelovi preko 10%). Drugo, trgovački spor između SAD-a i EU nije riješen. Trump je taj spor stavio na čekanje dok se obračunava s Kinom, iako je poznato da su upravo luksuzni njemački automobili trn u oku administraciji. Prema tome, problemi njemačke s izvozom automobila istodobno se javljaju na njihova tri najveća tržišta: SAD, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo.
Još uvijek nema nikoga tko će glasno viknuti da je Europa recesiji, no to je više stvar stila, konvencije i još uvijek većeg broja manjih država koje rastu, nego sadržaja. Može se zaključiti kako je recesijama veoma teško predvidjeti početak, trajanje i intenzitet, no ovdje više nije riječ o sve tri stvari, jer početak je tu. Ostaje problem s predviđanjem trajanja i intenziteta. Ne dajte da vas kratkoročni oporavci na burzama, kojih će sigurno biti na predstojećem hali-galiju, zavaraju.
Hrvatskim kreatorima politike, zadnjih godina naviklima na vodopad svježih para koje se uz velike međugodišnje stope rasta slijevaju u državni proračun (što dostaje za nahraniti sve važne apetite bez povećanja deficita i javnog duga), ova se priča možda čini kao daleka priča o suši u nekom krateru na Marsu. Međutim, Mars je daleko, a ovo o čemu pišem je pred vratima.
Gospodarstvo na Starom kontinentu je integrirano, povezano mnogim nevidljivim vezama. Može se zamisliti poput mreže, krvožilnog sustava ili korijena kakvog velikog stabla; samo je pitanje vremena i intenziteta kada će i kojom kapilarom neki od ovih recesijskih impulsa stići i do nas. Nešto će doći izravno kroz smanjene narudžbe iz Njemačke, nešto posrednim trgovačkim kanalima preko Austrije, Slovenije ili Italije, nešto financijskim kanalom (npr. manje transfera iz inozemstva), a nešto izravno preko turizma. Sljedeće godine.
Ako današnji trenutak usporedimo s 2007. godinom, uočit ćemo jednu veliku sličnost: dugi niz godina ugodnog punjenja proračuna stvorio je iluzije deficita pod kontrolom, niskog javnog duga i funkcioniranja javnog sektora koji misli da tako može vječno. Pod prošireni financijski kišobran u nekoliko su se godina stigli ugurati mnogi, pa su i sindikati javnog sektora odnosili lake pobjede u pregovorima o plaćama. Odnosili su ih tako i 2008., kad je recesija u svijetu već bila nastupila, samo je naša tadašnja vlast odbijala držati oči otvorene i kočiti pred zidom.
Danas su druga vremena. Povijest se neće ponoviti. Iako smo u jednu ruku ranjiviji (javni dug je mnogo veći nego 2008.), s druge strane djeluju tri krizna amortizera: povlačenje EU fondova koje se ozbiljnije zahuktalo znači da s poklonjenim novcem možemo održavati domaću potražnju što je ekvivalent perpetuuma mobile; nemamo deficit u odnosima s inozemstvom i vanjski dug je neusporedivo niži; uglavnom, ono što ekonomisti zovu makroekonomske neravnoteže ne može se usporediti s 2007./2008.
Međutim, te promijenjene okolnosti rezultat su slučajnosti u smislu da sve djeluju baš u ovom trenutku. Promijenjene okolnosti su rezultat dva procesa dugog trajanja – ulaska u EU i ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke koja trajno održava kamatne stope na povijesnim minimumima. Drugim riječima, ako sada imamo i malo sreće, to još uvijek ne znači da smo odgovorniji nego 2007. i 2008.