Objavljeno je dugo najavljivano izvješće bivšeg predsjednika ECB-a Marija Draghija pod naslovom The future of European competitiveness – A competitiveness strategy for Europe. Izvješće je važno jer će utjecati na oblikovanje politika nove Europske komisije. Opsežno je, pa ćemo ga prikazati kroz dva teksta. Vremena za raspravu ima, nova Komisija ionako neće početi s radom prije samog kraja ove godine.
Izvješće je kontroverzno. S jedne strane tumači se kao nada u gospodarski oporavak Europske unije. I ne samo to, nego i kao nada u povratak EU kao al-pari partnera SAD-u i Kini na globalnoj tehnološkoj i sigurnosnoj pozornici. S druge strane, izvješće se tumači kao birokratsko sanjarenje – još jedan u seriji nejasnih i neprovedivih strateških dokumenata koji će dodatno osnažiti državni intervencionizam u EU, a koji nema šanse pomoći onome čemu je namijenjen – povećanju konkurentnosti.
Kako su ove ocjene iznesene u prvim satima nakon što je dokument objavljen, možemo pretpostaviti da ga ocjenjivači nisu ni pročitali. Progovarali su na temelju davno formiranih apriornih ideoloških stavova. Na primjer, zelena ljevica je već optužila Draghija za umanjivanje opasnosti ekološke krize. Stoga ima smisla zagrepsti ispod površine i pokušati što hladnije otkriti dobre i loše strane predloženog dokumenta.
Dijagnoza
U izvješću se navodi da ono izlazi u teškom trenutku za europski kontinent. Treba napustiti iluziju da odgađanje rješenja ikuda vodi. Upravo je odugovlačenje sa suočavanjem s problemom gubitka globalne konkurentnosti europskog gospodarstva dovelo do sporijeg rasta i doprinijelo velikom jazu BDP-a i produktivnosti između SAD-a i EU.
U isto vrijeme, prošlo je razdoblje brzog rasta svjetske trgovine kada se moglo računati da će izvoz vući gospodarski rast. Kina osjetno usporava, pri čemu ne nalazi unutarnje izvore rasta agregatne potražnje pa gura kompanije u izvoz. Globalna konkurencija je dodatno zaoštrena, a tehnološke promjene se ubrzavaju. Europa je uglavnom propustila digitalnu revoluciju. Samo 4 od 50 najvećih tehnoloških kompanija su europske.
Također, EU je više nego SAD zahvaćena problemom starenja stanovništva. Svake godine do 2040. predviđa se smanjenje radne snage za otprilike 2 milijuna ljudi, što Europi nameće još snažniji oslonac na rast produktivnosti. Samo rast produktivnosti može očuvati životni standard u uvjetima smanjenja radnosposobnog stanovništva. Nije previše utješno ako spomenemo da Kina ima još veći demografski problem. Sve se to događa u razdoblju u kojem se procjenjuje da će samo za dekarbonizaciju, digitalizaciju i povećanje obrambene sposobnosti investicije u Europi morati porasti za oko 5 postotnih bodova BDP-a.
Usporedbe radi, ulaganja predviđena američkim Marshallovim planom (1948.-1951.) bila su oko 1-2% BDP-a godišnje. Situacija je slična kao 1960-ih i 70-ih kada je Marshallov plan presahnuo i Europa se morala okrenuti vlastitim izvorima investicija. No, tada još nisu bile zaokružene sve komponente socijalne države u EU. Postojao je prostor za državne investicije, pogotovo jer je američki sigurnosni kišobran oslobađao Europu od povećanih izdataka za obranu. Danas, kada je socijalna država puno veća, a američki sigurnosni kišobran sve slabiji, i ako ne bude ubrzanja rasta produktivnosti, naslijeđe socijalne države moglo bi doći u pitanje. To je egzistencijalni izazov za Europu.
Dijagnoza je dobro sročena: EU uistinu ima problem sporog rasta produktivnosti i prilično skučene fiskalne omotnice zbog relativno visokog javnog duga (iako je puno niži nego u SAD-u, što je važna dugoročna prednost). Strateška napetost je dodatno pojačana starenjem stanovništva.
Prioriteti su inovacije, dekarbonizacija i sigurnost
Prioritet je smanjivanje inovacijskog jaza u odnosu na SAD i Kinu. U EU ne postoji kompanija s tržišnom kapitalizacijom većom od 100 milijardi eura koja je bila startup u zadnjih pedeset godina. U isto vrijeme, šest vodećih američkih kompanija s tržišnom vrijednosti iznad 1 bilijuna eura nastalo je u tome razdoblju (Apple, Microsoft, NVIDIA, Amazon, Alphabet, Meta). Rizici koji blokiraju inovacije u EU su neuspjesi u njihovoj komercijalizaciji te nedosljedni i restriktivni propisi. Uz to, mnogi europski poduzetnici radije traže financiranje od američkog rizičnog kapitala (venture capital), a mnogo se europskih jednoroga” (unicorns) preselilo u SAD. Dugogodišnje zanemarivanje razvoja tržišta kapitala u EU dovelo je do takve situacije. To je jedan od dobrodošlih fokusa Draghijevog Izvješća o konkurentnosti.
Drugo, visoke cijene energije (naročito u odnosu na SAD) rezultat su nedostatka prirodnih resursa. EU je najveći svjetski uvoznik LNG-a. Nakon gubitka širokog pristupa ruskom plinu, 42% uvoza plina u EU potječe od LNG-a, što je porast za 20% u odnosu na 2021. prije ruske agresije na Ukrajinu. Cijene LNG-a obično su više zbog troškova ukapljivanja i transporta. Dekarbonizacija u srednjem roku može pomoći preusmjeravanju proizvodnje električne energije na jeftinu čistu energiju, no fosilna goriva i dalje će igrati središnju ulogu u određivanju cijena energije. Ovaj nalaz je provocirao oštre kritike sa zelene strane političkog spektra.
Dobro je da je izvješće u energetskom dijelu realno, a ne prepušteno ideološkim pozivima za nerealnim ubrzanjem energetske tranzicije budući da se pred brzinu postavljaju objektivna ograničenja. Forsiranje brze energetske tranzicije uz snažne ideološke začine kakvima smo donedavno svjedočili moglo bi dodatno ugroziti europsku konkurentnost. Ova tema se prelama preko strukturnih problema europske autoindustrije. Konkurencija iz Kine sve je jača u industrijama visoke tehnologije i električnih vozila (EV). Kineski uspjeh je rezultat kombinacije subvencija i industrijske politike, ali i inovacija, pametne kontrole dobave sirovina i pravodobno dostignutih velikih opsega proizvodnje.
Izvješće pragmatično polazi od toga da je odvajanje od Kine iluzija. Suradnja s Kinom je učinkovit put za rast konkurentnosti u uvjetima dekarbonizacije. Naravno, ta suradnja ne može biti ni naivna ni bezuvjetna. EU se ne treba zatvarati pred kineskom konkurencijom, ali se mora štititi od anti-kompetitivnih praksi kao što su otvorene i prikrivene državne subvencije za kineska električna vozila. Ako tržište nije fer, onda je to prijetnja europskoj autoindustriji. Ako je tržište fer, pa pobjeđuje onaj koji je inovativniji i efikasniji, to je onda problem europske autoindustrije koji sama mora riješiti. Zasad je veoma teško odrediti gdje je crta koja odvaja te dvije situacije.
U izvješću se priznaje da su europski ciljevi dekarbonizacije ambiciozniji od ciljeva Amerike i Kine, što stvara dodatne kratkoročne troškove za europsku industriju, osobito autoindustriju. Na primjer, jedna od stvari koje trenutačno pritišću najvećeg proizvođača VW su limiti emisija za nova vozila koja stupaju na snagu 2025. (premda to nije glavni razlog problema; glavni razlog je gubitak kineskog tržišta koje se okrenulo električnim vozilima u kojima VW nije konkurentan). Izvješće ne ide do kraja u smislu poruke da bi EU trebala odustati od kratkoročnih ciljeva smanjenja emisija novih vozila kako bi se očuvala globalna industrijska konkurentnost. Radije, Draghi i tim su se odlučili za pitijsku poruku: nema crno-bijelih rješenja. Vruć krumpir bačen je u krilo političarima, no i to je previše za zelene koji su nesretni što nema dodatnog forsiranja dekarbonizacije.
Radikalna i ideološki inspirirana zelena kritika najčešće potpuno ignorira pitanje novih sirovina koje su neophodne za dekarbonizaciju. EU je ovisna o inputima, počevši od bazičnih sirovina, te prvo treba novu sigurnosnu politiku koja će osigurati lance njihove nabave. Oslonac na nekoliko dobavljača kritičnih sirovina, posebice kineskih, nije dobar, kao ni oslonac na američke dobavljače digitalnih tehnologija (pri čemu 75-90% proizvodnje čipova dolazi iz Azije). U takvim uvjetima EU treba „vanjsku ekonomsku politiku“ koja će imati tri cilja: očuvanje slobode, sigurnosti i osiguravanje kritičnih mineralnih resursa. Konkretno, predlaže se stvaranje zajedničke europske platforme za nabavu kritičnih sirovina koja bi iskoristila europsku veličinu (tržišnu snagu velikog kupca) radi zajedničke nabave materijala po uzoru kako to čine Južna Koreja i Japan. To je razuman prijedlog. Već je korišten u pandemiji kada je oblikovana velika platforma za zajedničku nabavu, ali je korištena za nerazumno velike nabavke cjepiva. Možda je došlo vrijeme da se jedna razumna platforma iskoristi na razuman način, uz neophodne demokratske kontrole transparentnosti procesa nabave.
Nadalje, europska obrambena industrija je rascjepkana. To otežava sposobnost proizvodnje velikih količina, što djeluje povrh problema interoperabilnosti sustava i standardizacije opreme. Na primjer, u Europi se koristi dvanaest različitih tipova borbenih tenkova, dok SAD proizvodi samo jedan. Ovo upozorenje ima posebnu težinu u uvjetima pojave konvencionalnog rata na istočnim granicama i hibridnog ratovanja koje već uključuje napade na infrastrukturu, uz izravno uplitanje izvana u demokratske procese. Iako je SAD sve manje pouzdan zaštitni kišobran, te se njihov strateški fokus dugoročno odmiče od EU prema Pacifiku, činjenica je da samo deset država članica EU troši 2% ili više BDP-a na obranu. To poziva na dodatna ulaganja. Dobra je vijest da je europska vojna industrija globalno konkurentna s godišnjim prometom od 135 milijardi eura 2022. i rastom izvoza (Kristijan Kotarski je nedavno na LinkedInu objavio preglednu mapu ove industrije). Međutim, europska vojna industrija ima puno slabiji sadržaj inovacija od američke: inovacije čine 16% ukupnih troškova obrane u SAD-u, a u EU-u oko 4,5%.
Složeni obrambeni sustavi sljedeće generacije zahtijevat će golema ulaganja u istraživanja i razvoj koja premašuju kapacitete pojedinih država članica EU. Također, obrambeni industrijski krajolik EU-a uglavnom je naseljen nacionalnim igračima (nema prekograničnog okrupnjavanja kakvo smo vidjeli, na primjer, u bankarstvu). Europska zajednička nabava činila je samo 18 % rashoda za obrambenu opremu u 2022., što je znatno ispod referentne vrijednosti od 35% dogovorene u okviru Europske obrambene agencije. Bez objedinjavanja potražnje država članica industriji je teže predvidjeti dugoročne potrebe i povećati ponudu. Zbog toga je između lipnja 2022. i lipnja 2023. 78% potrošnje za obrambenu nabavu otišlo dobavljačima izvan EU-a, od čega 63% američkim kompanijama. Neophodna su velika ulaganja s ciljem okrupnjavanja europske obrambene industrije.
Politički okvir za konkurentnost?
Nova industrijska strategija neće uspjeti bez promjena institucionalnog funkcioniranja EU-a. Izvješće polazi od toga da su postojeća pravila odlučivanja koja teže postići konsenzus ili barem široku većinu i dopuštaju veto, spora i neučinkovita. U izvješću se predlaže proširiti glasovanje kvalificiranom većinom u Vijeću EU-a na više područja. Takozvana kvalificirana ili dvostruka većina zahtijeva suglasnost 55% država članica (najmanje 15) u kojima živi najmanje 65% stanovnika, ali se ne primjenjuje u bitnim pitanjima kao što je zajednička vanjska i sigurnosna politika. Za sada nije jasno kakva se matematika većine i za koja pitanja predlaže. Logično je da jedan tehnokratski izvještaj ne ide preduboko u osjetljive političke detalje. Kao i kod drugih ključnih pitanja, vruć krumpir, točnije, kipući krumpir koji podrazumijeva promjenu Europskog ugovora i pomirenje interesa Pariza, Berlina i manjih članica prebačen je u krilo politike.
Osim velikih političkih pitanja, Izvješće stavlja na stol i regulatorno opterećenje europskih tvrtki, koje raste. Premda Komisija već godinama radi na smanjenju regulative u okviru programa za bolje propise, nova regulativa raste brže nego u drugdje. U SAD-u je na federalnoj razini u razdoblju 2019.-2024. doneseno oko 3,500 propisa, a u EU oko 13,000. Potrebno je ojačati program za bolje propise – administrativna rasterećenja. Na tom tragu Izvješće preporučuje uspostavu „Okvira za koordinaciju konkurentnosti” kao dodatka na postojeći Europski semestar koji se primarno bavi ukupnom i fiskalnom ekonomskom politikom. „Prioriteti konkurentnosti EU” bili bi formulirani i usvojeni od strane Europskog vijeća, a Europska komisija bi trebala davati smjernice konkurentnosti kao što sada daje smjernice sveukupne ekonomske politike.
Kako ocijeniti ovaj prijedlog? Neutralno. Za razliku od fiskalnih brojki koje su vrlo konkretne, konkurentnost je eteričan i teško mjerljiv koncept u svojoj kompleksnosti. Dobro je da se u europske političke procese vraća pojam, cilj i ambicija njegova mjerenja i praćenja, nakon što je konkurentnost pred desetak godina bila maknuta iz fokusa ekonomske politike. No, ne treba očekivati čuda. Mislimo da će politika konkurentnosti do daljnjega ostati primarno nacionalna – ovisna o tome kako ju nacionalne vlasti razumiju i provode. A što se tiče boljih propisa, tu će trebati puno radikalnija rješenja od ovih koje spominje Izvještaj (npr. obveza ukidanja 1 ili 2 stara za 1 novi propis i slično). U sljedećem nastavku ćemo detaljnije raspraviti ova pitanja.
Investicije i financijski okvir
U Izvještaju se navodi financiranje investicija u iznosu od dodatnih oko 800 milijardi eura na godinu, što je 4,7% BDP-a EU-27. Kako se trenutačni omjer investicija i BDP-a u EU kreće oko 22%, povećanje na 26,7% ili za oko 20% nije nemoguće ako se razmišlja o kombinaciji povećanja javnih investicija, privatnih investicija i investicija na sektorskoj razmeđi koje su pokretane modelom javno-privatnog partnerstva. Jer, Europa je i dalje bogata; u njoj ima više nego dovoljno štednje za povećanje investicija (u EU ima više klasične štednje nego u SAD-u!), no ne događa se posredovanje odnosno kanaliziranje štednje u nove i produktivne investicije. Otud europski paradoks: iako kućanstva u SAD-u imaju manje štednje kod financijskih institucija, ona su u prosjeku bogatija jer sudjeluju u ulaganjima na dinamičnom tržištu kapitala kakvo u EU ne postoji. Zbog veće ponude kapitala u Americi, tamošnje tvrtke se suočavaju s nižim troškom financiranja putem tržišta kapitala. Odgovor EU na to bilo bi smanjenje troška kapitala za 2,5 postotna boda uz formiranje europske Unije tržišta kapitala.
Usto, povećanje investicija za petinu zahtijeva i fiskalne poticaje koje ovo Izvješće ne precizira već temu stavlja na stol, a detalje ostavlja za daljnje razrade. Mislimo da je ovo najslabija točka Draghijevog izvješća: zašto selektivni fiskalni poticaji za investicije u Uniji u kojoj je dobit visoko oporezovana? Smanjenje poreza na dobit je dokazano učinkovit (i pravedan!) mehanizam poticanja privatnih investicija. Smanjenje porezne stope na 15% pokrenulo bi europsko gospodarstvo upravo putem investicijskog mehanizma i slanja poruke da je EU postala atraktivno mjesto za lociranje ekonomskih aktivnosti.
Unija tržišta kapitala je dobra ideja jer može ujednačiti troškove financiranja za kompanije sličnih kvaliteta iz različitih država, podići prepoznatljivost kompanija s europske periferije među najpotentnijim investitorima iz jezgre koji inače ni ne okreću glavu za onime što se događa u Budimpešti ili Zagrebu i ohrabriti vlasničko okrupnjavanje. Generalno, upravo je razvoj tržišta kapitala ono što Europi nedostaje i po čemu oduvijek zaostaje za SAD-om.
Problem je davno prepoznat u stručnim i financijskim krugovima. O njemu se raspravlja desetljećima, napisane su tisuće rasprava i istraživanja o problemima europske “bankocentričnosti”, no politika nije osobito marila za problem sve dok ju nešto nije „pritisnulo“. Političari su se probudili tek kad su shvatili da je jedan od glavnih razloga zašto Europa gubi bitku u području globalne digitalizacije i inovacija lakoća kojom vodeće američke kompanije šire informacije o svojim biznisima putem tržišta kapitala i tako dolaze do novih izvora financiranja za rast i globalno širenje. U Europi se do jučer na tržišta kapitala gledalo s podozrenjem kao da su kakav casino – mehanizam za zabavu i zaradu ljudi s viškom novca. Iako nema razloga za optimizam da će se to u kratkom roku promijeniti, dobro je da se makar sa zakašnjenjem i kroz ekonomske poraze uči da razvoj tržišta kapitala služi sveukupnom društvenom razvitku kroz rast kompanija. Koji je, eto, izostavši, sada odjednom postao problem u Europi koja se naglo probudila i shvatila da zec leži u grmu konkurentnosti u kojemu je alokacija kapitala ključ uspjeha.
Postoji još jedna korisna izvedenica iz ove priče. Draghijevo izvješće vrlo dobro provlači pitanje starenja stanovništva kroz sve teme. Zbog toga je prepoznata i veza između neodrživih mirovinskih sustava i zaostatka u razvoju tržišta kapitala. Samo manje države (npr. Nizozemska, Danska, Švedska) imaju relativno velike mirovinske fondove. Vodeća velika gospodarstva EU (Njemačka, Italija, Francuska, Španjolska) imaju neodržive mirovinske sustave međugeneracijske solidarnosti i manjak privatnih mirovinskih fondova. A privatna štednja za mirovinu glavni je pokretač američkog tržišta kapitala. Zbog toga u konstrukciji mirovinskih sustava treba gledati posredni uzrok zaostatka europskog tržišta kapitala. Velike države Europske unije nalaze se pred izazovom rješenja ovog problema. Pomak prema razvoju privatnih mirovinskih fondova može imati veliki potencijal osiguranja dugoročnog kapitala za ulaganja na tržištima kapitala. Naravno, to je domena nacionalnih politika, a ne Europske komisije.
Hrvatska bi ovom problemu trebala pristupiti pragmatično, bez apriornog protivljenja uniji tržišta kapitala. Zadržavanje određenog stupnja nacionalne kontrole je nužno, no ono se može pomiriti s okrupnjavanjem jedinstvenog tržišta. Monetarna i bankovna unija su putokaz kako se to može postići.
Kroz ovu temu ponovo je provučen i prijedlog zajedničkog izdanja europske državne obveznice i daljnjeg snaženja europskog proračuna koji je uistinu mali sa svojih 1% BDP-a. Tema je vječna, nije nova (Next Generation je financiran obveznicama koje izdaje Europska komisija) i sa ili bez ovog Izvještaja uvijek će se vraćati na stol. Međutim, iskustvo poučava da se širenje europskog proračuna i zajedničke obveznice pojavljuju samo u velikim krizama. U “normalnim” vremenima fiskalno konzervativni sjever Unije postavlja politička ograničenja fiskalnoj solidarnosti. Osim što je politički neizbježan, sjeverni fiskalni konzervativizam ima i dobru stranu koja se zanemaruje iz eurofederalističke perspektive. Nema fiskalnog ujednačavanja i solidarnosti bez čvrste i trajne podrške glasača. Prebrzi koraci u tom smjeru mogu se vratiti kao politički bumerang i ugroziti temelje Europske unije.
Barem sedam otvorenih pitanja
Veoma je teško dati jednoznačnu ocjenu Draghijevog izvještaja. Ono se bavi iznimno kompleksnom temom i zbog toga je unaprijed osuđeno na neujednačenost, djelomičnu nedorečenost, pa i mjestimične pogreške. Zaključno ćemo dati osvrt kroz sedam točaka:
- Dobra je vijest da barem neki akteri žele da Europa više radi na sebi, učeći od sustava institucija čijoj su izgradnji uvelike doprinijeli nekadašnji Europljani koji su u SAD-u pronašli (stvorili) otvorenije društvo za nove talente i prilike. S druge strane, mnogi današnji Europljani i dalje vide rizik od „amerikanizacije“ vjerujući u zaštitu europskog načina života u što se, pogrešno naravno, ubrajaju i visoko oporezivanje kapitala i skepsa spram velikog tržišta kapitala. Ta ljuljačka ideja i uvjerenja sigurno će se nastaviti ljuljati onemogućujući brza i čista rješenja. To je s jedne strane dobro: brza i čista rješenja kojima politika lomi preko koljena mogu biti brzopleta i neodrživa. Loše je to što ovo vrijeme zahtijeva neka, ako ne brza, onda barem konkretna rješenja na koja europska birokracija nije navikla. I samom Izvještaju nedostaje konkrentnosti u vidu prijedloga akcijskog plana. Međutim, fokus na nove tehnologije, inovacije, tržište kapitala i mirovinske sustave dovoljno je koristan da Izvješće zasluži barem pažljivo čitanje i promišljanje, a ne prvoloptaške napade.
- Izazov zelene agende: U želji za radikalnom promjenom i zaustavljanjem europske prokrastinacije Draghijevo izvješće sadrži kombinaciju želje za povlačenjem Unije iz zone pretjeranog reguliranja pravila (regulatorno susprezanje) i želje za investicijskim stimulansom (fiskalna ekspanzija). Uz to, čini se da izvješće – doduše na pažljiv način – upozorava na rizik utjecaja pretjerane zelene agende na auto industriju i druge industrije. Naime, tvrdi se kako će ambiciozni cilj nulte emisije do 2035. dovesti postupnog ukidanja novih registracija vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem i brzog proboja električnih vozila na tržište. To je rizik za autoindustriju u kojoj su koncentrirane inovacije, ali na starim fosilnim tehnologijama. Premalo je električnih i digitalnih inovacija u najvećim auto-kompanijama u uvjetima u kojima se automobil prema željama kupaca postupno pretvara u elektro-digitalni paket. U inače opsežnom izvješću nedostaje više konkretnog sadržaja o jednim dijelom ideološkom riziku koji okupira i SAD (koji iz federalnog proračuna masivno subvencionira električna vozila i zelenu agendu). Naime, progresivna i zelena ideologija (kao i kod ESG-a), uz svoje ideološke rizike nose fiskalne i regulatorne rizike. Zato Draghi vidi i (ESG) pravila o održivosti kao primjer tereta i zato je zelena ljevica odmah dočekala Izvještaj „na nož“.
- Trošak energije: U pogledu uzroka visokih cijena energije (u odnosu na SAD) Draghi navodi nedostatak prirodnih resursa u Europi, odnosno činjenicu da je EU najveći uvoznik LNG-a, dok je izgubila ruski plin. Konstatira li Draghi to deskriptivno, ili konstatacija činjenice sadrži i oprez spram američkog LNG-a i žaljenje za jeftinim ruskim plinom? Zašto ne spominje njemačku pogrešku sa zatvaranjem nuklearki? Draghi je očito želio da izvještaj bude politički korektan i široko prihvatljiv čime je žrtvovao njegovu konkretnost. Pitanje je u ovom trenutku preteško da bi imalo jednostavan i jednoznačan odgovor.
- Vječno pitanje Kine: Postavlja se pitanje zašto izvješće predlaže povećano oslanjanje na Kinu zbog dekarbonizacije, premda se navodi rizik Kine za europsku auto industriju i upozorava kako bi Europa trebala učiti na pogreškama učinjenim u fazi “hiperglobalizacije”. Dovoljno je podsjetiti na slučaj Huawei (na Labu smo pisali o mnogim “kineskim” temama). Čini se da je pitanje geopolitičke strategije jednostavno preteško za aktualnu generaciju europskih političara koja se opredijelila kako je napisano u izvješću: nema crno-bijelih rješenja. Nikome ne pada na pamet reći predajemo se Kini i Rusiji jer nemamo energente i strateške sirovine (na sreću se ne predajemo), ali nikome ne pada na pamet ni reći prekidamo s Kinom i idemo do kraja s SAD-om jer imamo zajedničku povijest, vrijednosti i političke sustave. U ovom je trenutku i zbog političke nepredvidivosti SAD-a (i zbog mogućih razilaženja interesa EU i SAD-u u pogledu politike prema Rusiji i Ukrajini) logično tako postaviti stvari. Tek će vrijeme dati odgovor na pitanje koliko je to bilo mudro.
- Zajednička obrana: Dovoljno je teksta posvećeno potrebi jačanja europske obrambene industrije. Ipak, pitanje je treba li EU „štititi“ svoju zajedničku nabavu od američke vojne opreme, ili ima više smisla jačati transatlantsko obrambeno tržište koje podrazumijeva jačanje fragmentirane europske obrane sa značajnim uplivom američke tehnologije. To će se ionako nametnuti kao nužnost cjenovnom i tehnološkom logikom stvari. U svakom slučaju, Draghi realno uočava kako je američki sigurnosni kišobran nekada oslobodio europske obrambene proračune kako bi trošili na druge prioritete kada Europa „blagostanja“ nije imala razloga za brigu. U međuvremenu su geopolitički rizici aktivirali dugo odgađane odluke.
- Nastavno na vijest koju je objavio Politico, Njemačka, odnosno njemački ministar financija Christian Lindner (šef liberalnog FDP-a koji je dio vladajuće „semafor“ koalicije sa socijaldemokratima i zelenima) neće pristati na prijedlog za zajedničko zaduživanje. Politico donosi Lindnerovu izjavu kako europski problem nije nedostatak subvencija, već birokracija, dok veći javni dug ne mora stvoriti brži gospodarski rast. Kako donosi Euractiv, Lindnerov stav ne dijeli njegov kolega Robert Habeck (iz zelenih, iz ionako ideološki podijeljene njemačke vlade), dok Lindnerov stav dijeli (stranački kolega iz europskih liberala) nizozemski ministar financija Eelco Heinen iz konzervativno (liberalnog) VVD-a (nekadašnjeg premijera Marka Ruttea, a sada koalicijskog partnera desnog PVV-a Geerta Wildersa). Shodno tome, čini se kako će Lindner biti tek jedan od kritičara ovog izvješća u segmentu zajedničkog financiranja europskim obveznicama. Za razjašnjenje ove dileme čekat će se ishod sljedećih njemačkih parlamentarnih izbora u ranu jesen 2025. Ipak će se mandat nove Komisije najvećim dijelom poklopiti s mandatom sljedeće vlade u Berlinu. Do tada neće biti promjena. Fiskalna politika i državne investicije su u nacionalnoj domeni, tako će još dugo i ostati, a EU je osuđena na poticaje kroz postojeće kanale kao što je grupa Europske investicijske banke (EIB). Velika je šteta što Draghijev izvještaj nije više pažnje posvetio snaženju politički mogućih mehanizama zajedničkog financiranja kroz postojeće financijske institucije i tržišta, što može dati rezultate u kratkom roku.
- Najveća mana Draghijeva izvješća je to što bez previše susprezanja, premda s varijabilnim naglascima, zagovara (istovremeno) europsku fiskalnu ekspanziju i novu industrijsku politiku koja počiva na sektorskim poticajima i subvencijama koji, u krajnjoj instanci, vode reviziji aktualne europske politike državne pomoći koja s izuzetkom poljoprivrede isključuje mogućnost vertikalnih sektorskih poticaja ili odabira kompanija-šampiona. Izvještaj sugerira strateške sektore kao što su digitalni sektor/AI, farma, autoindustrija, energetika. Provedba takvih politika bez dovoljne demokratske kontrole vodi afirmaciji korporativizma kao specifičnog modela državnog kapitalizma koji je dokazano neučinkovit na dugi rok (zbog sljubljivanja političkih interesa s interesima najvećih korporacija koje u korporativizmu akumuliraju nedovoljno transparentan i kontroliran politički utjecaj). I dok su neke stvari – na primjer, oko poticanja inovacija, zajedničke nabave, tržišta kapitala i mirovinskih reformi – u Izvješću dobro istaknute, izostalo je ukorjenjivanje prijedloga u političku i financijsku realnost Europske unije. Draghi nije imao snage napisati jednu dijagnozu koja vodi najjednostavnijem rješenju: kapital je EU pretjerano oporezovan, to je jedan od glavnih razloga manjka investicija. Najbrže i najjednostavnije je smanjiti stopu poreza na dobit, a ne davati selektivne fiskalne poticaje. Izostao je i kritički osvrt na aktualni razvojni trenutak u SAD-u. Amerika je predstavljena kao nedostižan šampion produktivnosti kojem treba zavidjeti i dostići ga, što je samo jednim dijelom realna slika. Izostaje kritika zbog jednim dijelom neodrživog rasta koji je u zadnje četiri godine u SAD-u pogonjen neodrživom fiskalnom ekspanzijom historijskih proporcija. Tome će prije ili kasnije doći kraj. Stoga bi se Draghijevi prioriteti mogli pažljivo odvojiti na način da se ulaganja u obranu i pan-europsku infrastrukturu vide kao zajednički (javni) prioritet, a ostala ulaganja kao neovisno pitanje financiranja privatnog sektora (potaknuto primarno boljim propisima i nižim oporezivanjem dobiti) ili nacionalnih proračuna koje EU treba pomoći kroz razvoj unije tržišta kapitala, koordinaciju nižih stopa oporezivanja dobiti i uz poticanje nacionalnih politika reformi mirovinskih sustava u smjeru njihove dugoročne održivosti kroz snaženje privatnih mirovinskih fondova koji povećavaju ponudu dugoročnog kapitala. U tom svjetlu može se postaviti i pitanje koliko jedna tehnokratska skupina okupljena oko Draghija može pouzdano procijeniti ukupne dodatne investicijske potrebe tako kompleksnog sustava kao što je Europska unija? Zašto procjena nije 500 ili 1000 milijardi eura na godinu, nego baš 800 milijardi na godinu i za što konkretno? Ekonomisti jako dobro znaju da postoje veoma uspješne zemlje s niskim omjerima investicija i BDP-a kao i veoma neuspješne zemlje s visokim omjerima. Jer, „štos“ je u kvaliteti investicija – u njihovu pritjecanju u kompanije i infrastrukture koje daju najveći doprinos rastu produktivnosti. Pokretanje ovog procesa na učinkovit način stvarni je izazov današnje EU.