Na sastanku predstavnika država članica Europske unije 10. i 11. ožujka 2022. donijeta je Izjava iz Versaillesa, gdje se ističe kako je ruska agresija tektonska promjena u europskoj povijesti. Ono što je dogovoreno u Versaillesu potvrđeno je 24. ožujka 2022. godine u Briselu na sastancima EU-a i NATO-a kada u posjet došao je i američki predsjednik.
Ubrzana energetska neovisnost i američki LNG izvoz
Europska unija ubrzava planiranje neovisnost o ruskim energentima što bi moglo predstavljati značajan dugoročni gubitak prihoda ruske države i vojske. Izjava europskih čelnika poziva na diversifikaciju opskrbe kao i upotrebu ukapljenog prirodnog plina (LNG). Samo pet dana nakon te izjave američko ministarstvo energetike izvijestilo je 16. ožujka 2022. godine o odobrenjima za dodatnu fleksibilnost odnosno puni kapacitet LNG izvoza koji uključuje cijelu Europu (nastavno na već prije zabilježeni porast američkog LNG izvoza prema Europi). Valja se prisjetiti kako je početkom svibnja 2019. godine tadašnji američki ministar energetike Rick Perry (bivši guverner Texasa) u Briselu dogovarao američki LNG izvoz za Europu naglasivši pritom kako SAD ponovno šalje oblik slobode za Europu (prisjetivši se američkih vojnika koji su oslobađali Europu od nacizma).
Velika ulaganja u obranu
Izjava iz Versaillesa poziva na povećanje ulaganja u obranu, uključujući ulaganja u inovativne tehnologije, kibernetičku sigurnost i otpornost, zajedničku nabavu, mobilnost, kritičnu infrastrukturu, obrambenu industriju i suzbijanje dezinformacija. Ujedno se navodi kako će, s obzirom na geopolitičku situaciju, nacionalne fiskalne politike morati uzeti u obzir nove potrebe za ulaganjima u obranu.
Deset dana kasnije europski ministri vanjskih poslova na sastanku Vijeća Europske unije 21. ožujka 2022. dogovorili su Strateški kompas koji je tri dana kasnije podržan i od Europskog vijeća. Ovim okvirom dogovoreno je, među ostalim, osnivanje europskih snaga za brzu reakciju koje će se formirati do 2025. i brojati 5 tisuća vojnika. Latvijski ministar vanjskih poslova Edgars Rinkevics takvu strategiju smatra nužnom kako bi EU postala „geopolitički i sigurnosni igrač zajedno s NATO-om“ dodavši kako je to „tek početak puta.“
Ovakav razvoj europskih vojnih snaga strogo se stavlja u okvir NATO-a (a ne kao alternativa EU SAD-u) pa je u tom okviru potrebno usporediti brojku od 5 tisuća s dolaskom više tisuća američkih vojnika neposredno nakon ruske okupacije Krima 2014. neposredno prije ove ruske invazije na Ukrajinu kao kako bi se potvrdio zaključak o presudnoj ulozi američkih vojnika za sigurnost Europe. Tako će vjerojatno ostati i nakon ionako daleke 2025.
Izvor: NATO
Velika ekonomska dilema Europe
Također na sastanku 21. ožujka 2022. ključna je bila rasprava o potpunom prekidu trgovine s Rusijom što su tražile Poljska i baltičke zemlje. To je zbog energetske ovisnosti neprihvatljivo zemljama poput Njemačke, Austrije i Mađarske. Litvanski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis pritom je poručio kako se EU ne može umoriti od sankcija i kako se zbog kredibiliteta Zapada mora razgovarati o zabrani uvoza ruskih energenata. Ova tema predstavlja veliku ekonomsku dilemu Europe jer postoje snažni argumenti s obje strane. U svakom slučaju Europa a pogotovo Njemačka sada mnogo bolje shvaća kolika je cijena (djelomične) energetske i ekonomske ovisnosti u Rusiji i odugovlačenja te nejedinstva u vezi ranijih traženja da se zaustavi projekt novog plinovoda Sjeverni tok 2.
Briselski zaključci Unije i Saveza
Među konkretnijim rezultatima prvog dana Europskog vijeća održanog 24. ožujka 2022. godine su podrška putu demokratske Ukrajine prema članstvu u Europskoj uniji i što skoriji phase out ovisnosti o ruskim energentima (predviđa se brzi pad narudžbi za dvije trećine).
Sastanak NATO-a započeo je obraćanjem ukrajinskog predsjednika Zelenskog koji je zatražio neograničenu vojnu pomoć od NATO saveza. No otprije je jasno da NATO kalkulira kako ne bi prešao točku eskalacije iza koje bi se dosada uhodana pomoć u naoružavanju kopnenih snaga ukrajinske vojske mogla pretvoriti u izravan sukob saveza s Rusijom čime bi se izravno riskirala sigurnost Europske unije – barem iz zraka.
U zajedničkoj izjavi lideri NATO saveza navode ruska kršenja međunarodnog i humanitarnog prava te ratne zločine uslijed napada na civile. NATO je aktivirao obrambene planove za raspoređivanje 40 tisuća vojnika na istočnoj granici zajedno s mornaričkim i zračnim snagama, te se u Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj ustrojavaju četiri nove borbene skupine. Najavljeno je kako će saveznice povećati obrambene izdatke i ulaganja. Istaknuta je važnost povećanja otpornosti društava i infrastrukture na maligni ruski utjecaj i dezinformacije, jačanja kapaciteta za kibernetičku obranu i razmjenu informacija te odgovore na kemijske, radiološke, biološke i nuklearne prijetnje. Kina se poziva na čuvanje međunarodnog poretka te načela suvereniteta i teritorijalnog integriteta, odnosno da ne daje podršku Rusiji u ratu.
Fiskalni izazov jače obrane i pitanje (ne)spremnosti
Dok se u izjavi iz Versaillesa najavljuje provedba zdrave fiskalne politike s ciljem održivosti javnog duga bit će potrebno procijeniti koliko će nužna povećanja obrambenih ulaganja u europskim državama utjecati na kretanja deficita proračuna i javnog duga unutar Unije. Naime, novi borbeni zrakoplovi i proturaketni sustavi mogu predstavljati značajne proračunske stavke koje stvaraju deficit čak i ako su praćene umjerenijom kontrolom ne-obrambenih rashoda. S druge strane, još više se postavlja pitanje fiskalnih kapaciteta Rusije za dugoročno jačanje vojnih snaga u situaciji kada su ekonomske sankcije dodatno poljuljale otprije slabašnu ekonomiju – što pokazuje i analiza Ivice Brkljače, a Kristijan Kotarski analizira Putinovu stratešku računicu u kojoj su alternativne opcije limitirane. Uzimajući u obzir da je teško održavati rat bez jake ekonomije postavlja se pitanje koja je to zapravo Putinova računica. Čini se kako se ne radi samo o gubitku ekonomske već i informacijsko-medijske računice. Naime, da je Putin odlučio odustati od svojeg vojnog plana zadržao bi barem dio svojih populističkih pristaša u zapadnim društvima kao i niz ekonomskih interesa diljem Europe dok bi se američku Obavještajnu zajednicu kao i njihove podugovarače koji su satelitski sve transparentno pratili olako moglo prozvati za širenje histerije i lažnih informacija. Na kraju podsjetimo, u okviru posljednje ruske propagandne varke napad se nije dogodio u srijedu 16. veljače 2022. godine, kako je američka strana predviđala, već odmah nakon naredne srijede (24. veljače). Dan prije te prve srijede u utorak 15. veljače Rusija je informirala cijeli svijet o navodnom povlačenju dijela snaga i također navodnom uništenju zapadne propagande bez ispaljenog metka.
Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je kako Europa nije bila dovoljno spremna. Masovni dolazak američkih vojnika na istočnu granicu EU-a i NATO-a nastavno na prijašnji val nakon ruske agresije i okupacije 2014. godine pokazao je i u okviru operacije Atlantic Resolve da je američka vojna prisutnost primarno jamstvo europske sigurnosti. No, dok veliko stacioniranje kopnenih snaga NATO saveza može odvratiti rusku kopnenu invaziju (koja unatoč očekivanjima nije toliko uspješna niti u prvom mjesecu rata u Ukrajini), postavlja se pitanje u kojoj je mjeri Europa spremna gledati prema nebu, odnosno oboriti ruske rakete i projektile nad teritorijem EU-a odnosno NATO-a.
Pogled prema nebu
Poljska i Rumunjska, izrazito pro-američki nastrojene zemlje, otvorile su prostor za postavljanje američkog proturaketnog štita u svojim bazama Redzikowo i Deveselu. Ta odluka je donesena nakon ruske agresije na Gruziju 2008. godine, a sporazum su potpisali američka državna tajnica Condoleezza Rice i poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski. Takva je odluka zabrinula Rusiju postavši jednim od Putinovih izgovora za aktualnu politiku prema Zapadu. Uostalom, i estonska obavještajna služba je u svojem izvješću za 2021. godinu potvrdila kako Rusija pokušava spriječiti razvoj američkih proturaketnih sustava u Europi s obzirom da bi mogli spriječiti ruske prijetnje NATO-u odnosno rezultirati promjenom odnosa snaga.
Unatoč zabrinutosti Rusije, sve strateški bitne odluke donijete su daleko prije ovog tektonskog poremećaja iz proljeća 2022. godine koji je Europljane s odgodom potaknuo na promjenu načina razmišljanja. Naime, prije ruske agresije odluke Poljske i Rumunjske mogle su se lako shvatiti kao izolirani odraz pro-američkog neokonzervativizma po kojemu se diljem Europe prepoznaju liberalni konzervativci i konzervativni liberali – snage koje stoje i iza snažnih političko-ekonomskih reformi u zemljama Inicijative tri mora. Sada je vjerojatno nastupila prilika za širi demokratski konsenzus o nužnosti značajnih ulaganja u ovaj vrlo skupi i presudni segment nacionalne i europske obrane.
Njemački preokret i Hladni odgovor
Tom vjerojatnom preokretu i mogućem širem demokratskom konsenzusu najviše je doprinijela nova politika njemačkih socijaldemokrata i zelenih s obzirom na plan kupnje američkih borbenih zrakoplova F-35 i plan dostizanja cilja NATO saveza o obrambenim ulaganjima od barem 2% BDP-a. Značajan je to preokret u odnosu na donedavnu politiku Angele Merkel koja je bila euroatlantski usmjerena uz držanje određene razine geopolitičkog balansa i ekonomskih odnosa s Rusijom, što je značilo razliku u odnosu na snažnije anti-ruske pozicije istočnog bloka Unije i saveza, predvođenog baltičkim zemljama i Poljskom.
Prema tome rizik ruske kopnene invazije na kontinentalnu Europu umanjen je uslijed značajne prisutnosti prije svega američkih vojnika na istočnoj granici EU-a i NATO-a, ali primarni političko-ekonomski rizik ipak je onaj s pogledom u prema nebu jer ne mogu si sve zemlje priuštiti visoku razinu kopnene sigurnosti. Skandinavske zemlje graniče s Rusijom i nemaju mnoštvo američkih i domaćih vojnika na svojim sjevernim odnosno istočnim granicama. I dok bi se moglo podrazumijevati da Švedska i Finska neutralnost ne znače da ih NATO ne bi realno štitio neovisno o tome hoće li te dvije vrhunske liberalne demokracije odlučiti pristupiti savezu, eventualni ruski kopneni napad na Skandinaviju imao bi teške posljedice. Stoga je nakon ruske agresije tijekom druge polovice ožujka 2022. godine NATO u Norveškoj održao veliku vojnu vježbu Hladni odgovor (Cold Response), na kojoj su uz oko 30 tisuća vojnika iz 27 članica saveza sudjelovale i Švedska i Finska.
Summit za demokraciju kao uvertira u jačanje otpornosti za dezinformacije
Dok se tektonska promjena u europskoj povijesti dogodila u veljači 2022. godine slijedom ruske invazije na Ukrajinu koja je u osudi i podršci sankcijama ujedinila sav civilizirani dio svijeta, podsjetimo da je na temelju inicijative SAD-a krajem 2021. godine održan Summit za demokraciju. Bila je to uvertira u razmatranje novog globalnog poretka unutar kojega će demokratske zemlje preuzeti snažniju ulogu u odnosu na autoritarne zemlje predvođene Rusijom i Kinom. Takav globalni poredak je nov utoliko što su lideri i elite unutar zapadnih demokracija postali svjesni kako odgovor liberalnih demokracija treba biti zajednički u okviru transatlantskog partnerstva. Možda je to prilika za renesansu demokracija, koja je tek jedan od mogućih ishoda prema američkim predviđanjima globalnih trendova u narednih dvadesetak godina.
Zapadne demokracije su dakle pod udarom jer se već dugi niz godina, a pogotovo nakon ruske okupacije Ukrajine 2014. godine, komunicira o rizicima dezinformacija i nužnosti jačanja otpornosti otvorenih društava na utjecaj autoritarne Rusije koja aktivno radi na širenju nepovjerenja u institucionalne vrijednosti liberalne demokracije. Ova tema nije velika novost za primjerice baltičke zemlje i Češku koje se s tom prijetnjom susreću desetljećima, ali od veljače 2022. godine počinje razdoblje značajnog širenja svijesti o štetnosti i besmislenosti raznih protu-demokratskih narativa. Osvješćivanju je najviše pomogla ratna propaganda ruskog režima s neuvjerljivim i ucjenjivačkim etiketama poput onih o denacifikaciji i prebacivanju ratne odgovornosti na suprotnu stranu (Ukrajinu i SAD), zajedno sa strogim zatvorskim kažnjavanjem slobode govora među građanima Rusije te cenzuriranjem društvenih mreža i interneta. Razotkriven je niz dezinformacija pa je tako primjerice EU portal EUvsDiSiNFO raskrinkao primjer vijesti koja je upućivala na to da su američki vojni kontraktori pripremali korištenje kemijskog oružja u Ukrajini, što je i Pentagon opovrgnuo.
Zaključno: gospodarstvo i okretanje istoka zapadu
Sve snažniji tektonski sigurnosni rizici predstavljaju i značajne ekonomske rizike. O toj međuovisnosti najbolje govore politologinje s Hoover Institution na Stanfordu Condoleezza Rice i Amy Zegart u knjizi Political Risk: How Businesses and Organizations Can Anticipate Global Insecurity. Ulaganja u obranu temelj su svake suverene i demokratske države, no ona bi mogla predstavljati fiskalne izazove. Sada kada je mnogo jasnije kako su ruske rakete i projektili opći sigurnosni rizik vojna ulaganja mogla bi se manje promatrati kao policy dilema, a više kao osnovno i cjelovito rješenje u nastojanjima za smanjivanje ključnih ekonomskih i širih društvenih rizika.
U takvim uvjetima vojna industrija će predstavljati sve važniji dio gospodarstva, a može se očekivati i dodatni rast tržišta privatnih vojnih kompanija. U međuvremenu Europska unija jačat će svoju obrambenu komponentu zbog snažnijeg doprinosa NATO savezu premda američka vojna snaga i dalje ostaje primarno jamstvo europske sigurnosti. U tom pogledu Inicijativa tri mora dobit će veći značaj. Radi se o regiji koja se zahvaljujući često neshvaćenom i olako prešućivanom trijumfu liberalizma uspjela osloboditi iz ruskog dvorišta. Otvaranje te regije prema zapadu kroz značajno povećanje političke, ekonomske i društvene slobode zajedno s integracijama u euroatlantski institucionalni okvir predstavlja izvor duboke frustracije Vladimira Putina što potvrđuje činjenicu da je rusko dvorište rijetko kome poželjan prostor za normalan život. John Sipher, bivši šef CIA-e za Rusiju (sa iskustvom i iz Beograda), o tome je napisao sljedeće: Za one koji osuđuju “širenje NATO-a”, pitajte zašto postoji tako duga povijest Rusije koja podčinjava svoje susjede. Oni koji su se borili kako bi se obranili ili pridružili NATO-u izbjegli su tu sudbinu. Pritom je uz svoj post na Twitteru objavio cijeli članak koji je napisala liberalna estonska premijerka Kaja Kallas.
U odnosu na jasno definirani smjer regije između tri mora Zapadni Balkan ostaje regija visoke turbulencije. Hrvatska sada još više shvaća bitnu ulogu svoje pobjede u Domovinskom ratu u odnosu na potpunu disfunkcionalnost (post)jugoslavenske (balkanske) politike, agresivnu ideju velike srbije („srpski svet“) i duboke etno-mitologije koja koči socio-ekonomski i kulturni razvoj Srbije i susjednih zemalja. Zona ruskog interesnog utjecaja i dalje je jaka u toj zemlji i diljem regije, što je dovelo do pokušaja Beograda da kalkulira sa svojim odnosom prema ruskoj invaziji. Ruski geopolitički utjecaj paralizira donošenje odluka i u Bosni i Hercegovini, gdje dio etno-aktera spada u rijetke i marginalne snage na tlu Europe koje su bile protiv sankcija Rusiji. Zbog toga je uloga Hrvatske zaista strateška – na samoj granici euroatlantskog zapadnog svijeta u odnosu na zemlje koje su uglavnom pod snažnim ruskim autoritarnim utjecajem. Kao članica EU-a i NATO-a Hrvatska ima ulogu pomoći regiji u što većem oslobađanju od štetnog naslijeđa i ruskog utjecaja kako bi se prostor slobode proširio i ljudima otvorio prilike za normalan život.
Dok Unija za razliku od SAD-a nema središnju obavještajnu agenciju (kao nadogradnju na nacionalne sustave), a planira dodatna obrambena pojačanja, ostaje otvoreno pitanje planira li Unija otvarati više prilika za privatni vojni i obavještajni sektor. Primjer outsourcinga nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama i nekim drugim zemljama pokazuje se kao komplementarna nadogradnja na državne sustave, pogotovo u kontekstu modela novog javnog menadžmenta. Pritom je javno-privatno partnerstvo u sektoru sigurnosti prilika za dodatne profesionalne kapacitete i snage koje u okviru uređenog sustava mogu doprinijeti povećanju ukupne snage, fleksibilnosti i inovativnosti.
Pitanje dezinformacija je u tome ključno i treba se sagledavati zajedno s razvojem otpornosti europske demokracije te sustava nacionalne i kolektivne (NATO) sigurnosti. Naime, značajan pad povjerenja u institucionalne vrijednosti liberalne demokracije može oslabiti moral i motivaciju građana da čuvaju vrijednosti slobode od eventualnog nasrtaja vojno moćne autoritarne zemlje čiji sustav drži do drugačijih vrijednosti. Dovoljno je navesti činjenicu kako su prema razini ekonomske slobode baltičke zemlje među vodećima u svijetu, dok je Rusija na sasvim suprotnoj strani. I dok baltička priča govori o općenito zdravom odnosu politike i državnih institucija spram ekonomije odnosno društva, ruska priča govori o tome kako autoritarna i kronistička politika može biti izvor štete za ekonomiju i ljude u cjelini – osim za podobne.
Općenito se može očekivati da će manji broj aktera biti spreman izravno podržati i zagovarati potpuno lažne informacije koje odašilje Putinov režim (pogotovo tijekom rata u Ukrajini). Ipak, populizam pomiješan s otprije uhodanim anti-američkim whataboutizmom i već ispričanim teorijama zavjere ostat će moćan oblik komunikacije za relativiziranje institucionalnih vrijednosti liberalnih demokracija u odnosu na autoritarne režime.
U kontekstu inflacije dezinformacija i popratnih narativa bit će izazov, pogotovo formalnog obrazovnog sustava, kao i cjeloživotnog obrazovanja građana, kako racionalno predstaviti činjenicu da nisu svi politički sustavi (niti približno) isti, već se pogotovo u ovom aktualnom slučaju radi o sukobu dvaju oprečnih sustava. U pogledu takvog odnosa između demokracije i diktature, odnosno slobode i tiranije, o čemu analizu donosi Velimir Šonje, radilo bi se potpuno paradoksalnom i krajnje besmislenom shvaćanju slobode i tolerancije kada bi prevladao tupi relativizam začinjen „univerzalnom“ političkom korektnošću, koju bi svatko racionalan odmah mogao proglasiti moralno nekorektnim i politološki netočnim. Uostalom, ova izrazito bitna tematika može objasniti i ponešto jednostavnije, a činjenice su već toliko jasne da nam brojke u ovom kontekstu i ne trebaju:
- U koje se to zemlje seli ili želi odseliti veliki broj ljudi iz mnogih zemalja, a iz koje zemlje i gdje žele pobjeći mnogobrojni slodnomisleći pojedinci, pogotovo u nadi da neće provesti barem dio života u zatvoru?
- Bismo li mogli hvaliti rast ekonomskog standarda i značajne promjene koje su primjerice doživjele Estonija, Litva i Češka, da nisu dale ključni doprinos trijumfu liberalizma tako što su odmah napustile rusko dvorište, a što je stvarni dubinski razlog ruske frustracije?