Rast realnog BDP-a po stopi od 3,9% u trećem tromjesečju (u odnosu na treće tromjesečje 2023.) izvrsna je brojka koja premašuje ranija očekivanja službenih institucija. Ako redovito pratite Ekonomski lab, onda ste pred godinu dana mogli pročitati moju kritiku niske prognoze rasta i inflacije Europske komisije za Hrvatsku za ovu godinu i najavu booma osobne potrošnje (i njezina ralnog rasta iznad 4% na godinu za 2024.). Tada nitko drugi nije to prognozirao. No, kako je sada izvjesno da će ovogodišnji rast realnog BDP-a (korigiranog za inflaciju) biti oko 4%, pogledajmo malo u dubinu ove brojke kako bismo stekli imunitet na priče o velikom uspjehu. I sve to u svjetlu činjenice da nas iduće godine čeka prvo malo zahlađenje, tj. stopa gospodarskog rasta koja će vjerojatno biti niža od najnovijih najava Vlade (koja očekuje rast po stopi 3,2% iduće godine) i Europske komisije (koja očekuje rast po stopi od 3,3%).
Prvo, da smo u Americi, nitko ne bi ni spominjao rast po stopi od 3,9% (ili 4,1% što je 3,9% korigirano za sezonske i kalendarske distorzije u trećem kvartalu), nego bi se govorilo o rastu po stopi od 3,2%. Naime, Amerikanci su toliko kulturološki nezainteresirani za prošlost i žive za sadašnjost i budućnost, da općeprihvaćena uzanca mjerenja BDP-a funkcionira tako da se uzme sezonski i kalendarski prilagođena stopa rasta u trećem kvartalu u odnosu na drugi i podigne na godišnju razinu (kao da će se najnovija brojka o kvartalnom rastu nastaviti još tri kvartala). Jer, koga briga gdje smo u odnosu na razdoblje koje je prošlo pred godinu dana – tko se još sjeća toga? Brine nas kojom brzinom se sada krećemo i hoćemo li se nastaviti kretati tom, ili nekom drugom brzinom. U našem slučaju, 0,8% na kvartalnoj razini u trećem tromjesečju je 3,2% na godišnjoj razini, a to znači usporavanje u odnosu na drugi kvartal kada je kvartalni rast iznosio 1%, odnosno 4,1% na godišnjoj razini.
Izvor: DZS
Shvatite ovo kao tehničku napomenu, a ne kao dublju skrivenu poruku. Naime, kvartalni podaci (stope rasta u odnosu na prethodni kvartal) kod nas su izrazito kolebljivi. Stoga iz njih ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke. Ipak, daju dobar uvod u glavnu priču.
Drugo, već i ptice na grani pjevaju da se hrvatski gospodarski rast od pandemije naovamo može zahvaliti snažnoj domaćoj potražnji (osobnoj, državnoj i investicijskoj). Sljedeća slika pokazuje kako to izgleda u brojkama: godišnje stope rasta osobne potrošnje i investicija smanjene su u odnosu na drugo tromjesečje (usporedite visine zadnja dva stupića iznad slova C/consumption i I/investment), a državna potrošnja (stupić iznad velikog slova G/government) raste po sve većim stopama. Ipak, dobra je vijest da je ukupan izvoz prešao iz zone minusa u zonu plusa zahvaljujući robnom izvozu (dakle zaboravite onu priču „kod nas sve zavisi o turizmu“), ali i uvoz sada stabilno raste oko 4% na godinu (logično, jer reagira na snažnu potražnju na domaćem tržištu), te više nego poništava pozitivan doprinos izvoza BDP-u.
Treće, zanima nas pobliže pogledati ulogu države koja je u gornjem G-u obračunski reducirana na ono što zovemo državna potrošnja, a što nije isto što i državni izdaci (potrošnja je manja od izdataka). Primjerice, porast mirovina i socijalnih transfera povećava konačnu potrošnju kućanstava i nije uključen u G. Pogledat ćemo stoga ulogu države iz drugog kuta, nakon što prvo objasnimo drugačiji pogled na dodanu vrijednost uz pomoć proizvodnog pristupa koji vidimo na sljedećoj slici koja prikazuje rast (realne naravno) bruto dodane vrijednosti (BDV), što nije isto što i realni BDP. Za početak, uočite tri ključne stvari:
- Realna bruto dodana vrijednost rasla je sporije od realnog BDP-a, po stopi od 3,7%.
- Rast je trenutačno izniman zbog booma u građevinarstvu koji pokreću državne investicije (da nema građevinskog booma rast bi iznosio maksimalno 3%, uz sve druge faktore rasta nepromijenjene).
- Državni sektor daje snažan doprinos i kroz subvencije koje pokreću poljoprivredu koja je druga na top listi brzina rasta, te izravno, kroz rast BDV u javnoj upravi i obrani, obrazovanju i zdravstvu koji su treći na listi odozgo.
Izvor: DZS
Razliku između BDP-a i BDV-a najvećim dijelom čini PDV koji ulazi u obračun BDP-a, ali ne ulazi u obračun BDV. Porez na dodanu vrijednost (a isto vrijedi za ukupne prihode središnje države od poreza) je u prvih devet mjeseci 2024. (nominalno) rastao oko 14% u odnosu na prvih devet mjeseci 2023., a BDP (također nominalno) oko 10%. Drugim riječima, porezni ugriz u BDP-u značajno raste jer porezni prihodi rastu brže od BDP-a. Država pod plaštom gospodarskog rasta uzima sve veći dio dodane vrijednosti.
Problem sa svakim državno vođenim rastom koji izaziva građevinski boom i zahvaća sve veći dio dodane vrijednosti (dok je potrošnja ta koja vuče gospodarstvo) leži u tome što na dugi rok ne stvara onaj učinak na rast produktivnosti kakav stvaraju ciklusi rasta koji su pokretani poduzetničkim investicijama neovisno o državnoj potrošnji i investicijama. Naravno, jedan dio našeg „državnog booma“, u dijelu investicija, je prirodan – povezan je s obnovom od potresa i, u širem smislu, s bespovratnim europskim sredstvima. Dobro je da imamo takvu situaciju jer smo sličnu fazu u smislu karakteristika rasta imali 2001.-2008., samo je tada sve bilo financirano iz duga. Zbog toga smo u krizu 2009.-2014. ušli prezaduženi. Dobra je vijest da se sada to ne događa jer vozimo na tuđe gorivo koje ne moramo vraćati.
No, ima i loših vijesti. Prvo, već rečeno, ali vrijedi ponavljati: produktivnost, kao ni tada, ne raste ni blizu koliko sugerira rast BDP-a. Drugo, prihodi od poreza, pogotovo PDV-a, stvaraju iluziju dobre fiskalne situacije (jer kad potrošnja krene sporije rasti ili stane, javni prihodi nadproporcionalno padnu, to jest, rekli bi ekonomisti – javni prihodi su prociklični). Uostalom, većina najbrže rastućih djelatnosti na gornjoj slici BDV (osim informacija i komunikacija) su radno-intenzivne djelatnosti niže dodane vrijednosti. Sama ta činjenica razotkriva kvalitativnu slabost koja se nazire iza izvrsnih brojki na površini.
Još malo o dobrim i lošim vijestima. Dobra je vijest da Hrvatska ima vremena korigirati svoj model rasta u smjeru privatnih investicija i izvoza (roba i usluga) s većim sadržajem dodane vrijednosti. Aktualni državno vođen model rasta koji počiva na napuhavanju domaćeg tržišta još nije iscrpio sve svoje mogućnosti – rast neće nestati preko noći. Nakon usporavanja gospodarskog rasta zbog sve sporijeg (ali ipak značajno pozitivnog) rasta osobne potrošnje i investicija iduće godine, ostaje još 2026. kada će se pojačano povlačiti europska sredstva u zadnjoj godini programa Nova generacija EU (NPOO). Zamah će tada imati i povlačenje sredstava za projekte iz višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027. Bit će to završna faza dugog državnog „booma“ koji traje od 2021. Europski novac dakle neće nestati od 2027. nadalje, no njegova će relativna važnost tada početi osjetno slabiti.
Još dvije godine gotovo zajamčene živosti domaćeg tržišta uz, nadajmo se, blagi oporavak gospodarskog rasta EU, koji bi mogao održavati ili povećati potražnju za našim izvozom roba i usluga, dovoljno je kvalitetan i dugotrajan okvir koji bi mogao pogodovati privatnim investicijama. Međutim, loša je vijest što za one prave, velike korporativne investicije u moderna poduzeća koja stvaraju dodanu vrijednost od minimalnih 60 tisuća eura po zaposlenom, Hrvatska i dalje nije atraktivna investicijska destinacija. A takvih domaćih poduzeća (zasad) nema dovoljan broj da naprave sistemsku razliku. To se može promijeniti dobrim politikama i povoljnom poslovnom i investicijskom klimom. No, zasad nema nikakve osnove za tvrdnju da se takve ekonomske politike i klima šire dovoljnom brzinom.
Što će donijeti utrka s vremenom, pokazat će ubrzo upravo – vrijeme. Jer gospodarski rast u razdoblju od 2027. do 2030., što više nije daleko, više neće zavisi o dinamici domaće potražnje, nego o strukturnoj konkurentnosti i produktivnosti sektora poduzeća, što će biti rezultat investicija koje su se dogodile zadnjih godina i koje će se dogoditi u međuvremenu.
Dodatak: dolazi li vrijeme za pesimiste i mogu li povratnici napraviti razliku?
Redoviti čitatelj Ekonomskog laba sjetit će se da već nekoliko godina ponavljam da sam kratkoročno optimist, a dugoročno pesimist. Evo podsjetnika na jedan takav tekst iz 2021.: „Unatoč sjajnim kratkoročnim rezultatima nakon izlaska iz pandemijske rupe (koji nisu nastali samo zbog efekta „odbijanca“ izazvanog njezinom dubinom), veliko je pitanje koliko se u temeljima mijenjamo. Ta činjenica objašnjava moj kratkoročni optimizam i dugoročni pesimizam.Tek kada bi netko tko ima moć shvatio da se razvoj ne može temeljiti na EU fondovima nego na puno dubljim socio-ekonomskim čimbenicima, te kada bi iskoristio prikaz uske veze između razine gospodarskog razvitka i promjene broja stanovnika („motivacijski grafikon desetljeća“), počeo bih preispitivati svoj dugoročni pesimizam. Moguće je da je moj pesimizam posve subjektivan, generacijski uvjetovan, no čak i da je tako, mislim da pravih reformatora nema na vidiku. Stoga ostajem pri stavu iz naslova, a javit ću kada mi se učini da se nešto možda doista iz temelja mijenja.“
Danas, očito, i dalje potpisujem zadnju rečenicu. I pozivam na čitanje teksta iz 2021. jer je u njemu prikazan taj „motivacijski grafikon desetljeća“ koji je (točno!) predvidio da se neto emigracija zaustavlja kada realni BDP po stanovniku dosegne oko 80% prosjeka EU. Danas znamo da se bližimo granici od 80% i znamo da se ljudi koji su iselili u velikom valu 2015.-2019. dijelom vraćaju. No, koliko se hrvatskih građana uistinu vratilo, koji su im motivi, što rade, mijenjaju li oni Hrvatsku „ispod površine“, može li ih se vratiti još i više, i mogu li oni biti dio priče o nastavku realtivno brzog gospodarskog razvitka i nakon 2027.? Iskustvo Poljske u krizi 2008.-09. (koju Poljska nije ni osjetila) pokazuje da povratak iz emigracije može biti važan čimbenik dugoročnog razvoja. Pred nekoliko desetljeća slično je iskustvo imala i Irska. Ova tema u Hrvatskoj nije dovoljno istražena jer je povratak fenomen novijega datuma čije uzroke, razmjere i posljedice ne znamo. Stoga najavljujem jedan skori tekst na tu temu (s uključenim zanimljivim novim podacima) koji pripremam sa sociologom Ivanom Burićem (www.sociologija.hr).
U pozadini motiva za ovu vrstu analize i pisanja leži najveće hrvatsko pitanje XXI. stoljeća: Ima li Hrvatska usprskos starenju stanovništva dovoljnu unutarnju snagu da nakon dostizanja oko 80% prosječnog realnog dohotka po stanovniku EU (posao de facto obavljen iako će formalna statistika ovo potvrditi tek 2025. ili 2026.), u dogledno vrijeme dostigne prag od oko 90% (sada su tamo Češka, Španjolska i Slovenija)? 90% je nacionalni razvojni cilj koji se nitko još ne usuđuje staviti na stol. Možda zbog serijskih frustracija i nedostatka samopouzdanja. Vjerojatnije zbog straha i svijesti o tome da nas aktualni model rasta do te točke ne može dovesti, a onda i zbog teškoća s razumijevanjem i provedbom politika koje bi nas tamo mogle povesti.