Približno svakih desetak godina proširi se priča o nekoj novoj tehnologiji koja će u velikoj mjeri zamijeniti ljude. Tako je bilo pred 10-15 godina kada je pojava 3D printera popraćena pričom da ćemo kod kuće proizvoditi (tj. printati) većinu materijalnih stvari koje su nam potrebne. Slično je bilo i pred 5-6 godina kada se proširilo obećanje da će ugovaranje putem blockchaina zamijeniti rutinski dio poslova pravnika i bankara.
Danas se ista priča ponavlja s općom umjetnom inteligencijom (eng. AGI – artificial general intelligence). AGI je prva tehnologija koja ima ambiciju približno replicirati našu, ljudsku. I ptice na grani pišu o tome što je svijest i raspravljaju o tome da li ju AGI može posjedovati. Tehnoloiški gurui govore: „Ljudska inteligencija je ograničena, AGI nije.“
Kako to uvijek biva na početku velikih tehnoloških promjena, obećanje tehnološkog napretka obojeno je emocijama i propagandom. Najsnažniji emotivni naboj povezan je s obećanjem supstitucije ljudskog intelektualnog rada. Kao i neostvareno obećanje blockchaina, čini se da je obećanje umjetne inteligencije jedno od prvih takvih teholoških obećanja u povijesti. Naime, do sada smo intelektualni rad, uz manje prilagodbe učenjem, smatrali zaštićenim od razvoja tehnologija. Štoviše, pružatelji intelektualnih usluga brzo su ovladavali novim tehnologijama, sebi u korist. Tehnološki razvoj pomagala poput računala samo je jačao položaj intelektualnih elita, dok smo s druge strane kao društva navikli na zamjenu rutinskih poslova novim tehnologijama u poljoprivredi i industriji kroz zadnjih desetak generacija.
Spominjanje dva recentna tehnološka predviđanja koja se (još) nisu ostvarila (3D printanje i blockchain) ne znači da se ona nikada neće ostvariti u smislu fundamentalne promjene načina proizvodnje i potrošačkih navika. Isto tako, ne znači da je aktualni hype oko opće umjetne inteligencije nešto što će se samo od sebe ispuhati (iako je dioničko tržište ipak ušlo u fazu zasad blage korekcije tehnoloških dionica koje se povezuju s AI).
Aktualni početak faze propitivanja dosega AGI povezan je s činjenicom da su u kraćim vremenskim razdobljima (a u kontekstu ove priče desetljeće je kratak rok), tehnološke promjene spore i teške. Pretvaranje izuma u proizvode i usluge dostupne široj populaciji zahtijeva puno vremena i eksperimenata. U tom procesu propadaju mnogi poduzetnici koji pokušavaju razviti ili primijeniti nove tehnologije. Ovih dana čitamo da umjetna inteligencija može i oglupaviti, a da nije riječ o bugu u softveru. (Riječ je o „kolapsu modela“ zbog pogrešaka koje se javljaju kada lingvistički AI model počne učiti na velikoj količini podataka koje je sam generirao). Mnogi tehnološki evanđelisti pokažu se kao sanjari, a među njih se znaju uvući i prevaranti. Jer, radi se o bitci za stvaranje novih primjenjenih znanja na samoj granici proizvodnih (tehnoloških) mogućnosti čovječanstva. A malo ljudi o tome nešto zna. Zbog toga je razvoj svake nove tehnologije u pravilu pun pogrešaka i neuspjelih eksperimenata.
Međutim, u pričama o tehnologiji uvijek treba gledati duga vremenska razdoblja. U njima su vidljive duboke promjene. Na primjer, Nikola Tesla je 1926. predvidio Internet nazvavši ga „kolektivnim umom“. Predvidio je i globalnu komunikaciju gotovo u realnom vremenu, te telefone i televizore koje ćemo nositi u unutarnjem džepu kaputa (uistinu fascinantno stogodišnje predviđanje). Trebalo je 80-90 godina da se pokaže kako je Tesla bio u pravu. Međutim, kao i mnogi drugi tehnološki evanđelisti, Tesla je zastranjivao u društvenim pitanjima o kojima je manje znao. Iako sa simpatijama možemo promatrati njegova ondašnja predviđanja o jednakosti muškaraca i žena, predviđanje da će se čovječanstvo pretvoriti u komunistički pčelinjak s maticom i mnoštvom aseksualnih radilica ledi krv u žilama barem onolikom snagom kojom izaziva i podsmjeh (ili je možda ipak bio u pravu?).
Za priču o razvoju tehnologije i njezinom utjecaju na naše živote ne treba proricati budućnost. Dovoljno je poznavati prošlost. U prošlosti je, kao i danas, nova tehnologija polarizirala ljude. Tehnološki entuzijazam oduvijek je nailazio na otpor tehnološke skepse. Ta vrsta sukoba nije samo filozofske, intelektualne prirode – pogonjena uvjerenjima i ideologijom. Nije ni pogonjena tehnološkim detaljima i stranputicama (te stvari se debatiraju „unutar struke“ koja je neprozirna za vanjske promatrače). U većoj je mjeri pokretana nadama i strahovima koji proizlaze iz životnog položaja ljudi spram nove tehnologije.
Odnos tehnoloških skeptika i entuzijastva je u središtu ovog teksta. U njemu ćemo prikazati i „mehaniku“ utjecaja tehnoloških promjena na odnose cijena u ovom stoljeću. U drugom tekstu ćemo se baviti učincima tehnološkog napretka na tržištu rada. To je ključno razvojno i civilizacijsko pitanje: može li tempo otvaranja novih radnih mjesta nadoknaditi tempo gubitka starih radnih mjesta zbog takozvanog radno-štednog tehnološkog napretka? Odgovori na to pitanje uglavnom su bili pozitivni kroz noviju povijest, no bez obzira na to, u trećem nastavku tražimo odgovor na pitanje je li s umjetnom inteligencijom ovoga puta nešto drugačije u odnosu na ranije valove tehnološkog napretka? Hoće li se tehnološki napredak naglo ubrzati nakon što strojevi zamijene dobar dio ljudskih kognitivnih funkcija?
Entuzijasti, skeptici i primjer mRNA cjepiva
Simbolički „početak“ sukoba između tehnoloških entuzijasta i njihovih protivnika bio je ludistički pokret (1811.-1816.) koji se dogodio u kolijevci prve industrijske revolucije – Engleskoj – kada su radnici u tekstilnoj industriji u strahu da će ostati bez posla razbijali nove strojeve pogonjene parom. Međutim, ludizam nije bio pravi početak; sličan otpor primjeni tehnoloških inovacija zabilježen je i ranije u Engleskoj (1675., 1768. i 1779.). To je dokaz da počeci intenzivnijih modernih tehnoloških inovacija sežu dalje u prošlost, sve do XVII. stoljeća. Inovacija je bilo i prije, još od pronalaska vatre i kamenih alata, no bile su veoma spore i rasute u vremenu, uglavnom nasumične.
Burna prošlost tehnološkog razvitka nosi dvije poruke. Prvo, tehnološke promjene izazivaju povremene društvene sukobe. Drugo, tehnološke promjene su trajne, fundamentalne; u proteklih 250-300 godina su nezaustavljive. To je lako pojmiti kada se analiziraju dulja vremenska razdoblja u kojima se primjene novih tehnologija razviju i prošire među ljudima – ljudi se s vremenom na njih naviknu.
U pozadini opisanih procesa leži akumulacija novih informacija i znanja. U mom ljetnom serijalu o industriji mogli ste čitati o tome kako se gospodarski procesi u svojoj biti trebaju promatrati kao informacijski procesi akumulacije informacija i znanja. Učenje se odvija na strani onih koji razvijaju i primjenjuju nove tehnologije (u pravilu, tehnološki optimisti) i na strani onih koji ih prihvaćaju (tu su svi – i optimisti, i realisti-skeptici, i pesimisti-skeptici).
Iako se može reći da prvi u prosjeku uče brže, a drugi sporije, to ne znači da je brže učenje apriori bolje (a još manje znači da su prvi „pametni“, a drugi „glupi“). Da stvari budu još kompliciranije, otpor tehnološkim promjenama ponekad može biti plod bržeg, a ne sporijeg učenja. Stoga stalna napetost – svojevrsna ravnoteža između tehnološkog entuzijazma i tehnološke skepse pruža dvostruku korist društvu.
Kao prvo, latentni sukob između tehnološkog entuzijazma i tehnološke skepse predstavlja mehanizam kontrole nad neizbježnim pogreškama koje se javljaju pri inovacijama i njihovim prvim primjenama. Otkud te greške? Inovatori su usredotočeni na pozitivne učinke inovacija (o tome uče ubrže od drugih). Međutim, slabo uče o negativnim posljedicama tehnološkog razvoja. Često zanemaruju mogućnost da postoje negativne posljedice postoje jer ne ulažu dovoljno u potragu za njima. Ili pronalaske negativnih posljedica kriju iz komercijalnih motiva. U svakom slučaju, pozitivni aspekti inovacijske priče okupiraju svu njihovu pažnju i energiju. U pozadini je psihološki fenomen potrage za hranom optimizma. Bez puno optimizma strahovi bi paralizirali uvijek zahtjevan i neizvjestan inovacijski proces.
Nedavno smo svjedočili primjeru negativnog eksternog učinka inovacije na društvo. U pandemiji je jedna na dugi rok možda korisna inovacija (mRNA cjepivo) bila praćena izmišljenim obećanjem da cijepljenje može zaustaviti širenje koronavirusa. To je predstavljeno kao panaceja za pandemiju te je dovelo do eskalacije ničim opravdane prisile i društvene segregacije. Necijepljeni su tretirani kao građani drugog reda. Uvedene su propusnice za selektivno propuštanje ljudi u institucije iako su i cijepljeni i necijepljeni širili virus, pa su ga cijepljeni s propusnicama „efikasnije“ širili, čak i u bolnicama. U nekim pretjerano revnim državama poput Austrije necijepljeni su stavljeni u kućni pritvor s ograničenim pravom odlaska u dućan po namirnice (srećom, to se nije dogodilo u Hrvatskoj). Danas znamo da su skeptici spram predviđanja da cijepljenje zaustavlja širenje virusa bili u pravu. Znamo i da smo na temelju pogrešnog očekivanja od tehnološkog napretka svjedočili provali državne i društvene (medijske) represije kakva nije viđena od pada komunizma u Europi. Bio je to žalostan primjer situacije kada većinski prihvaćen tehnološki (hiper)optimizam pojačan društvenim stresom označava skeptike kao zatucane, glupe i socijalno neosjetljive. A zapravo je time taj tehnološki hiperoptimizam (koji se uvijek retorički poziva na to da djeluje na dobrobit čovječanstva) projicirao svoje stvarne karakteristike na pripadnike suprotnoga tabora.
Drugi koristan aspekt stalne napetosti između tehnološkog entuzijazma i tehnološke skepse odnosi se na osiguravanje društvene kohezije u modernim društvima liberalne demokracije. Liberalnu demokraciju možemo pojmiti kao kaotičan sustav u kojemu svatko ima pravo tražiti političku akciju ili zaštitu radi ostvarenja vlastitoga interesa. Prema tome, ako je nečiji tehnološki skepticizam pokrenut ostankom bez posla i nesposobnošću učenja novih stvari, nije li bolje da se negativna reakcija kanalizira kroz političku inicijativu (i eventualnu društvenu kompenzaciju u nekom obliku – socijalni transfer ili pomoć za troškove obrazovanja), umjesto kroz nasilje?
Prije nastavka glavne teme o umjetnoj inteligenciji spomenimo da je šire društvene koristi od skepticizma (i pesimizma) uvjerljivo opisao konzervativni britansko-američki filozof Roger Scruton u knjizi podnaslova „Opasnost lažne nade“. Scruton – inspiriran Schopenhauerom – piše da optimizam može postati ekstreman, beskrupulozan. Kada se to dogodi, pesimizam i skepsa rađaju se kao otpor koji nas vraća razboritim rješenjima. Scruton dodaje da je apriorni optimizam spram novotarija često znak neznanja. To smo vidjeli na ranije spomenutom primjeru društvenog odnosa spram necijepljenih 2021. Međutim, Scruton – kao i većina ljudi koji brane jednu poziciju – ne govori o drugoj strani medalje. Naime, kao što postoji beskrupulozni optimizam, postoji i beskrupulozni pesimizam; kao što postoji apriorni optimizam spram novotarija, potoji i apriorna glorifikacija statusa quo. Iza takvog stava također stoji neznanje, samo u drugom obliku, na drugom ekstremu. Prema tome, i u odnosu prema tehnološkom razvoju moguć je ekstremizam. Točnije, ekstremizmi različitih predznaka.
U dugim vremenskim razdobljima možemo promatrati kako se ovo klatno ljulja. Ovisno o složenom spletu okolnosti čiji se slijed u našoj percepciji dijelom prikazuje kao nasumičan, ponekad prevlada jedna, a ponekad druga strana. Najbolje je kada su obje jake i kada se međusobno korigiraju (uravnotežuju), makar i kroz povremene sukobe i kulturne ratove. Društvo na taj način razvija snažan kapacitet za učenje i prilagođavanje. Usto, inherentni društveni konflikt uvijek se nalazi na površini – ne potiskuje se u društvene dubine gdje akumulira skrivenu energiju i prijeti eksplozijom. Sposobnost otvorenog kolektivnog učenja i prilagođavanja, jednim dijelom i kroz sukobe s minimumom nasilja, skraćuje amplitudu povijesnoga klatna između tehnološkog entuzijazma i opreza.
U ovom serijalu tekstova bavit ćemo se pitanjem kako se u ovu povijesnu priču uklapa aktualni razvoj opće umjetne inteligencije. Uvodni dio, kao i raniji ljetni serijal o industriji, pomaže nam da definiramo tri glavna pitanja:
- Hoće li se uvijek prisutne tehnološke promjene ubrzati sa širenjem opće umjetne inteligencije?
- Hoće li se ljudi prilagoditi na više-manje održiv način, ili možemo očekivati pojačane društvene napetosti i sukobe?
- Što vlade mogu učiniti da te potencijalne sukobe ublaže?
Ne treba gajiti iluziju da je moguće doći do odgovora na postavljena pitanja. Najviše što na samom početku priče možemo učiniti je prikazati neke dobro utvrđene povijesne procese povezane s tehnološkim promjenama te iz njih pokušati izvući pouke za budućnost.
Pri tome treba imati u vidu da prošla iskustva nisu uvijek najbolji temelj za učenje i predviđanje budućnosti. Na koncu, da je gledao samo u prošlost, Tesla 1926. ne bi mogao predvidjeti neka tehnološka rješenja s kojima danas živimo.
Problem brzine i nelinearnosti tehnološkog napretka
Glavni cilj nedavnog ljetnog serijala o industriji na Ekonomskom labu bio je pokazati da Hrvatska – nasuprot raširenom uvjerenju da živimo od mora i sunca i ništa ne proizvodimo – ima značajnu industrijsku proizvodnju. Nus-proizvod toga objašnjenja bio je prikaz gospodarskih procesa kao procesa akumulacije informacija i znanja koji su sadržani u proizvodima, uslugama, tehnologijama i organizacijama koje ih proizvode. Pri tome se odvija jedan naizgled paradoksalan proces: ako je u nekome proizvodu odnosno proizvodnji sadržano i na produktivan način uglazbljeno više informacija i praktičnih znanja, taj proizvod će biti cjenovno relativno dostupniji. U toj će proizvodnji biti angažiran manji broj ljudi te će ona imati manji udjel u BDP-u od proizvodnji u kojima se rast znanja nalazi tek na početku.
Usporedimo li odnose cijena u dugom roku shvatit ćemo o čemu je riječ. Za primjer sam uzeo cijene proizvoda iz dviju tradicionalnih industrija koje već dugo postoje i u kojima je sadržano puno praktičnih tehnoloških rješenja i znanja – procesiranu hranu i pokućstvo. Usporedit ćemo kretanje njihovih cijena s cijenama u sektoru hotela i restorana koji je tek u proteklih nekoliko desetljeća dobio na važnosti i u kojemu tehnološke i organizacijske promjene nisu toliko izražene kao u starijm masovnim proizvodnjama. Promatramo razdoblje od oko četvrt stoljeća od siječnja 2000. do lipnja 2024. Kako ne bismo gledali samo Hrvatsku (radi specifičnosti razvoja našeg vrlo uspješnog turizma), priču počinjemo prikazom indeksa cijena na razini cijeloga europodručja kako bismo shvatili univerzalnost teza koje će biti iznesene. Naime, prva slika već na temelju jednostavnog promatranja pokazuje da se najbrži rast cijena u dugom roku dogodio tamo gdje su tehnološke promjene najsporije (hoteli i restorani):
- Inflacija je u europodručju u gotovo četvrt stoljeća iznosila 101% za cijene usluga hotela i restorana, 81% za procesiranu hranu i 40% za pokućstvo i opremu za kućanstva. Otud možemo posredno zaključiti da su tehnološke promjene i rast produktivnosti (vjerojatno) bile izraženije u proizvodnji procesirane hrane i naročito u proizvodnji namještaja i opreme za kućanstva. Na prikazane promjene odnosa cijena u dugom su roku mogli utjecati i drugi čimbenici poput promjena preferencija potrošača i seljenja proizvodnji na jeftinije lokacije. No, nisam primjetio da jedemo kineske paštete i sjedimo na vijetnamskim foteljama, pa možemo s priličnim stupnjem sigurnosti zaključiti da u prikazanim odnosima gledamo i učinke razlika u tempu tehnološkog napretka.
Izvor: Eurostat
Netko bi mogao postaviti pitanje, pa gdje se tu vide koristi od tehnološkog napretka za potrošače kada su cijene svih proizvoda i usluga toliko rasle? Odgovor je u promjenama stvarne kupovne moći. Njih ćemo pratiti ako u sliku uvedemo promjene plaća. U tu svrhu će poslužiti podaci za Hrvatsku. Sljedeća slika je konstruirana kao gornja slika za europodručje, samo je za naše tržište. Odnosi cijena kreću se na isti način (dakle, zajednički čimbenici koji određuju promjene odnosa cijena su na djelu). Samo su kod nas promjene bile izraženije i naizgled još nepovoljnije za potrošače: gotovo četvrtstoljetna inflacija u Hrvatskoj iznosi 44% za pokućstvo i opremu za kućanstva (naspram 40% u europodručju), 117% za procesiranu hranu (naspram 81% u europodručju) i čak 172% za usluge hotela i restorana (naspram 101% u europodručju)! No, kako su se u istom razdoblju kretale plaće?
Izvor: Eurostat
Prosječna nominalna neto plaća u istom je periodu u Hrvatskoj povećana s 424 na 1.324 eura ili za 212%. Znači da danas, u usporedbi s početkom 2000. godine, u prosjeku možemo kupiti 15% više usluga hotela i restorana, 44% više procesirane hrane (jesmo li sigurni da je zdravo toliko povećati unos procesirane hrane?) i čak 117% više pokućstva i druge opreme za kućanstvo. Premda na ove razlike utječu brojni čimbenici, jedan od najvažnijih su tehnološke promjene i rast produktivnosti. Tamo gdje su ovi procesi spori, relativne cijene rastu (turizam i ugostiteljstvo); tamo gdje su brži, relativne cijene padaju (prehrambena industrija, pokućstvo i oprema za kućanstva).
Sprega između pada relativnih cijena, tehnološkog razvoja i rasta produktivnosti u vrlo dugom roku dovodi do toga da radnici sele u druge gospodarske aktivnosti. Zbog toga gotovo posvuda u prerađivačkoj industriji zaposlenost pada, a u ugostiteljstvu i turizmu raste. Možda se nekome može učiniti paradoksalno da u dugom roku radnici nestaju iz proizvodnji u kojima je tehnološki napredak najbrži i pojavljuju se u ekonomskim aktivnostima gdje je napredak spor, ili ga nema. Međutim, to seljenje radnika u vrlo dugom roku stvara pritisak na širenje tehnološkog napretka i u sektorima gdje ga dojučer nije bilo, a u kojima puno ljudi radi. Pritisak na rast plaća koji dolazi iz proizvodnji u kojima je tehnološki napredak vrlo brz širi se na cijelo tržište rada. Drugim riječima, koristi od tehnološkog napretka nisu rezervirane samo za one koji neposredno sudjeluju u proizvodnjama gdje je tehnološki napredak brži, a znanja se povećavaju. Posao konobora ili muško šišanje tehnološki su danas gotovo jednaki kao i pred stotinu godina, ali iako nisu puno produktivniji, frizeri i konobari žive neusporedivo bolje nego 1924.
Puno je kontra-intuitivnih stvari u ovoj priči, stoga ih vrijedi ponoviti i još malo objasniti. Prvo, uronjeni smo u naša svakodnevna iskustva. Memorije su nam kratke, a ono malo dugih memorija koje imamo su kontekstualne, teško objektivne – ispisane osobnim, subjektivnim sjećanjima. Stoga je teško povjerovati da nam je stvarna (prosječna) kupovna moć iskazana u procesiranoj hrani povećana za 44%, a iskazana u pokućstvu više nego udvostručena u manje od četvrt stoljeća. Mislim da bi većina ljudi povjerovala u to da su usluge hotela i restorena u prosjeku samo 15% dostupnije nego 2000.
Drugo, naizgled nije logično da se ukupna važnost neke gospodarske aktivnosti mjerena udjelom u BDP-u smanjuje ako su u njoj tehnološki napredak odnosno akumulacija znanja brži. Ne bi li trebalo biti obratno? Zar nije tehnološki napredak trenutačno najbrži u IT sektoru gdje zaposlenost i udjel u BDP-u rastu? Ovaj prividni paradoks najbolje ćete riješiti ako razlikujete brzinu od raširenosti tehnoloških promjena i ako imate na umu da su produktivnost i količina implementiranih praktičnih znanja (i tehnologija) najveći u zrelim proizvodnjama gdje se praktična znanja već uvelike ugrađuju u masovne proizvode. IT sektor, a posebno njegove recentne primjene – u što spada i umjetna inteligencija – tek je na početku kreacije masovnih primjena iako su nam Teslini „telefoni i televizori“ u džepu već više od desetljeća. No, to je jako kratko tehnološko vrijeme. Drugim riječima, IT sektor i umjetna inteligencija još uvijek se nalaze u fazi u kojoj privlače nove radnike koji tek počinju osmišljavati i stvarati nove masovne proizvode i usluge. Moguće je da će moji unuci dočekati kraj ovoga stoljeća prije nego što u IT sektoru započne proces koji je donedavno zahvaćao poljoprivredu, danas zahvaća industriju, a sutra će zahvatiti transport, logistiku, trgovinu i graditeljstvo (gdje zaposlenost još uvijek raste) – u tim djelatnostima tek će doći do pada udjela zaposlenih i udjela u BDP-u zbog izrazito brzog tehnološkog napretka koji slijedi u toku XXI. stoljeća.
Nije li prikaz učinaka tehnološkog napretka koji je ovdje ocrtan – idiličan? Brzo širenje koristi na veliku većinu ljudi; brzo seljenje ljudi među poduzećima i sektorima, pa gdje toga ima? Gdje su nestali luditi s početka ove priče?
Iscrtana slika jest idilična jer prikazuje vrlo dugoročne procese. U kraćim razdobljima – a na početku smo rekli da je u ovoj priči jedno desetljeće kratak rok – građevinski radnici, vozači, trgovci i čistači teško postaju IT stručnjaci, liječnici, inženjeri i revizori. Ako malo sažmemo tehnološko vrijeme, pred očima nam se ponovo rađa potencijalni sukob tehnoloških entuzijasta i pesimista-skeptika koji je opisan na početku, osobito u kontekstu eksplozivnih najava o primjeni nove opće umjetne inteligencije. O tome će biti više riječi u nastavku ove serije.
Iz ovog prvog teksta najvažnije je zapamtiti da se tehnološki napredak različito rasprostire među poduzećima, sektorima i u vremenu. Nije ni linearan, ni ravnomjeran. U naravi, radi se o kaotičnom procesu koji je pogonjen milijunima individualnih odluka o potrošnji i ulaganjima. Zbog toga ga teško poimamo, a kamoli da bismo ga mogli kontrolirati. Politička reakcija na tehnološki napredak ipak nastaje u kraćim vremenskim razdobljima. I politiku zahvaćaju valovi tehnološkog entuzijazma i tehnološke skepse. Dok se ljudi ne osjećaju ugroženo od novih tehnologija politika potiče. Kad se ljudi osjećaju ugroženi od nepoznatog, ljudi traže zaštitu. Jer ljude ne može mijesiti kao tijesto: dobrog recepcionera nije lako naučiti da učinkovito programira ili projektira. U tome leži ključ. U nastavku će biti više riječi o reakcijama tržišta rada i obrazovnog sektora na tehnološke promjene.