Na prvoj godini ekonomskog fakulteta uči se o tri funkcije novca. Novac je mjerilo vrijednosti, sredstvo plaćanja i štednje (akumulacije, čitaj gomilanja).
Na višim godinama uči se o institucionalnim okvirima monetarnih sustava. Jedan od njih je takozvani robni standard. Postoje različite vrste robnog standarda, a ideja je pomalo zastarjela. No, kao što pratimo ovih dana, to što je civilizacija u nekim stvarima napravila korak ili dva naprijed, ne znači da ne može iskoračiti dva ili tri unazad.
Stoga ćemo se u nastavku pozabaviti jednim tipom robnog standarda i istražiti je li moguće da ova kriza iznjedri novi novac koji bi mogao udovoljiti spomenutim funkcijama novca.
Naziv valute koju istražujemo je – rola (toalet papira). Jedna rola sastoji se od 150 papirića. Matematički nije idealno, ali denominacije su stvar konvencije: ne mora biti 100 u 1, može i 150 u 1 ili bilo kako drugačije.
Dakle, lako je zamisliti sljedeći razgovor u dućanu: „Molim vas kolgejt, za zube.“ „Dvanaest rola i šest listića, molim!“
Znam, znam; pitate se, pa kako ću nositi cijeli paket rola i brojati listiće u Lidlu ili Konzumu? Bez brige, nećete. Da biste shvatili zašto nećete, morate prvo proniknuti u bit monetarnog sustava.
Dobra koja su kroz povijest poprimala funkciju novca imala su nekoliko važnih obilježja. Prvo, bila su „homogena“ – lako djeljiva i mjerljiva. Zlato je takvo dobro. Na prvi pogled, toaletni papir nema takvo obilježje jer postoji jednoslojni (taj je u punom smislu riječi sranje) i višeslojni. Međutim, ako bolje promislimo, to nije problem nego prednost. Različite vrste toaletnog papira su kao različite denominacije novčanica. Fizičke karakteristike i troškovi proizvodnje su im slični, no vrijednosti koje simboliziraju mogu biti različite. Tako jednoslojni može biti kao 10 kuna, dvoslojni kao 25 i tako dalje, sve do višeslojnog koji je proizveden od najfinijeg papira s mirisom magnolije. Taj je, recimo, kao 1000 kuna.
Drugo važno obilježje novca je prenosivost. Iako je zlato dugo imalo funkciju novca, ono nikada nije bilo idealno prenosivo. Rizici odnosno troškovi skladištenja i prenošenja bili su ogromni. Uz to, kada bi tržišna vrijednost zlata sadržanog u kovanici postala veća od nominalne vrijednosti same kovanice, ljudi su talili kovanice i prodavali zlato na tržištu. Naravno, tako je bilo isplativije. To je uzrokovalo nestašice novca za obavljanje svakodnevnih transakcija. Dakle, nezgrapnost u pogledu prenošenja ne mora biti nepremostiva prepreka da bi neko dobro postalo novac.
„Veliki problem sitniša“ (Big problem of small change, ujedno i naslov knjige slavnog Thomasa Sargenta) bio je jedan od uzroka monetarnih inovacija. One su na kraju dovele do intervencije vlasti radi stabilizacije tržišta novca. Zlato je fizički preseljeno u trezore, a u cirkulaciju su puštene potvrde – potraživanja spram zlatnih rezervi.
Tako je zlato od grumenčića u vrećicama obješenima o pojase trgovaca postalo rezervni novac. I dalje je obavljalo funkciju mjerila vrijednosti i štednje, ali funkciju cirkulacije odnosno plaćanja poprimale su potvrde koje su evoluirale u banknote kakve danas poznajemo.
Međutim, razdvajanjem rezervnog novca od novca u optjecaju otvoreno je pitanje povjerenja u vrijednost novca.
Ključ stabilnog novca leži u vjerovanju da banka ili središnja banka (u kojoj je pohranjena rezerva) neće izdati više potvrda o vrijednosti no što iznosi stvarna vrijednost rezervi. Dok su dvije strane jednake, svatko u svakome trenutku može otići u trezor i konvertirati svoju potvrdu u zajamčenu količinu fizičkog zlata. Ako postoji povjerenje, to će rijetko tko učiniti jer nije priklano; praktičnije je baratati potvrdama nego polugama dokle god nema sumnji u vrijednost potvrda.
Za očekivati je da će se slična evolucija događati s toalet papirom. Ne želimo ići u dućan s novcem (toalet papirom) u tačkama. To je ono pitanje s početka: zar cijeli paket rola moram donijeti za običnu zubnu pastu?
Toaletni papir je veoma lagan. Udjel troška transporta u njegovoj tržišnoj vrijednosti relativno je velik. Kao i u slučaju zlata koje je nezgrapno za fizički prijenos (jer lopovi i članovi obitelji vrebaju, a vaganje traži opremu i ekspertizu), s toalet papirom u biti imamo isti problem. Samo se drukčije manifestira zbog razlike u fizičkim karakteristikama zlata i toalet papira.
Glavni problem toaletnog papira je što trebamo veliki volumen da pohranimo značajnu vrijednost. Toaletni papir je u tom smislu sušta suprotnost od zlata koje je, u fizičkom smislu, komprimirana vrijednost u punom smislu te riječi – puno je vrijednosti “zgusnuto” u mali volumen prostora (zlato je zbog toga teško, a toaletni papir lagan). Kod toalentnog papira mnogo je prostora potrebno za pohranu manje vrijednosti.
Međutim, vidjeli smo da toaletni papir “zlata vrijedi”. Bez obzira na mnogo veći skladišni volumen koji treba izgraditi za pohranu rezervi toalet papira, pokušajmo izračunati fizičke i monetarne omjere. Kubični centimetar 24-karatnog zlata vrijedi oko 850 € ili 6450 kuna. Dakle, kubični metar finog zlata koji sadrži milijun kubičnih centimetara vrijedi 850 milijuna € ili oko 6,45 milijardi kuna. U kubični metar stane oko 20 paketa od 10 rola ukupne tržišne vrijednosti oko 300 kuna. Prema tome, kubični metar 24-karatnog zlata vrijedi oko 21,5 milijuna puta više od kubičnog metra toalet papira. Ako bi u središnji trezor trebalo pohraniti cjelokupnu vrijednost imovine naše središnje banke (oko 150 milijardi kuna), zapremina trezora trebala bi iznositi 500 milijuna kubičnih metara. Poduplajmo to na milijardu radi rezerve prostora zbog inflacije. To je prostor od jednog kubičnog kilometra. Malo nezgrapno i veliko, ali ako je Causecu mogao izgraditi ono čudo od palače u Bukureštu, što mi ne bismo mogli izgraditi toliki trezor? Državna ulaganja nam nisu strana, dapače. Osim toga, monetarni suverenitet ne pita za cijenu. Prema tome, problem skladištenja ne bi trebao biti fizička prepreka da rola postane naš novac.
Međutim, sada je jasno zašto mi i poslovne banke nećemo baratati našim robnim standardom u fizičkom smislu. Bilo bi to doista nepraktično. Koristit ćemo potvrde prava (potraživanja) na rezervni papir u trezoru. (S time da će banke uvijek neku manju količinu fizičkih rola imati u svojim trezorima jer netko od klijenata uvijek ima potrebu za fizičkom rolom kao što neki klijenti uvijek imaju potrebu za fizičkim eurom koji posuđuje stabilnost kuni).
Fizički oblik potvrda o vrijednosti u rolama nije neki poseban problem. To je davno riješeno. To mogu biti novčanice (opet), ali i elektronski zapisi. Oba nosioca vrijednosti dobro su nam poznata. Posve je normalno da vam prijatelj kaže: „Na računu imam 1897 rola i 16 listića, ali sam na bankomatu podigao potvrdu na 500 rola da mi se nešto keša nađe pri ruci. Kad mi se učestalo prikenja, kupim si par paketa rola preko interneta, iz banke mi pošalju dostavom. Vidio sam da su na Vukovarskoj već instalirali prvi toaletomat, možeš birati hoćeš li rolu u novčanicama kao keš, ili rolu iz rezervi za ić’ na zahod.“ Mislim da bi ovo bila zanimljiva inovacija, razina praktičnosti kakve se još nitko nije dosjetio.
Poanta je, dakle, da toaletni papir zbog iznimne potražnje i povjerenja u njegovu vrijednost ima ulogu pokrića za vrijednost potvrda u cirkulaciji. Osim toga, roba koja ima funkciju pokrića rezervnoga novca mora biti raspoloživa na zahtjev (potvrde moraju biti konvertibilne u rezerve) kada ljudima masovno nastane sila (npr. slučaj zaraze virusom dijareje). Sve je, dakle, rješivo.
Uočite da je to isto kao s eurima u našim deviznim rezervama koji predstavljaju vrijednost u podlozi kune. Zbog toga je važno da središnja banka uvijek ima dovoljno pokrića i da postoji (bankovni) sustav koji će vam brzo dostaviti traženu količinu rezervnog pokrića, na zahtjev (nadajmo se da će se dostava obaviti na vrijeme ili da će se stići instalirati dovoljno toaletomata, jer bi nestašica mogla imati ozbiljne posljedice).
Da bi opisani sustav dobro funkcionirao, vlasti moraju kontrolirati proizvodnju pokrića. Ne može netko ničim izazvan proizvesti šesnaest tisuća rola! Poanta širokog prihvaćanja novca je da postoji netko tko nadzire njegovu ponudu kako mu vrijednost ne bi naglo pala. Slobodna proizvodnja toalet papira dovela bi do pada njegove vrijednosti, što bi automatski smanjilo potražnju i razorilo povjerenje u novac. Ljudi bi brzo počeli tražiti alternativna monetarna rješenja, kao u vrijeme jugo dinara. Zbog toga se vlasti s vlasnicima tvornica toalet papira moraju dogovoriti o pravilima proizvodnje i skladištenja. To vodi ili u nacionalizaciju tvornica toalet papira, pardon rezervi (većina središnjih banaka na svijetu) ili u javno-privatno partnerstvo u kojem država određuje pravila igre, a tvornice ostaju u vlasništvu poduzetnika (Bank of England, FED).
Na žalost, na ovom mjestu ipak nastaje nerješiv problem toaletnog papira. Lako ga je proizvesti, krivotvoriti. Crni pogoni nicali bi posvuda, a država bi imala ogroman trošak da sve to pohvata. Nasuprot tome, zlato je teško pronaći, a zasad ga nije moguće umjetno proizvesti. Alkemičari su odustali i bacili se na bitcoin. Doduše, rezervni papir mogao bi imati utkanu zlatnu nit da se razlikuje od običnog toalet papira, ali to više ne bi bilo to. Stoga se ideja o toaletnom papiru kao podlozi našeg monetarnog suvereniteta nikada neće realizirati. Ostavit ćemo tržištu da rješava problem naše osnovne potrebe kojoj su role namijenjene, a HNB-u do daljnjega prepuštamo čuvanje vrijednosti kune i njezine konvertibilnosti, barem dok se ne pojavi neka bolja suverenistička ideja od ove.
Zahvaljujem našem istaknutom umjetniku Željku Badurini na pomoći u nastanku ovog teksta. Pitao sam ga mogu li mu platiti u rolama riskirajući kršenje nekog propisa, ali mi nije odgovorio. Koja vam se boja za stoticu najviše sviđa?