Verzija ovog teksta koja je pisana prije imenovanja Kudlowa objavljena je u Globusu
Dakle neposredno nakon što je jednostrano uveo carine na čelik i aluminij, američki je predsjednik na mjesto predsjednika Nacionalnog ekonomskog vijeća (koje nije uobičajeno savjetničko pjevačko društvo nego tijelo koje de facto vodi makroekonomsku politiku administracije u Bijeloj kući) imenovao Lary Kudlowa. Kudlow je medijsko lice – najpoznatiji je po svojoj emisiji na vodećem poslovnom kanalu CNBC-u, koju uređuje od 2001. Međutim, Kudlow nije samo urednik i voditelj, on je čovjek s ozbiljnom i uzbudljivom karijerom u koju se broji (prema Wikipediji) i mjesto glavnog ekonomista velike banke Bear Stearns od 1987. do sredine 90-ih kada je dobio otkaz zbog ovisnosti o kokainu. Radio je i u Kongresu, u Uredu za proračunske projekcije.
Kudlow ima izrazite sličnosti s Donaldom Trumpom. Vršnjaci su, nekoliko puta se ženio, bio je demokrat u ranoj životnoj fazi pa se tek kasnije okrenuo republikancima i izrazito je pro-business. Vjeruje u supply side reganomiku i glasno je hvalio Trumpa zbog porezne reforme i deregulacije.
Međutim, cijelo vrijeme ga je i snažno kritizirao zbog protekcionizma. To se odnosi i na zadnjih nekoliko tjedana, otkako su se jednostrane carine našle na političkom meniju. Kako to da se nakon odlaska prvog glavnog ekonomskog savjetnika Garya Cohna, inače investicijskog bankara iz Goldman Sachsa, Trump odlučio za kritičara zadnjeg poteza, Lary Kudlowa?
Ako isključimo osobne razloge (oni su otprije prijatelji) i moguću eratičnost odluka koju Trump često koristi kako bi intuitivno ili svjesno zamaglio stvarne namjere (a kod njega sama kolebljivost – nepredvidivost može biti strategija); ako isključimo mogućnost da Kudlow promijeni svoj stav (što ne možemo isključiti, ali ćemo učiniti tako za potrebe ovoga teksta); dakle, uz te pretpostavke, imenovanje Kudlowa može biti signal da je Trump s čelikom i aluminijem zadovoljio svoje apetite za protekcionizmom i da ne želi trgovačke ratove.
I ako je tako, ipak se postavlja pitanje odakle dolazi Trumpov protekcionizam koji je prisutan još od predizborne kampanje. Kako to da je protekcionizam odjednom postao prominentna tema i politika u SAD-u i kamo to vodi?
Kako je formiran ovaj svijet
U jednoj od onih kontroverznih knjiga o geopolitici (Accidental Superpower – Slučajna supersila), u kojima autor s lakoćom barata poviješću, geografijom i demografijom, Peter Zeihan započinje priču o povlačenju Amerike iz globalnih tokova konferencijom u Bretton Woodsu 1944. Tada su oblikovani međunarodni odnosi koji su obilježili svijet nakon Drugog svjetskog rata. I tada su Sjedinjene Američke Države svojom ulogom u nastanku novog svjetskog financijskog poretka (osnovani su MMF i Svjetska banka) i pokroviteljstvom nad svjetskim mirom, nadogradile globalni vojni i politički autoritet stečen ključnom ulogom u savezničkim ratnim pobjedama. Mnogo važnije od MMF-a i Svjetske banke bilo je američko implicitno jamstvo sigurnosti prijevoza na velike udaljenosti, smatra Zeihan. Prihvaćanjem uloge «svjetskog policajca» od strane SAD-a uspostavljeni su preduvjeti za liberalizaciju globalne trgovine. Smanjeni su njeni rizici odnosno troškovi i stvoren je politički, intelektualni i sigurnosni okvir za regionalne integracije, među njima i za nastanak Europske Unije. Doista, Pariška deklaracija iz 1951., kojom je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik – preteča EU, odražavala je duh onoga vremena. Njome je svjetski mir definiran kao ultimativni cilj međunarodnog političkog djelovanja, a sredstva za njegovo ostvarenje pronađena su u rastu proizvodnje i životnog standarda širokoga sloja ljudi. Zajedničko tržište na tlu Europe tek je jedan od instrumenata uz čiju će se pomoć to postići nakon 50-ih godina XX stoljeća. Tu europsku epizodu, koja još uvijek traje, treba tumačiti kao dio širih globalnih napora poduzetih nakon zadnjeg planetarnog rata. Bio je to primarni interes tadašnjeg SAD-a.
Zeihan smatra da je tome svijetu došao kraj. Promotre li se neki dijelovi retorike predsjednika Trumpa (napose o EU i NATO-u) i uzme li se obzir nedavno uvođenje carina na čelik i aluminij mimo dogovora s vanjskotrgovačkim partnerima, čini se da je ovaj geopolitički analitičar bio u pravu. Ipak, stvari nisu svršen čin. Postoji i jedan malo drugačiji pogled koji polazi od toga da je svijet postao toliko umrežen da novi američki izolacionizam naprosto više nije moguć.
Točno predviđanje izgleda vjerodostojno i ako je slučajno
Zeihanova knjiga o globalnoj ulozi SAD-a zanimljiva je zbog toga što je objavljena 2014., dvije godine prije nego što će američki predsjednik Trump protekcionističkom retorikom u predizbornoj kampanji velikim dijelom odstupiti od prakse svojih nedavnih prethodnika. Knjiga je objavljena i gotovo četiri godine prije nego što će jednostranim uvođenjem carina na čelik i aluminij američki predsjednik uzdrmati neke temelje globalnih trgovačkih sporazuma. Pravila Svjetske trgovačke organizacije doduše ne isključuju mogućnosti zaštite, ali isključuju mogućnost jednostranih postupaka – bacanja carina «u lice» trgovačkim partnerima, kako je to kritički ilustrirao jedan od vodećih svjetskih akademskih autoriteta za pitanja međunarodne razmjene, Dani Rodrik. Iako i sam skeptik spram dijela globalizacijskih procesa, Rodrik je kritičar Donalda Trumpa. Podsjetio je da je i Reagan uvodio neke carine, ali je to radio kroz pregovore. Odstupajući od tog načela, Trump je uveo normu nepredvidivosti u međunarodne trgovačke odnose. Zbog toga nitko trenutno ne može predvidjeti u kojem će se pravcu stvari razvijati.
Vratimo se Zeihanu i njegovoj «slučajnoj supersili». Taj analitičar globalnih rizika je 2014. predvidio odustajanje SAD-a od principa bretonvudskoga svijeta ustrojena u predvečerje Drugog svjetskog rata. Razloge je pronašao u tri ključna procesa. Prvo, dugoročne demografske projekcije mnogo su povoljnije za SAD nego za EU, Rusiju, Japan, Kinu i jugoistočnu Aziju. Zbog toga postoji mnogo veći potencijal ekspanzije unutarnjeg, već savršeno integriranog tržišta SAD-a, nego vanjskog tržišta koje je skupo za sigurnosno održavanje. Drugo, permanentne tenzije sjevera i juga još će više doći do izražaja u demografski ograničenoj Europi koja prema Zeihanu nema ni budućnost ni mogućnost da zadrži značaj koji je donedavno imala za svjetske procese. Osim toga, Europu bi mogao potresti i sukob na njenu istoku, smatra Zeihan. Treće, usavršavanje energetskih tehnologija, osobito tehnologije dobivanja energije iz škriljca, učinit će SAD energetski samodovoljnom zemljom. To ujedno znači da će biti sve manje zainteresirane za stare fosilne izvore i tokove širom svijeta.
Tri opisana procesa očito djeluju u istom pravcu: SAD će se okrenuti prema sebi i početi štititi unutarnje tržište, sve manje zainteresirane za događaje u ostatku svijeta koje će prepustiti spontanitetu. Čak i kada taj spontanitet ne bude odveć ugodan.
Ne treba posebno objašnjavati ex post atraktivnost ovih predviđanja u svjetlu rane retorike predsjednika Trumpa spram EU i NATO-a i u svjetlu poteza koje je nedavno povukao s carinama. S naknadnom pameću, čini se da je Zeihan pogodio s predviđanjem povlačenja Amerike iz Svijeta. Zeihanova predviđanja izgledaju još uvjerljivije u kontekstu pojave različitih novovjekih ideoloških rodova anti-globalizma, koji se sve više afirmiraju u sferama ideja i politike. Čini se da je danas mnogo više sumnji nego nekada u pogledu liberalne demokracije i međunarodne integracije, tržišnog razvitka, dosega znanosti i tehnološkog napretka, slobode kretanja ljudi i kapitala, uloge banaka, farmaceutike, moderne poljoprivrede i hrane, te niza drugih pojava koje su se lakše etablirale i širile u prethodnoj fazi globalizacije i tehnološkog napretka nakon Drugog svjetskog rata kada je zapadni svijet bilježio najbrži ekonomski rast. Naposljetku, realizacija neliberalnih političkih programa, od onih krajnjih u Kini i Rusiji, pa do ovih još uvijek uklopljenih u EU okvir, poput Orbanovog, podsjeća na to da povijest ne završava, nego možda tek počinje.
Kada se tako gleda na stanje međunarodnih odnosa, stječe se dojam da se svijet kakvog poznajemo bliži svome kraju.
SAD jako zavise o svijetu
Međutim, do takvog se zaključka može doći samo ako se ne problematizira jedan neizrečeni sastojak ove priče. On se odnosi na stvarnu važnost međunarodne razmjene za svijet, a posebno za Ameriku. Mogu li SAD doista kroz zatvaranje i ekspanziju unutarnjeg tržišta kompenzirati sve gubitke koji bi nastali u slučaju kraja post-bretonvudske globalizacije?
SAD bi se mogle povući iz Svijeta i okrenuti sebi, kada se unutar te zemlje zbog globalnog povlačenja ne bi pojavili brojni gubitnici – podjednako i radnici i poduzetnici. Riječ je o temeljnom demokratskom principu: ishod, u smislu hoće li protekcionizam zahvatiti SAD i preliti se na svijet u vidu globalnog trgovačkog rata, zavisi o tome kakve će politike zaslužiti potporu najvećeg broja ljudi. Njihove reakcije će ponajprije zavisiti o iskustvima – osobnim, obiteljskim i iskustvima prijatelja – a ona će zavisiti o mjestu ljudi u današnjoj gospodarskoj strukturi. Pojednostavljeno, protekcionizam će poduprijeti radnik koji je ostao bez posla u čeličani ili tvornici automobila u Detroitu, a protiv će biti radnik čija je tvrtka konkurentna zahvaljujući jeftinim čipovima s Tajlanda.
Kojih ljudi ima više? Odgovor zavisi o ekonomskoj strukturi (raspodjeli poslova među granama i poduzećima) i globalnim mrežama isporuka kakve su uspostavljene tijekom proteklih nekoliko desetljeća. U ovakvom tekstu, naravno, nije moguće rekonstruirati te mreže, ali je moguće pokazati nešto drugo: Slika pokazuje stope realnog rasta globalne trgovine (robama i uslugama), te globalnog i američkog BDP-a. Globalna međunarodna razmjena od 80-ih godina prošlog stoljeća naovamo raste mnogo brže od globalnog BDP-a, koji pak, osobito od početka ovog stoljeća, raste znatno brže od američkog BDP-a. Globalna međunarodna razmjena pri tome varira mnogo jače od BDP-a, ali kada padne (kao 2001. i 2009.), povlači svu ekonomsku aktivnost za sobom.
*Roba i usluga
Izvor: MMF, World Economic Outlook Database, October 2017
Kada bi međunarodna trgovina bila igra s nultom sumom – odnos u kojem jedna strana dobiva onoliko koliko druga strana gubi – moglo bi se spekulirati o postojanju neke super mudre protekcionističke politike koja će preokrenuti ove odnose: američki će BDP ubrzati jer će globalni BDP drugih država usporiti. Međutim, trgovina je kooperativna igra u kojoj u najvećem broju slučajeva obje strane dobivaju. Takva narav međunarodne razmjene objašnjava odnose linija na slici. S druge strane, protekcionizam koji prerasta u trgovački rat negira win-win logiku razmjene i počiva na pretpostavci da svatko može jednako dobro i jeftino napraviti sve što sada radi netko drugi (a što u stvarnosti nikada nije tako).
Zbog toga sliku treba tumačiti na sljedeći način: Amerika je zbog globalizacije sve više ovisna o rastu međunarodne razmjene i svjetskog BDP-a izvan same Amerike. Sada su mnoga tržišta finalnih proizvoda i mnoga tržišta inputa za proizvodne procese negdje drugdje (čitav svijet brže uči i savladava tehnologije koje je donedavno mogao savladati samo Zapad), a lanci vrijednosti protežu se oko svijeta. Zbog toga je od 1960. do danas omjer zbira izvoza i uvoza spram BDP-a u SAD-u povećan oko tri puta, s oko devet na oko dvadeset i šest posto BDP-a prema podacima Svjetske banke. Iza ovih apstraktnih brojki stoje milijuni birača koji će vjerojatno gajiti skepsu prema protekcionizmu.
Naravno, postoje i gubitnici uslijed globalizacije međunarodne trgovine pa ne možemo znati točan omjer njihovoga broja spram prve skupine dobitnika, ni u SAD-u ni izvan njih. Također ne možemo biti sigurni koji aspekti globalizacije izazivaju najviše promjena raspoloženja: boje li se ljudi više međunarodne trgovine ili imigracije? Čini da je veliki dio anti-globalističkih reakcija vođen strahom od imigracije, a ne međunarodne trgovine.
Međutim, ne treba vjerovati u neki bolji svijet koji će se uspostaviti širenjem međunarodne trgovine pukim spontanitetom. Bilo bi slijepo isključiti mogućnost da spontanitet globalnih trgovačkih procesa ponekad dovedi do neželjenih posljedica koje su se mogle spriječiti. Na primjer, ranije spomenuti Dani Rodrik kritičar je super-globalizacije, pojma koji opisuje posljedice liberalizacije ekonomskih odnosa između država i globalnih regija s potpuno različitim političkim sustavima i politikama (npr. u pogledu poreza ili zaštite okoliša – različiti socijalni standardi znače različite troškove). Rodrik također upozorava da krajnji koraci u potpunoj liberalizaciji međunarodne razmjene mogu proizvesti više štete nego koristi.
I dok bi se od takvog ekonomista očekivalo da podrži Trumpov protekcionizam, Rodrik se ističe kao njegov kritičar iz uvjerenja u potrebu trgovačkog sporazumijevanja među državama i izbjegavanja ishitrenih odluka koje pogoduju uskom krugu poduzetnika i industrija. Rodrik zapravo podsjeća da se politika zaštite jako lako pretvara u politiku traženja i čuvanja privilegija i renti, nauštrb drugih članova društva. Prema tome, čak i kritičari globalizacije među ekonomistima, koji pokušavaju racionalno razlučiti pozitivne od negativnih strana globalizacije, ostaju vjerni nekim temeljnim principima tendencijske težnje slobodi razmjene i sporazumijevanju u međunarodnoj razmjeni. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da vrag jednostranosti i logike mi ili oni, ne iskoči iz ormara.
Glavna poruka glasi da skepsa prema protekcionizmu ne samo da postoji, nego je realno očekivati da je veoma raširena, iako nije glasna kada političar kao Trump zagrmi o povratku radnih mjesta kad zaštiti čeličane. Pri tome, skepsa prema protekcionizmu nije plod nekih ideoloških načela ili rezultata matematičkih modela (koji ipak pomognu u izgradnji argumenta). Riječ je o akumuliranom stoljetnom iskustvu i političkoj energiji koja nastaje ili će se iznjedriti iz ekstremno složene mreže globalnih ekonomskih odnosa. Samim time, ona će i dalje snažno utjecati na svaku, pa i američku politiku. Zeihan u tom smislu možda nije bio u pravu, a vrlo vjerojatno nije bio u pravu kada je predviđao velike promjene prije 2030.
Ne može se preko noći zaboraviti činjenica da je međunarodna razmjena kroz modernu povijest prolazila kroz uspone i padove, ali je svijet dugoročno bivao sve više integriran i ljudi su od toga imali sve više koristi. Razdoblja najbrže integracije i rasta razmjene bila su povezana s brzim gospodarskim napretkom. Taj napredak nije bio uvijek proporcionalno raširen na cijeli svijet, ali su isti principi razmjene stajali iza jedinstvenog europskog tržišta kao i iza integracije Japana pa zatim cijele jugoistočne Azije i Kine, a danas i Afrike, u globalni gospodarski sustav.
Zbog toga smo, unatoč svemu, jako daleko od kraja svijeta kakvog poznajemo. Desetine milijuna poduzetničkih i trgovačkih odluka stvorile su složenu globalnu mrežu ekonomskih odnosa koji imaju svoju autonomnu logiku i čvrstinu. Države, kao mnogo puta u povijesti, mogu pomoći uspostaviti i održavati te mreže, kao što ih mogu i uzdrmati. Ali mreže su se i nakon negativnih šokova do sada uvijek obnavljale, čvršće i finije tkane od prethodnih.