Rušenje hiperinflacije u Hrvatskoj 1993.: tržište je kao voda, uvijek pronađe svoj put

Foto: Elnur / Dreamstime

Na današnji dan pred 25 godina tadašnji premijer Nikica Valentić objavio je anti-inflacijski program koji se još uvijek tumači kao jedan od najvažnijih i najkontroverznijih događaja u modernoj gospodarskoj povijesti Hrvatske. Da bi se shvatilo što je potom uslijedilo, treba razumjeti sve bitno što je toj objavi prethodilo. Esej koji se čita 20 minuta iz pera sudionika događaja, Velimira Šonje, tadašnjeg savjetnika Vlade Republike Hrvatske

Tržište je kao voda – uvijek nađe svoj put. Pripadam generacijama koje se sjećaju uličnih «dilera» deviza, kako su se nekada neprecizno zvali ljudi u kožnjacima. Cupkali su na Trgu ispred zgrade Zagrebačke banke. Moj susjed, Ivan, inače mlađi od mene, pekao je zanat kao 18-godišnji klinac dilajući devizne u jednom popularnom turističkom resortu na Krku osamdesetih. Dobra škola pokazalo se – danas je jako uspješan poduzetnik (što naravno ne znači da prvo morate nešto dilati na crno da biste bili uspješan poduzetnik).

Ivan i ja pamtimo vrijeme kada je svaka ozbiljnija firma i institucija imala svog deviznog «dilera» – sitnog prašinara u hranidbenom lancu zamjene domaćeg za strani novac. Lanac je završavao u mračnim i čuvanim prostorijama stanova punih keša. U njima su devizni bossovi do kojih je iz druge ili treće ruke dolazio novac s ceste, fizički prebrojavali dnevne promete jednim okom pazeći što rade njihovi naoružani čuvari. Kao u scenama iz filmova o meksičkim narkokartelima. Bio je to Zagreb, ne tako davno, znam to iz druge ruke; drugi frend je početkom devedesetih avansirao u jednoj od takvih organizacija. Bio je druga ili treća ruka i donosio gomile novčanica gazdi. Uvijek su gazde bile u vrhu piramide. Uloga onih dole deviznih prašinara bila je da na dan isplate plaće u većim organizacijama ljudima ponude devize – a plaće su još uvijek stizale u bijelim kartonskim vrećicama u obliku bezvrijednoga keša kojeg nitko nije želio držati dulje od sekunde.

Cijela jedna brodogradnja živjela je od mjenjačkih poslova

Inflacija je 1993. bjesnila takvim tempom da se od danas do sutra ili prekosutra isplatilo platiti razliku između prodajnog i kupovnog tečaja. Stopa deprecijacije domaće valute u dan ili dva bila je veća od spread-a, a cijene su mjesečno u prosjeku rasle po dvoznamenkastim stopama. Samo u rujnu 1993. cijene na malo su rasle više od 30%. To je dramatično obezvrjeđivalo svaki oblik imovine s vrijednošću iskazanom u domaćoj valuti, počevši od same valute u novčanicima i na računima. Deprecijacija je nanosila strašne štete i tako što je skraćivala investicijske i poslovne horizonte, unosila ekstremne rizike i potpunu neizvjesnost u gospodarske kalkulacije i odluke. Jedino je bilo utješno što je hiperinflacija u Srbiji bila još veća.

Brze transakcije zamjene domaće u stranu valutu i natrag kada poželimo nešto kupiti bile su unosne za sve strane uključene u razmjenu. Isplatilo se iako su dileri-prašinari radili po tečaju koji je značio skuplje devize od onoga što je pisalo na tečajnim listama banaka. Te liste su ionako visjele umjesto slika na zidovima poslovnica. Neki državni birokrati određivali su minijaturne kvote za dozvoljene kupnje deviza po službenom tečaju. Bio je to dio takozvanih deviznih kontrola – administrativnih regulacija deviznog «tržišta». Vjerovalo se da se time radi nešto dobro. Iako su birokrate stvarno mogle samo žmiriti na šticung (premiju na devize koja se stvarno plaćala pri razmjeni domaće valute za stranu) i sivo tržište koje je cvalo na gotovo svakom uglu. Vidjet ćete kako je to sivo, pravo tržište nama služilo kao signal što da radimo.

Skoro da čovjeku dođe žao sve te zaposlenosti u društveno potpuno uzaludnom poslu, koja je u međuvremenu u velikoj mjeri nestala. Nikada nisam napravio procjenu koliko je ljudi moglo živjeti od crnog trgovanja devizama tih godina ali vjerojatno neću pogriješiti ako pretpostavim da ih je širom zemlje bilo nekoliko tisuća – jedan cijeli grad, cijeli sektor po broju zaposlenih usporediv s današnjom brodogradnjom. Sektor, koji je u međuvremenu najvećim dijelom propao.

Ovo je priča o propasti tog sektora, o smišljenoj akciji uništenja jedne dramatične i beskrajno skupe gospodarske kulture i tradicije u čijem sam suzbijanju kao vrlo mlad ekonomist imao privilegij sudjelovati. Tek danas, u 53.-oj godini života, shvaćam da je taj događaj otprije četvrt stoljeća obilježio cijeli jedan profesionalni život. I ne samo jedan.

Valentićeva najava

Program obaranja hiperinflacije najavljen je u večernjim satima na današnji dan, 3. listopada 1993. Razlika je što je te godine bila nedjelja, a ne srijeda. Iako se kao službeni početak broji prvi radni dan, ponedjeljak 4. listopada 1993., u nedjelju 3. listopada oko 20h, tadašnji premijer Nikica Valentić – najtalentiraniji komunikator među svim hrvatskim premijerima prije i poslije – pojavio se u posebnoj emisiji u najgledanijem TV terminu i najavio anti-inflacijski program kojim će oboriti hiperinflaciju. To je simbolički značilo raskrstiti s monetarnim naslijeđem Jugoslavije koja je Hrvatskoj u amanet ostavila inflatorne tendencije i institucije.

Da bi se moglo shvatiti ono što je potom uslijedilo, treba razumjeti sve ono što je toj objavi prethodilo.

Nikica Valentić, hrvatski premijer travanj 1993.- studeni 1995.

Objave velikih, sudbinskih i neočekivanih programa kojima su političari željeli narodu poručiti da će od sutra sve biti drugačije, bile su tipične za ono vrijeme iznimno slabih demokratskih standarda i nerazvijenih komunikacija. Sve se moglo držati u tajnosti. Tako se u tajnosti uspješno zadržala i serija sastanaka na kojima je pripreman anti-inflacijski odnosno stabilizacijski program. Te sastanke ću detaljno opisati u nastavku. Program je zbog tajnosti pripreme i mogao biti predstavljen kao mega-iznenađenje, što je sigurno imalo pozitivan utjecaj na očekivanja ljudi.

Valentićevu objavu programa za rušenje inflacije treba shvaćati kao dio serije od nekoliko sličnih objava zabilježenih još u bivšoj Jugoslaviji, od 1971. do 1989., od strane raznih premijera ili kako se to nekada zvalo, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (npr. Mikulić, Planinc, Marković). Jugoslavija je dugo muku mučila s inflacijom. Već potkraj šezdesetih godina liberalizacija cijena je toliko odmakla da su mnogi akteri sami, bez odobrenja nekog državnog organa ili komiteta, dogovarali i formirali cijene. Kako su fiskalna i monetarna politika u bivšoj Jugoslaviji bile vječno ekspanzivne (jer nitko nije imao ni političku moć ni želju da to promijeni), cijene su stalno rasle. Prosječna godišnja stopa inflacije 1971.-1991. iznosila je 69%. Pri tome je bilo nekoliko ubrzanja – prijetnji eksplozijom hiperinflacije, ali i nekoliko usporavanja zahvaljujući stabilizacijskim programima (službena retorika je bila «stezanje remena»). Međutim, usporavanja su bila kratkoga daha. Inflacija se kao kakva besmrtna neman uvijek vraćala jača, jer nitko nije imao političku moć da izdrži političke pritiske i reformira institucije. Može se zaključiti da su u onakvom tipu socijalizma uništavajuća inflacija i hiperinflacija bile neizbježne pratilje ili termometri sustava. Stoga hrvatski anti-inflacijski program, iako se desio više od dvije godine nakon osamostaljenja, treba shvatiti kao zakašnjeli i konačni prekid s jednim dijelom jugoslavenskog naslijeđa.

Nastavak jugoslavenskih inflacijskih ciklusa

Posljednji jugoslavenski inflacijski ciklus zabilježen je u vrijeme zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića i završnog čina raspada Jugoslavije prije izbijanja rata. To se vidi na slici koja pokazuje da maksimalna inflacija nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti (38,7% u listopadu 1993.) nije bila najveća stopa inflacije devedesetih godina prošloga stoljeća. U lijevom gornjem kutu slike vidi se stopa koja je u siječnju 1990. bila veća od 40% na mjesec. Ranija stopa inflacije iz prosinca 1989. (ne vidi se na slici) bila je još veća, ali tada se ukazao Ante Marković i u poznatom govoru u Skupštini Jugoslavije u Beogradu zamahao novčanicama novog dinara pred nosovima zastupnika, ne bi li njih i narod uvjerio da će od sutra sve biti drugačije.

Marković je imao podršku Amerikanaca, MMF-a, Svjetske banke, savjetnika poput devedesetih godina slavnog Jeffrey Sachsa, tadašnje Europske zajednice, ukratko čitave moćne plejade institucija, država i pojedinaca koji su imali sve osim temeljnog razumijevanja procesa u bivšoj Jugoslaviji. Još od smrti Josipa Broza Tita 1980. i nemira na Kosovu 1981. sustavno se podcjenjivala eksplozivna moć velikosrpstva, naklonost Jugoslavenske narodne armije toj ideji, snaga autonomne težnje za stvaranjem vlastitih država koje su bile naročito izražene u Hrvatskoj i Sloveniji, te relativna pripremljenost pravnog okvira za takav rasplet, koji je uspostavljen Ustavom SFRJ iz 1974. Bio je potreban visok stupanj neinformiranosti i optimizma bez pokrića, da bi se vjerovalo kako se ekonomskim mjerama i novcem izvana Jugoslavija može održati na okupu kao u starom modelu Titove Jugoslavije, odnosno da se može zadržati Slobodan Milošević, simbol politike koja je strateški donijela odluku da svi pripadnici jednog, srpskog naroda moraju živjeti u istoj državi.

O uzaludnosti nade u spas Jugoslavije u nekome obliku svjedoče upravo linije prikazane na gornjoj slici. Inflacija ponovo divlja vrlo brzo nakon objave Markovićeva programa, već potkraj ljeta 1990, u vrijeme formiranja prve demokratske vlasti u Hrvatskoj nakon višestranačkih izbora 30. svibnja. Temperatura raste, što je znak nezaliječene fundamentalne bolesti.

Tada sam počeo raditi na Ekonomskom institutu u Zagrebu kao mladi istraživač. S platnom sam vrećicom odmah trčao našem deviznom «dileru» – bio je to naš ložač Božo. Pravovremena promjena hrvatskih dinara u marke bilo je pitanje preživljavanja. Moje prve plaće kretale su se oko 140 njemačkih maraka (na mjesec), dakle nominalno oko 70 eura, realno je to naravno ipak bilo nešto više od 70 eura danas.

Gornja slika ilustrira i činjenicu da je proces ubrzanja inflacije bio linearan do druge polovice 1992. Očito se logika jugoslavenskog inflacijskog procesa jednostavno produljila nakon osamostaljenja Hrvatske. Ovo je važno zapamtiti jer se u hrvatskim ekonomskim analizama prečesto zanemaruje institucionalna inercija – vrijeme koje je potrebno da ljudi promijene ponašanje, a institucije pravila po kojima rade.

Prva promjena u razvoju hrvatskog inflacijskog procesa ipak se uočava u drugoj polovici 1992., dakle oko godinu dana nakon osamostaljenja. Nakon snažne eskalacije inflacije oko sredine 1992. (uočite vrhunac u sredini slike – bio je to listopad 1992. kada se stopa inflacije cijena na malo našla na 33,8% mjesečno nakon što su cijene proizvođača prešle stopu od 38% još u svibnju iste godine), inflacijski proces je uvjetno stavljen pod kontrolu. Inflacija je ostala ekstremno visoka, ali nije dalje ubrzavala sve do našeg anti-inflacijskog programa iz listopada 1993., kada je definitivno i trajno ugašena. Moramo objasniti kako to da inflacija u godinu dana prije objave Valentićevog programa nije ubrzavala.

Inače, slika inflacije i sve slike koje slijede dalje u tekstu su iz knjige Put u nisku inflaciju: Hrvatska 1993.-1994. izdavača Vlade Republike Hrvatske. Pisali smo ju, a i objavljena je u toku 1994., na hrvatskom i engleskom jeziku. Pretpostavljam da se knjiga i danas može pronaći u bibliotekama iako sam siguran da nema mnogo privatnih knjižnica koje ju imaju. Meni je nakon četvrt stoljeća ostao jedan hrvatski i dva engleska primjerka, pa ovdje slikam prekrasnu retro naslovnicu autora Borisa Maleševića (prijelom knjige radio je Siniša Nikolić koji se i danas bavi tim poslom). Njihova imena uzgred spominjem kao uvod u imena aktera koja su se našla na ovitku knjige i onih aktera kojih na ovitku nema.

Knjigu smo uredili nas trojica koji smo u to doba radili na Ekonomskom institutu u Zagrebu – Zoran Anušić, koji već godinama radi u Svjetskoj banci, Željko Rohatinski, poznatiji kao guverner HNB-a u dva mandata (2000.-2012.), danas umirovljenik, i ja koji imam još dosta za guliti do mirovine. U pisanju knjige sudjelovali su i dugogodišnji viceguverner HNB-a Relja Martić, Andrea Mervar koja je i danas zaposlena na Institutu, Žarko Miljenović, savjetnik u HNB-u i Marko Škreb, koji će postati trećim guvernerom HNB-a 1996., ali će biti smijenjen 2000. nakon što je poslao privremenog upravitelja u jednu propalu istarsku banku na što je reagirao tada moćni IDS isposlovavši smjenu kod premijera Račana – u Saboru je posao smjene samo formalno odrađen. Do kraja prvog mandata Rohatinskog 2006. niti jedan hrvatski guverner nije uredno dovršio svoj mandat, što govori sve o karakteru onog vremena. Škreb dugi niz godina nakon svršetka hrvatske epizode radi kao savjetnik središnjih banaka drugih država širom svijeta i nedavno je također otišao u mirovinu.

Rohatinski, Anušić, Miljenović i ja smo radili nekoliko mjeseci prije objave programa kao uži savjetnički tim Vlade Republike Hrvatske, a ostali kolege s omota obavljali su svoje redovite poslove. Andrea je radila mnoštvo statističkih i ekonometrijskih analiza na Ekonomskom institutu, a Martić i Škreb su obavljali poslove u HNB-u – prvi već tada kao viceguverner, a drugi kao direktor istraživanja (posao koji ću preuzeti od Škreba 1995.).

Naravno, postoje i akteri čija imena do sada nisu spomenuta. Prije svih ostalih, tadašnji potpredsjednik vlade za gospodarstvo, a danas poduzetnik, Borislav Škegro. Treba spomenuti i ministra financija koji je danas u mirovini, profesora Zorana Jašića, te tadašnjeg guvernera HNB-a, pokojnoga profesora Peru Jurkovića koji je dužnost guvernera obavljao od 1992. do 1996. Malu ulogu u nastavku priče imat će i prvi guverner Ante Čičin-Šain i Predsjednik Franjo Tuđman iako će se on u ovoj priči pojaviti samo jednom, kao pokretač iz sjene.

Kako se rodila ideja o tome da će obaranje hiperinflacije vjerojatno biti uspješno

Vlada Nikice Valentića imenovana je u travnju 1993. Naslijedila je Šarinićevu vladu koja je trajala od kolovoza 1992. do travnja 1993. naslijedivši treću hrvatsku vladu – Gregurićevu – koja je trajala od srpnja 1991. do kolovoza 1992. Dolazak Šarinićeve vlade podudara se s dolaskom Pere Jurkovića na čelo HNB-a (Jurković je bio drugi guverner, nakon pokojnog Ante Čičin Šaina) i ulaskom Zorana Jašića u vladu, koji je bio ministar financija i kod Šarinića i kod Valentića.  Tako izgleda lista uključenih aktera.

Dakle, ako se sjetimo onog zauzdavanja inflacijskog procesa u drugoj polovici 1992. (inflacija ostaje ekstremno visoka, ali ne ubrzava dalje), treba odgovoriti na pitanje koje su mjere dovele do toga da hiperinflacija nije eksplodirala dalje iznad razina od oko 30% na mjesec.

Eksplozivnu narav stalno ubrzavajućeg hiperinflacijskog procesa dokumentirao je Phillip Cagan nakon što je 1956. detaljno proučio najveće hiperinflacije u povijesti. Cagan 1956. nije mogao znati da će se među deset najvećih inflacija u povijesti naći i hiperinflacije u dvije srpske države devedesetih – u Miloševićevoj post-SFRJ Jugoslaviji i Republici Srpskoj u BiH, u oba slučaja s maksimumima 1994. Tamo su se pojavile klasične i nekontrolirane hiperinflacije s eksplozivnim, djelomično eksponencijalnim procesima, na čijem su se vrhuncu cijene u prosjeku udvostručavale za 1,4 dana. Hrvatski inflacijski proces s tridesetak postotaka na mjesec nikada nije došao ni blizu dnevne stope inflacije od 64%, koliko je identično zabilježeno u monetarno posve integriranim srpskim državama kojima se u doba rata i Slobodana Miloševića upravljalo iz Beograda. Dakle, sama činjenica da je inflacija u Hrvatskoj bila ekstremno visoka, ali stopa nije ubrzavala, upućivala je na neku specifičnost našeg inflacijskog procesa – njegovu potencijalnu slabu točku koja bi se mogla iskoristiti u cilju trajnog obaranja inflacije.

Mnoštvo ljudi u Hrvatskoj već je tada osjećalo i znalo da je visoka inflacija ekonomsko zlo koje provodi neizglasanu preraspodjelu, pogoduje malobrojnima, skraćuje investicijske horizonte i istiskuje domaću valutu. Na Institutu smo među mlađim kolegama potiho spominjali Olivera Tanzi efekt (rast realnih javnih prihoda nakon obaranja visokih inflacija) i mogućnost da bi se rat mogao dobiti i ekonomskom snagom ako Hrvatska uspije stabilizirati i pokrenuti gospodarstvo dok se Srbija guši pod hiperinflacijom koja se dnevno jedva može izmjeriti.

S druge strane postojalo je rašireno uvjerenje da je inflacija nužna radi financiranja gospodarstva (i plaća radnika) u ratu. Kako je to uvjerenje bilo formirano i kojim je analizama bilo poduprto, nije mi poznato. To je bila neka priča o kojoj nije postojao niti jedan znanstveni rad ili projekt, osim ako se u tu kategoriju ne broje sjećanja na gospodarstvo SFRJ i naviknutost na agresivan inflacijski proces.

Naime, u bivšoj Jugoslaviji nije postojala politička moć koja bi učvrstila makroekonomske politike, osobito monetarnu, i uspostavila vjerodostojnost institucija. Zbog toga su uvijek postojale mogućnosti za refinanciranje kredita koji se inače nikada ne bi mogli vratiti. Komunistička politička struktura se hranila na tom poroznom monetarnom mehanizmu koji je podgrijavao novčanu iluziju (slučaj kada su ljudi zadovoljni zbog rasta plaća iako rast cijena poništava realne efekte). Veliki dio tih kredita služio je izravno za isplatu plaća što znači da se bez rasta zaduženja često nesolventnih poduzeća plaće nikada ne bi ni mogle isplatiti. Izravna veza između novog kreditiranja i plaća je također značila da bi bez stalnog dotoka novog novca ljudi ranije srušili vlast.

Opisana narav mekog budžetskog ograničenja ugušila je svaku sposobnost za gospodarski rast i razvoj, skraćivala investicijske horizonte i čitav sustav podredila očuvanju političkog i gospodarskog statusa quo. Takav sustav nije imao perspektivu, morao se iz temelja mijenjati. Međutim, nije postojao konsenzus o tome kako ga mijenjati.

U vladi Franje Gregurića dobro se razumjelo mehanizam krediti-plaće-inflacija. Međutim, podcijenila se uloga očekivanja u generiranju inflacijskog procesa. Ne znam pouzdano zašto je bilo tako; moguće zato što blizu Gregurića nije bilo nikoga tko je dobro razumio moderne ekonomske modele i teorije. Naime, nakon Friedmanovog obraćanja Američkom društvu ekonomista 1968. i afirmacije škole racionalnih očekivanja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, očekivanja su u temeljnim udžbenicima već od osamdesetih godina, dakle na vrijeme za našu priču, zauzela jedno od središnjih mjesta u makroekonomskoj teoriji i analizi. Literatura o visokim inflacijama osobito je naglašavala njihov značaj.

Međutim nova su saznanja teško dopirala do marksizmom impregnirane hrvatske akademije, a kamoli do ovdašnjih ljudi od prakse. Iako, valja biti fer, i istaknuti neke starije makroekonomiste koji su razumjeli ulogu očekivanja na moderan način i o njima govorili i pisali, poput Mate Babića, Đorđe Pribičevića i Guste Santinija, i neka se ne ljuti ako je netko izostavljen. Naravno, među mlađim makroekonomistima bilo je više onih koji su baratali instrumentarijem očekivanja, poput Ive Bićanića. Ali, sve zajedno, govorimo o desetak ili malo više ljudi u Hrvatskoj. Few good men je univerzalno pravilo u našem društvu.

Uglavnom, u vrijeme vlade Franje Gregurića inflacija se promatrala kroz klasične naočale, kao proces vođen rastom kredita i nadnica. Zauzdavanje rasta nadnica poimalo se kao nužan i dovoljan uvjet zauzdavanja inflacije. Provode se mjere. Ratni uvjeti vladi omogućavaju vladanje uredbama, a raširenost državnog sektora (privatni je tada još u povojima) omogućava izravno ili neizravno hijerarhijsko zadavanje naloga državnim tvrtkama. Plaće u privatnim poduzećima su liberalizirane, ali sektor je toliko mali da nije ni bitan; u svim ostalim sektorima se stopa rasta plaća cilja ispod stope inflacije (programirani pad realnih plaća u državnom sektoru). Sastavlja se i lista nesolventnih poduzeća u kojima se plaće potpuno zamrzavaju.

Bio je to pokušaj uvođenja takozvanog tvrdog budžetskog ograničenja u do jučer socijalističko gospodarstvo. Takvo uvođenje dekretom bilo je neizbježno, s obzirom da su brojni stečajevi bili neprovedivi zbog rata, a još više zbog slabog pravosuđa koje će duga desetljeća nakon ovih događaja pokazivati slabo poznavanje funkcioniranja kapitalističkih institucija i nedostatak sposobnosti za njihovu implementaciju.

Rezultat: proces usporavanja rasta nadnica, koji je mnogo detaljnije opisan u našoj knjizi, doveo je do kumulativnog pada realnih plaća za 40% u odnosu na 1990.

Međutim, usporavanje nadnica nije bilo dovoljno da zauzda inflaciju koja je sve jače nagrizala životni standard ljudi. Početkom 1992. sindikati su sve glasniji, a zemlja je u ratu. Osjeća se nezadovoljstvo. Ljudi se unatoč okupaciji velikih dijelova zemlje usuđuju protestirati na ulici. Čim su imenovani 1992., premijer Hrvoje Šarinić i njegov potpredsjednik vlade za gospodarstvo Mladen Vedriš, proglašavaju Gregurićevu Uredbu o plaćama nevažećom. Osnovica za plaće raste 64%. Dopušta se vezanje nadnica uz tečaj ili inflaciju, kao i isplate plaća dvaput mjesečno i inflacija u ranu jesen 1992., kao što je prikazano na gornjoj slici, probija granicu od 30% mjesečno.

Nakon iznenadne eskalacije cijena na jesen 1992. Šarinićev tim shvaća da mora napraviti nešto odlučnije kako se stvari ne bi potpuno otele kontroli, kao u Srbiji. Potkraj 1992. ponovo se uspostavlja mehanizam vezanja rasta plaća uz stopu inflacije, ali uz koeficijente manje od 1 – 0,8 do 0,9. To je značilo povratak na Gregurićev model programiranog smanjivanja realnih plaća. Time inflacija nije oborena, ali je njezin tempo primiren. Ponovo su stvarani preduvjeti za kroćenje inflacije bez društvenih troškova, udarom na očekivanja (uočite da kada su očekivanja dominantan faktor inflacijskog procesa nema društvenog troška smirivanja cijena, ostaju samo benefiti).

Prema tome, Valentić i Škegro na proljeće 1993. nasljeđuju gospodarstvo u kojem više nema pritisaka viška potražnje, kao ni viška ponude novca. Tekući račun platne bilance je u blagom suficitu, što je za svakog obrazovanog makroekonomista znak približne ravnoteže, ili čak viška ponude. U takvim uvjetima ne bi trebalo biti fundamentalnih pritisaka na rast cijena sa strane potražnje, osim ako neki vanjski negativni šok ponude poput cijena energenata, kamatnih stopa ili pogoršanja očekivanja, ne poremeti odnose. Ali, unatoč tome, inflacija bjesni. To je indikator presudne uloge očekivanja.

Nemam sumnji da je Hrvatska mogla ranije spustiti inflaciju. Možda ne onako spektakularno kao potkraj 1993., ali značajno smanjenje se moglo postići mnogo ranije da je netko bio sposoban osmisliti cjelovit i dobar program. Ljudi su zbog rata bili spremni podnositi danas nezamislive žrtve u smislu gubitka životnog standarda. Međutim, u toj ranoj fazi razvoja Hrvatske ekonomska politika je bila daleko od idealne. To nije bilo čudno – ljudi su jako malo znali i nedostajala je koordinacija politike plaća i monetarne politike te vjerodostojan plan koji bi utjecao na poremećene navike odnosno očekivanja. Osim toga, ljudima se život bez deviznih dilera, bez nekoga Bože koji u džepu uvijek nosi buntić maraka, naprosto činio nezamisliv. Svoje sam prijatelje tada znao pitati: «Što misliš, je li u Hrvatskoj moguće imati inflaciju od 8% na godinu?» (ne znam zašto mi se tada sviđao baš taj broj). Svi su redom odgovarali: «Nemoguće!». Meni se nekako činilo logičnim da je moguće. A u tome nisam bio ni jedini ni prvi, a vjerojatno ni drugi ni treći. Tada sam ipak još samo učio.

Borislav Škegro se po povratku s magisterija u SAD-u (da, s Ekonomskog instituta ste i u doba socijalizma mogli ići na poslijediplomske studije u SAD) posvetio izradi ekonometrijskog modela jugoslavenske privrede i vrlo brzo prometnuo u vjerojatno vodećeg makro-ekonometričara u bivšoj državi. I danas pamtim uvođenje privremene valute hrvatskog dinara potkraj 1991. kada je prvi guverner Ante Čičin-Šain, inače mentor mladoga Škegre po njegovom dolasku na Institut, nazvao svog pulena da mu pomogne odrediti tečaj. Državne institucije su bile slabe i potkapacitirane, što se u početku formiranja države pretvaralo u prednost – konzultirali su se mnogi stručnjaci izvan institucija koji su bili spremni pomoći, a to je multipliciralo poglede i demokratiziralo odlučivanje. Na koncu, tada je valjda još uvijek osam do devet od deset zaposlenih radilo za državu ili kvazi-državu kakva su bila samoupravna poduzeća.

Škegro će samo dva mjeseca kasnije, u veljači 1992. kao vanjski stručnjak upravo zahvaljujući Čičin Šainu postati članom prvog Savjeta tada još Narodne banke Hrvatske. Tuđman i HDZ tada nisu imali problema sa visokim stručnim kriterijima i ignoriranjem političkih afilijacija. Znalo se za Čičin Šainove veze s HSLS-om, zamjenik guvernera Zdravko Rogić bio je član ili blizak HNS-u, a u prvom savjetu su se osim Škegre našli i drugi neovisni stručnjaci poput pravnika Branka Vukmira.

Sjedili smo tako u Škegrinoj sobici na Institutu u prosincu 1991. i zurili u kod na njegovom zdepastom, gotovo pola metra dubokom ekranu, valjda povezanom s 486-icama koje su tada počele pristizati u Hrvatsku, sve dok se na ekranu nije pojavio tečaj: 55 hrvatskih dinara za njemačku marku. I bilo je tako – prvi guverner je poslušao Škegrin savjet. Taj tečaj se održao do veljače 1992. pa krenuo klizati dalje, sve do famozne četiri četvorke (4444 HRD za DEM) koje će postati povijesni zaglavni kamen u ocjenama našeg anti-inflacijskog programa iz listopada 1993. No, trebamo proći još malo povijesti prije nego što dođemo do četiri četvorke.

Ekonomski institut u Zagrebu tih je godina funkcionirao kao centar za vođenje ekonomske politike Vlade Republike Hrvatske. Do kraja 1991., dakle, govorimo o vremenu drame i pada Vukovara, sastavili smo prvu Strategiju razvoja Republike Hrvatske u kojoj su zacrtane politike liberalizacije, privatizacije i obaranja hiperinflacije. Na institutu je sastavljen i proračun Republike Hrvatske za 1992. godinu. Škegro je bio u sve uključen – uvjerljiv i probitačan, najistaknutiji među «mladim snagama». To je bilo logično s obzirom na godine. Bližila mu se četrdeseta, dok su ostali «bipsići» – institutska terminologija – bili negdje između nas dvadeset plus godišnjaka – Nestića i moje supruge Amine (rođ. 1967.) i mene (rođ. 1966.) te Anušića, Mervar, Jurline-Alibegović, Kordej de Villa i ostalih, koji su tada već prelazili tridesetu. Tek koju godinu kasnije priključit će se nekoliko godina mlađi dvojac koji će bitno obilježiti rad i javnu reputaciju Instituta u zadnja dva desetljeća – Sandra Švaljek i Željko Lovrinčević.

Škegro u to vrijeme nije bio moćan čovjek. Nije odavao niti dojam prevelike ambicioznosti, osim kada su u pitanju bile teme ekonomske politike. Taj zagrebački Hercegovac koji je odrastao i svirao s Juricom Pađenom iz Azre i Aerodroma vidljivo je volio Franju Tuđmana i bio prožet optimizmom u pogledu budućnosti Hrvatske. Ali, današnjim rječnikom rečeno, nije bio odveć «umrežen». Za mnoge iznenađujuće, on neće biti niti član HDZ-a kada će početkom 1993. postati Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo.

Njegovi prvi relativno moćni kontakti događali su se po stručnoj liniji. Uz spomenutog mentora prvog guvernera Čičin-Šaina, važan je bio i Tuđmanov prvi savjetnik za gospodarstvo, emigrant i povratnik iz Londona, profesor Emil Primorac s London School of Economics. Škegro će ga početkom 1993. zamijeniti na mjestu Tuđmanovog savjetnika.

Primorac je dovoljno dobro poznavao lokalnu scenu jer je i ranije surađivao na nekom institutskom projektu na području tržišta rada. Tako je znao da većina hrvatskih ekonomista nije opremljena za ozbiljne razgovore, a kamoli za analize o gospodarstvu. Sugovornika je pronašao u mnogo mlađem ali izvrsno obrazovanom američkom studentu. Mutno se sjećam 2-3 odlaska u Jurjevsku, u onu zgradu na početku gdje su sada neke tajne službe. Tamo su se tada smjestili Tuđmanovi savjetnici. Uvijek smo išli gore Škegrinim Hyundai Ponyem koji je kašljucao na onoj kratkoj strmini nakon U-zavoja oko kuće Lisinskog. Ti su se korejski automobili – tada još prilično loši (kako se sve promijeni u manje od trideset godina!) – mogli povoljno kupiti nakon što je druga hrvatska vlada Josipa Manolića (od kolovoza 1990. do srpnja 1991.) privremeno ukinula carine na uvoz automobila kako bi iskorijenila naviku kupnje mnogo lošijih kragujevačkih Zastava na zajedničkom jugoslavenskom tržištu.

Primorac me tada zamolio da predložim novi model rada Hrvatske gospodarske komore jer mu nikako nije išlo u glavu zašto je članstvo u Komori obavezno i plaća se kao da je porez. Jasno da od svega na kraju nije bilo ništa. Sigurno tada nisam bio svjestan, a možda ni profesor kojeg zdravlje na žalost nije dugo služilo nije to posve razumio, ali mi smo u toj kući na Jurjevskoj, s takvim suludim idejama, bili posve izolirani. U gradu i državi oko nas rapidnom su se brzinom formirali novi interesni savezi koji će uskoro postati čvrsti i neprobojni, moćni u odbijanju svakog zahtjeva za promjenom i odlučni u tome da stare navike, institucije i odnosi snaga nastave živjeti u hrvatskom paradržavnom i državnom sektoru do današnjih dana. Ti savezi su se pokazali žilavima i nakon što je oborena inflacija, pa je i tako banalna stvar kao što je obvezni komorski doprinos još uvijek na snazi nakon više od četvrt stoljeća. Obranjen je jedan izvidnički položaj, pa kako neće glavni bastioni etatističke mahale.

Ne sjećam se više je li to dogovoreno na nekom od sastanaka s Primorcem ili s Čičin-Šainom, ali negdje 1992., taman kad su najžešći ratni sukobi malo jenjali, nas nekoliko mladih na Institutu od Škegre smo dobili zaduženje – ako se u institutskim relacijama to može tako nazvati (jer neke formalne nadležnosti nad svima nama nije imao): proučite sve što vam dođe pod ruku o suzbijanju visokih inflacija i hiperinflacija.

Institut je imao bogatu knjižnicu. Iako nije bilo interneta, postojali su kakvi-takvi mehanizmi međunarodne međubibliotečne razmjene putem kojih se u nekoliko tjedana ili mjeseci moglo doći do kopija većine traženih znanstvenih radova. Pamtim da sam uz neizbježne tekstove poput Caganova o monetarnoj dinamici hiperinflacija pročitao nekoliko knjiga i mnogo članaka s neiscrpnim temama o njemačkim hiperinflacijama i mnoštvu uspješnih i neuspješnih programa obaranja visokih inflacija u Južnoj Americi i Izraelu. Anušić, koji je svako malo morao ići opsluživati protuavionski top kod Generalskog stola, Mervar i ja smo se čak znali odvažiti, pa na nekim sumnjivim kratkoročnim podacima, a podaci su tada bili jako rijetki, pokušavali ocijeniti pokoju ekonometrijsku jednadžbu ne bismo li «testirali» neko od saznanja koje smo iskopali u literaturi da vidimo «vrijedi li to u Hrvatskoj». Bolje išta nego ništa; upijali smo kao spužve, i već potkraj 1992. ili početkom 1993. bili prilično dobro opremljeni ekonomskim znanjem za rušenje hiperinflacije. Svi smo znali da ona inflacija od 30% na mjesec nema nikakvoga smisla, da nosi mnogo više štete nego koristi. Na priliku nije trebalo dugo čekati.

Banski dvori, soba 43

Iako nemam čvrstih dokaza, mislim da je Tuđman dovodeći u sred rata na čelo vlade ljude oko četrdesete – Valentića i Škegru – htio generacijski protresti izvršnu vlast s obzirom da su ključni ljudi u ranijim vladama bili za cijelu generaciju ili dvije (J. Manolić) stariji. Uostalom, bilo je jasno da je gospodarstvo bilo njihov primarni posao. O političkoj strategiji i ratu u predsjedničkom sustavu odlučivalo se negdje drugdje, tako da je Škegro, fokusiran na makroekonomske stvari, mogao u neformalnim društvima propovijedati da će inflaciju srušiti generacija koja je slušala Rolling Stonese. Tako je i bilo.

Kasnije mi je ispričao da se politički ključan trenutak za obaranje inflacije u Hrvatskoj dogodio već 24. veljače 1993. Tuđman ga je pozvao na sastanak u devet navečer. Škegro nije znao temu. Postat će Predsjednikov savjetnik za gospodarstvo. A Predsjednik se upravo bio vratio s nekog skupa državnika bivših socijalističkih zemalja. Tamo je shvatio da drugi – neki Estonci, Litavci – ruše visoke inflacije: «Škegro, zar mi moramo imati ovako visoku inflaciju?», pitao je Predsjednik. «Ne moramo, Predsjedniče.», odgovorio je samouvjereni 37-godišnji makroekonomist svom političkom idolu. «Izvolite onda, riješite to!» bila je Tuđmanova reakcija koju mi je prepričao Škegro. Rješenje će još malo pričekati, dok mladi savjetnik nakon testiranja na Pantovčaku dva mjeseca kasnije ne sjedne u stolicu potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Ne sjećam se točno kada, ali mislim da je bio svibanj ili početak lipnja 1993., dakle maksimalno dva mjeseca nakon što je formirana Valentićeva vlada: Anušić, Rohatinski, Miljenović i ja počeli smo se sastajati sa Škegrom i Valentićem u sobi 43 u Banskim dvorima. Valentić je navraćao da čuje bitne zaključke ili je dolazio pitati nešto, a bilo je i dana kada se dugo zadržao s nama. Neposredan čovjek, vedar, nikada pred nama nije odavao vanjski dojam umora ili stresa, a opet, malo pravnički ukočen i sklon stvaranju dojma, taj građevinski poduzetnik i menadžer brzo je učio o makroekonomskim relacijama. Primijetio sam da mora do kraja razumjeti ono što će raditi i iza čega će stati svojom cjelokupnom karijerom.

U sobu 43 hodočastili smo cijelo ljeto. Škegro bi otvarao teme, a onda bismo odlazili kućama i na poslove, studirali literaturu, analizirali podatke i vraćali se za koji dan s odgovorima. Škegro nam je tek kad je sve bilo gotovo otkrio da otprve nisu računali s nama. Početkom svibnja 1993. mi smo bili na klupi za pričuvne savjetnike. Prvo su pokušali raditi sa starom gardom hrvatskih ekonomista – Zdunićem, Nikićem, Kalogjerom i ostalima. Međutim, njihov je zaključak bio da je obaranje visoke inflacije nepotrebno i potencijalno veoma štetno. Valentić je odlučio da ih više ne zove i rekao Škegri: dovedi mi druge ljude koji hoće raditi ovaj posao. Time je začeta kasnija fronta protiv našeg stabilizacijskog programa, čemu je posvećen kraj ovog teksta.

Ne zaboravite da je najstariji među nama, Rohatinski, tada jedva prešao četrdesetu. Anušić i Miljenović su bili između 30 i 40, a ja sam u svojstvu savjetnika Vlade RH proslavio 27-mi rođendan. Pripravnici na ozbiljnom državnom poslu u Banskim dvorima.

Glavni instrumenti stabilizacijskog programa koji su najavljeni izgledali su ovako:

Najzanimljiviji dio je ova programirana, ali na samo tri mjeseca limitirana najava nominalnog tečaja njemačke marke koji deprecira po padajućoj stopi. Cijela tablica, a posebno taj njen dio, bila je namijenjena navođenju (smirivanju, rušenju) inflacijskih očekivanja i izgradnji kredibiliteta programa što će kasnije izazvati najviše nesporazuma.

Ideja o programiranoj najavi nominalnog tečaja s vremenskim limitom rodila se kroz razmišljanje kako prilagoditi sličnu južnoameričku praksu – takozvanu tablitu. Kao što sam već zapisao, znali smo da nemamo višak potražnje i druge klasične pritiske na rast cijena. O fiskusu nismo znali sve – zemlja je bila u ratu, ali ono što smo znali i što smo mogli procijeniti nije upućivalo na to da bi financiranje fiskalnog deficita monetizacijom kroz monetarno-kreditni sustav trebalo voditi značajnoj inflaciji. Koplja su se u savjetničkom timu lomila samo oko dvije teme  –  kako bi tablita trebala točno izgledati, i treba li dopustiti cirkulaciju njemačke marke kao paralelne valute.

Naravno da smo znali da je njemačka marka u Hrvatskoj bila mnogo važnija valuta od hrvatskoga dinara. Cijene, a po novom i neke plaće, vezale su se uz marku. Marka je bila glavno mjerilo vrijednosti i sredstvo plaćanja u transakcijama velike vrijednosti koje su se kada je bila riječ o stanovništvu, obavljale u sivoj ekonomiji. Marka je bila i dominantna valuta štednje. Danas su internet i politika napučeni ljudima koji ne znaju hrvatsku monetarnu povijest, jer da znaju, onda bi znali i da je više od 60% obaveza banaka u Hrvatskoj već tada bilo u stranoj valuti, a da su indeksacija odnosno valutna klauzula bile prakse koje su i tada vrijednosno štitile mnogo veću vrijednost imovina u zemlji od mnogo manjeg dijela imovina denominiranih u domaćoj valuti.

Detaljno smo proučili slučajeve raširene upotrebe stranih valuta u državama čiji su financijski sustavi upropašteni dugotrajnom visokom inflacijom. Znali smo za mrežne eksternalije i za inerciju odnosno histerezu – dugotrajnu ireverzibilnost procesa valutne supstitucije. Navike ljudi su prokleta stvar, osobito kada je zemlja mala, otvorena, ima veliku emigraciju, velik turistički i transportni sektor, i mogli bismo još nabrajati unedogled da objasnimo zašto je valutna supstitucija u Hrvatskoj danas, četvrt stoljeća kasnije, žilava i prisutna kako smo tada i predviđali. Znali smo da Hrvatska neće moći ostvariti monetarni suverenitet kao neka velika i manje otvorena ekonomija s drukčijom poviješću; ne zbog toga što netko to ne bi želio, nego zbog strukturnih obilježja male i otvorene zemlje s poviješću financijske nestabilosti. Zbog toga smo se založili da vlada razmotri uvođenje njemačke marke kao paralelne valute u Hrvatskoj. No Škegro je ostao prilično hladan prema toj ideji. Danas tvrdi da je ta ideja naprosto presahnula. Rekao mi je da nikada o tome nije razgovarao s Tuđmanom. Meni i danas nije do kraja jasno da li sam Škegro nije vjerovao u ideju o paralelnoj valuti ili je samo procjenjivao da je politički nemoguće provesti tu ideju.

Danas sam prilično uvjeren da bismo 90-ih brže došli do razvijenog financijskog sustava, nižih kamatnih stopa i da bismo kroz godine imali manje šokova financijske naravi, da smo tada tako učinili. Međutim, moguće je da je takva odluka bila politički previše komplicirana. Možda Škegro takvom temom naprosto nije želio uzrujati Predsjednika.

Što se tiče tablite, verzija s gornje slike s kojom će Valentić izaći u javnost bila je puki kompromis između tri stava. S jedne strane, Škegro je bio prilično nezainteresiran za tablitu. Danas bih rekao da s pravom nije vjerovao da je tablita nužna. Vjerovao je da treba objaviti jednu fiksnu gornju granicu intervencije za marku (kasnije ću objasniti razliku između našeg koncepta intervencijske barijere i fiksnog tečaja). S druge strane, Rohatinski je, koliko se sjećam, smatrao da se inflacijska očekivanja mogu slomiti samo nakon radikalnije početne deprecijacije domaće valute, čime će se osigurati i snažnija realna deprecijacija u početku. Ja sam se plašio da bi pretjerana deprecijacija u tabliti mogla ugroziti ključni cilj stabilizacije očekivanja i proizvesti veliku početnu inflaciju nakon objave programa, što bi moglo ugroziti njegov cilj i vjerodostojnost. Mislim da su i Anušić i Miljenović bili bliži tom stavu. I nismo bili ni za Škegrin pristup. Nitko tu nije nikome ništa mogao nametnuti, pa su i Škegro i Rohatinski lako pristali na našu kompromisnu stazu.

Potpredsjednik vlade je za sebe samo rezervirao pravo da odredi prvi tečaj za listopad. Kaže, a ja se ne sjećam, da sam na temelju nekih proračuna došao s prvim tečajem od 4200 ili 4300 za listopad. To je moguće, jer smo imali informacije o kretanju tečaja na pravom, sivom tržištu, a sjećam se da je tamo 4000 HRD za DEM bilo probijeno mnogo prije nego na službenim tečajnicama koje su mirovale zbog spomenutih deviznih kontrola – proboj 4000 desio se prije nego što je program objavljen i bilo je logično ciljati malo iznad. Osim toga, Škegro je tada kao član Savjeta HNB-a (u ondašnjem zakonu nije bilo prepreke da kao potpredsjednik vlade ostane u Savjetu) imao informaciju o monetarnoj projekciji za listopad koja je donesena u drugoj polovici rujna, a prema kojoj je ciljan tečaj od oko 4500 HRD za DEM na kraju listopada. Rekli smo da onda treba ići negdje između 4300 i 4500 jer smo očekivali znatno usporavanje tečaja prije kraja listopada, a Škegro je odabrao brojku “metodom” praznovjerja i lakoće komunikacije. 4444 mu se činilo idealnim brojem, jer mu je jednom jedna djevojka koja je radila kao turistički vodič u Hong Kongu rekla da Kinezi misle kako veći broj parnih brojeva donosi sreću. Nama se to činilo kao uvjerljiv «argument».

Uostalom, 1-2% gore ili dolje bilo je posve irelevantno u uvjetima kada imate inflacijski proces koji se kreće tempom između 30% i 40% na mjesec, a u čemu je nepredvidiva iregularna komponenta sudjelovala s barem jednom trećinom. To je stara ekonomska zakonitost koja objašnjava dramatičnu štetnost inflacije: s povećanjem stope dolaze i mnogo veća kolebanja odnosa cijena. Veća kolebanja znače veći rizik, nepredvidivost. To je okvir u kojem je trebalo donijeti odluku.

Vanjski promatrači u pravilu podcjenjuju ulogu rizika i neizvjesnosti u donošenju stvarnih odluka jer njihove utjecaje nisu osjetili na svojoj koži. Zbog toga će tečaj kasnije postati glavni kamen spoticanja pri tumačenjima i ocjenama našeg programa u očima onih koji misle da se sve može deterministički programirati. Ovdje nije moguće nabrojati sve razloge zašto je učinak programa u kasnijim ocjenama postao toliko kontroverzan, pa biram raspraviti najvažnije  – tablitu. Ljudi su tablitu većinom shvatili kao program administrativno određenog tečaja po kojem će centralna banka kupovati i prodavati devize. Većini je promaklo da tečaj zacrtan tablitom nije tečaj kojeg će centralna banka u tom mjesecu postići, nego gornji prag preko kojeg tečaj neće ići. Nitko nije mogao zamisliti da bi se devizno tržište moglo liberalizirati i da bi se mjenjači odnosno banke mogli početi slobodno natjecati promjenama tečaja na integriranom tržištu, privlačeći kupce i prodavatelje deviza radi zarade. A to je pisalo u programu, bilo je najavljeno.

Poticaji poljoprivredi, cipele na Ilici, prvi «road show» jednog hrvatskog premijera i banka izdajica

Jesmo li predviđali mogućnost da «novca neće biti dovoljno», tj da bi preokret očekivanja uslijed vjerodostojnosti programa mogao biti takav da se naglo poveća potražnja za domaćom valutom, stvori pritisak na aprecijaciju i trenutno zaustavljanje inflacije? Da, o tom se scenariju, koji se u toku listopada i studenog doista i odigrao, razgovaralo u rujnu. Međutim, nitko nije mogao znati kada bi se to moglo dogoditi i da li će se stvarno dogoditi. Ostalo mi je u sjećanju, a sjećanja su varava, da smo u taj scenarij Miljenović i ja najviše vjerovali. No, i mi smo se složili da se aprecijacija ne može najaviti. Postojali su mnogi scenariji da se ona ne dogodi. Kredibilitet programa bi se u tom slučaju mogao urušiti zbog primjedbe da se komuniciraju lude priče koje se ne mogu ostvariti. Zato je komuniciran cilj inflacije ispod 10% na godinu, što je bilo još uvijek visoko, ali više ne znam je li to imalo ikakve veze s onom mojom ranijom pričom o 8%. Sjećam se da je Anušić jednom ocijenio neku ekonometrijsku jednaždbu koja je pokazala mogućnost radikalnog obaranja inflacije, ali do nekoliko postotaka na godinu. Taj «izračunati» donji prag smo nazvali strukturnom inflacijom iako nitko od nas nije znao je li to statistička utvara ili stvarna pojava. Kako god bilo, ispod 10% na godinu bilo je ludo ambiciozno dok se vozite brzinom od 30% na mjesec, ali opet ne toliko preludo da bi nas netko označio kao neubrojive ljude kojima ne treba vjerovati. Valjalo je ipak voditi računa o tome da nitko živ 1993. u ovoj zemlji nije vidio aprecijaciju tečaja koji se slobodno formira na tržištu. Ljudi ne vide i ne vjeruju da vide stvari koje smatraju nevjerojatnima. Tako su propustili vidjeti da je u programu bila zacrtana konvertibilnost domaće valute i mogućnost slobodnog formiranja tečaja, nešto što nam je danas dano kao voda ili zrak, pa te stvari i ne primjećujemo, dok je država do prije četvrt stoljeća sve to branila, a ljudi vjerovali da to nisu moguće stvari.

Program je do samoga kraja prije objave ostao tajna. Preko vikenda 2. i 3. listopada svi su «relevantni čimbenici» saznali za konture programa, a onima vještijima to je pošlo za rukom već u petak 1. listopada. Tadašnji pomoćnik ministra financija zadužen za proračun Joško Zavoreo nije mogao izdržati a da ne pokuša uštedjeti nešto državi. Poticaje u poljoprivredi koji su bili vezani uz tečaj požurio je isplatiti u petak po službenom tečaju (to je onaj nepovoljniji od stvarnog tečaja na sivom tržištu) od oko 3800 HRD za DEM kako u ponedjeljak ne bi trebao plaćati poticaje indeksirane uz 4444. Kada su seljaci u ponedjeljak čuli što je ministarstvo napravilo, posjedali su u traktore i krenuli na Zagreb. Premijer je odmah u ponedjeljak dao nalog Jašiću da Zavoreo isplati razliku tečaja.

I ja sam napravio malu «psinu». Sve cijene su se na dnevnoj ili tjednoj razini vezale uz tečaj. Bile su jedne sjajne cipele u dućanu na Ilici između Frankopanske i Gundulićeve. Dobre cipele su tada koštale barem 50% ako ne i više od moje mjesečne plaće. Nisam odolio i kupio sam ih u petak, znajući da će u ponedjeljak koštati mnogo više. Nisam se prevario. Za više spekulativnih kupnji na žalost nisam imao novaca. Malo sam razmišljao i o moralnosti takvih kupnji na temelju insajderskih informacija. Valjda se danas time bave regulatori, povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa? Možda smo mi bili u nekim konfliktima interesa? Ugovore nismo imali, dinara nismo primili – bio je rat i bio je privilegij raditi u struci sred koliko-toliko pristojnog grada daleko od bojišnice, i pri tom imati osjećaj da činiš nešto opako važno za svoju zemlju. Ne znam, tada me nisu previše mučile te moralne dileme o insajderskim informacijama.

U danima koji su slijedili redovito smo se sastajali. Valentića u listopadu i studenom uglavnom nije bilo u Banskim dvorima. Čovjek je provodio dane putujući po Hrvatskoj. Kasnije je govorio da je u dva mjeseca bio na više od 100 različitih skupova i konferencija širom cijele tada dostupne države. Taj dio posla bio je ključan za uspjeh programa. Na terenu je metodom oči u oči iz moćne pozicije predsjednika vlade prodao priču i utjecao na očekivanja tisuća ljudi koje je susreo, a koji su nakon toga odlučivali o tome kako promijeniti cijene. Ne bi me čudilo da je u tim ključnim tjednima osobno razgovarao sa svim direktorima poduzeća čiji su proizvodi ulazili u indeks cijena na malo. Shellingove fokusne točke i svi oni modeli koordinacije očekivanja koje smo studirali, sve se to na kraju svodi na road show i čovjeka koji prodaje priču. Premijer je imao taj feeling za djelovanje, onaj poriv što izlazi iz želuca.

Kasnije je uvijek govorio (logična metafora s obzirom da je bio premijer dobrim dijelom okupirane zemlje): «Bili smo komandosi». Metaforu o komandosima ponavlja uvijek kad ga (rijetko, a sada još rjeđe) sretnem. Ne osvrće se puno u prošlost. Govori o aktualnim temama, strukturi države, proračunu: «Trebali bi opet skupiti komandose da to dovedemo u red. Ja sam u ratu imao proračun od 19 milijardi kuna, sada je preko 120, a inflacija nije ni pola od toga.» Nasmijem se i šutim. Neću mu kvariti ideju. Valjda i sam zna da više nikada nitko neće raditi onako kao mi 1993. Sve se promijenilo, možda i na bolje.

Škegro je u listopadu i studenom provodio više vremena u uredu. Savjetnici u vladi su mu svaki dan slali neki ad hoc skupljen indeks cijena iz trgovina. Brzo smo vidjeli da sve ide po planu – rast cijena je naočigled usporavao. Dok se nakon nekih mjesec dana prve cijene nisu smanjile. Okidač je bila aprecijacija hrvatskog dinara i indeksacija – izravna ugovorna vezanost dijela cijena uz tečaj marke (zapamtite da tada kune još nema, uvedena je tek 30.5.1994.).

Fizički prostor arbitraže na deviznom tržištu u listopadu 1993. Izvor: Google Maps

Danas točno znamo kada i kako se dogodila prva značajna aprecijacija. U prva dva-tri tjedna nakon objave programa banke su stale u blok. Navikle na administraciju tržišta, čekale su aukciju HNB-a na kojoj će se tržište počistiti uz 4444. No kako je tečaj bio ispod praga (marku se moglo jeftinije kupiti na tržištu), nije bilo potrebe za aukcijom središnje banke. Ljudi su u banke počeli donositi devize “iz čarapa i madraca” i masovnije mijenjati u dinare kada su vidjeli da su cijene u dućanima stale. Potražnja za dinarima je skočila, za devizama pala, no banke nisu reagirale – nisu dirale tečaj koji je tako izgubio informacijski sadržaj jer nije odražavao realnost ponude i potražnje.

Na jedan od naših sastanaka neposredno nakon objave programa došao je zamjenik guvernera Zdravko Rogić i najavio ono o čemu smo potiho raspravljali potkraj rujna: ako ne bude intervencije, dogodit će se aprecijacija dinara. A onda je jedna banka “pukla”, iskočila iz bloka. Varaždinska, koju je vodio danas umirovljeni Mato Lukinić. Vaba je imala poslovnicu u današnjem prostoru Mullera na Trgu, tamo gdje je nekad bio Varteks. Ne sjećam se točnih brojki, ali zamislite da za devize možete dobiti 4444 HRD za DEM u Zabi i potom za 4200 kupiti tu istu devizu u Vabi: što biste vi učinili? Nakratko je nastao fizički red ljudi koji je spajao zgrade Varteksa i Gradske štedionice. Bila je to tržišna arbitraža vidljiva u redu ljudi. Prošle su minute ili možda koji sat prije nego što je tržište proradilo. Zaba je prilagodila tečaj i sve se uskoro prenijelo na cijeli sustav. Tržište je profunkcioniralo. Kao voda, uvijek nađe svoj put.

I mnogo prije nego što će Državni zavod za statistiku objaviti službene brojke o inflaciji za studeni, znali smo – projekt je uspio. Jedina stvar koju nismo mogli predvidjeti je količina i žestina kritika koje su potom uslijedile.

Kritike programa        

Prošla su vremena kada su se na račun autora ovog programa sipale uvrede i optužbe o omogućavanju pljačke u korist uvoznih lobija, upropaštavanju naroda i države i devastaciji industrijske baze zemlje. Međutim, i danas, četvrt stoljeća kasnije, neki će izvoznik ili uvaženi profesor vrlo lako pred javnost istresti stav da je tim programom započela deindustrijalizacija, pogodovanje uvoznim lobijima, ili da je ovaj program odgovoran za eurizaciju i valutnu klauzulu.

Kritike, međutim, nikada nisu uspjele odgovoriti na dva elementarna pitanja čiji su odgovori čvrsto dokumentirani u našoj knjizi iz 1994.:

  1. Kako je dezindustrijalizaciju i probleme izvoza u korist «uvoznog lobija» mogao izazvati program koji je zaustavio aprecijaciju realnog tečaja i preokrenuo taj trend? (Ako ne razumijete kakva je veza realnog tečaja, izvoza i uvoza, proučite ovaj edukativni tekst Ive Bićanića i Milana Deskara-Škrbića)

Slika realnog tečaja u nastavku pokazuje da je aprecijacija u listopadu bila zadnja aprecijacija koja je u ukupnom trendu aprecijacije od 1992. sudjelovala s minornim udjelom. Štoviše, promjena realnog tečaja uz cijene proizvođača u mjesecu objave programa uopće nije bila značajna i taj se realni tečaj već na samom početku 1994. našao na razini iz rujna 1993., dakle prije objave programa. Isto vrijedi i za realni tečaj uz cijene na malo, samo nešto kasnije. Uostalom, svi ti indeksi deprecirali su od 1996. do 2000., ali ni tako duga i izražena deprecijacija, koje se danas malo tko sjeća, nije bitno utjecala na izvoz.

Moj je zaključak danas, 25 godina kasnije, da su kritičari programa zapravo željeli povratak u razdoblje prije listopada 1993. Oni su zapravo zagovarali povratak u razdoblje programiranih devalvacija ili deprecijacija vjerujući da to nosi neko dobro ekonomiji, iako cijeli lijevi dio slike pokazuje da se efekti administrativne manipulacije nominalnim tečajem koji izbijaju tečaj iz tržišne ravnoteže vrlo brzo poništavaju jer cijene nije moguće dugo držati pod kontrolom. Drugim riječima, ranije smo plaćali ogroman društveni trošak pogrešne politike kojom je tržište izbacivano iz ravnoteže, a sada imamo primiren realni tečaj koji oscilira usko oko ravnoteže. To je bilo posve suprotno od onoga što su tvrdili kritičari – da je ono ranije bio pravi, ravnotežni tečaj, a da je sada tržište izvan ravnoteže jer je tečaj precijenjen. Ali kako je to moguće, ako je ranije tržište bilo suspendirano intervencijom deviznih kontrola, a sada je uz konvertibilnost domaće valute tržište oslobođeno?

Za kritičare koji su govorili o tome da je program devastirao gospodarstvo i uništio izvoz radi pogodovanja uvoznim lobijima posebno je devastirajuća sljedeća slika koja pokazuje snažan oporavak izvoza i uvoza nakon implementacije programa. Da, i izvoza! Naravno da je i uvoz rastao, ali iz osnova makroekonomike otvorenog gospodarstva znamo da uvoz raste kada raste BDP. Stoga na slici gledamo nedvojbene znakove snažnog gospodarskog oporavka nakon smirivanja inflacije. I dan-danas mi nije jasno kako je pored ovih podataka moguće argumentirati da je anti-inflacijski program napravio štetu hrvatskom gospodarstvu kad je očito da se nakon njegove provedbe dogodilo upravo suprotno?

  1. U čemu je problem s anti-inflacijskim programom nakon kojeg se novčana masa realno udvostruči, a domaća potražnja počne oporavljati usporedo s BDP-om?

Slijedi slika od koje se kritici diže kosa na glavi. Mislim da je autor ovih slika Rohatinski, on je uvijek najbolje crtao trendove. Moguće da je ovo i rukopis Andree Mervar ali rekao bih da su ovo konstrukcije BDP-a i agregatne potražnje koje je Rohatinski računao iz podataka FINA-e. Zato serije variraju mnogo jače od službenih serija, ali dobro pokazuju smjer promjene i odnose razina vrijednosti. Slika pokazuje brutalan pad trenda BDP-a i domaće potražnje do stabilizacijskog programa i nedvojben preokret oba trenda nakon provedbe programa. Međutim, tu se nije radilo o tome da je 1994. samo kompenzirano ono što je izgubljeno ranije. Trendovi vrlo brzo nakon objave programa uzlijeću iznad ranijih razina aktivnosti. To ne može biti slučajno. Ne može biti plod nekog vanjskog utjecaja kao što je promjena kamatne stope njemačke centralne banke ili cijene nafte na svjetskom tržištu. Čak i preokret europskog poslovnog ciklusa, koji je i tada jako utjecao na naše gospodarstvo, ne bi mogao objasniti intenzitet, a naročito ne moment preokreta. Ovaj preokret na slici, to smo bili mi, društvo iz sobe 43. I više od milijun ljudi u Hrvatskoj koji su odlučili više i bolje raditi jer im se pred očima, odjednom, otvorila bolja budućnost u gospodarskom smislu. I onaj premijer koji ih je sve obišao.

Epilog

Danas više nije moguće ponoviti nešto slično. Okolnosti su drugačije. Demokracija je zrelija. Moguće je da demokracijama tajne ne trebaju, jer demokracije ne proizvode probleme za čije su rješavanje nužne tajne. Demokracijama treba nešto drugo – razvidnost i stručnost. Naime, problemi današnjega razvoja su drugačiji, složeniji. Ne može ih riješiti nekoliko ljudi sjedeći u kabinetu nakon što su proučili dvadesetak knjiga. Danas treba biti dobar i u kabinetu i u analizi za kompjutorom i na terenu. Ljudi su različitiji, otvoreniji, nepovjerljiviji, više znaju; na njih se teže utječe iz bilo kojeg centra.

Iako nas od prikazanih događaja dijeli četvrt stoljeća, iz te relativno davne 1993. ipak se može naučiti nešto važno. Dvije su riječi ključne za objašnjenje zašto je program uspio: imali smo cilj i znanje kako ga postići. Kada nemaš jasan cilj,  znanje ti postaje nepotreban višak, teret.

I za kraj, da ne zaboravim ponoviti onu ključnu poruku: tržište je kao voda – uvijek pronađe svoj put.