Prikupivši i preradivši serijal eseja koje je, kako je kazao, pisao i objavljivao u raznim publikacijama od početka ruske agresije na Ukrajinu iz osjećaja moralne dužnosti, hrvatski povjesničar Stipe Kljaić ponudio je duboki uvid u korijene novoga sukoba na krvlju natopljenoj zemlji europskoga istoka (eng. Bloodlands), kako je te zemlje nazvao Kljaićev kolega po struci Timothy Snyder (2012). Vječni Treći Rim prva je knjiga u izdanju nove izdavačke kuće Feldman & Co.
Prava rijetkost koju rijetko susrećemo u književnosti a kamoli u stručnoj literaturi je da neka knjiga od prve rečenice jasno slijedi nit – ideju koja kod Kljaića počinje tvrdnjom da se uzrok rata skriva u isprepletenoj kombinaciji materijalno-racionalnih i duhovno-ideoloških silnica. Kako izlaganje napreduje, čitatelju biva sve jasnije da Kljaićeva vaga uzročnosti preteže na stranu na kojoj se nalazi uteg duhovno-ideoloških sila. Prvo ćemo objasniti težinu toga utega, a zatim pobliže analizirati tri izvedene teme koje se provlače kroz Kljaićeve eseje, ali se nalaze u drugome planu u odnosu na glavnu liniju izlaganja. Radi se o rusofilnoj liniji u hrvatskoj povijesti, o povijesti i današnjem odnosu Rusije i Poljske i, na koncu, o načinu funkcioniranja ruske oligarhije koji je bitno različit od načina funkcioniranja oligarhija na zapadu, pa i u Ukrajini. Sve će to biti od pomoći u slaganju iznimno kompleksnog mozaika transformacije Rusije u 21. stoljeću koji nije moguće razumjeti izvan konteksta složenog ispreplitanja (dominantnih) duhovno-ideoloških i materijalnih, prema Kljaiću racionalnih sila.
Serijal tekstova potaknutih Kljaićevom knjigom i novim velikim ratom na tlu Europe podijeljen je u tri dijela. Prvi dio sadrži kratak prikaz glavnih ideja knjige. Drugi dio prati dvije izvedene linije izlaganja – rusofilnu liniju u Hrvatskoj povijesti i odnos Rusije i Poljske. U tom dijelu počinje rasprava koja izlazi izvan okvira prikaza knjige. Trećoj izvedenoj liniji posvetit ćemo najveći prostor u trećemu dijelu serijala: kroz razliku konstitucija i funkcioniranja moderne ruske i ukrajinske oligarhije otkriva se specifična narav Putinova režima koji Kljajić naziva putinizam. Koristeći taj pojam, on radi odmak od pojednostavljenja koja proizlaze iz oznaka neofašizam ili, općenitije, totalitarizam. Ti pojmovi ne otkrivaju pravu narav političkoga sustava Putinove Rusije. Za otkriće suštine treba posegnuti dublje u povijest i povezati ju s karakteristikama institucija, kulture, političkih i ekonomskih odnosa današnje Rusije.
Vječni Treći Rim: prikaz ideje
Padom Carigrada 1453. u ruke Turaka pao je i Drugi Rim nakon što je Prvi pao tisućljeće ranije pod naletom barbara. Stotinjak godina kasnije, nakon krunidbe Ivana Groznog 1547., Moskovska kneževina postaje carstvo. U Rusiji se, piše Kljaić, razvija mesijanski sindrom čuvanja i širenja istočnoga kršćanstva u opreci sa zapadnom vjerom, normama i institucijama. U očima Rusa, zapadno kršćanstvo, odnosno Zapad općenito, korumpiran je, razmrzvljen i razjedinjen, osobito nakon što se protestantski sjever odmetnuo od Rima (Luther je svojih 95 teza objavio 1517.). Ovo duboko formiranje moderne Rusije Kljaić je sažeo u konceptu Vječnoga Trećeg Rima.
Takav pogled iz Moskve na Zapad objašnjava zašto je ruska povijest u proteklih pola tisućljeća prolazila kroz kraća razdoblja modernizacije zapadnoga tipa, poput najnovijega u Jeljcinovo doba koje je završeno simbolički točno 31.12.1999. Svi takvi prozori bili su odškrinuti vrlo kratko u povijesnome vremenu. Mesijanski sindrom Trećega Rima djeluje poput gravitacijske sile: pokretački identitet Rusije uvijek se vraća razumijevanju same sebe u opreci sa Zapadom.
Ukrajina će kao kolijevka autonomnog imperijalnog identita u ruskoj priči zauzimati posebno, mitsko mjesto. Kijevska Rus’ (9.-13.st.) bila je prva istočnoslavenska država u kojoj su živjeli današnji Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i Rusini. Rusko carstvo baštinit će tu političku tvorevinu kao temelj vlastita identiteta.
Ovo je najjasnije izrazio Dostojevski (1821.-1881.). Kljaić opisuje kako je slavni pisac u 19. stoljeću bio ključan za uspon novovjekoga ruskog identiteta u opreci prema utjecajima Zapada. U 20. stoljeću središnje mjesto u toj idejnoj matici preuzet će Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.) – disident i antikomunist koji je u marksizmu vidio uvozni zapadni proizvod koji je uništio rusko carstvo, kulturu i vjeru. Mogućnost ruske obnove Solženjicin je vidio isljučivo kroz autokraciju, i to bez kopiranja zapadnih institucija. Tako je anticipirao Putina i u početku ga podržao, prije nego što je umro 2008.
I Solženjicin je takozvanu Novorusiju – veliki dio istoka i juga Ukrajine – smatrao povijesnom ruskom zemljom.
S ove naše strane, Putinov veliki rat anticipirao je hrvatski povjesničar i Kljaićev mentor Ivo Banac (1947.-2020.). Mentor zauzima posebno mjesto u knjizi, a njegovo upozorenje da Putin neće stati izrečeno je puno prije potpunoga napada na Ukrajinu u veljači 2022. Baš kao i ono Kissingerovo, na koje Kljaić također podsjeća („Ako želite razumjeti Putina, čitajte Dostojevskog“).
Kroz priču o Trećemu Rimu autor pomaže čitatelju da ne upadne u zamke pojednostavljenih metafora fašizma, totalitarizma ili mafijaške države u kojoj klika-oligarhija nadzire prirodne resurse. Samo na prvi pogled logično je pretpostaviti da se na energentima i rudama izrasla ruska oligarhija zapravo bori za kontrolu nad nalazištima i prerađivačkim kapacitetima na istoku Ukrajine i u Crnome moru („materijalno-racionalni razlozi“). Naravno da se i takve hipoteze mogu postaviti, no to je odveć plitko. Kljaić pred čitatelja podastire dubine ruske kulture i povijesti iz kojih izvire povratak imperijalnoj tradiciji i tradiciji vjere Trećega Rima, što treba tumačiti kao potpuno autonoman i identiteski zatvoren kulturni sustav koji ne možemo shvatiti jednostavnim preslikavanjem koncepata koji objašnjavaju faze na Zapadu (npr. fašizam, nacizam, imperijalizam).
Slijedom iste logike, ruske dubine ne možemo objasniti niti izvodom iz materijalnih interesa moskovske oligarhije. Treba ići još dublje, jer zapravo se radi o popunjavanju ideološke praznine nastale devesetih godina prošloga stoljeća kada su moskovske elite nakratko pomislile da mogu preslikati zapadne institucije. Tek kroz razumijevanje ideološke praznine nastale nakon pada Berlinskoga zida 1989. možemo razumjeti pokretačke snage putinizma koji je puno veća ideja od samoga Putina.
Iz te perspektive možemo shvatiti i kako se dogodilo čak i to da odnos spram sovjetskoga razdoblja – samo naizgled paradoksalno – u današnjoj Rusiji može imati djelomično pozitivnu konotaciju. Ako bismo to tumačili činjenicom da je sam Putin, kao i velik broj ljudi iz kremaljske elite, ponikao iz sovjetske obavještajne („tajne“) službe KGB, učinili bismo pogrešku koja bi nas ograničila u dubljem razumijevanju pokretačkih sila putinizma. Povijest KGB-a, u kojemu je Putin radio do približno 1990., važna je kao financijsko-organizacijska tehnika, ali ne i kao izvor pokretačkih ideja.
Rješenje paradoksa SSSR-a
SSSR je bio globalno presudan imperij koji je odredio epohu – veći dio najkrvavijeg 20. stoljeća. Tijekom gotovo pola stoljeća izravno je nadzirao istočni dio Europe i destabilizirao preostali dio europskoga prostora sa zapadne strane Željezne zavjese. Još od španjolskoga građanskog rata (1936.-1939.) služio se opremanjem, financiranjem ili indirektnim ideološkim utjecajem na zapadne komunističke i socijalističke stranke i terorističke skupine poput Bader Meinhof i Crvene brigade. Takve terorističke skupine pronalazile su inspiraciju u komunističkim idejama. No ne bi nas trebalo zbuniti pitanje odakle u današnjoj Rusiji nostalgija za sovjetskim (točnije: Staljinovim) vremenima ako je komunistička komponenta utemeljenja SSSR-a u današnjoj Rusiji ne samo odbačena, već i prezrena. Prezrena je zbog zatiranja vjere i promocije autonomije republika s kulminacijom u Hruščovljevom hirovitom poklonu Krima Ukrajini (1954.). Prezrena je i zbog uvjerenja koje je najjasnije iskazao Solženjicin, a prema kojemu je komunizam ideja koja je u Rusiju uvezena Zapada (što je istina). Ne radi se dakle o nostalgiji za komunizmom, naprotiv, u putinizmu je riječ o nostalgiji za čistom moći koja je definirana negativno u odnosu na Zapad. To je ključ koji povezuje putinizam i komunizam. Oba su definirala istok kao žrtvu zapada. A nostalgija za moći ostala je izvorište uvjerenja da je raspad SSSR-a bio jedno od najvećih poniženja u ruskoj povijesti.
Ovdje dodajem jednu digresiju koja pokazuje zašto je Kljaić u pravu: danas službena ruska priča o povijesti 20. stoljeća, koja crpi svoje novije etičke izvore iz pobjede nad Njemačkom u Drugom svjetskom ratu (pa se tako i Ukrajina treba ponovo „denacificirati“), uvelike je politički instrumentalizirana kao što je pokazao Snyder na kraju svoje Bloodlands (2012). Dokaz toga je da je današnje posezanje Moskve za brojem žrtava koje je SSSR podnio u razdoblju od 1941. do 1945. (prešućuje se Molotov-Ribentrop faza rata 1939.-1941.) kao da su sve to bile ruske žrtve. Međutim, Snyder je pokazao da su ogroman broj žrtava u SSSR-u u kritičnim godinama 20. stoljeća podnijeli drugi narodi, Bjelorusi, Ukrajinci, Židovi i narodi Baltika. Instrumentalizacija žrtve i selektivna interpretacija povijesti glavni su instrumenti ideološke homogenizacije i društvene mobilizacije. I taj spoj nije samo naracija koju današnja kremaljska vrhuška nameće i koristi nakon što je uspostavila potpunu kontrolu nad medijima i uklonila političke protivnike; to je priča koju podržava većina depolitiziranih i prema preživljavanju u poslušnosti orijentiranih Rusa. Oni ne samo što pružaju legitimitet Putinovom režimu, nego i spremno žrtvuju svoju djecu na oltaru Imperija na ukrajinskim frontovima.
„Smisao“ rata
Imperij je na zalasku. Iz niza razloga (demografskih, gospodarskih) dugoročno slabi. No, čak i takav – danas globalno manje važan nego što je bio u većem dijelu 20. stoljeća – ruski Imperij još uvijek ima dovoljnu identitesku snagu, unutarnji poriv i moć da potraži stare izvore energije i pokuša ideološki i emotivno re-kreirati samoga sebe kroz afirmaciju imperijalističkih ideja u opreci sa Zapadom. Te ideje ne uključuju samo ekspanziju, kontrolu i osjećaj sigurnosti, nego i vlastito ideološko i moralno uzdizanje iznad „ostatka svijeta“.
Putin od prvih dana na čelu Rusije (1999.) vodi ratove. Onaj u Čečeniji (drugi – prvog je vodio Jeljcin 1994.-1996.) bio je specifičan – uklapao se u Huntingtonovu viziju sukoba civilizacija; s druge strane bili su islamisti. Međutim, nakon Gruzije 2008. postaje jasno da počinju identitetski i politički ratovi protiv utjecaja Zapada.
Prizivi protiv NATO-a i opravdanja u kojima se navodi ugroza nacionalne sigurnosti tek su površina koja lako može zavarati neupućene koji lako miješaju neposredne povode s dubokim uzrocima. Putinova kuknjava o navodnoj sigurnosnoj prevari (o neširenju NATO-a nikada nije potpisan niti jedan međunarodnopravni dokument, dok Rusija jest bila potpisnica Budimpeštanskog sporazuma – jamstva sigurnosti Ukrajine koji je potpisala 1994.) plitko je opravdanje koje skriva puno dublji otpor (i razlog ratovanja) protiv svega što Zapad u vlastitim očima sebi predstavlja kao prostor sloboda, a što u očima dobrog dijela Rusa, naročito tamošnje elite, izgleda kao prostor dekadencije, propadanja i kaosa.
U takvom okviru lakše je objasniti zašto u dijelu krugova na Zapadu, koji politički razvoj u svojemu dijelu svijeta također opisuju pojmovima dekadencije, propadanja i kaosa, putinizam izgleda kao alternativa, ili barem kao prihvatljiv sugovornik bez obzira na agresiju na Ukrajinu. Stvari su ponovo postale slične percepciji Rusije (SSSR-a) na Zapadu tijekom boljševičkoga perioda 20. stoljeća, samo što je tada projekcija ruske moći i privlačnosti bila začinjena komunističkim idejama koje su se nudile kao alternativa zapadnome liberalizmu, dok je danas ta projekcija začinjena ultra-konzervativnim i krajnje desnim idejama koje se također – povijest se ponavlja – nude kao alternativa zapadnom liberalizmu. Ne slučajno, liberalizam se prikazuje kao taj koji je dekadentan i propao. To se podudara sa stavovima dijela ljudi na Zapadu koji vjeruju u ekstremno lijeve ili ekstremno desne ideje. U takvom konceptualnom kaosu, prostor za zamjene teza i podvale beskonačan je, slično kao i dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, a osjećaj urušavanja europskih civilizacijskih temelja sve je više raširen. Već viđeno u povijesti.
U okviru takve definicije dubokih uzroka rata jasnije se vidi i zašto su ukrajinski ratovi od 2014. sukobi koji su se, kako je autor istaknuo na predstavljanju knjige, logično trebali dogoditi pred više od 30 godina – ratovi u sjeni sovjetske povijesti, svojevrsni nastavak 20. stoljeća. Spletom okolnosti – zbog postojanja kratkog vremenskog prozora devedesetih kada je nakratko provirila iluzija moguće transformacije Rusije – sukobi su odgođeni do trenutka kada je Ukrajina skupila vlastitu identitetsku i pokretačku snagu da krene put Zapada pod okrilje institucija koje su Moskvi strane, a koje ona, u svojemu dubokom protu-zapadnom stavu, vidi kao ugrozu ili virus koji bi mogao egzistencijalno ugroziti i nju samu, njezin duboki identitet Trećega Rima.
Na ovim temeljima Kljaić nudi tri linije razmišljanja koje vode k razmatranju današnjih događaja. Ne radi se samo o sudbini Rusije, Ukrajine i njihovoga sukoba. Tri izvedene Kljaićeve linije bave se, prvo, poviješću rusofilnih ideja u Hrvatskoj, drugo, širom poviješću istoka Europe gdje odnos Rusije i Poljske zauzima središnje mjesto, i naposljetku, treća izvedena linija bavi se načinom funkcioniranja ruske (kremaljske) oligarhije i razlikama toga načina funkcioniranja spram načina kako funkcioniraju oligarhije na Zapadu. Kljaić iz te razlike izvodi zaključak da ukrajinski rat ima i političko-ekonomsku komponentu, iako je ona u drugom planu. Ukrajinci vode obrambeni rat i za pravo na pokušaj stvaranja političkog i gospodarskog sustava koji autor naziva narodni kapitalizam. Narodni kapitalizam je u dubokoj opreci s političkim kapitalizmom putinizma ili, kako ga označava Belton (2020), hibridnim KGB-kapitalizmom.
U nastavku rasprave o Kljaićevoj knjizi analizirat ću tri izvedene Kljaićeve teme. Krenut ćemo od povijesti rusofilnih ideja u Hrvatskoj, pa ćemo preko razmatranja odnosa Poljske i Rusije prijeći na temu konstitucije oligarhija i šansi za narodni kapitalizam u Ukrajini. S tom temom ćemo zaključiti ovaj serijal eseja, bez ambicije da predvidimo budućnost.
Knjigu možete kupiti na ovoj poveznici
dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.). Kljaić povremeno objavljuje tekstove na Ekonomskom labu:
O transferu ideja austrijske (ekonomske) škole u hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća
Tako blizu, a tako daleko: pogled iz Hrvatske na Srbiju 2025.