Smiraj (da li privremeni?) nedavnih studentskih prosvjeda u Srbiji koji su bili prilično praćeni i u Hrvatskoj, ponovo otvara pitanje budućnosti susjedne zemlje.
U vrijeme serije prosvjeda u Hrvatskoj se moglo primijetiti nekoliko obrazaca praćenja i komentiranja prosvjeda. Prvi je bio podrška sa simpatijom koja je ponekad išla toliko daleko da su neki promatrači postavljali pitanje zašto hrvatska studentarija ne digne glas na neki sličan način. Drugi obrazac bio je podrška s nadom da se radi o zametku povratka Srbije na put demokratizacije i europskih integracija. Treći obrazac obilježio je promatranja autorâ ovog teksta i može se sažeti u riječi skepsa, uz pokušaj identifikacije dubokih uzroka prosvjeda i njihovih mogućih posljedica.
Također je zanimljivo da nitko ove političke događaje nije povezao s analizom ekonomskih kretanja u Srbiji. U ovom ćemo tekstu pokušati popuniti prazninu: objasniti našu skepsu u promatranju prosvjeda u Srbiji i povezati analizu s ekonomskim temama.
Kratki uvod o gospodarskim odnosima
Premda je riječ o susjednoj zemlji, a susjedi u pravilu ostvaruju intenzivnu razmjenu kao što je to slučaj u trokutu Hrvatska-Slovenija-BiH, Hrvatska i Srbija ostvaruju intenzitet razmjene koji se može okarakterizirati kao serija propuštenih prilika. Hrvatska je tek deseto izvozno tržište za Srbiju s udjelom u srpskom izvozu od 3,6% (oko 1 milijarde eura). Srbija je tek osmo tržište od važnosti za hrvatski izvoz u visini od 1,3 milijarde eura, s udjelom u ukupnom izvozu Hrvatske oko 5%. To je gotovo dva puta manje od važnosti BiH za Hrvatsku iako Srbija ima gotovo dva puta više stanovnika od BiH. Uočavamo srpske registarske oznake automobila na putu za jadranske destinacije, no Srba nema među najvažnijim emitivnim tržištima s više od pola milijuna turističkih dolazaka u Hrvatsku.
O slabom interesu za ekonomske teme koje bi se doticale odnosa Hrvatske i Srbije svjedoči i to što smo na Ekonomskom labu samo jednom pisali o Srbiji (Srbija, Hrvatska i BDP – tekst iz 2021.). Tada smo Vučićevu najavu srpskog ekonomskog prestizanja Hrvatske označili kao dnevnopolitičku patku. I bili smo u pravu: Srbija ni 2020. ni 2021. nije pretekla Hrvatsku prema BDP-u, a nije joj to uspjelo ni do danas: prema preliminarnim podacima za 2024. godinu, BDP Hrvatske iznosio je 85,5 milijardi eura, a Srbije 82,3 milijarde.
Pri tome je bilo zanimljivo promatrati kako Aleksandar Vučić pomno prati brojke o nominalnom bruto domaćem proizvodu Hrvatske i Srbije iako to, ekonomski gledano, nema smisla za dvije zemlje s tako različitim brojem stanovnika (Hrvatska oko 3,9 milijuna, Srbija oko 6,7 milijuna). Međutim, usporedba ima smisla u geopolitičkoj perspektivi ako netko procjenjuje ukupnu ekonomsku snagu neke države, kao i u propagandnoj perspektivi, ako netko traži bilo kakav podatak koji bi se makar nategnuto mogao tumačiti kao indikator da je neka država ekonomski „jača“ od neke druge.
Vjerujemo da ne treba posebno objašnjavati koliko je režimu Aleksandra Vučića komunikacijski važno pokazivati snagu Srbije u odmjeravanju spram Hrvatske te, također, koliko mu je važno da dio legitimiteta – pozicioniranja u javnosti – izgrađuje na unutarnjoj projekciji dobrih ekonomskih rezultata.
Uz takve početne postavke nedavne prosvjede možemo tumačiti dvojako: kao dio srpske tradicije vaninstitucionalnih političkih prevrata i kao dio potpuno specifičnog procesa izolirane modernizacije u državi koja nije uspjela u postkomunističkoj tranziciji.
Tradicija srpskih političkih prevrata
Moderna srpska povijest započinje ustancima protiv Otomanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća. Ova kultura ustanaka, bunta i pobuna duboko se urezala u političku kulturu srpskog naroda, kao što vidimo sve do današnjeg dana u najnovijim studentskim demonstracijama u Srbiji. Ista je kultura u dugom kontinuitetu tijekom više od dva stoljeća obilježena neprestanim državnim udarima i revolucijama, nevažno je li se radilo kod toga o turbulencijama u okvirima srpskog monarhizma starijeg doba, ili onima u srpskom republikanizmu novijeg doba.
Srpska povijest najnovijeg datuma počela je također na ulicama i prosvjedima, u tzv. “Jogurt revoluciji” 1988./1989. kada je Slobodan Milošević pokrenuo “događanje naroda” s ciljem da u prvoj fazi preuzme kontrolu nad autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom te u Crnoj Gori, a kasnije i vlast u cijeloj Jugoslaviji. Ono što je zanimljivo, i Miloševićev pad od “Petog oktobra” 2000. godine nije došao kroz institucije političkog sistema demokratskim putem, nego je izveden pod pritiskom uličnih prosvjednika zbog izborne prijevare.
Današnja studentska događanja u Srbiji dio su iste političke tradicije i istog političkog folklora koji prati u svemu srpsku postkomunističku povijest, dakako s nekim novim momentima. Jer, srpska politika pati od težnje za totalnom, apsolutnom vlašću, na što se nadograđuje nepostojanje demokratske političke kulture. Politika je to bez osjećaja za kompromis i ravnotežu, pogonjena mitovima i utopijama, radikalnom političkom kulturom i simplificiranjem kompleksnih problema.
Ubojstvo premijera Zorana Đinđića 2003. godine je međašni kamen na kojem je zaustavljena tranzicija Srbije i proeuropski tokovi srpske politike. Od tada je očuvana i prolongirana logika Miloševićeva režima čiji je izdanak Vučićeva Srbija sa zamijenjenim koalicijskim ulogama iz 1990-ih, sada s vladajućim srpskim radikalima i njihovim partnerima – socijalistima. Dakle, optimizam u svijetu i dijelu Hrvatske da će u Srbiji doći do promjene nakon Miloševićeva pada brzo se izjalovio.
Srpska politika baštini i megalomanski kompleks; njezine ambicije su u vanjskoj politici puno veće od stvarnih mogućnosti srpske države, što ukazuje na trajnu karakteristiku nedostatka osjećaja za politički, a vidjeli smo i ekonomski realizam kod njezinih nositelja i izvršitelja.
Najbolji primjer takve srpske politike viđen je u finišu raspada Jugoslavije. Srpski čimbenik imao je dominantnu ulogu u toj državi, posebno u vojnom, represivnom i obavještajnom sustavu, toliko presudnom za režim kakav je bio jugoslavenski. Srpski narod je bio kralježnica jugoslavenskog federalizma; imao je konstitutivnost u tri republike, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a Crna Gora je prema službenoj partijskoj definiciji bila republika “crnogorskog naroda nastalog na srpskom etničkom stablu”[1]. Miloševićev pokušaj recentralizacije Jugoslavije na načelima Memoranduma SANU-a iz 1986. godine pokazao je nespremnost na bilo kakav kompromis od strane srpske politike u težnji za dominacijom nad drugim republikama i narodima bivše države. Srpsku politiku nije zadovoljavala relativna dominacija u postitovskoj Jugoslaviji, nego se vodila idejom: ili će Jugoslavija biti totalno pod srpskom prevlasti, ili je neće biti. Ishod takve politike je poznat, očitovan u agresivnim osvajačkim ratovima protiv susjednih naroda i država tijekom 1990-ih godina.
Srbija i danas nosi u sebi sve komplekse bivše Jugoslavije. Trgajući za njezinim simboličnim naslijeđem preuzela je i sve njene nedostatke i aporije. Nikada se nije ni mogla dovoljno distancirati od jugoslavenskoga naslijeđa, jer je Srbija sama, i srpski narod u cjelini, dala najveći pečat tom istom naslijeđu.
U kontekstu ekonomskih kretanja možemo se kratko prisjetiti naslijeđa visoke jugoslavenske inflacije. Hrvatska ju je u izrazito nepovoljnim okolnostima uspjela suzbiti potkraj 1993., nakon čega je započeo gospodarski oporavak i fiskalno jačanje mlade države. To je, posredno, utjecalo i na sposobnost mobilizacije resursa za potrebe završnih ratnih operacija. Svjestan procesa hrvatske pripreme za ekonomske reforme od 1992., Slobodan Milošević je pokušao parirati dovođenjem uspješnog poslovnog čovjeka iz Amerike, Milana Panića, za premijera (1992.-1993.) sa zadatkom rušenja razarajuće hiperinflacije i pokretanja gospodarstva. U tome nije uspio. Mnogi slični primjeri rane post-jugoslavenske divergencije Hrvatske i Srbije s godinama su se kumulirali, sve do najvažnijih geopolitičkih razilaženja koje najviše simbolizira proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u. Srbija je s druge strane ostala vjerna geopolitičkom nesvrstavanju.
Ideja vanjskopolitičke nesvrstane politike u kojoj je Vučić, ne svrstavajući se ni uz EU, ni uz SAD, ni uz Rusiju, ni uz Kinu, nego idući pomalo sa svima, jer misli da na taj način stvara najbolje pretpostavke za ostvarenje srpskih nacionalnih interesa, nenamjerno replicira Titovu nesvrstanost koja je, naravno, u drugom vremenu bila rezultat nekih posve drugačijih okolnosti i ideja komunističkog vrha SFRJ.
Institucije i državne investicije
Također, Vučić replicira sistem predominantne državne inicijative u gospodarstvu s nominalnim privatnim vlasništvom; podatak da Srbija ima enormno velike državne investicije – relativno osjetno veće u usporedbi sa svim drugim europskim zemljama, čak i od Hrvatske koja ih uglavnom financira iz europskih fondova koje Srbija nema, zatim, neučinkovitost i neprofesionalizam administracije, nezakonitost, nepotizam, sistemska korupcija, partijska država, naglašena važnost obavještajne službe, proizvodnja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, autokracija, diktatura. Jugoslavija je od svih njenih nasljednica daleko najviše preživjela u životu današnje Srbije.
Dovoljno je spomenuti da prema sustavu pokazatelja WGI (World Governance Indicators) Svjetske banke, koji mjeri političke i medijske slobode i odgovornost, političku stabilnost, učinkovitost vlade, kvalitetu regulacije, vladavinu prava i kontrolu korupcije, Srbija više zaostaje za Hrvatskom nego Hrvatska za Slovenijom.
Slika 1.
Izvor: Svjetska banka
Vučićeva Srbija zapravo pokazuje da je odbacila postkomunističku tranziciju. Njegov režim je negativan odgovor na postsocijalistički tranzicijski proces. O srpskom društvu se može govoriti da je prošlo kroz određenu tranziciju, ali to se nipošto ne može reći o institucionalnom i upravljačkom sustavu na području politike.
Procesi u Srbiji su sličniji procesima koji su se odigrali, s još snažnijim efektima, u Rusiji i Bjelorusiji gdje je tranzicija prema zapadnom modelu također politički poražena, te nije slučajno da je Srbija jedina zemlja Europe koja nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji nakon napada na Ukrajinu. Ne radi se tu samo o tradicionalnim rusko-srpskim bliskostima zbog povijesnih i religijskih korijena, nego i o aktualnim praktičnim politikama moskovskog i beogradskog režima i njihovim vezama. Povijest odbijanja reformi i tranzicija u Srbiji sežu u dublju prošlost od postsocijalističkog razdoblja, tako da je Vučićev režim samo prirodni nastavak takvih kretanja.
Srbija je i u Titovoj Jugoslaviji bila glavni kočničar “liberalizacije” političkog i ekonomskog sustava. Podupirala je tvrdi dogmatski komunizam rankovićevske ere oličene u represiji i svemoći jugoslavenske UDB-e. Bila je prepreka “decentralizaciji” i “deetatizaciji”, kako se u ono socijalističko vrijeme govorilo još od 1960-ih godina kada su uglavnom pod utjecajem slovenskih i u nešto manjoj mjeri hrvatskih komunista započinjale “tržišne reforme”. Srbija je ustala protiv donošenja Ustava iz 1974. godine koji je dao jaču važnost republikama od saveznog središta. Pripadnici liberalnije struje unutar srpskog komunističkog pokreta (Perović, Stambolić) nikada nisu imali ozbiljnije šanse, kao što ju mnogo godina kasnije nije imao ni Zoran Đinđić.
Ekonomija i izolirana modernizacija nakon tranzicijskog neuspjeha
Dobro poznata Miloševićeva “antibirokratska revolucija” koja je započela ni 15 godina nakon ključne ustavne reforme u bivšoj državi bio je pokušaj spašavanja i racionalizacije jugoslavenskog socijalizma. Uperena je bila protiv novih tržišnih reformi u Jugoslaviji na kraju 1980-ih godina, ali i za očuvanje srpske dominacije u Jugoslaviji. Kolektivizam i etatizam su izgleda permanentna opredijeljenja srpske moderne politike, samo se ekonomski sustav malo mijenja i prilagođava, ovisno o globalnim trendovima.
Do kraja 80-tih kolektivizam i etatizam bili su uklopljeni u socijalistički društveni model, a danas se manifestiraju kroz državni kapitalizam u kojem ima više tržišta i poduzetničkih sloboda nego u socijalizmu, no država i njezina administracija i dalje su ključni akter, što se vidi kroz neobično visok udjel državnih investicija i nerazvijeno tržište privatnog kapitala. Prema izvještaju Fiskalnog vijeća Republike Srbije, “Javne investicije su trenutačno jedna od najvažnijih tema sveukupne ekonomske politike u Srbiji. U tri godine (2021.-2023.) neobično visoki iznosi proračunskih sredstava alocirani su na državne investicije, a slična ekonomska politika očekuje se i u narednim godinama. Trenutačni izdaci za državne investicije kreću se oko 5 milijardi eura na godinu, to jest preko 15% ukupnih proračunskih izdataka, što je treći najvažniji izdatak proračuna iza mirovina i plaća. U međunarodnoj perspektivi, državne investicije u Srbiji s više od 7% BDP-a definitivno čine najvišu razinu javnih investicija u srednjoj i istočnoj Europi, što je rijetka pojava i na globalnoj razini.”[2]
Prema makroekonomskoj projekciji Europske komisije, investicije će u Srbiji u razdoblju 2024.-2026. nastaviti rasti po stopi između 8 i 9% na godinu.[3]
Visok udjel državnih investicija i nerazvijeno tržište privatnog kapitala na prvi pogled mogli bi se tumačiti kao sličnost Hrvatske i Srbije, koja vuče korijene iz razdoblja SFRJ ali je i danas još uvijek vrlo prisutna. Međutim, postoji bitna razlika između intenziteta državnih investicija (koji je u Srbiji mnogo veći i u relativnom i u apsolutnom smislu) i provedbe kroz institucionalnu strukturu koja je u Hrvatskoj modernija i manje korumpirana jer je pod neizravnom političkom kontrolom EU. Nerazvijeno tržište privatnog kapitala jedina je preostala površna poveznica Hrvatske s jugoslavenskom prošlošću jer sustavno političko zanemarivanje razvoja toga tržišta uistinu ima duboke korijene u socijalističkim uvjerenjima i s time povezanim interesima da poslovni sektor ne postane toliko snažan da počne stvarati svoje autonomne niše i pritiske kroz demokratski politički proces i političke elite. No, to je i šira karakteristika kontinentalne Europe koja se ne susreće samo na njenom istoku.
Ekspanzionizam
I još jedna, najvažnija karakteristika Vučićeve Srbije i poveznica s Miloševićevim razdobljem koja usporava ako ne i blokira proces društvene modernizacije u Srbiji; to je nikad zatomljeni i prevladani ekspanzionistički apetit. Ekspanzionizam nisu uspjeli izmijeniti ni ratni porazi 1990-ih, niti gubitak Kosova; na takav način većinski razmišlja srpska elita. Srbija nije odustala od Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, pa čak ni Hrvatske. To može misliti samo naivni promatrač. Uostalom, Vučić je formiran u Šešeljevoj radikalskoj stranci koja je imala zamišljene granice na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Vučić je svoj naprednjački pokret samo redizajnirao za novo vrijeme, ali sadržajno, on je ostao na istim koncepcijama. Primjerice, protiv Crne Gore i Bosne i Hercegovine vodi hibridni rat i pokušava ih iznutra destabilizirati.
Za ekspanzionistički model države s ovakvom ambicioznošću u vanjskoj strategiji treba jaka, centralizirana i sveprisutna država koja je pripravna za mogući rat. Slučaj „Banjska“ u rujnu 2023. eklatantan je primjer događaja koji je trebao uvesti Srbiju u rat protiv Kosova kada su organizatori neuspjele oružane pobune na sjeveru Kosova bili pod izravnom direktivom beogradskih vlasti.
Tu se javlja još jedna poveznica s ekonomskim kretanjima. Jaka država pripravna za ekspanzionizam donosi kontrolni pritisak na stanovništvo veći nego u zemljama koje nemaju takav karakter. To čini od nje da trenutno, unatoč od strane režima proklamiranom ekonomskom uspjehu, nije u stanju ekonomski sustizati ni Bugarsku. Srbija je u Europi razvijenija samo od Moldavije, Albanije, Sjeverne Makedonije i BiH, a pojavio se zaostatak realnog BDP po stanovniku za Crnom Gorom. Premda gospodarstvo raste, Srbija u relativnom razvojnom smislu zapravo stagnira ili divergira u odnosu na članice EU kojima je najbliža po dostignutom stupnju gospodarskog ravoja. Slika 2. pokazuje da se prema kriteriju realnog BDP-a po stanovniku Srbija ne uspijeva približiti Hrvatskoj (trenutačno je na oko 50% prosjeka EU dok je najslabije razvijena država članica EU Bugarska na 64%), dočim se Hrvatska prema ovom kriteriju uspijeva približavati razvijenijoj Sloveniji koja je već prešla 90% prosjeka EU.[4]
Slika 2.
Izvor: Eurostat
To je vrlo zanimljiv rezultat u svjetlu percepcije o Srbiji kao poželjnoj destinaciji za izravna strana ulaganja (FDI). Naime, osim državnih investicija, u Srbiji važnu ulogu imaju i izravna strana ulaganja koja dolaze preko Vučićeva ureda i administracije, koji aktivno sudjeluju u otvaranju novih pogona prikazujući svaku značajniju investiciju i veći broj novih radnih mjesta kao vlastiti politički uspjeh. Međutim, izgleda da FDI do sada nisu uspjela u dubokoj transformaciji srpskog gospodarstva. To je vjerojatno povezano s nižim karakterom tehnološke složenosti investicija, te institucionalnim i obrazovnim ograničenjima srpskog tržišta rada. U centraliziranim političkim sustavima u kojima se sve u vezi stranog ulaganja rješava u jednoj (političkoj) točci, privlačenje FDI može biti naizgled učinkovitije nego u političkom sustavu s decentraliziranom moći, no to nije jamstvo da će izravna strana ulaganja ostvariti trajan razvojni učinak. Za istinski razvoj potrebno je mnogo više, što se najčešće svodi i na kvalitetne, demokratske i depersonalizirane institucije.
Model Vučićeva upravljanja državom u suštini se ne razlikuje od prošlih načina vladanja Srbijom iz 19. stoljeća. Kako stanovništvo u takvom modelu države trpi diktaturu, javlja se kultura protesta koja je neusporediva s okolnim zemljama bivše Jugoslavije. Kao što smo objasnili, kultura protesta je kontinuitet u Srbiji u zadnjih 30-ak godina. Srpska politika zapravo se svodi na čekanje promjene međunarodnog poretka – da Kina i Rusija sruše zapadni poredak, i da Srbija uz oslon na njih izvrši teritorijalno širenje u okruženju, prije svega prema Kosovu, ali i na redefiniciju Crne Gore (isprazniti je sadržaja državnosti i emancipacije od Srbije) i Bosne Hercegovine (separatizam Republike Srpske).
Međutim, pitanje je koliko su ti planovi ostvarivi. Oduševljenje ruskom invazijom na Ukrajinu u Srbiji je bilo veliko u početku, pa je jedan od visokih dužnosnika režima u ushićenju govorio o potrebi “denacifikacije Balkana”[5]. Kako Rusija nije uspjela slomiti ukrajinski otpor, tako je i srpsko oduševljenje brzo splasnulo, uviđajući da još uvijek nije moguće teritorijalno promijeniti odnose na jugoistoku Europe, što zbog nedovoljne moći Srbije, što zbog nepovoljnih vanjskopolitičkih prilika.
Otvoreno je pitanje hoće li i koliko Srbija čekati na nedočekanu priliku da ostvari svoje stare ciljeve iz 19. i 20. stoljeća, ili će ih na neki zasad nepredvidiv način redefinirati i prilagoditi novim okolnostima. To je i dalje velika dilema srpske politike koju Vučić zasad nije u stanju ili je ne želi riješiti.
Svi ovi čimbenici uvelike determiniraju današnju situaciju studentskih demonstracija u Srbiji. Razmrvljenost srpske oporbe i samog studentskog pokreta koji je jedna heterogena pojava s različitim idejama, vizijama i svjetonazorima, od ljevičarskih od desničarskih tendencija, od crvene ikonografije plenuma do poštovatelja kosovskog mita, čini ovaj pritisak na Vučićev režim isuviše labilnim i krhkim za nekakav ozbiljniji preokret srpske politike. Slabost opozicije iznjedrila je na scenu studentsku akciju, ali se pokazalo da i ona trpi od istih slabosti kao i opozicija. Studentska pobuna nije iznijela nijednog lidera, niti je iznijela neki suvisli politički program koji bi ponudio rješenje za stvaranje “nove Srbije”.
Je li posrijedi taktika ili je ovo posljedica ideološke neusuglašenosti samih studentskih grupacija nije toliko važno, koliko je od važnosti to da je takav pokret u sebi antipolitički i osuđen na propast jer ne nudi nikakvu političku alternativu, niti u osobama niti u vrijednostima, postojećem režimu u Srbiji.
Studentska komponenta demonstracija mogla bi se u skladu s teorijama modernizacije i konkurencije unutar elite promatrati više kao socio-ekonomski nego kao politički fenomen. Naime, Srbija se ipak uspijeva ekonomski i društveno razvijati, a velika dijaspora osigurava kontakte i usporedbe s razvijenim dijelom Europe. Aspiracije rastu brže nego što se otvaraju perspektive za mlade u zemlji, zbog čega usporedo sa umjerenim gospodarskim rastom i rastom životnog standarda i obrazovanosti populacije rastu i tjeskoba i neizvjesnost mladih u pogledu mogućnosti realizacije životnih ciljeva.
Percepcija korupcije samo pogoršava stvari. Srbija je na listi Transparency Internationala za 2024. godinu 105. na svijetu između Dominikanske Republike i Ukrajine, a korupcija predstavlja glavni okidač prosvjeda. Međutim, politička artikulacija ciljeva prosvjeda nastavlja se kretati u apstraktnoj zoni pobune protiv “sistema”, bez vidljive sposobnosti da se ciljevi ukorijene u konkretnom povijesnom trenutku i projektu promjena.
Tako se pokazuje koliko je promašen stav da se na nepolitički način mogu razriješiti goruća politička pitanja nekog društva. U svojoj iluzornoj antipolitičnosti, studentska previranja više kao da bi htjela samo korigirati naprednjački režim sklon korupciji i nepotizmu, nego ga rušiti i smijeniti. Tako se čini prema iznesenim studentskim zahtjevima.
Za Vučića je ustanak studenata bila iznimno neugodna stvar; ništa mu nije potreslo vlast kao ovi događaji jer su pobunjeni studenti u dobrom dijelu djeca njegovih “lojalista”. Zato se otpočetka režim nije odlučivao da odmah nasiljem sasiječe bunt u korijenu, pa se protest srpskih studenata protiv vlasti može okarakterizirati radi toga i kao “pobuna protiv očeva”. Izostanak političkih ciljeva i nehogomenost studentske populacije ne samo da govore o stanju srpske opozicije, nego kao da žele nesvjesno poručiti da je u određenoj mjeri ovo i unutarobiteljski obračun na djelu.
Paradoks se sastoji u tome da su pobunjeni studenti ipak “deca Vučićeva režima”, što se očituje u njihovoj neutralnosti spram Europske unije i europskih vrijednosti. Studentska pobuna preuzela je vanjskopolitičku “nesvrstanost” beogradskog režima i zato ovo nije repriza ukrajinskog Euromajdana otprije desetak godina, iako je sam Aleksandar Vučić pokušao na taj način projicirati karakter prosvjeda. Ne možemo znati je li se tom prispodobom poslužio jer nije razumio karakter prosvjeda, ili mu je takva karakteriziracija politički odgovarala. Činjenica je da se na demonstracijama, promatrano putem glavnih medija, nije mogla uočiti europska simbolika.
Duboke uzroke takvog stanja možemo tražiti i u NATO intervenciji iz 1999. koja je stvorila snažan antizapadni sentiment na kojem je oblikovano današnje srpsko društvo i mlade generacije. Oni ne znaju, a Vučić im to sigurno neće kazati, da Hrvatska pod Franjom Tuđmanom te godine nije dopustila korištenje hrvatskoga neba za prelete NATO zrakoplova jer je Tuđman računao na to da će Hrvatska i Srbija jednoga dana u budućnosti normalizirati svoje odnose i surađivati. Tuđmanovo očekivanje iz 1999. nije se obistinilo u mjeri u kojoj je on tada (možda, ne možemo to sa sigurnošću znati, ali je jedino logično) to očekivao. No, nepoznatost ove činjenice u Srbiji i repliciranje Miloševićevog (SANU) narativa iz prve polovine 90-ih drži Hrvatsku i Srbiju odvojene nevidljivim zidom, što osigurava da nove generacije zapravo dijele ključne orijentacije Vučićeva režima i ne nude neku radikalno novu i drugačiju sliku Srbije, osim prirodne želje gotovo svih političkih buntovnika bilo gdje u svijetu da državne institucije budu manje korumpirane. A to nije suvisao politički program.
Ovakav prikaz šireg konteksta srpskih prosvjeda objašnjava zašto je ideja da se prosvjedi izvezu iz Srbije u druge zemlje bivše Jugoslavije propala u začetku zajedno s idejom da se putem njih destabilizira situacija u okolnim zemljama. Pokazuje se da je ovaj pokret jedno vrlo specifično i izolirano previranje unutar srpskog “sveta”, u tom smislu vrijednosno i geografski suženo na zemlju koja je zapela u postkomunističkoj tranziciji davne 2003. kada je ubijen Zoran Đinđić.
Srbija ima svoju vrlo specifičnu povijest. I Hrvatska i Srbija su zbog toga danas toliko različita, udaljena društva. Ako ih je socijalizam ikada uspio približiti, rat i suprotni politički i ekonomski modeli međunarodne intergacije još su ih više u svakom smislu razdvojili, tako da ta dva društva nemaju samo divergentne povijesti kroz već gotovo četiri desetljeća (što su gotovo dvije generacije), nego i sasvim drugačije probleme i perspektive. Na početku spomenute neiskorištene ekonomske prilike u međunarodnoj razmjeni samo su derivat tih dubokih razlika.
Umjesto zaključka: demografska katastrofa
Najveći skup u Beogradu 15. ožujka, kolikogod bio grandiozan, označio je neuspjeh još jedne u nizu povijesnih srpskih revolucija i vjerojatnu novu konsolidaciju Vučićeve vlasti koja je u proteklih 13 godina ovim studentskim pobunama bila najozbiljnije ugrožena. Vučićev režim, kolikogod da je krhak – jer ga i jedna teška nesreća (pad nadstrešnice u Novom Sadu) može uzdrmati do ove razine – ipak je žilav, neprobojan i hermetički zatvoren. Vučić ima samo 55 godina i ne smije ga se podcijeniti u vještini manipulacije i vladanja, a ima i golemo političko iskustvo. Povijest je dokazala da autokracije ovise o biologiji diktatora. Tek je njihovo životno opadanje značilo pad takvih tipova vladavine. Vrijeme je, dakle, na Vučićevoj strani.
S druge strane, učvršćenje srpskog režima nakon ovog izazova može dovesti do daljnjeg produbljenja krize u srpskom društvu s nesagledivim posljedicama kao što je moguće emigriranje značajnog dijela mlade populacije iz zemlje koju ionako muči demografska katastrofa. Iako su zemlje srednje i istočne Europe, a među njima i Hrvatska, tek nakon ulaska u EU doživljavale velike emigracijske valove zbog liberalizacije kretanja ljudi, Srbija, koja je daleko od ulaska u EU, bilježi neobično snažan pad broja stanovnika iako nije integrirana u jedinstveno europsko tržište rada. Prema procjenama Eurostata, u desetljeću od 2015. do 2024. broj stanovnika Srbije smanjen je sa 7,11 na 6,61 milijun stanovnika ili za 7%. U Hrvatskoj, koja je u tom razdoblju prolazila kroz veliki val emigracije nakon ulaska u EU 2013., broj stanovnika je prema istom izvoru pao s 4,18 na 3,86 milijuna ili za 8%.
Bilo bi previše ishitreno iz sličnih postotaka pada broja stanovnika izvesti zaključak o nekoj fundamentalnoj sličnosti demografskih kretanja koja bi se mogla povezati sa zajedničkom prošlošću Hrvatske i Srbije u bivšoj državi. Slična demografska dinamika krije jednu važnu razliku koja proizlazi iz temelja hrvatsko-srpske divergencije od kraja 80-ih godina 20. stoljeća naovamo: ako Srbija ikada uđe u EU, tek ju čeka veliki odljev mladih zbog aspiracijske emigracije na jedinstvenom tržištu rada koji se u Hrvatskoj već dogodio. A ako ne uđe u EU, čeka ju nastavak već čvrsto utvrđenog procesa daljnjeg demografskog pada. Nasuprot tome, Hrvatska je nakon 2021. zaustavila pad broja stanovnika, dok je u Srbiji pad u protekle tri godine iznosio 3,8%. Hrvatska se još uvijek ne može pohvaliti velikim valom povratka svoje emigracije (prevladavaju doseljenici iz Ukrajine i radnici-imigranti iz Azije), no u statistici se vide prvi značajniji pokreti doseljavanja iz drugih država EU i Amerika, te početak povratka ranije iseljenih. Takva Hrvatska danas barem ima neku perspektivu osjetnijeg pokretanja autonomnog kanala povratka svojih građana i potomaka iseljenika te doseljenika iz razvijenih zemalja. Da bi u tome uspjela, mora postati ekonomski još uspješnija, produktivnija i konačno prevladati naslijeđe zanemarivanja tržišta privatnog kapitala kao glavnog mjesta odlučivanja o poslovnim investicijama u razvijenom kapitalizmu. No, i po tom problemu Hrvatska je već duboko uklopljena u Europsku uniju koja se upravo bori s istim problemom budući da je europsko tržište kapitala razmjerno slabije razvijeno od primjerice američkog, te je dokazano da Europa i zbog toga kaska s rastom novih poduzeća, inovacijama i produktivnosti rada za SAD-om.
Daljnji relativno brz ekonomski rast Hrvatske koji bi privukao ljude daleko je od izvjesne stvari, no možemo zaključiti da Hrvatska za to ima barem neke šanse. Srpske perspektive su u tom smislu slabije. Snažan pad broja stanovnika za sam režim na kraju krajeva predstavlja ozbiljan udarac i vodit će njegovoj manjoj efikasnosti jer će mu nedostajati kompetentnih stručnjaka i radne snage u budućnosti. Hrvatska ima istu boljku, ali i veću šansu da ju narednih godina prevlada.
[1] Milovan Đilas, O crnogorskom nacionalnom pitanju, Borba (Beograd), 1. svibnja 1945.
[2] https://www.fiskalnisavet.rs/doc/ocene-i-misljenja/2024/FC-Summary-Public_Investments_Policy_in_Serbia_2024.pdf
[3] https://economy-finance.ec.europa.eu/document/download/7173e7c9-3841-4660-8d6a-a80712932f81_en?filename=ip296_en.pdf#page=168
[4] Eurostat je u međuvremenu objavio preliminarne procjene za 2024.: Bugarska je na 66%, Hrvatska na 77%, a Slovenija na 91% prosjeka EU, no kako Srbija nije obuhvaćena procjenama zadnji podatak na slici odnosi se na 2023. godinu.
[5] https://n1info.rs/vesti/djukanovic-cini-se-da-ce-srbija-biti-prinudjena-da-krene-u-denacifikaciju-balkana/