Na Labu smo pisali o tome da je Hrvatska ostvarila rast ekonomskih sloboda u proteklih desetak godina ušavši među 40 ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta. Ovdje je detaljan pregled desetogodišnjeg napretka Hrvatske. Međutim, u odnosu na prošlogodišnje izvješće think tanka Heritage Foundation, izvješće za 2026. pokazuje da je Hrvatska izgubila 1,2 boda i na ljestvici ekonomskih sloboda pala je s 39. na 49. mjesto.
Pad zbog regulacije tržišta rada
Kada se pogleda usporedba podataka za Hrvatsku po područjima u proteklih godinu dana, značajnih promjena nema u većini područja osim u dva. Došlo je do pada u području radne slobode – sa 69 na 59 bodova (%), za koji se kao uzrok navodi rigidnost tržišta rada, te u području poreznog opterećenja – pad sa 77 na 70 bodova (%). Kod posljednjeg se gleda udio poreznog opterećenja u BDP-u, koje je u porastu. Jedino poboljšanje je kod fiskalnog zdravlja zbog smanjenja udjela javnog duga u BDP-u ispod 60 % BDP-a.
Uz uobičajeno prisutan rizik velikog udjela državne potrošnje u BDP-u, sloboda rada sada je na nižoj razini. Iako indeks ne otkriva koja je to točno recentna promjena, neke pretpostavke možemo izvesti na temelju uvida u metodologiju. Naime, rezultat za komponentu radne slobode temelji se na devet jednako ponderiranih podfaktora: minimalna plaća, pravo na udruživanje, plaćeni godišnji odmor, opozivni rok za otkaz zbog viška radne snage, otpremnina za otkaz zbog viška radne snage, produktivnost rada, stopa participacije radne snage, ograničenja prekovremenog rada i zakonom dopušteni otkaz zbog viška radne snage. Kao izvori za područje radne slobode navode se Svjetska banka, Freedom House i Međunarodna organizacija rada (ILO). Na temelju praktičnog iskustva moguće je pretpostaviti kako se kod radne slobode radi o rastu minimalne plaće, ograničenju prekovremenog rada i stagnaciji produktivnosti rada u protekle dvije i po godine.
Glavne poruke
Konzervativni Heritage Foundation među svoje „highlights“ uvrštava sljedeće poruke: slobodno poduzetništvo i funkcionalna tržišta jednako su važni danas kao i za vrijeme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Ekonomska sloboda nije važna samo zbog ekonomske učinkovitosti, nego predstavlja moćno sredstvo za daljnji prosperitet na temelju rada kao izvora ljudske svrhe.
Izvješće upozorava da se fiskalna stabilnost nastavlja pogoršavati. Rastući deficiti i javni dug u mnogim zemljama potkopavaju rast produktivnosti što može dovesti do ekonomske tromosti. Osim utjecaja loše upravljanih javnih financija mnoge se zemlje suočavaju s dugoročnim strukturnim rizicima transparentnosti, učinkovitosti, otvorenosti i djelotvornosti vlada. Stoga ekonomska sloboda, potkrijepljena vladavinom prava, fiskalnom odgovornošću, otvorenošću tržišta i zdravim regulatornim okruženjem ostaje najsigurniji put do prosperiteta. Slijedom toga, najbolji rezultati postići će se reformama koje poboljšavaju poticaje za poduzetničku aktivnost, i to kroz učinkovitost propisa, smanjenje ograničenja trgovini i ulaganjima, te povećanje konkurencije.
Izvješće upozorava da su posljednjih godina mnoge politike vezane uz okoliš bile su ekonomski distorzivne: promiču se programi oporezivanja emisija ugljika, povećavaju porezi na naftne derivate te uspostavljaju burze za kupnju i prodaju emisija ugljika uz korištenje proračunskih prihoda za subvencioniranje različitih vrsta takozvane čiste energije. Takve politike, ističu u Hertiageu, nameću trošak društvu i usporavaju ekonomski rast.
Međutim, treba imati u vidu da je Heritage “SAD-centričan” kada je riječ o energiji jer ne vrednuje geopolitičke rizike oslanjanja na jedan glavni izvor energije za zemlje i područja koja ne obiluju prirodnim izvorima fosilnih goriva poput SAD-a. Aktualna naftna kriza dobar je podsjetnik, pa se postavlja pitanje koliko su stavovi ovog think tanka univerzalno primjenjivi za zemljed uvoznice fosilnih energenata poput država članica EU i Japana.
Napredak Amerike koja nije osobito ekonomski slobodna zemlja
Kada spominjemo SAD, spomenimo da Heritage Foundation donosi izvješće po zemljama na temelju čega se mogu vidjeti promjene ekonomskih sloboda u pojedinim zemljama. Za SAD spominju se regulatorna reforma i porezna rasterećenja, koji uz rast BDP-a i (dodajmo: relativno) stabilnu inflaciju proizvode pozitivan utjecaj na ekonomske slobode. Međutim, navodi se kako rezultat ekonomske slobode SAD-a nakon poboljšanja iznosi 72,8, što tamošnje gospodarstvo čini tek 22. najslobodnijim na svijetu, što je posve suprotno raširenoj percepciji.
Doduše, razina ekonomske slobode SAD-a porasla je za 2,6 bodova u odnosu na prethodnu godinu, čime je završen petogodišnji pad. Američki dobici u monetarnoj i investicijskoj slobodi, državnoj potrošnji i fiskalnom zdravlju nadmašili su niži rezultat u slobodi trgovine, što odražava „pozitivan utjecaj velikih regulatornih i poreznih reformi na ekonomski rast, ulaganja i poslovno povjerenje”. Uz problem međunarodne trgovine, o čemu će biti više riječi u nastavku, spomenimo da kada se pobliže pogledaju podaci za SAD i dalje postoji rizična akumulacija javnog duga (122 % BDP-a). Dodajmo tome činjenicu da su troškovi kamata već pred kraj Bidenovog mandata bili veći od proračuna Pentagona. Nadalje, navodi se kako je američko porezno opterećenje 26 % BDP-a, a trogodišnja državna potrošnja 37,5 % BDP-a (što je mnogo niže od većine europskih zemalja). Gornja stopa poreza na dohodak je 37 %, a 21 % kod poreza na dobit. U 2025. inflacija je snižena na 2,6 % (2002. bila je i preko 6 %), a rast BDP-a iznosio je 2,1 %.
Carine su usporile napredak u SAD-u
Izvješće ističe da Trumpova politika carina narušava slobodnu trgovinu, no negativan učinak carina kompenzira se poreznim i regulatornim rasterećenjima, što ukupan (neto) rezultat i pomak SAD-a ipak drži u značajnom plusu. U tom pogledu postavljaju se dva temeljna pitanja glede pravno spornih carina. Prvo je za kritičare Trumpovih carina koji dolaze s ljevice: kako to da su samo protiv carina, a ne i protiv drugih ograničenja ekonomskih sloboda? Drugo je za Trumpove fanove: kako to da Trump nije otvorio prostor za još veći napredak SAD-a, koji su carine očito umanjile?
Carine su prije svega štetne za američku ekonomiju dok vrlo ograničeni fiskalni prihod od carina neće imati značajnu ulogu u fiskalnoj konsolidaciji. Slijedom toga, poruka je ista i za Trumpove kritičare na ljevici i fanove Trumpovog merkantilizma na nacionalističkoj desnici: ako Amerika želi ostvariti fiskalni napredak potrebni su rezovi u potrošnji federalne države – dublji nego dosad i drugačiji od onih koje je na politički nemušt način Trump pokušao provesti u kratkom razdoblju na početku mandata s Elonom Muskom. Političke odluke o rezanju državnih izdataka u nadležnosti su Kongresa i zahtijevaju široku demokratsku podršku. To je fundamentalno političko-ekonomsko ograničenje današnje Amerike: Demokrati ne daju podršku racionalnijoj državnoj potrošnji, a Republikanci nisu skloni prevelikim rezovima, ali su skloni smanjenju poreza.
Ostaje nam pratiti hoće li Trumpova kombinacija ekonomskih politika koja uključuje rezanje poreza, deregulaciju, oslobađanje američke energetike, AI ulaganja i carine, uistinu pokrenuti veliki val ulaganja u SAD i indirektno pomoći fiskalnu konsolidaciju. Bijela kuća se zasad oslanja na teoriju “J-krivulje” prema kojoj je nakon inicijalnih negativnih efekata potrebno određeno vrijeme da carine potaknu ulaganja. Zasad je to u domeni teorije: Bijela kuća je 10. ožujka 2026. objavila ažurirani popis planiranih odnosno najavljenih i dogovorenih investicija u vrijednosti od više bilijuna dolara. Iako je Trump ranije spominjao i iznose od oko 18 bilijuna dolara, najavljene iznose zasad treba tumačiti sa zrnom soli i pratiti razvoj koji je neizvjestan.
S oprezom treba gledati i na popularnu percepciju da Amerika inovira, a Europa regulira. Nije sporno postojanje područja u kojima je to točno kao što su različiti pristupi SAD-a i EU u regulaciji umjetne inteligencije i zaštiti osobnih podataka. Postoji i duga tradicija puno rigidnijeg radnog zakonodavstva u EU nego u SAD-u. Međutim, ako se promatra lista ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta, teza o slobodnoj Americi i rigidnoj Europi topi se: ispred SAD-a koje su, podsjetimo, na 22. mjestu na svijetu, nalaze se: Češka, Cipar, Island, Litva, Finska, Švedska, Nizozemska, Estonija, Norveška, Danska, Luksemburg i Irska. Irska je 3. na svijetu, a prva dva mjesta zauzimaju Singapur i Švicarska. Brojke govore.
Štoviše, zanimljivo je da su male i otvorene europske zemlje među ekonomski najslobodnijima na svijetu, slobodnije od SAD-a. S druge strane, velika europska gospodarstva, prije svega Njemačka i Francuska, zatim Španjolska i Poljska, a uz njih i Ujedinjena Kraljevina, nalaze se tek na 24., 65., 53., 40. i 29. mjestu. Kako velika gospodarstva određuju ukupnu dinamiku (i uvjetuju europski zaostatak za SAD-om od oko 20% u pogledu produktivnosti rada), zanimljivo bi bilo istražiti slabo poznatu činjenicu da je problem zaostatka produktivnosti i ekonomskih ne-sloboda koncentriran u velikim, a ne u malim i otvorenim europskim gospodarstvima. Tezu da su male i otvorene države na danom stupnju razvitka sklonije voditi liberalne ekonomske politike dok su velike (mnogoljudne) sklone prereguliranju, zatvaranju i ekonomskom nacionalizmu tek bi trebalo statistički bolje istražiti i ponuditi polit-ekonomske teorije uzroka, ako je ta teza točna.
Zbog toga je u svakom slučaju važno da reforme konkurentnosti europskog gospodarstva krenu od velikih ekonomija, napose Njemačke, gdje poslodavci sve glasnije traže rasterećenja. Važno je i da se pokušaj europske obnove rasta produktivnosti usredotoči na postizanje ravnoteže između poreznih tereta i kvalitete i obuhvata javnih usluga, te rasta stope privatnih ulaganja radi povećanja ekonomske dinamike.
Argentina Javiera Mileia bilježi veliki napredak
Izvan SAD-a i EU vrijedi zabilježiti da veći godišnji skok na listi od SAD-a bilježi Argentina, za 3,2 boda, što ovu južnoameričku zemlju čini najuspješnijom zemljom prema promjeni indeksa za 2026. u odnosu na 2025. godinu. Kao razlog navodi se politička pobjeda koju je odnio reformski orijentirani predsjednik Javier Milei koji je u posljednje tri godine poboljšao ukupan skor ekonomske slobode u Argentini po raznim osnovama. Upravljanje javnim financijama poboljšano je i postalo discipliniranije jer su razne fiskalne, monetarne i regulatorne reforme smanjile veličinu i opseg vladinog sektora. Kada se pogledaju podaci za Argentinu vide se poboljšanja u odnosu na i dalje vrlo ograničenu razinu ekonomske slobode koja oslikava povijesno nasljeđe južnoameričkog tipa socijalizma – peronizma i visoke inflacije.
Za kraj: što je s drugima?
Poljska, Albanija i Čile su među zemljama koje su ostvarile pozitivne pomake (+ 1 do 2 boda). U Europi najveće pomake bilježe Grčka i Italija, no obje zemlje su i dalje pri začelju EU-a (zajedno s Mađarskom). Pri tome, Italija je najdalje od ozbiljnog napretka. Unatoč poboljšanjima glede inflacije uslijed pada cijena energije i umjerenog rasta plaća te financijske stabilnosti, javni dug od 135 % BDP-a ostaje najveći rizik kojeg prati trogodišnja državna potrošnja od iznimno visokih 53 % BDP-a. Pokušaji reformi nisu poboljšali konkurentnost, dok produktivnost stagnira.
Nekoliko riječi i o Kini. Dok se u dijelu domaće i međunarodne javnosti pojavljuje svojevrsni entuzijazam u pogledu kopiranja kineskog modela državnog kapitalizma (koji se često površno percipira zbog blještave urbanizacije, brzih vlakova i značajnih tehnoloških inovacija), potrebno je vratiti se u realnost glede samih osnova ekonomskih sloboda. Kineski razvoj sigurno je odraz jakog ekonomskog i tehnološkog razvoja koji se ne može zanemariti. Ipak, ekonomska sloboda, osim što ima i svoju dublju pozadinu, podrazumijeva bitne političko-ekonomske institucije koje represivni komunistički sustav nikako ne može isporučiti. Tako podaci za Kinu govore nekoliko važnih stvari. Kina je s 48 bodova (%) u donjem dijelu ljestvice. Temelj kineske ekonomije je snažna državna kontrola u usmjeravanju investicija, kreditiranja i industrijske politike, što ograničava slobodno tržišno natjecanje i učinkovitost tržišnih mehanizama. Među strukturnim rizicima tradicionalno su prisutni slaba zaštita privatnog vlasništva i neizvjesnost u provedbi ugovora, ograničena neovisnost pravosuđa koje je pod političkim utjecajem, te raširena korupcija i politički klijentelizam koji smanjuju povjerenje u institucije. Takvo institucionalno okružje otežava dugoročno planiranje investicija i povećava rizike za privatne poduzetnike.
Nadalje, državna poduzeća imaju dominantnu poziciju u ključnim sektorima. Vlada koristi subvencije, industrijsku politiku i kontrolu kredita. I bankarski sustav je u velikoj mjeri pod državnom kontrolom. Takav model smanjuje produktivnost i tržišnu učinkovitost jer kapital često nije raspoređen prema tržišnim kriterijima pa često dolazi do pogrešaka u alokaciji kapitala i viškova ponude u odnosu na domaću potražnju, što strukturalno pogoni Kinu ka izvozu takvih viškova i automatski stvara neoimperijalistički – merkantilistički odnos spram trgovine.
Regulatorni sustav u Kini opisuje se kao složen i neujednačen, često podložan političkim intervencijama i s ograničenjima za strane investicije u pojedinim sektorima. Takva struktura smanjuje konkurenciju i otežava pristup kapitalu za privatne tvrtke. Uza sve to, postoji i više ekonomskih rizika kao što su visoka nezaposlenost među mladima i duboka kriza u sektoru nekretnina.
Sve u svemu, ekonomske slobode su nešto što treba stalno mjeriti i tumačiti. Osobito u svijetu u kojemu ih je sve manje, pa čak i ako su mjerni instrumenti za usporedbe daleko od savršenih. Sama rasprava o ekonomskim slobodama ima svoju unutarnju vrijednost.