BusinessEurope, najveće europsko udruženje poslodavaca, objavio je 68 prijedloga za smanjivanje regulatornog opterećenja u 2025. Navode kako više od 60% kompanija regulativu vidi kao zapreku ulaganjima. Također, većina članica BusinessEurope smatra kako je u proteklih nekoliko godina došlo do povećanja administrativnog opterećenja poslovanja. Podržavaju plan Europske komisije za smanjivanje obveza izvještavanja za barem 25% odnosno za 35% malim i srednjim poduzetnicima. Među 68 preporuka u 11 područja, velika većina prijedloga odnosi se na zelenu regulativu.
U prvom dijelu teksta opisujemo prijedloge, u drugom ih stavljamo u širi kontekst potrage za novim ekonomskim politikama u Europi.
Opis
Nekonzistentni zahtjevi izvješćivanja pojavljuju se u energetskoj i okolišnoj regulativi poput direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), industrijskim emisijama, energetskoj učinkovitosti i sustavu trgovanja emisijama (Emissions Trading System – ETS). Mnogo malih i srednjih poduzeća obvezno je sudjelovati u europskom sustavu trgovanja emisijama. Trenutni prag izuzeća SME sektora je prenizak pa se predlaže njegovo povećanje s 25 na 50 000 teqCO2.
Veliki je teret zahtjeva izvještavanja za energetsku učinkovitost, za održivo zrakoplovno gorivo i eko-dizajn proizvoda. Predlaže se ukloniti prenormirani sustav upravljanja okolišem (Environmental Management System – EMS). Reguliranje pakiranja i označivanja proizvoda svodi se na različita (divergentna) nacionalna pravila, što dovodi do fragmentacije jedinstvenog tržišta. Kod regulacije o klasifikaciji, označavaju i pakiranju zahtjev za minimalnu veličinu fonta u instrukcijama za sigurnost nije sukladan ISO standardima. Takvi zahtjevi mogu dovesti do poteškoća s printanjem jedne oznake na više službenih jezika.
Velika je odgovornost proizvođača za jednokratnu plastiku (Single Use Plastic). Predlaže se ograničavanje obveze izvještavanja s kvartalne na godišnju razinu. Ne postoje ujednačeni europski zahtjevi za otpad elektroničke opreme i baterija što dovodi do nacionalnih razlika u izvještajima, definicijama pojmova i metodologijama računanja ključnih pokazatelja. Nadalje, države članice mogu različito regulirati detaljne kriterije za određene vrste otpada, pa se predlaže ujednačavanje i uzajamno priznavanje. Također, zahtjevi za podatke o prijevozu otpada pretjerano su ekstenzivni i u zemljama tranzita.
Kompanije moraju identificirati relevantne aktivnosti u okviru europske taksonomije i procjenjivati ih na osnovi kriterija za tehnički screening. Složeni su predlošci za izvještavanje i preispitivanje zahtjeva koji se odnose na regulativu DNSH (Do No Significant Harm).
Središnje mjesto je poznata direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), odnosno europski standard izvještavanja o održivosti (ESRS) u okviru sustava ESG (environmental, social and governance) regulacije. Velike kompanije imaju veliko povećanje troškova izvještavanja koji uključuju prikupljanje i procesuiranje podataka, zapošljavanje i obučavanje novih djelatnika samo radi poštivanja regulative, angažiranje vanjskih konzultanata i revizora, te razvoj novih IT sustava prilagođenih izvještajima, dakle zbog regulative a ne zbog poslovanja. Pretjerani su tereti za SME sektor za koji se traži pojednostavljivanje zahtjeva. Traže se i proširenje razdoblja početka provedbe, sužavanje opsega kompanija na koje se obveze odnose te puna interoperabilnost europskih i globalnih zahtjeva za izvještavanje.
Postoji i direktiva koja regulira due dilligence za korporativno izvješćivanje o održivosti. Obveza se odnosi i na neke kompanije iz trećih zemalja koje isporučuju svoje robe i usluge u EU. Kompanije moraju u svojim lancima nabave mapirati rizike za okoliš i ljudska prava, što zahtijeva mnogo resursa. Postoji i rizik od dodatnih nacionalnih pravila koja se dodaju na ionako veliki teret koji je uveden EU direktivom. Nadalje, kompanije moraju izraditi tranzicijske planove za klimatske promjene. Nameću im se i zahtjevi za angažiranje vanjskih dionika glede odlučivanja o due diligence održivosti, što može usporiti donošenje odluka i dovesti do upliva u autonomiju privatnih kompanija. Nameće se i obveza otkazivanja ugovora i poslovnih odnosa s kompanijama izvan EU koje se ne uklapaju u europske standarde održivosti, što može otežati pristup strateškim sirovinama i materijalima poput litija, uranija i kobalta bitnih za europsku sigurnost. Zbog navedenoga traži se procjena utjecaja spomenutih propisa na konkurentnost, pojednostavljenje pravila, službene smjernice i uspostava „Single Helpdesk” točke na razini EU.
Europska komisija želi i ograničiti rok plaćanja za sve komercijalne transakcije na 30 dana, što ne uzima u obzir slobodu ugovaranja. Zato se traži zadržavanje postojeće Late Payment Directive.
Traži se ukidanje Intrastata i pojednostavljenje pravila za PDV izjave i obrasce. Ukazuje se i na probleme s fragmentiranim obvezama financijskog izvještavanja koje stvaraju suvišne troškove. Traži se da kompanije bez prijetnji kaznama budu u mogućnosti dati samo one računovodstvene informacije koje su dostupne, sve dok Europska komisija ne ujednači predložak (obrazac) izvještavanja za sve države članice. Traži se ukidanje zahtjeva za pripremu godišnjih financijskih izvješća u XHTML formatu i prihvaćanje istih u PDF-u.
Uredba o objavama povezanim s održivosti u sektoru financijskih usluga (Sustainable Finance Disclosure Regulation – SFDR), povezana sa sustavom ESG-a, također je izvor rizika zbog nejasnoća, pravne neizvjesnosti i tereta prilagodbe. Probleme stvaraju i dupliciranje obveza u obrascima kvantitativnog izvještavanja za osiguravatelje.
Uredba o zabrani proizvoda nastalih prisilnim radom od kompanija traži detaljne informacije u slučajevima istraga što stvara preveliki teret prilagodbe i otvara pitanje ekstra-teritorijalne primjene u odnosu na treće zemlje (gdje se potencijalno događa prisilni rad).
Uredba o deforestaciji zahtijeva da poslovni subjekti prikupljaju geografske koordinate zemljišnih čestica gdje se nalazi roba. Ove informacije moraju biti uključene u izjave uvoznika. Takvo administrativno opterećenje može ometati lance opskrbe, a implementacija geolokacije izazovan je zadatak za manje poduzetnike kojima je utjecaj ovog regulatornog troška na ukupne prosječne i granične troškove puno teži teret nego velikim kompanijama.
Teret je i mnoštvo europskih radničkih vijeća (European Works Council) čija se mišljenja mogu razlikovati u odnosu na predstavnička tijela zaposlenika (sindikate). Kompanije žele zaštiti tržišno osjetljive i povjerljive informacije te se boje rizika curenja istih uslijed usklađivanja sa zahtjevima informiranja. Dodatno, teret su obveze transparentnosti rada na digitalnim platformama.
Komentar
Čak je i Donald Trump prozvao EU tijekom nedavnog govora u Davosu zbog iskustva s dugačkim čekanjem dozvola. Voljeli ga ili ne, rekao je istinu. Događa se mnogo puta da baš on mora reći nešto očito prije nego što pomalo uvrijeđeni europski lideri krenu raditi bitan posao otklanjanja neopravdanih prepreka poslovanju. Ovdje se ne radi o tome da EU postane pro-business kao Amerika. Realno je upitno kako se to mjeri i kakav je stvaran odnos poslovne klime u SAD-u i EU budući da je i SAD (barem trenutačno) premrežen nepotrebnim propisima. Muskov DOGE tek treba pokazati koliko je dorastao zadatku poboljšanja poslovne klime.
Ovdje se zapravo radi o tome da je EU, bez obzira na to što se događa i tko vlada u SAD-u, zaboravila na cost-benefit analize odnosno na kontrolu bujanja birokracije i nepotrebnih propisa čiji sklad sa javnim interesom nije dovoljno opravdan. S obzirom da EU nije dovoljno pazila na ravnotežu propisa i slobode poslovanja dovela se u situaciju da cijeli svijet upire prstom u europsku birokraciju i šumu pravila kao nerazvidnu mrežu koja guši razvoj.
Za mnoge u EU Trumpovo „popovanje“ bit će razlog za povrijeđenost. Trump je najavio deregulaciju kojom će prije svega biti zahvaćene suvišne zelene regulacije koje su ograničavale razvojni potencijal energetike i industrije. Otvoreno je pitanje koliko se inspiracije za preispitivanje zelene agende može i treba preslikati iz SAD-a u EU. Na koncu će biti zanimljivo vidjeti sudbinu ideološki složenog ESG-a u samoj Americi (ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što i savezne države imaju određene autonomne ingenerencije u području zaštite okoliša i održivosti); dakle, prvo, koliko će Trump uspjeti u svojemu naumu (koliko će daleko moći ići), zatim, drugo, koliko će imati smisla američko iskustvo rezanja regulative u Trumpovoj eri preslikati u EU (jer će biti opravdano), i tek treće, koliko će rezova u EU biti stvarno implementirano.
Europska povrijeđenost Trumpovim mahanjem prstom mogla bi biti loša stvar. Ako se sve što dolazi od Donalda Trumpa proglasi neželjenim, EU će možda propustiti napraviti nešto što je razumno. Dakle, kada se s druge strane Atlantika prigovara EU zbog visokih stopa PDV-a, razgranate regulacije i spore birokracije, sve to opterećuje transatlantske ekonomske i geopolitičke odnose koji su ionako napeti zbog neizvjesnosti u pogledu carina. One su ipak glavna tema, iako su samo – alat za pregovore. Stoga je dvostruko dobra stvar što je Business Europe izašao sa svojim prijedlozima nakon Draghijeva izvješća o konkurentnosti Europe gdje je fokus također stavljen na pojednostavljenje propisa i ukazivanje na zaostajanje EU-a za SAD-om, te nakon najave plana za europsku autoindustriju. Prvo, fokus politike odmiče se od sveprisutne teme carina. Drugo, zahtjev za deregulaciju i rezanje nepotrebnih propisa dobiva svoje u europskom smislu domaće utemeljenje i glasne zagovornike koji nude barem neka rješenja za europsko relativno zaostajanje u rastu produktivnosti.
Hoće li se u EU probuditi dovoljno snažna frustracija zbog globalnog zaostajanja koja će osnažiti tržišno i poslovno razumne domaće prijedloge, bez obzira što netko izvana, pa i sam Donald Trump, o Europi govorio ili ne govorio? Inovativni tehnološki startupovi i mlade rastuće kompanije ionako su već u velikom broju napustile EU i preselile u SAD. Svidjelo se to nekome ili ne – poslovni egzodus bi se mogao nastaviti ako Trump uspije u svom naumu deregulacije američke privrede, a EU se nastavi ponašati kao uvrijeđena grofica.
Ipak, otvoreno je i pitanje scenarija u kojemu Trump u sljedeće četiri godine samo djelomično uspijeva sa svojim naumom deregulacije i rezanja propisa u SAD-u, dok EU pronalazi unutarnju snagu i političku ravnotežu koja će propise osloboditi od viška čiji su društveni troškovi veći od društvenih koristi. To je onaj višak propisa, troškova i administriranja u kojem su ideologija i uski interesi birokracije i njezinih tehnokratskih saveznika zamijenili razborito vaganje društvenih koristi i troškova novih propisa. Prije ili kasnije, i EU će morati početi tako razmišljati. Ako ne prije, onda u nekoj budućoj ekonomskoj krizi kada će se jako glasno postaviti pitanje „a tko još ima novca za sve to“?
Zasad je sigurno samo jedno: niz spomenutih i nespomenutih događaja u EU, od aktiviranja novih fiskalnih pravila i povratka teme o fiskalnoj disciplini na stol (cijela 2024.), Draghijevog izvještaja o konkurentnosti (rujan 2024.), dolaska nove Europske komisije s potpredsjednikom zaduženim za reviziju propisa (prosinac 2024.), preko najave dijaloga o budućnosti europske autoindustrije (prosinac 2024. – siječanj 2025.) do predstavljene inicijative BusinessEurope (siječanj 2025.), ukazuje na to da se idejni, politički i komunikacijski pejzaž odmaknuo od agende zeleno, zeleno, pa digitalno, digitalno, pa onda opet zeleno, zeleno, koja je obilježila proteklih nekoliko godina pri čemu je – gle čuda – produktivnost rada u EU stagnirala punih šest godina. Naravno, promjena je spora i neartikulirana jer ona se konstrukcijski i ne može artikulirati na razini EU. EU nije država u punom smislu te riječi tako da snažna artikulacija mora doći odozdo, preko politika ključnih država. Pogotovo preko politika jedne ključne države članice – Njemačke, koju na parlamentarnim izborima 23. veljače čeka promjena. A to je tema za neki drugi tekst.