Jedna od najčvršćih ekonomskih pravilnosti je ona koja povezuje prosječne razine cijena s dostignutim razinama životnog standarda odnosno realne kupovne moći. Što je stvarna kupovna moć veća, cijene su više.
Slika pokazuje da su cijene u Europi najviše u Švicarskoj i na Islandu gdje su u prosjeku oko tri puta veće nego u Albaniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Švicarci i Islanđani nisu zbog toga siromašniji. Naprotiv, njihovi su nominalni dohoci puno više od tri puta veći, te imaju 2,5 do 3 puta veći stvarni životni standard od najslabije razvijenih država jugoistočne Europe.
Ipak, Švicarci i Islanđani mogli bi biti prilično nezadovoljni budući da su tamošnje cijene u prosjeku veće nego u Luksemburgu, Norveškoj, Nizozemskoj i Njemačkoj gdje je stvarna individualna potrošnja veća. Takve „anomalije“, koje se na slici očituju kroz odstupanje od regresijske linije, nisu rijetkost. Unatoč tome, korelacija od gotovo 70% potvrđuje da možemo govoriti o ekonomskoj zakonitosti, a Hrvatska se nalazi upravo tamo gdje bi trebala biti – vrlo brizu regresijske linije. Otud provokacija u naslovu ovoga teksta.
Slika 1. Odnos razine razvoja i cijena u Europi 2024.
Izvor: Eurostat, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Totalna zbrka oko inflacije
Iza prikazanog odnosa i odstupanja odvijaju se složeni ekonomski procesi. Jedan je očit. Naime, i zemlje u desnom dijelu slike nekoć su bile razvijene kao što su danas relativno (ne)razvijene zemlje u lijevom dijelu slike. Od tada su prosječne relativne cijene razvijenih narasle oko tri puta ili oko 200%. Prema tome, inflacija u dugom roku prati ekonomski razvoj, a nije rijetkost da se takav odnos očituje i u kraćim vremenskim razdobljima.
Apropos kraćih razdoblja, neki dan sam dobio pismo čitatelja Ekonomskog laba koji me zamolio da komentiram izjavu guvernera Vujčića koji je navodno izjavio (nisam vidio izvornu izjavu) da bi usporavanje rasta moglo smiriti inflaciju. Za dobar dio ljudi takva je izjava zbunjujuća ili čak iritirajuća. No, ako gledamo gornju sliku možda više nije.
U kraćim vremenskim razdobljima dugoročne ekonomske pravilnosti ne znače mnogo. Na kratkoročne inflacijske tendencije ne utječe samo razvoj, a iskustvo rastućih cijena je individualna, dok je razvoj kolektivna pojava koja ne zahvaća svaku osobu u svakom trenutku na isti način. Svi bismo voljeli da su nam dohoci veći, a cijene niže, pa iz te perspektive formiramo svoje stavove, a ne iz podloga ekonomskih teorija i analiza. Otud potrošački bojkoti i uvjerenja da je inflacija veća od službeno izmjerene.
Cijene se mijenjaju svake minute osim možda nedjeljom pod utjecajem mnoštva teško dokučivih utjecaja. Na primjer, cijene međunarodno utrživih proizvoda (tenisice) ne mogu se puno razlikovati među zemljama. Ako je jedinična cijena proizvoda relativno velika, za kupnju će se isplatiti „potegnuti“ u drugu zemlju ako je razlika velika. Ali, ako je jedinična cijena relativno mala, a proizvod ili usluga teško međunarodno utrživ (na primjer usluge frizera), cijene će se razlikovati u prostoru i jasnije odražavati razlike u lokalnoj nominalnoj i realnoj kupovnoj moći.
Na prvoj slici, cijene usluga su te koje Hrvatsku pozicioniraju malo ispod linije. Uzmemo li cijene hrane, a hrana je dobrim dijelom međunarodno utrživo dobro kao i tenisice, uočit ćemo tri razlike u odnosu na prvu sliku:
- Veza je i dalje pozitivna (veći razvoj – viša razina cijena hrane), no slabija je (koeficijent korelacije ispod 50%).
- U usporedbi s prvom slikom, linija je položenija; cijene hrane su ujednačenije u prostoru Europe.
- Na primjer, cijene hrane u Albaniji su na 99% prosjeka EU, u Srbiji na 96%, a u Hrvatskoj 0,5% iznad prosjeka EU. No, Hrvatska je i dalje blizu linije, samo sada ne malo ispod kao na prvoj slici, nego malo iznad nje.
Slika 2. Odnos razine razvoja i razine cijena hrane u Europi 2024.
Izvor: Eurostat, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
Opisani faktori koji objašnjavaju različito ponašanje cijena industrijskih (međunarodno razmjenjivih) dobara i lokalnih usluga imaju ograničen utjecaj u dugom roku. Kako industrijski proizvodi relativno pojeftinjuju u dugom roku zbog stalnog tehnološkog napretka i globalne konkurencije, oslobođeni kapacitet relane potrošnja sve se više preusmjerava na usluge, čije relativne cijene rastu. Ako se usto događa i ubrzani lokalni razvoj, kao što je slučaj u Hrvatskoj od 2021., pritisak tržišta rada odnosno plaća potiskivat će cijene prema gore, naročito u uslužnom sektoru gdje je tehnološki napredak sporiji ili ga nema. Tehnologija posluživanja kave i šišanja kose nije se značajno promijenila desetljećima pa vlasnici kafića i salona dižu cijene kad ih pritisnu troškovi plaća ili nekog drugog bitnog inputa.
Stoga možemo zaključiti da cijene industrijskih proizvoda koji su visoko zastupljeni u međunarodnoj razmjeni imaju snažniju tendenciju ujednačavanja dok se cijene lokalnih usluga više razlikuju ovisno o razini razvoja. No, razvoj u dugom roku poništava ove razlike jer se i cijene usluga ujednačavaju pod utjecajem lokalnog razvoja: općenito, što je neka zemlja razvijenija, prosječne cijene su veće, a međunarodna razmjena ima tendenciju ujednačiti cijene razmjenjivih dobara, no ne postiže to na savršen način. Lokalne specifičnosti kao što su transportni troškovi, ponašanje potrošača i niz drugih čimbenika zadržavaju određene razlike i u cijenama razmjenjivih dobara, no te razlike su manje nego kod cijena usluga.
Tipična zabluda: turizam
Sve to nije lako pojmiti, a još je teže izmjeriti. Stoga nije čudno što su priče o inflaciji prepune pogrešaka i zabluda. Jedna od najraširenijih u zadnje vrijeme je ona da je euro uzrokovao inflaciju u Hrvatskoj. Zbog toga je jedna dublja i trajnija zabluda malo pala u drugi plan, iako je i ona i dalje živa. Radi se o zabludi da su cijene u Hrvatskoj „visoke“ zbog – turizma.
Nije sporno da se cijene uz Jadran, naročito na zelenim tržnicama, snažno podižu u vrijeme vrhunca turističke sezone zbog enormnog pritiska potražnje. Međutim, kada s prolaskom ljeta furešti odu, cijene se korigiraju prema domaćoj potražnji: ne strše trajno. Većina drugih cijena, npr. odjeće, obuće, komunalnih usluga i kućanskih potrepština, ni ne reagira sezonski tako jako.
Pred gotovo četiri godine objavio sam rezultate jednog istraživanja koje je pokazalo minimalan učinak turizma na inflaciju, što je još jedan primjer kontraintuitivnog ekonomskog nalaza od kojeg dio ljudi dobije ospice jer proturječi njihovim čvrsto formiranim uvjerenjima.
Nema spora o tome da su cijene u Jadranskoj Hrvatskoj nešto veće nego u primjerice Slavoniji. Istraživanje Marine Tkalec i Ivana Žilića s Ekonomskog instituta u Zagrebu na prosječnim cijenama u svibnju ove godine pronalazi 5,8% više cijene u trgovinama u Istri nego u Sisačko-moslavačkoj županiji. Razlike su južnije uz Jadran još i veće (do +8%). Međutim, postavlja se pitanje je li to „zbog turizma“, ili zbog toga što se Jadranska Hrvatska brzo razvija (zanemarimo načas da se razvoj događa dobrim dijelom zbog turizma)? Vjerujem da nitko neće sporiti da su Zadar, Split i Dubrovnik ne samo puno razvijeniji od Siska, nego se zadnjih godina i brže razvijaju.
U Zagrebu su, doduše, cijene u svibnju bile „samo“ 5% veće, a Zagreb je ipak razvijeniji i napučeniji od Jadranske Hrvatske. Tu je i većina državnih službenika čije su plaće zadnjih godina najbrže rasle. Stoga nije stupanj razvoja jedina varijabla koja objašnjava sve razlike u cijenama. U igri su možda i konkurencija, niži transportni troškovi, lakše pretraživanje tržišta na malom prostoru u potrazi za najboljom cijenom, ponašanje potrošača, veličina sive ekonomije, i drugi čimbenici. Unatoč „anomalijama“ (tipa Zagreb manje strši od Zadra), možemo ići prema zaključku: nije u turističkim šoldima baš sve. Uostalom – zadržimo se još malo na radovima Tkalec i Žilić – kada su autori s Instituta ponovili svoje istraživanje na cijenama nakon turističke sezone, pronašli su očekivani rezultat: cijene na Jadranu se nakon sezone korigiraju prema dolje. To znači da dojam o turizmu koji uzrokuje inflaciju snažno zavisi o prolaznim sezonskim efektima.
Zašto onda ljudi misle da je turizam uzrok inflacije? Ljudi koji nisu eksperti formiraju hipoteze o uzrocima i posljedicama na temelju pojave koja je u psihologiji poznata kao heuristika raspoloživosti: uvijek pridajemo veći značaj onome što nam je prvo pred nosom. Tako se početkom 2023. dogodilo to da je Hrvatska uvodila euro u vrijeme visoke inflacije koja je svuda bila visoka. U zemljama istočne Europe koje nisu uvodile euro bila je puno veća nego u Hrvatskoj. No, sve te priče bile su uzalud. Jer, koga briga što se događa s cijenama u Poljskoj ili Češkoj; o tome nitko ne piše jer pogled ljudi i medija iz Hrvatske ne dobacuje dalje od Bregane. Zbog toga je slučajna podudarnost uvođenja eura i vala inflacije koji je bio pokrenut drugim uzrocima zacementirala uvjerenje da je euro uzrokovao inflaciju.
Zaključimo ovaj dio sljedećim nalazom: i u nacionalnom prostoru, kao i europskom, mogu postojati (manje) razlike u razinama cijena savršeno razmjenjivih (industrijskih) doara. Tržište ima tendenciju ujednačiti cijene u prostoru, no razvojne razlike, razlike u tempu rasta potražnje u prostoru, transportni troškovi i drugi čimbenici uzrokuju zadržavanje određenih razlika.
Nove tehnologije i inflacija: hoće li promijeniti ponašanje potrošača?
Istraživanja Tkalec i Žilića pripadaju novoj generaciji ekonomskih istraživanja koja koriste velike podatke (screjpanjem weba), a ne statističke uzorke. Mnoštvo podataka približava analizu svakodnevnom iskustvu ljudi u prostoru. Otkako su propisi obvezali trgovce na transparentnu i ažurnu objavu cijena na web stranicama, nisu se poboljšala samo istraživanja nego i mogućnosti potrošača da kupuju tamo gdje su cijene najpovoljnije.
Tkalec i Žilić su se nadali, ponukani jednim iskustvom iz Izraela otprije desetak godina, da će nove digitalne tehnologije promijeniti ponašanje potrošača i razviti nerv potrage za najjeftinijim proizvodima. Međutim, takav efekt nisu uspjeli zabilježiti u ponovljenom istraživanju.
Ponudili su jedno zanimljivo objašnjenje, točnije, hipotezu koju tek treba testirati. Naime, pretraživanje tržišta vremenski je i u svakom drugom pogledu (koncentracija, iskustvo) zahtjevno, a zabrana rada trgovina nedjeljom oduzela je ljudima taj jedan opušteni dan kada bi možda imali vremena za dva-tri sata minucioznog preteraživanja weba i aplikacija, i vožnje do lokacija gdje se kupnja najviše isplati.
Nema sumnje da će appovi za kupnju postati sve efikasniji s razvojem AI, a shopping analitički lakši. Međutim, s obzirom na aktualni trenutak razvoja tehnologije – kao što i sami autori primjećuju – nije uvijek lako pronaći mjesto najbolje kupnje jer ne postoji univerzalno jeftin trgovački lanac. Neki su proizvodi najjeftiniji u jednom, a neki u nekom drugom, trećem, i tako dalje, a mi nikada ne idemo u shopping po samo jednu stvar kada je riječ o čestim kupnjama i često kupujemo i predmete koje nismo planirali kupiti (dopuštamo da nas trgovina iznenadi). Drugim riječima, ako bismo slane štapiće kupovali u jednom, a štaub-šećer u drugom dućanu, poznati fenomen koji ekonomisti zovu „trošenje džonova“ – troškovi pronalaska mjesta najboljle kupnje – uzrokovao bi neisplativost naizgled optimalne stratgije shoppinga.
Dakle, Dubrovčanima se ne isplati skoknuti do Siska po čips (pazite, nezdravo!). A to da su plaće u Dubrovniku veće nego u Sisku dobro je poznata stvar. Pa kada pogledamo razlike u prosječnim plaćama po hrvatskim županijama (Slika 3), cijela slika o razlikama cijena u nacionalnom prostoru dobiva novu dimenziju. Iako bi se u teoriji i plaće trebale ujednačiti (kao i cijene), to se ne događa. Podsjećam na nedavni (sjajan) tekst Nikole Šimunića (Tko će raditi sutra?) koji je analizirao tržišta rada u prostoru i zaključio da Hrvatska nema jedno, nego tri vrlo različita tržišta rada. Treba li se onda još uvijek čuditi podudarnosti između Šimunićevih razlika u tržištima rada, grafa prosječnih plaća po županijama i Tkalac-Žilić mapi razlika u cijenama u Hrvatskoj?
Slika 3. Prosječna neto plaća isplaćena za rujan 2025. po županijama
Izvor: DZS
Ne znam procijeniti koliko Tkalac-Žilić hipoteza nedjelje ima smisla, odnosno koliko bi rad trgovina nedjeljom doprinjeo ujednačavanju cijena u prostoru. No znam da je tržište iznimno dinamičan mehanizam koji pulsira nevjerojatnom brzinom.
Ovdje skrećem pažnju na novi sajt Nenada Bakića mojecijene.hr. Ne samo zbog toga što tamo možete tražiti mjesta najpovoljnije kupnje, nego i zbog toga što Bakić nudi spektar zanimljiviih statističkih proizvoda (a najavljuje ih još), koji pokazuju brzinu pulsa tržišta.
Nedavno sam pisao o tome da Bakićev mjesečni indeks cijena hrane izvrsno najavljuje službeni podatak DZS-a o promjenama cijena hrane jer Bakić svoju statistiku objavljuje puno ranije. Podudarnost je velika stvar za vjerodostojnost podataka o cijenama i inflaciji, kako za Bakićev produkt, tako i za DZS: naime, u mnogim zemljama Big Data analize pokažu zabrinjavajuća odstupanja od službenih indeksa cijena, što im ruši vjerodostojnost; u Hrvatskoj to nije slučaj, pa priče o tome da postoje laži, proklete laži i statistike ostaju samo – priče.
Ovdje uz autorovo dopuštenje prenosim sliku sa sajta mojecijene.hr za jedan proizvod (radi se o čokoladnom namazu) gdje je u prvom planu na gornjoj slici koeficijent varijacije cijena identičnog proizvoda među trgovačkim lancima u cijeloj Hrvatskoj u proteklih 60 dana. Skok varijacija bio je sredinom studenog i brzo se smirio. Sada smo u periodu (vjerojatno kratkotrajnom) novog skoka razlike u cijenama u prostoru. Moguće da je riječ o nekakvim akcijama koje su lokalnog karaktera jer je u oba razdoblja povećanih varijacija plava linija prosjeka i zelena linija minimuma na donjem grafu pala.
Slika 4. Izgled analize varijacija cijena jednog proizvoda na mojecijene.hr
Izvor: mojecijene.hr
Bakić nudi sljedeću interpretaciju („Kako čitati rezultate“): ako varijacija pada, konkurencija djeluje; ako varijacija raste, cijene se razilaze (ovo razilaze ne znači da konkurencija ne djeluje). Tumačenje na stranici točno je u dugom roku, no u kratkome i varijacija koja raste može značiti da konkurencija djeluje ako je netko pokrenuo bitku cijenama, a ostali još ne slijede.
Mikro-makro zaključak
Mikroekonomske i makroekonomske priče o cijenama i inflaciji nisu toliko udaljene koliko se može činiti na prvi pogled. Hoće li netko imati akciju, koliko će trajati, i hoće li neki trgovački lanac, možda u dogovoru s proizvođačem ili distributerom, pokrenuti cjenovni rat oko nekog proizvoda – to je čista mikroekonomika koja opisuje cjenovne strategije. Međutim, širi okvir u kojem se svi kreću je makroekonomski. Na primjer, ako svjetske cijene energenata padaju to će se kroz nekoliko mjeseci prenijeti na svjetske cijene prehrambenih sirovina i potom na cijene proizvođača, pa na cijene potrošača u trgovinama. Proces se razvija neravnomjerno i s vremenskim pomacima, uz priličnu asimetriju pomaka cijena prema dolje i prema gore, ali poanta je da tržište uvijek pulsira u makro-okviru.
Upravo u makro-okviru možemo zaključiti da su cijene u Hrvatskoj ove godine u prosjeku rasle brže nego u europodručju (približno, kada se cijela godina uzme u obzir, to će iznositi oko 3,8% naspram 2,1%). A sada imamo i objašnjenje: Hrvatska je imala brži ekonomski rast od europodručja (približno će to, kada se cijela godina uzme u obzir, iznositi oko 3,0% naspram 1,3%). Kako je bitan poguranac gospodarskom rastu došao iz sfere fiskalne politike, nećemo pogriješiti niti ako kažemo da se dio inflacijske razlike objašnjava fiskalnom ekspanzijom (to sam i najavio u tekstu pred godinu dana), tako da Vlada zapravo lovi vlastiti rep kada širi listu zamrznutih cijena proizvoda, a u isto vrijeme fiskalnom politikom potiče inflaciju.
No, Vlada tako potiče i rast, a rast nije loša stvar, zar ne? I ne može samo fiskalna politika objasniti nešto veću inflaciju u Hrvatskoj, zar ne? I možda ni guverner nije u krivu kada govori da bi nešto sporiji rast primirio inflaciju? A možda…
Sve u svemu, ekonomija je ambivalentna; prepuna je kompleksnih odnosa i onoga što ekonomisti zovu tradeoffs. Najbolji prijevod je vaga: sve je povezano, pa ako pritisneš na jednoj strani, druga strana ide gore. Puno je tih strana; puno je povezanih vaga. Stoga su sva pretjerano jednostavna objašnjenja tipa „ako A onda B“ (euro, turizam, pohlepni trgovci, pogrešna vladina politika) unaprijed osuđena na kratku medijsku pažnju, histeričnu političku reakciju i – dugoročno, potpunu nevažnost.
Keynes je govorio: u dugom roku svi smo mrtvi. No dugi dugi rok je najvažniji. Razvoj je fenomen dugoga roka, a razvoj, i s tim u vezi promjene razina cijena u dugom roku, iznimno je kompleksan proces – kompleksniji od složenosti uže shvaćenog fenomena tržišta i cijena. Stoga se u pitanjima razvoja, kao ni u pitanjima tržišta i cijena, ne može sve svesti na jedno AKO-ONDA. Upravo suprotno: mreža IF-THENova koji objašnjavaju procese iza uočenih korelacija ekstremno je kompleksna i nerazvidna. Puno je kompleksnija od mreže koja objašnjava samo inflaciju. A ni ta nije nimalo laka za pronicanje u nju. Osobito kada se u priču uplete i varijabla prostor koju ekonomisti slabo uzimaju u obzir u svojim matematičkim modelima.