Prvi put otkad pišem ove tjedne osvrte dogodio se rasap slike. Kao kad se TV ekran raspe na one male digitalne kvadratiće iz kojih nije moguće rekonstruirati veliku sliku.
Između Vučićeva mučna posjeta Hrvatskoj i olimpijskoga zlata Čehinje Ester Ledecke u superveleslalomu na Olimpijskim igrama ponovo se smjestio Agrokor. Točnije, gostovanje Ramljaka i Dalić na sjednici saborskoga odbora za gospodarstvo. Između tri tjedna međaša glasam za Ester.
Ledecka je posebna priča iz tri razloga. Prvo, pobijediti na Olimpijskim igrama sa startnim brojem 26 i 22 godine starosti nakon što ste samo dvaput u Svjetskom sijaškom kupu osvajali bodove ravno je čudu sličnom legendarnoj pobjedi Ivice Kostelića sa startnim brojem 64 u slalomu u Aspenu 2001. Drugo, Ester Ledecka je primarno snowborderica, i to sjajna snowborderica koja u toj disciplini već ima pobjedu u Svjetskom kupu i favoritkinja je za jednu od medalja. Već dugo nitko na snijegu nije konkurirao u tako različitim disciplinama kao što su super-G i snowboard. To je još jedan podsjetnik da nove generacije mogu pomicati granice mogućeg i kada pomislimo da svijet završava s našom i umire zajedno s Ivičinom ljubavi za kombinaciju. Treće, Ester je Čehinja, a Česi i mi Hrvati mogli bismo biti povezani tajnim vezama koje sežu daleko dublje od zajedničkoga izležavanja na jadranskim plažama, zaljubljenosti u novu Škodu Oktaviju, pijančevanja po Pragu i akcija spašavanja izgorenih turista na luftmadracima na po Bračkog kanala kad zapuše bura.
Naime, prošloga je tjedna objavljeno da je ona teorija o perzijskom porijeklu Hrvata na klimavim nogama. Profesor arheologije Vladimir Sokol je na predavanju u HAZU ustvrdio da su Hrvati ovamo stigli upravo iz Češke u stoljeću osmom. Zapravo se radi o dijelu češkoga naroda (doduše, profesor sve eventualne političke nedoumice rješava tautološkom formulom Hrvati su Česi, a Česi Hrvati). Karlo Veliki je navodno unajmio te ljude radi uklanjanja Avarskoga kaganata u Panoniji, koji je Karlu smetao u njegovu pokušaju obnove Zapadnoga rimskog carstva sve do granica Bizanta (koji će ga kasnije priznati kao Imperatora Zapada).
Kao što se moglo i očekivati, Hrvati uvijek iskrsnu u nekoj velikoj povijesnoj priči kao neočekivan ali presudan jezičac, kap koja je prelila čašu ili onaj najmanji uteg koji prekrcanu i neodlučnu vagu prevali na pravu stranu. U prijevodu, ispada da su Hrvati zapravo češki štemeri koje se dalo potkupiti da natamburaju Avare negdje u današnjoj Mađarskoj ili Slavoniji. Ili, ako vam je draže, naši su preci bili ona povijesna sila koja je presuđivala na razmeđi Istoka i Zapada. Kako god bilo, sada, osim što smo nositelji zasluga za vjekovno i – smatra se – nedovoljno naplaćeno obavljanje usluge predziđa kršćanstva, i za jedan usput nastao, pomalo suvišan odjevni predmet, možemo ponosno ponijeti i spoznaju da ni Karla Velikoga ne bi bilo u formatima u kojima ga je povijest zabilježila, da nije bilo naših na zlato lakih i ratobornih predaka.
Doduše, povijest je krajnje sumnjiva disciplina. Ne zato što ju pišu pobjednici, što baš i nije posve točno, nego zato što ju pišu ljudi financirani sredstvima poreznih obveznika koji imaju očit motiv da pisanje nikad ne prestane. Ipak je ugodnije skončati karijeru kao visokopoštovana jedinka među jednakima u HAZU ili kao šef neke političke stranke, nego kao poslovođa u Konzumu.
Šalu na stranu, premda u svakoj ima pola istine, povijest je ona disciplina u kojoj teorije niču kao gljive poslije kiše dok je empirijski test varljiva oblika i procedure.
Kako god bilo, draga mi je pomisao da smo Ester Ledecka i ja u rodu preko nekoga zajedničkog pretka, jer sam uvijek zavidio ljudima koji jure tom bjelinom, pogotovo kad je sunčano. Nakon penzioniranja Kostelićevih pomalo me hvatala neka snježna praznina, osobito otkad je susjeda Tina Maze otišla u mirovinu. Lindsey Vonn je ok, ali nekako mi identifikacija s njom malo teže ide.
No kad bolje razmislim, ipak me počinju proganjati sumnje. Ako su Hrvati Česi, a Česi Hrvati, gdje su nama Vaclavi (Havel i Klaus)? Nekako mi nešto ne štima u toj priči, pogotovo što ne vidim gdje je naša tvornica Škode?
I tako, od ledene Ledecke do hrvatske ledene kocke, bezuspješan pokušaj slaganja razasutih digitalnih kockica dovede me do stranica Državnoga zavoda za statistiku (našega, ne češkog). Tamo su se u statističkoj suši protekloga tjedna ipak našli preliminarni podaci za prosinac o živorođenima, umrlima, sklopljenim brakovima i razvodima. Tako sam mogao zbrojiti podatke za mjesece prošle godine i prikazati ih kao godišnje, da se zornije vide promjene od 2011. kada je bio zadnji popis stanovništva, do 2017. Uz to sam malo vježbao naš novi widget za interaktivne grafikone pa možete mišem prelaziti preko slike i čitati podatke.
Iako je sve još preliminarno, podaci ukazuju na to da se demografska katastrofa nastavlja. 36,647 živorođenih u Hrvatskoj 2017. manje je nego ikada. Broj umrlih je u uzletu, što je logično zbog starenja stanovništva, pa je prirodni prirast iznosio -17,614, što je lošije nego ikada i gotovo dvostruko negativnije od priraštaja iz 2011.
Izvor: DZS
Međutim, nije sve tako crno. Mladi se žene kao ludi. To će vam posvjedočiti svatko tko pokušava rezervirati neko pristojno mjesto za svadbu: sve je zauzeto! Najveći broj sklopljenih brakova i najmanji broj razvoda od 2011. vjerojatno je u mnogo većoj mjeri posljedica gospodarskog oporavka i rasta plaća nego konzervativne revolucije. It’s the economy, stupid!, valjalo bi ponavljati lijevim i desnim križarima koji uludo vjeruju da se najvažnije bitke dobivaju u sferi nekih njihovih apstraktnih ideja i vjerovanja. Ako rast potraje, još bi se iz tih brakova moglo roditi i nešto novih kikića da napune poluprazne školske razrede.
Izvor: DZS
U svijetu inače nema ništa nova. Amerikanci se svađaju zbog Rusa i s Rusima, Melanija je ljuta na Donalda zbog neke manekenke, u Siriji rat ide dalje, samo u novom ruhu, a mediji izvještavaju o neobičnom nastupu njemačkog ministra koji je na konferenciji o sigurnosti indikativnog naziva Do ruba i natrag upozorio na neposrednu ratnu opasnost u mnogim svjetskim žarištima. Valjda je čovjek previše doslovno shvatio naslov konferencije, zaboravio da su Nijemci nakon pacifikacije kroz tri generacije izgubili instinkt za ratne procjene i zanemario činjenicu da je najveće jamstvo mira ako se sve pretvara u običan business, što nekako i jest trend u svijetu. Samo treba paziti da udjel businessa s oružjem i vojnom opremom bude sve manji i manji. To je jedan od sigurnijih puteva prema miru. Uz demokraciju, naravno. Uostalom, njemačka ministrica obrane je istog dana izjavila da su cybernapadi trenutno najveća opanost za mir u svijetu.
U takvim uvjetima cvate tehnološki napredak, a tehnološki napredak znači da će ljudima rasti životni standard. To su stvari u kojima Hrvati, za razliku od Čeha, nisu previše dobri, ali nisu baš ni čisti autsajderi jer ipak nekako zarade za nove, tehnološki naprednije Škode. Istina je, doduše, da nisu baš na samom bridu tehnološke granice (onoga što se i na češkom i na hrvatskom naziva «cutting edge»), na kojoj se događaju čuda.
A baš na toj granici, cutting edge-u, šef Renault-Nissan-Mitsubishia Carlos Ghosn je objavio da je njegova alijansa vjerojatno prva u svijetu koja je postigla takvu produktivnost u proizvodnji električnih automobila da je na njima počela – zarađivati. Kako profit pokreće svijet, vijest o profitabilnoj proizvodnji električnih automobila važnija je od mase tehnoloških novotarija s kojima nas kompanije i mediji svakodnevno bombardiraju.
Brak profita i električne energije u transportnoj industriji do sada nije bila tako česta vijest iako su vijesti sa sjecišta te tri pokretačke sile (dobit, energija i svladavanje udaljenosti) ugrađene u same temelje modernog življenja i uvijek uzbudljive. I tako, dok je Kraus iz Googleova (Alphabetova) venture capitala prošli tjedan izjavljivao kako su došli do zaključka da su leteći automobili tehnološka nužnost, HTV je emitirao epizodu iz novog dokumentarnog serijala Denisa Kuljiša o slovenskom Pipistrelu – inovativnoj kompaniji iz Ajdovščine koja proizvodi najbolje male eletrične avione na svijetu, izvozi i njih i tehnologiju u Kinu te zajedno s Uberom razvija prijevozna sredstva na struju s vertikalnim uzletom i sletom (engl. VTOL – vertical takeoff and landing), koja bi mogla ostvariti Alphabetovu «viziju» mnogo prije nego što se itko nada.
I kako, u takvom svijetu, u kojem postoji šansa da na jednoj livadi u Ajdovščini, u nekoj slovenskoj, a ne Silicon Valley, već nastaje nešto što je netko u Googleu shvatio, doista, kako u takvom svijetu itko pametan može pomisliti da postoji nešto više od rasutih digitalnih kvadratića; kako se pretvarati da postoji velika slika?