U zadnje vrijeme sam se svjesno i planski izložio torturi čitanja knjiga koje objašnjavaju da nastupa kraj demokracije, da su nejednakosti ogromne i dalje rastu, i da neravnopravni i obespravljeni članovi nekadašnje srednje klase glasuju za ksenofobe, anti-demokrate ili neliberalne demokrate, ponovo se priklanjajući kultovima i ljudskim ludostima, s lakoćom parajući fino tkivo Zapadne civilizacije.
Ne želeći apriori odbaciti takve tvrdnje kao tlapnje i nus-produkte raširene zablude da je nekada bilo bolje, odlučio sam potražiti argumente i suvisle teorije koje bi objasnile zašto se svijet raspada, ako se raspada. Mislim si, ako su opake stvari na djelu, bolje da se pripremim na vrijeme.
Zadnja knjiga Hansa Roslinga
Ne naišavši ni na jedan podatak, argument ili dobru teoriju koja bi objasnila i predvidjela tezu o približavanju kraja svijeta kakvog poznajemo, odlučio sam s Darkom Polšekom napisati seriju tekstova pod naslovom Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet. Seriju možete pratiti na Labu i u Globusu, a ovdje je zadnji tekst o nejednakostima i migracijama. Sljedeći tjedan izlazi završna rasprava o povećanim nejednakostima kroz povijest, ispričana kroz raspravu o knjizi The Great Leveler Waltera Scheidela. Polšek usporedo priprema osvrt na knjigu Hansa Roslinga Factfulness.
Rosling je onaj Šveđanin preminuo prošle godine koji je posvetivši čitav život širenju zdravstva u svijetu shvatio koliko i kako ljudski rod na cijeloj planeti napreduje. Rosling je usporedo shvatio da homo sapiens, koliko god bio inteligentan da napreduje, toliko je i glup, pa ne shvaća kako napreduje. I zbog toga ne vjeruje da napreduje.
Nakon što je ljudima desetljećima jednim dijelom neuspješno prikazivao podatke o ljudskom napretku koji ne posustaje, Rosling je odlučio jednu knjigu (zadnju prije smrti, u čemu je mnogo simbolike) posvetiti psihološkim pristranostima koje čovjeku sklanjaju razum kada su u pitanju velike historijske teme. Uostalom, upravo zbog ljudske malenkosti pred velikim temama, još uvijek nitko ne zna zašto je stvarno izbio Prvi svjetski rat (Princip je bio samo povod).
Izaći iz zone komfora, upoznati drugačije, nešto uvesti
Jedan od razloga za čitanje knjiga koje temom i sadržajem inače nikada ne bi pobudile moje zanimanje, leži u potrebi da upoznam drugačije. Da uvezem misli koje sam nisam u stanju proizvesti. Da se uznemirim i kada mi se sve čini baš fino. I to je smisao uvoza – da nas uznemiri stvarima koje sami ne znamo ili ne možemo tako jeftino proizvesti, da nam pobudi potrebu koju sami nismo bili u stanju zamisliti. To se na žalost ne razumije, jer zli populisti zlorabe koncept uvoza pridajući mu apriori inferioran moralni predznak čime zarobljavaju ljudske umove u stalnoj težnji autarkiji i imploziji.
Izazivanje i provociranje vlastitih ideja, narušavanje vlastite zone komfora, jedini je način za prepoznavanje i odbacivanje loših i poboljšanje dobrih ideja. Možda to ima neke veze s onim zakonom termodinamike koji kaže da se entropija stalno povećava u zatvorenom sustavu. Sustavi trebaju biti otvoreni, napeti i izloženi vanjskim udarima da bi oslobodili unutarnju energiju reda. Po tome nema razlike između gospodarstva jedne države i ljudskog mozga.
Onog trenutka kada shvatimo da su nam mozgovi u svakom trenutku prenapučeni glupostima i skloni zatvaranju pred alternativnim informacijama, probudit ćemo se svjesni da osobni napredak zavisi o unutarnjoj sposobnosti za angažman odreda za čistoću koji će povremeno provjeravati i provjeravati zahrđala neuralna spremišta ove nezgrapne polukugle što se šepuri na vrhu evolucijske karikature zvane homo sapiens. Svaki napredak je neugodna stvar i uključuje samo-priznanja i osjećaj za realnost (da, puno smo ružniji od mačaka), valjda su zato ljudi u tom pogledu toliko zdvojni.
Dakle, kada bih se želio zadržati u zoni komfora, onda bih skrenuo pažnju da je prošli tjedan definitivno utvrđeno najdulje bikovsko tržište u povijesti. Znate što je bikovsko tržište: to je trajni rast dioničkih tržišta, s trendom prema gore i bez korekcija u minus koje bi prelazile circa 20%. Uistinu, od ožujka 2009. skupilo se 114 mjeseci (naspram 113 u razdoblju 1991.-2000.) neprekidnog trend-rasta vrijednosti dionica. Sutra na Labu objavljujemo poseban osvrt Denisa Alajbega na tu temu, zaista ju treba obilježiti.
Jasno, ne govorim o Hrvatskoj. Mi smo malo po strani u odnosu na svijet. Zakopani smo u ovoj balkanskoj misaonoj i političkoj džungli. Ali, mi i ta regionalna džungla nikome ozbiljnom nismo bitni, pa ćemo tu temu malo ostaviti po strani.
Pangloss i njurgalo
Vratimo se provociranju komfora uznemirujućim idejama, toj suštoj suprotnosti Voltaireova lika, profesora Panglossa iz Candidea. Pangloss je lik oduševljen stvarnošću koji tvrdi da je sve dobro i da se događa s dobrim razlogom, čak i kada se događaju loše stvari. Optimist bez presedana i pokrića može biti privremeno simpatičan ako je napušen, ali je nesposoban za zamišljanje drukčijeg i boljeg. To djeluje trajno paralizirajuće u intelektualnom smislu, dok u nekom dubljem smislu predstavlja antipod članovima zajednice koji, kao i zajednica, napreduju kroz muku, nelagodu i napuštanje stečenih zona komfora.
Treba se paziti Panglossa. No, znači li to da ga trebamo posve odstraniti iz one polukugle na vrhu naših nezgrapnih tijela? Ako čitate filozofe koji veličaju pesimizam poput Rogera Scruttona, mogli biste pomisliti da Voltaierov anti-junak zaslužuje hara-kiri. Ima i onaj vic o optimistu kao neinformiranom pesimistu. Ispast ćete jako pametni ako ga dobro ispričate. Međutim, Pangloss bi mogao biti i dobrodošao antipod onome tmurnom i mračnom njurgalu progonjenom vječnim osjećajem kako ga je nepoznat neki Usud postavio da zauvijek igra za poraženu ekipu, i koji je uvjeren da mu je nanesena nepravda jer ga je prevario sustav, pri čemu ne vidi svoju glupost i nesposobnost, nespreman za bilo kakvu žrtvu, ako ni zbog čega drugog, a ono radi sebe sama.
Kako god bilo, nastavljam se mazohistički lupati po glavi knjigama koje nikada ne bih čitao da mi je do zabave, užitka ili salonskog šepurenja u natjecanju tko će citirati više popularnih fraza iz znanstveno-popularnih bestselera koji će za četiri-pet godina završiti na tezgi na Britancu za jedan euro domaće valute. Tako mi je pod ruku dopala jedna knjiga u kojoj autorica, naravno zabrinuta zbog nepravda i nejednakosti u groznome svijetu u kojem bogati otimaju vrijednosti od naroda, osuđuje kompanije koje isplaćuju novac dioničarima umjesto da reinvestiraju u razvoj.
Prokleti kapital
Kada to pročitam, onda shvatim koliko se naši lokalni anti-kapitalisti dobro uklapaju u neke intelektualne i političke tradicije na Zapadu. Shvatim i koliko su u krivu oni koji misle da je kod nas sve „posljedica socijalizma“. Ne morate biti član komunističke partije ili uvjereni socijalist da nasjednete na ove priče o tome da se razvoj u kompanijama potiče tako da se dobit reinvestira, a ne isplaćuje. Ta ideja je mainstream ugrađen u intelektualne tradicije i gotovo sve porezne sustave ovoga svijeta. A ako je to mainstream, kapitalizam je rubna pojava!
Na primjer: zašto je kamata (trošak duga) poduzeću porezno priznati rashod koji umanjuje osnovicu za obračun poreza na dobit, a dividenda (koja ima veze s troškom kapitala u smislu glavnice) nije? Ne favorizira li se porezima financiranje kroz dug naspram prikupljanja glavnice kapitala? Dalje: zašto se, nakon što se plati porez na dobit poduzeća, treba platiti još i poseban porez na isplatu dobiti odnosno dividende? Kada je Linić uvodio ovaj porezni oblik 2012., pravdao je to potrebom da se kapital reinvestira, a ne „izvlači“. I nije bio prvi ministar u nekoj demokratskoj zemlji s tržišnim gospodarstvom koji je koristio takvu retoriku. Pamtite li još paniku da banke ili strane kompanije „izvlače dobit“? I nije li intuitivno jasno da u igri nulte sume koju igramo protiv njih, oni žele novac, a mi razvoj?
Moglo bi se reći da je narod koji i dalje vjeruje u takve stvari ne shvaća da ga baš takvi stavovi drže prikovanog pri dnu ljestvice, pa je zaslužio biti tu gdje je. Međutim, stvari nisu baš tako crno-bijele, jer mnogi misle tako, i oni koji su na razvojnoj ljestvici daleko iznad nas. Mnogi ne vide da problem Agrokora nije bio u tome što nije imao dovoljno novca, već je problem bio u tome što se u taj projekt ulilo previše novca. U Uljanik isto tako. Te tvrtke su naprosto progutale previše novca, previše su narasle (iz različitih razloga), umjesto da su njihovi vlasnici ulagali u nešto drugo. Teško je priznati da je ponekad dobro da se novac izvuče iz kompanije i prenamijeni za druge stvari.
Svaki vlasnik koji inzistira na isplati dobiti jer u nekoj drugoj aktivnosti vidi bolje alternativne prigode društvu čini dobro djelo, kao i bankar koji projektu o kojem ima sumnji ne odobri kredit. Kapital seli tamo gdje će se stvarati bolje perspektive i dugoročno održivija radna mjesta. I naravno, gdje neće biti zapomaganja, nu državo pomozi, pa će se novac poreznih obveznika na kraju priče možda sačuvati, uvećati, a ne pržiti u vrtoglavim iznosima koji se broje u desecima milijardi, koliko je usisala naša slavna brodogradnja.
Novac je ljudima draži kada stoji nego kada kola
Da bi se shvatila ta logika treba razumjeti dvije stvari: princip oportuniteta (važna je i alternativna prigoda i trošak) i princip dinamike (sve se kreće, a ne stoji). Kada se tako gleda na gospodarstvo, onda se vidi spontano plemenita uloga isplate dobiti, kojom se prevenira neko buduće prženje casha, i u drugi plan padaju populističke priče tipa neće taj ulagati nego će kupiti jahtu, vilu ili zlato.
Jedan od razloga zašto se držanje novca u poduzeću smatra moralno-politički poželjnijim od njegova seljenja među različitim uporabama, vjerojatno leži u interesu vlade da na što lakši način ubere dio novca na ime poreza i raznih drugih davanja. Uvijek je lakše uzeti sa statične zalihe nego iz toka u pokretu. To je neka vrsta ekonomske fizike. I najnoviji porezni prijedlog ministra Zdravka Marića pao je žrtvom takve logike ekonomske fizike, nasukavši se na jednu naizgled nevažnu stvar, o kojoj sam počeo pisati prošli vikend.
Dakle, neki su direktori ili „direktori“ prijavljivani na par sati radnog vremena, i tako su stjecali puno pravo na državno zdravstveno osiguranje. U poreznoj upravi su tome odlučili doskočiti povećanjem osnovice za obračun doprinosa za sve direktore. Direktorski „minimalac“ veći od prosječne plaće je besmislica koja zbog snalažljivih kažnjava sve, i za neke će poduzetnike – početnike i one slabije među nama – moguće biti i kobna. No, ono što treba shvatiti je šira slika poreznog sustava koji počiva na istovremenoj stimulaciji i oporezivanju novca u poduzeću i destimulaciji kolanja kapitala. Ovo umrlo tržište kapitala u lokalnoj inačici kvazi-kapitalizma nije umrlo samo zbog poreza, i nije umrlo slučajno.
Kapitalizam je posvuda, a naročito ovdje, društveni fragment i rubna pojava. Jedni ga guše iz interesa, drugi iz uvjerenja, a treći slučajno. Svima je zajedničko jedno: odgovaraju im teorije koje se množe o tome da u unutarnjoj prirodi „sustava“ leži da uguši samoga sebe, jer izaziva nepodnošljiva društvena proturječja (nejednakosti na primjer) i nakon nekog vremena izazove katastrofu i/ili onemogući razvoj. U takvim teorijama se gubi informacija o interesima aktera i grupa kojima razvoj nije u interesu. Stječe se dojam da su Usud i Unutarnja logika ti koji zaustavljaju stvari. Ne vidi se da je pravi zaustavljač onaj naš nezgrapni homo sapiens koji ne želi napustiti svoju zonu komfora, koji se zubima drži za stečenu rentu (bez obzira je li profitabilan monopolist ili gubitaš koji siše subvencije i državne garancije), koji selektivnom memorijom suprotstavlja superiornu prošlost sumnjivoj sadašnjosti, i koji ideal društva i zajednice nameće kao moralno superiornu kategoriju u odnosu na sliku pohlepnog pojedinca koji bi ovamo-onamo selio svoj kapital. Nećeš, razbojniče!