Tekst polazi od prikaza povijesnog okvira koji potiče ideje o reindustrijalizaciji Amerike, zatim sastavlja privremenu bilancu nakon prvih 80 dana Trumpovog trgovačkog rata protiv „ostatka svijeta“ i na kraju iscrtava dva dugoročna i tri kratkoročna scenarija daljnjeg razvoja događaja.
Industrijska melankolija
Donald Trump je rođen 1946., a njegov glavni savjetnik za trgovinu i zagovornik visokih carinskih barijera kojeg je Elon Musk proglasio glupljim od vreće cigle Peter Navarro 1949. Obojica su odrasla u industrijski snažnoj i prosperitetnoj Americi.
Industrija je nakon Drugog svjetskog rata otvarala mnoštvo radnih mjesta, ne samo za dobro obrazovane ljude. Životni standard niže srednje klase bio je dostižan gotovo svakoj radišnoj osobi uz uvjet da je bila bijele boje kože. Generacija koja se vratila s bojišta Drugog svjetskog rata i njihova djeca, rani boomeri, lako su pronalazili poslove na početku svojih karijera. Sjećanje na to razdoblje izvor je Trumpove i Navarrove industrijske melankolije.
Američki san je trajao četvrt stoljeća, do 70-ih. Sedamdesete su bile godine preokreta i prvog utrnuća američkog sna: poraz u Vijetnamu (povlačenje 1973. i pad Sajgona 1975.), rastuća inflacija, financijski i naftni šokovi, ratovi na Bliskom istoku; čak četiri recesije dogodile su se od početka 70-ih do početka 80-ih (recesije su sive zone na donjoj slici). To je dekada s najviše kolebanja i kriza od završetka Drugog svjetskog rata do danas.
Stopa nezaposlenosti je nakon 3,5% 1969. krajem ljeta 1971. skočila na 6,1%. Četiri godine kasnije, 1975., uspela se na 9,0%, a 1982. na 12%. 1982. je označila vrhunac nezaposlenosti nakon Drugog svjetskog rata ako ne računamo kratkotrajan pandemijski vrhunac 2020. koji je brzo iščeznuo.
80-ih i 90-ih američki ekonomski prosperitet preselio se u druge sektore – IT i sektor profesionalnih usluga. Te djelatnosti su trebale puno bolje obrazovane ljude. No, posla je bilo za sve. Američki san se vratio zahvaljujući rastu cijelog uslužnog sektora. SAD ni danas nema problema s nezaposlenošću zahvaljujući uslužnom sektoru; stopa se kreće oko 4%, što je jedna od najnižih razina u povijesti. Niža nezaposlenost u Americi od današnje bilježena je samo u prvoj polovici 50-ih i drugoj polovici 60-ih.
Sedamdesetih je započeo novi val useljavanja koji se ubrzao tijekom oporavka 80-ih. Udjel imigranata u ukupnoj populaciji početkom 70-ih bio je na minimumu. Od tada je postojano rastao do današnjih 14%. Zbog toga su dohoci rasli puno brže u segmentu bolje obrazovanih koji su uglavnom glasali za demokrate, a puno sporije u segmentu slabije obrazovanih koji su konkurirali na sve kompetitivnijem tržištu jednostavnog rada. Nejednakosti su rasle. Globalizacija i uspon Kine i Meksika ubrzali su deindustrijalizaciju nakon 2000. Unutar američke industrije razvijale su se sofisticiranije proizvodnje s robotiziranim pogonima i zaposlenima s puno znanja i visokom produktivnošću rada. Udjel industrije u BDP-u smanjio se s maksimuma od 27% 1957. na današnjih 10%, a proizvodnja industrijskih inputa nižih stupnjeva tehničke obrade selila se širom svijeta, najviše u Kinu.
Generacijski pogled na Trumpove birače
Generacija X (rođeni od 1960. do 1980.), ujedno generacija s najvećim udjelom Trumpovih glasača među slabije obrazovanima koji žive u ruralnim i suburbanim područjima američke unutrašnosti, nije bitno napredovala u usporedbi s generacijom svojih roditelja. Nezanemarivi dio je i nazadovao. Dok su bili mladi, pripadnici ove generacije sazrijevali su u tradiciji individualizma i pobune koju su baštinili od kasnih boomera, s puno droge, alkohola i sklonosti kršenju propisa. Istraživanja pokazuju da pripadnici generacije X puno slabije poštuju prometne propise od starijih i mlađih, a neka istraživanja pokazuju da je očekivani životni vijek generacije X u Americi kraći od prethodne generacije boomera uglavnom zbog opijata, nezdravog načina života i visoke stope samoubojstava. Knjiga Case i Deatona Deaths of Despair (2020.) koja se bavi ovim generacijskim fenomenom, bila je bestseler.
Trump jako dobro zna tko ga je i zašto izabrao. Kratkovidne ljevičarske dijagnoze o milijarderima koji su došli na vlast da bolje manipuliraju financijskim tržištima i nastave eksploatirati radničku klasu promašene su. Donald Trump je zaslužio glasove uspješno artikuliravši dvije glavne ideje: prijezir prema lijevo orijentiranim urbanim elitama (kojima je i sam pripadao) i melankoliju američkog sna koja rezonira kod velikog broja razočaranih za koje je taj san bio laž. Obećao je zaustavljanje imigracije, što bi trebalo smanjiti konkurenciju na tržištu rada i podići najniže nadnice, te reindustrijalizaciju – povratak američkog sna. U tom snu nema IT magnata poput Elona Muska. Elon nije najbolje shvatio viziju: čeličane rade punom parom, kao i američka autoindustrija. Postoji prijezir Amerike radnika i malih i srednjih poduzetnika koji „konkretno stvaraju“ ali nestaju (Main Street), spram Wall Streeta i njegovih magnata.
Ključno mjesto pandemije 2020.-2021. za formiranje nove industrijske politike
Američka kultura 80-ih, izrasla na frustraciji prethodne dekade, bila je obilježena srazom Main Streeta i Wall Streeta. Mnogi pamte film Wall Street s Charlie Sheenom i Michaelom Douglasom iz 1987 (Gordon Gekko: „Greed is good“, jedna je od najslavnijih rečenica u povijesti Hollywooda). To su godine kada je i relativno mladi Donald Trump (41) bio u velikom naletu. Sveprisutan u američkoj javnosti zbog kupnje legendarnog hotela Plaza u New Yorku gradio je karizmu bivajući drukčiji od drugih: zagovarao je carine, protivio se globalizaciji, imigraciji, plaćao oglase u kojima je zagovarao prestanak američkog financiranja NATO saveza i svaljivanje većeg dijela troškova na europske saveznike. Stavove u proteklih četrdesetak godina nije pomaknuo ni milimetra. Samo su se okolnosti pomaknule do točke u kojoj su njegovi stavovi zaslužili široku potporu birača.
Danas su okolnosti drugačije nego u doba prvog Trumpovog mandata (2016.-2020.). Republikanci tada nisu kontrolirali Kongres. Još se nisu znale posljedice lockdowna 2020. U prijelomnoj 2020.-oj, kada je Trump u studenom izgubio izbore od Joe Bidena nakon čega je uslijedio dramatičan upad demonstranata na Capitol Hill 6. siječnja 2021., demokrati su iskoristili pandemiju da Trumpa prikažu kao maloumnika koji ljudima preporuča preparate protiv covida. Svatko tko nije čitao medijske naslove i traktake „komentatora“ i „analitičara“ nego je slušao Trumpove presice u vrijeme lockdowna, mogao se uvjeriti da je riječ o šefu izvršne vlasti koji je reagirao slično kao i mnogi ljudi na takvim položajima širom svijeta. A stvarnost je bila takva da se nitko nije snalazio u onom ludilu.
Trumpov tim je iz 2020./21. izvukao pouku o ranjivosti Amerike. Nesposobnost brzog osiguranja dovoljnih količina lijekova i medicinskog materijala, ovisnost o uvozu iz Kine, proizvodnja velikih količina cjepiva izvan SAD-a i također njihov uvoz, kasnije pucanje globalnih lanaca nabave nakon otvaranja (čime je pokrenuta inflacija), sve je to uvjerilo Amerikance da su nepripremljeni i slabi. Državni tajnik za financije Scott Bessent objasnio je to u jednom intervjuu početkom travnja. Kazao je da je pandemija za Trumpov tim bila poput eksperimenta koji je razotkrio slabosti Amerike koje bi eskalirale u slučaju kinetičkog rata.
Tako je otprije prisutna ideja o nužnosti reindustrijalizacije nakon pandemije dobila dvostruki zamah. Kao prvo, reindustrijalizacija je neophodna radi nacionalne sigurnosti. Drugo, budući da je na drugoj strani kao dobavljač gotovo uvijek stajala Kina iz koje je zagonetnim putevima stigao i kobni virus, problem povratka industrijskom razvitku predstavljen je kao problem strateškog sraza SAD-a i Kine.
Prema tome, koncept reindustrijalizacije Amerike neodvojiv je od kineskog pitanja budući da Kina proizvodi ogroman dio ključnih industrijskih inputa. Time je otvoreno i pitanje vojne industrije koja podupire vojnu moć, a koja u Kini raste puno brže nego u SAD-u oslanjajući se isključivo na domaće dobavne lance. U biti, Trumpova Amerika želi postati slična Kini – prožeta merkantilističkim duhom kojemu se izvoz predstavlja kao dobitak a uvoz kao dobitak, ona želi kontrolirati kompletan lanac nabave od sirovine do finalnog proizvoda.
Kimera: kompleksna povezanost gospodarstava Kine i SAD-a
Otvaranje teme reindustrijalizacije Amerike nije ništa novo. Ovisnost o Kini i budući sraz Amerike i Kine u borbi za globalnu dominaciju bila je jedna od ključnih strateških tema druge Obamine administracije 2012.-2016. U prvom mandatu Obama je samo želio da Apple proizvodi sve komponente iPhone-a u SAD-u. Ekonomski nacionalizam prirodni je nerv gotovo svakog političara bez obzira na ideološku orijentaciju. O kontaktima Obame s Big Tech mogulima i danas se raspredaju priče, no prihvaćeno je da se Obama pri kraju prvog i na početku drugog mandata uvjerio kako treba poticati sofisticirane investicije u istraživanja i razvoj, dok samu proizvodnju na nižim stupnjevima industrijske obrade ipak treba i dalje prepustiti zemljama u razvoju, naročito Kini koju tadašnja Amerika još nije percipirala kao veliku prijetnju. Međutim, u drugom Obaminom mandatu, nakon što je Xi Jinpin preuzeo vlast u Pekingu 2012. na platformi nacionalizma i ekonomskog merkantilizma, Kinu se počelo percipirati kao globalnu prijetnju i vojnog izazivača.
Tek je Trump 2016./17., a pogotovo Trump 2024./25., iz temelja promijenio američki pristup. Ne samo da je Kina prijetnja, nego treba prekinuti ovisnost o dobavi industrijskih komponenti iz Kine. Nije pitanje može li se to, nego koliko košta: Trumpov tim želi mijenjati strukturu globalnog gospodarstva, ograničiti kineski utjecaj u multipolarnom svijetu; smatraju da neke troškove treba platiti u ime viših ciljeva. Međutim, to otvara pitanje trajanja demokratske potpore takvoj politici: koliko su se ljudi spremni žrtvovati plaćajući više za domaće industrijske proizvode kada im je Trump u kampanji obećao suprotno – nižu inflaciju i novo zlatno doba Amerike?
Dok su se pripremali za preuzimanje vlasti, ključni ljudi Trumpova tima mislili su da će carine riješiti sve, a jači dolar poništiti učinke carina na inflaciju (teret se u teoriji prevaljuje na izvoznike u SAD). Također, vjerovali su da promjena odnosa cijena uz pomoć carina može stvoriti poticaje kroz povećanu potražnju za nedostajućim industrijskim inženjerima koje će američki obrazovni sustav s vremenom izbaciti na tržište rada. Trumpov tim vjeruje u poticaje koji proizlaze iz cjenovnog mehanizma u kojemu su carine glavni regulator međunarodnih trgovačkih odnosa i potražnje za inputima, što uključuje i rad. Naglasak je na riječi „vjeruju“: nema analize koja bi ovo vjerovanje postavila na racionalne osnove i dala odgovor na pitanje koliko je vremena potrebno i koliko košta zamjena kineskih američkim industrijskim inputima i finalnim proizvodima, odnosno do koje granice ta zamjena može ići.
Tako je Trump počeo hrabro koristiti svoj čarobni štapić: istupivši iz rigidnih okvira pravila Svjetske trgovačke organizacije (WTO), Amerika je prešla na izravno pregovaranje s trgovačkim partnerima. U timu Trump ohrabreni su i svojom interpretacijom rezultata carina iz Trumpovog prvog mandata (25% na proizvode od čelika i 10% na aluminij te 30-50% na solarne panele i perilice). Vjeruju da tada nije bilo utjecaja na inflaciju, dok je utjecaj na BDP bio pozitivan. Naglasak je opet na riječ „vjeruju“. Studije objavljene u ozbiljnim znanstvenim časopisima daju suprotan rezultat. Recimo da o ovoj temi, u najboljem slučaju po Trumpa, još uvijek postoje nedoumice.
Zašto Main Street ne vjeruje Trumpu?
Kada je u vrijeme eskalacije novog vala Trumpovog trgovačkog rata nakon objave recipročnih carina 2. travnja postalo jasno da stvari neće teći glatko kako je zamišljeno, a burze su u dva dana zabilježile jedan od najvećih padova u povijesti, predstavnici administracije naglo su aktivirali retoriku iz 80-ih: ovo je bitka za Main Street, baš nas briga za Wall Street! Državni tajnik za financije Scott Bessent u prvoj reakciji “iz želuca” pokušao je poturiti tezu da pad cijena dionica na burzama nema veze s Trumpovim politikama nego s krizom IT sektora nakon što su Kinezi izbacili AI aplikaciju DeepSeek. Dakle, Main Street vs. Main Street: u Bijeloj kući su milijarderi koje nije briga za Wall Street?!
Pogledajmo kako reagira Main Street. Glavni burzovni indeks S&P 500 koji simbolizira Wall Street kreće se pod snažnim utjecajem mega-kompanija iz sektora novih tehnologija, osobito onih koje jako puno ulažu u AI. Russell 2000 je puno reprezentativniji indeks cijena dionica kompanija manje tržišne kapitalizacije s udjelom industrijskih kompanija od 16%, što je znatno više od udjela industrije u američkom BDP-u. Udjel IT sektora u Russellu puno je manji nego u S&P 500. Rusell 2000 stoga možemo smatrati indeksom Main Streeta više nego Wall Streeta. I gle čuda, Russell 2000 je od veljače 2025. naovamo padao brže od S&P 500. Osobito brzo pada otkad eskalira trgovački rat. Kada bi carine imale smisla, ne bi li tržište do sada već identificiralo potencijalne dobitnike na Main Streetu i poguralo cijene njihovih dionica prema gore? Možemo li apsolutni (i relativni, spram S&P 500) pad Russella 2000 tumačiti kao palac prema dolje Trumpu od strane poduzetnika s Main Streeta kojih je puno manje na naslovnicama i u intervjuima od investicijskih zvijezda s Wall Streeta (sastav indeksa Russell 2000 je ovdje)? Kao što je jedna gošća na CNBC-u lijepo rekla, što je uopće Main Street: američke luke i lučki radnici sigurno su Main Street, a kako će oni proći u trgovačkom ratu?
Podjednak pesimizam Wall Streeta i Main Streeta, ili čak nešto veći kod potonjega, možemo tumačiti na dva načina. Oba trenutačno ne zvuče dobro za novu administraciju.
Uvod u razvoj dugoročnih scenarija: dva gledanja na aktualni trenutak
Prema prvom gledanju, Trump zna pravu formulu za dobitak (carine), ali se susreće s „otporima reformama“. Poduzetnici s Main Streeta još nisu sigurni hoće li ga otpori zaustaviti. Najdalje dokle kritika može ići u okviru ovog tumačenja je problematizacija tajminga Trumpove carinske politike. Trumpova formula za recipročne carine toliko je primitivna da ju je mogao potpisati među onim izvršim naredbama koje je potpisivao na dan inauguracije, 20. siječnja navečer; ujutro, 21. siječnja, mogao je pozvati trgovačke partnere na pregovore i do danas ih već privoditi kraju i na taj način otkloniti neizvjesnost i ostaviti dovoljno vremena da carinama promijenjeni odnosi cijena potaknu investicije. Ako je otklanjanje neizvjesnosti ključno za investicije, na što je genijalni pregovarač Trump izgubio gotovo tri mjeseca? Je li moguće da je vlast preuzeo nepripremljen i da je njegovom timu trebalo 80 dana da se tehnički pripremi za pregovore o carinama koje su već godinama kamen međaš Trumpove ekonomske politike?
Dok prema prvom tumačenju carine mogu imati pozitivno djelovanje u dugom roku, samo treba premostiti neizvjesnost i rizike kratkog prijelaznog roka, prema drugom tumačenju carine su arhaičan instrument koji nikada neće dovesti do stvarne reindustrijalizacije Amerike. I najbolji ekonomisti ovoga svijeta koji se cijeli život bave međunarodnom ekonomikom i ne odbacuju carinske instrumente, smatraju da carine mogu biti djelotvorne samo u posebnim uvjetima (Dani Rodrik): ako se umjerene carinske stope primjenjuju ciljano i ograničeno u kombinaciji s filigranski preciznom industrijskom politikom – raznim poticajima, kao što su to radili u Aziji, u Kini. Kompleksna povezanost mnoštva industrijskih inputa s kineskom proizvodnjom otvara pitanje je li razvezivanje Kimere (razlaz industrijskih input-output veza između Amerike i Kine) uopće moguće bez obostrano teške ekonomske depresije i inflacije.
Ako carine nisu panaceja, Amerika će zaglaviti u strukturnoj krizi, ili će od Trumpovih carina na kraju predstojećih pregovora ostati tek njihov manji dio. Prema ovom scenariju, Trump će ispregovarati nižu zaštitu za američku industriju od svega što se sada očekuje, ali će izboriti puno niže carine za američki izvoz i moći će tvrditi da je sve bilo dio genijalne strategije izolacije Kine i formiranja što šireg bloka oko Amerike u kojem saveznici poput EU skidaju carine na uvoz američkih dobara, kupuju više američkih energenata i više doprinose svojim troškovima obrane, tako da Amerikanci mogu trošiti manje fiskalnih izdataka i stabilizirati proračun. Industrijska ovisnost o Kini će ostati, možda u nekom modificiranom, ali i dalje snažnom obliku, ali Kina će biti bolje kontrolirana prijetnja.
Izgleda da Trump ide u ovom pravcu. Nakon što je odustao od recipročnih carina na 90 dana i spustio opću stopu recipročnih carina na 10% počeo je i širiti listu izuzeća od carina na pametne telefone, poluvodiče, računala (flat screenove, flash memorije…). Možda se uskoro sjeti i pamučnih majici, tenisica i loptice za tenis koje Amerika može proizvesti samo uz višestruko veće troškove nego neka daleka zemlja. Što će na kraju ostati?
Ipak, nejasno je što ova izuzeća zapravo znače. Prema jučerašnjim objavama nekih dužnosnika Trumpove administracije na X-u (društvene mreže postale su najvažniji izvor informacija o američkoj politici), na ove će se proizvode ipak obračunavati ona ranije uvedena posebna carina na sva dobra koja dolaze iz Kine (to nije recipročna carina) po stopi od 20%; izuzeće se odnosi samo na recipročne carine (koje su još uvijek buduće). No, lako je moguće da će se sve to još nekoliko puta promijeniti, kao što se sve mijenjalo već nekoliko puta do sada.
Trump je ustuknuo zadnjih dana, no ne treba se zavaravati. Trump od carina neće odustati, a od zemalja u interesnoj sferi Amerike tražit će mnogo u pregovorima. Osobito od EU čije automobile nikako ne voli. Pregovori s Japanom, Indijom, Vijetnamom i Južnom Korejom već su započeli, i bit će dobar indikator kako se Amerika ponaša u pregovorima koji tek kreću.
Prema planu Bijele kuće, u savezničkom krugu oko SAD-a trebale bi se naći i zemlje koje mogu makar djelomično zamijeniti ulogu Kine kao jeftine luke za niže faze industrijske obrade (Indija, Vijetnam, neke stabilnije afričke zemlje …), no veliko je pitanje dosega takve operacije. I zemlje poput Indije i Vijetnama zavise o industrijskim inputima iz Kine, a neke, poput Vijetnama, htjet će zadržati i bliskost s Pekingom na tragu višedesetljetne političke tradicije sjedenja na dvije stolice. I dok u slučaju Južne Koreje i Japana nema nikakve dileme – učinit će sve za ostanak u američkoj orbiti, pregovori s Indijom i Vijetnamom bit će teži i utoliko bolji lakmus test američke moći sklapanja kompromisa radi okupljanja šireg kruga saveznika.
Preostaje pitanje ima li Trump dovoljno vremena i koncentracije da sve ispregovara na vrijeme i pokrene američko i globalno gospodarstvo na temelju novih odnosa prije nego što Ameriku udari inflacija i/ili recesija. To nas dovodi do scenarija za kratki rok.
Tri scenarija za 2025.-2026.
U nastavku su prikazana tri scenarija za kratak rok, pri čemu je u ovom trenutku prerano za pridavanje vjerojatnosti svakome od njih. Zasad ih možemo ugrubo smatrati jednako vjerojatnima:
- Kaos inflacije i/ili recesije u SAD-u: daljnje nesnalaženje, odgode, predugo pregovaranje, promjene ključnih politika preko noći, opća neizvjesnost, rizici, velikih obećanih investicija nema osim malobrojnih koje se PR-ovski napuhavaju do dimenzija koje ne zaslužuju, najkonfliktniji midterm izbori dosad održat će se u studenom 2026., sukobi među frakcijama MAGA-pokreta, ljudi na ulicama tokom cijele 2026.
- Scenarij otpornosti: američko gospodarstvo pokazuje se otporno na recesiju, sa ili bez izuzeća od carina, Trump pregovara brzo i efikasno, počinje fiskalna prilagodba; odnos s Kinom nije crno-bijeli, ali Kina usporava i Trumpov tim je zadovoljan kupljenim vremenom u odnosima s Kinom (Amerika do daljnjega ostaje globalni hegemon i baca se na provedbu industrijske politike u obrambeno-sigurnosnom sektoru). Midterm izbori za Kongres su neizvjesni, ali političke napetosti nisu veće od onih na koje smo navikli u srazovima u koje je dosad bio uključen Donald Trump.
- Scenarij uspjeha: sa ili bez velikog makroekonomskog stresa u preostalom dijelu 2025., carine prema očekivanju Trumpovog tima induciraju investicije koje stvaraju povoljno ekonomsko okružje 2026.; realne plaće osjetno rastu, a republikanci lako dobivaju midterm izbore u studenom 2026.
Uočite da se ekonomski stres u preostalome dijelu ove godine pojavljuje i u prvom i u trećem scenariju. Do iduće godine nećemo moći znati u kojem se od ta dva scenarija nalazimo. Razlika je u tome što tek na prijelazu 2025./2026. dolazi do jasnog razlaza scenarija 1 i 3: u prvom imamo stagflaciju ili recesiju, u drugom imamo rast koji se tumači kao najava obećanog zlatnog doba Amerike.
Ključna pojava koja sada utječe i upravlja atmosferom i odlukama u Bijeloj kući je neizvjesnost koja je veća nego što je tim Trump očekivao. Analitičari su fokusirani na događaje na obvezničkom tržištu prošloga tjedna (10-godišnji prinos je neočekivano narastao s 4,0% 4.4. na 4,5% 11.4. suprotno željama administracije), smatrajući to ključnim pokretačem Trumpova odustajanja od primjene recipročnih carina na 90 dana, uvođenja jedinstvene stope od 10% i uvođenja liste s izuzećima. Međutim, to je površina. Prava pitanja za kratki rok su: (1.) otkrivaju li turbulencije na financijskim tržištima dublju pukotinu u Trumpovoj strategiji i taktici (koje on formira improvizirajući po putu) i (2.) hoće li i američki potrošači, ključni pokretač američkog BDP-a, Trumpu pokazati palac dolje zbog neizvjesnosti koju strateški generira svojim stop-go politikama kojima se ne nazire kraj?
Glavna Trumpova taktička greška bila je čekanje 70 dana s objavom (previsokih) recipročnih carina. Cijena ove pogreške, koja je rezultirala velikim gubitkom vremena, najbolje se vidi u raspoloženju američkih potrošača (podaci s tržišta rada ipak i dalje nisu loši): indeks pouzdanja potrošača University of Michigan u travnju je sišao na 50,8 bodova, što je 23 boda ispod očitanja za prosinac prošle godine, neposredno prije Trumpa. To je razina pesimizma koja je zadnji puta zabilježena na vrhuncu prošlog inflacijskog vala. U vrijeme ubrzanja inflacije od proljeća 2021. do sredine 2022. pad indeksa bio je još veći i tada nije bilo recesije, no tada je pad reflektirao rast inflacije koje sada nema. Zadnje očitanje inflacije od 2,4% za ožujak niže je od očekivanja. Unatoč tome, potrošaški optimizam tone. I dok su padajuće cijene obveznica po svemu sudeći prisilile Trumpa na odgodu primjene recipročnih carina na 90 dana i spuštanje stope na 10% za sve zemlje, pogoršanje raspoloženja potrošača sigurno je potaknulo Trumpa na carinska izuzeća na dobra kao što su pametni telefoni i osobna računala. Trump je spreman na izuzeća koja mu slabe pregovaračku poziciju (jer signaliziraju “ovo stvarno nismo u stanju proizvesti na ekonomski smislen način”) ako mu ustrajanje na carinama otvara veliku domaću pukotinu u vidu inflacije i/ili recesije.
Vidjet ćemo hoće li izuzeća od carina primiriti zabrinute američke potrošače. Ako prikazano rušenje pouzdanja potrošača ne odražava inflaciju nego generalnu zabrinutost i pogoršana očekivanja, onda aktualna situacija s pouzdanjem potrošača najavljuje stvarnu promjenu u ponašanju potrošača u preostalome dijelu ove godine.
Kako osobna potrošnja čini gotovo 70% BDP-a SAD-a, pad domaće osobne potrošnje najjači je kanal putem kojeg poremećena očekivanja mogu utjecati ne samo na BDP preko osobne potrošnje, nego i na spremnost poduzetnika da razmatraju nova ulaganja. Obje varijable mogu biti bolne za Trumpa jer on je kao okosnicu nadolazećeg zlatnog doba Amerike obećao upravo smirivanje inflacije i val novih investicija. Neizvjesnost koju je stvorio razvlačenjem početka trgovačkog rata i korištenjem carinske sačmarice umjesto lasera pucanj je u vlastitu nogu jer kontrakcija osobne potrošnje sada može zaustaviti gospodarski rast i usporiti investicije. U sljedećih 90 dana promatrat ćemo je li Trump brzim okončanjem trgovačkih pregovora s glavnim partnerima u stanju ispraviti ovu grešku.