Potrazi za odgovorima na mnoštvo pitanja ovim ćemo tekstom dati smisao i strukturu. Prvo ćemo prikazati statističku anatomiju prošlotjedne panike na dioničkim tržištima. Zatim ćemo pokazati potencijalnu stabilizacijsku funkciju američke središnje banke koja će u sljedeća tri mjeseca uz pregovore o trgovini biti glavni show u gradu. Na kraju ćemo raspravljati o optimalnim strategijama odgovora na Trumpove carine kako bismo zaključili da je najpametnije ne uzvraćati, nego pregovarati.
Statistička anatomija panike na financijskim tržištima
Ako raspad Wall Streeta mjerimo na temelju dnevnih podataka od četvrtka i petka, padovi dioničkog indeksa S&P 500 od -4,8% 3. travnja i -6,0% 4. travnja ne nalaze se ni među dvadeset najvećih dnevnih padova u povijesti. Evo liste šest najvećih:
- -20,5% na Crni ponedjeljak 19. listopada 1987.,
- -12,3% na Crni četvrtak 28. listopada 1929.,
- -12,0% na početku lockdowna 16. ožujka 2020.,
- -10,2% 29. listopada 1929.,
- -9,9% 6. studenog 1929.,
- -9,5% također na početku lockdowna 12. ožujka 2020.
Padovi po 9,0% na dan 15. listopada i 1. prosinca 2008. – godine koja još rezonira u sjećanjima – nalaze se tek na osmom i devetom mjestu u povijesti.
Ako kumuliramo efekte od četvrtka i petka promatrajući ih kao jedan dan (-10,5%), šok Trumpovih carina penje se visoko na listi. Međutim, kumuliranje dnevnih padova nema puno smisla jer onda treba kumulirati i najveće dnevne padove iz drugih kriznih epizoda. Zbog toga je informativnije proširiti pogled i kontekst.
Evo što se događalo nakon godina u kojima su se događali najveći padovi indeksa S&P 500:.
- 1987./88. nije bilo recesije – kratka i plitka recesija nastupila je potkraj 1990. i ne može se zaključiti da ju je najavio neproporcionalno snažan slom iz 1987. On figurira kao autonoman događaj panike.
- 1929.: bio je to snažan signal – anticipacija najveće ekonomske krize u povijesti SAD-a, Velike krize.
- 2020.: najdublja recesija u 21. stoljeću (realni BDP je u drugom tromjesečju bio 7,5% niži nego u istom tromjesečju 2019.), ali bila je to ujedno najkraća recesija u povijesti – S&P 500 se već u rujnu 2020. vratio na razinu iznad veljače te godine, a rast BDP-a je 2021. više nego poništio efekt pada 2020. Po svemu sudeći bila je to specifična epizoda jer nije bila izazvana događajima unutar ekonomskog sustava nego epidemiološko-politički nametnutim lockdownom.
- 1937.: snažna recesija 1938. (-3,3%).
- 2008.: duga i snažna recesija koja je trajala gotovo dvije godine uz maksimalni pad realnog BDP-a od 4% u drugom tromjesečju 2009., dakle tržište je dobro predviđalo.
Pogledajmo sada kakve su bile valuacije dionica mjereno Shillerovim CAPE indeksom (cyclicaly adjusted P/E – omjer cijena dionica i zarada kompanija) na početku ovih epizoda:
- 1987. oko 15, približno pola od aktualnih valuacija.
- 1929. oko 33, na razini aktualnih valuacija.
- 2020. oko 31, na razini aktualnih valuacija.
- 1937. oko 22, cca 25% ispod aktualnih valuacija.
- 2008. oko 24.
Prema tome, krize su se događale i na nižim valuacijama od sadašnjih. Na razini S&P 500 oko 5 000, što je oko 18% ispod maksimuma od 6 114 od 19. veljače, Shillerov CAPE se i dalje kreće oko visoke vrijednosti 30 što ukazuje da je ponor prema dolje i dalje otvoren. Tome najviše doprinosi visok udjel precijenjenih Big Tech kompanija (Magnificent 7) u indeksu.
Izvor: tradingeconomics.com
Unatoč tome, državni tajnik za financije Bessent je promašio cijelu loptu kada je u petak tumačio da je panika nastupila zbog precijenjenosti Big Tech kompanija nakon pojave kineskog DeepSeeka (6.-7. minuta intervjua). Indeks Russell 2000, koji uključuje izlistane dionice manjih kompanija niže tržišne kapitalizacije pao je za čak 25% od maksimuma sredinom studenog 2024. (nakon izbora Donalda Trumpa) do petka 4. travnja. Prema tome, ne radi se o o problemu Big Techa i AI; radi se o puno dubljem problemu u dubini strukture američkog gospodarstva, koji itekako ima veze s Trumpovim politikama. Main Street – Amerika tradicionalnih proizvodnji – još ne kupuje priču o nadolazećem zlatnom dobu koje bi trebalo nastupiti brzo nakon carina jer će ih kompanije zaobići tako što će investirati radi povećanja domaće proizvodnje.
Koliko je prostor prema dolje na dioničkim tržištima otvoren, pokazuje analiza mjesečnih podataka koja prigušuje dnevnu volatilnost. Uz S&P 500 na oko 5 000 indeks je i dalje iznad razine s kraja 2023. Realni indeks ukupnoga povrata je 50% veći nego prije šest godina u travnju 2019. Međutim, ako uzmemo dna ranijih najvećih kriza, niti jedno nije bilo iznad realnog S&P 500 šest godina ranije:
- Ožujak 1933.: -13,2% u odnosu na ožujak 1927.
- Ožujak 2009.: -13,1% u odnosu na ožujak 2003.
Drugim riječima, ako je ovo početak neke velike krize, nalazimo se na njezinom početku. Imam li neku dobru vijest?
Najjednostavniji pogled na mjesečne podatke pokazuje da je S&P 500 na 5000 tek 17% ispod maksimuma s kraja prošle godine. Evo liste kumulativnih padova od vrha do dna kroz četiri velike krizne epizode u ovom stoljeću iz kojih se vidi da su trajale od nekoliko do 20 mjeseci (sada idemo prema kraju drugog mjeseca korekcije):
- -20% 2020. (pad je trajao niti dva mjeseca) i 2022. (trajanje: 11 mjeseci)
- -50% od srpnja 2007. do ožujka 2009. (20 mjeseci)
- -42% od srpnja 2000. do siječnja 2002. (18 mjeseci).
Prema tome, ili je S&P 500 oko 5 000 još daleko iznad dna krize, ili je ovo samo tržišna korekcija koja ne najavljuje recesiju i prekid bikovskog tržišta, nešto nalik snažnim ali ipak samo korektivnim događajima koje smo vidjeli 2020. i 2022.. Ne možemo znati o čemu se danas radi. A to pak znači da, i ako kažemo da je put prema dolje otvoren, to ne znači da će tržište njime i krenuti.
Iz prikazanih statističkih anegdota nije moguće izvoditi predviđanja jer je svaka kriza priča za sebe. Ova je unikat zbog carina i desetljećima nezabilježenog ponašanja kreatora ekonomske politike i strukturne promjene globalnog trgovačkog sustava. Stoga trebamo širi okvir priče koji ćemo ispričati kroz izvođenje na pozornicu FED-a i ponašanja globalnih trgovačkih partnera.
Odluke ključnih aktera oblikuju krize; neke ih ublažavaju, a neke pojačavaju. Ukratko, aktivistički FED može ovo zadržati u okvirima podnošljive korekcije, s dnom S&P 500 negdje između 4500 i 5000. Konzervativniji FED će gurnuti tržište žestoko u medvjeđu fazu. Isto mogu napraviti i osvetnički nastrojeni trgovački partneri.
Tko je čiji rob: FED Trumpov, ili Trump FED-ov?
Kao što sam objašnjavao u nekoliko prethodnih tekstova, Trump je izgradio rollercoaster s nekoliko završetaka od kojih dobar dio završava u slijepim ulicama. Jedna od njih završava u FED-u.
FED bi u teoriji – kao 2008. i 2020. – mogao spriječiti duboku recesiju još jednom ogromnom monetarnom ekspanzijom. Zar opet? Nisu li upravo libertarijanci, Musk i ostali podupiratelji Trumpa do jučer prezirali to vječito spašavanje ekonomije monetarnim ekspanzijama? Kako se Trump uopće doveo u situaciju da bi bez FED-ove monetarne sigurnosne mreže mogao odvesti Ameriku u kaos? Cijela priča pomalo počinje podsjećati na ritual samoranjavanja.
FED bi i sada odmah krenuo s monetarnom ekspanzijom da ima jasnu indikaciju deflacije i recesije. Međutim, carine su zamutile pogled: Trumpove carine će izazvati inflaciju čiji intenzitet i trajanje nije moguće predvidjeti. A FED je zadužen za stabilnost cijena i ne može ignorirati očekivano povećanje inflacije. To je jako neugodno za Trumpa jer fiskalna politika koju steže pomalo će postajati restriktivna i djelovati pro-recesijski. Treba mu protuteža monetarne ekspanzije da poništi učinak fiskalne restrikcije.
Za to ima osnove. FED je, za razliku od jednodimenzionalnog mandata ECB-a (stabilne cijene), razapet na križu trostrukog mandata – odgovoran je, osim za nisku inflaciju, i za visoku zaposlenost i stabilizaciju tržišta državnih obveznica. Križni mandat ostavlja širok manevarski prostor tumačenja. Središnja banka balansira između tri cilja ovisno o procjeni opasnosti. No, problem je što se opasnosti na tržištu rada i obveznica zasad ne čine velike.
Prve Powellove izjave upućuju na to da FED stavlja visok ponder na inflacijsku opasnost i mali ponder na opasnosti s tržišta rada i obveznica. Powell govori da treba paziti da se carinama inducirana inflacija ne prelije u trajno povišenu inflaciju: tržište rada još uvijek ne izgleda loše, a dugoročni prinosi na državne obveznice blago su pali (još uvijek su na relativno visokih 4,0%, ali to je dosta ispod ovogodišnjeg maksimuma od 4,8% prije Trumpove inauguracije i 4,35% neposredno prije proglasa tzv. recipročnih carina).
Trump i njegov glavni tihi intelektualni partner, državni tajnik za financije Scott Bessent, imaju drugačije raspoređene pondere između inflacije, zaposlenosti i dugoročnih obvezničkih prinosa. Već su krenuli s pritiskom na FED da spusti kamatne stope. Bessentov metak iz spomenutog intervjua u petak bio je naročito precizan: na početku razgovora, slučajno ili ne, prisjetio se početka osamdesetih kada je neki farmer došao pred FED s lovačkom puškom u namjeri da ubije tadašnjeg guvernera Paula Volckera. Ovo slučajno prisjećanje puno je uvjerljivija poruka od mlake i stoput prežvakane rečenice da „treba smanjiti kamatne stope“ koju su centralni bankari toliko puta čuli da im ne prolazi kroz debelu kožu. Podsjetnik na oružanu pobunu ima veću težinu i u skladu je s društvenim ambijentom u današnjoj Americi.
Bessent ne deklarira što točno želi od FED-a. Kladio bih se da on i Trump žele provocirati snažniji pad kamatnih stopa od svega što je itko na tržištu trenutačno u stanju zamisliti. Sada je glavna kamatna stopa FED-a na 4,25% (donji prag) i tržišta spekuliraju o mogućnosti da se stopa do kraja godine spusti najniže do 3,50%. No, to je kratkoročna kamatna stopa tržišta novca, a Trumpa i Bessenta zanima 10-godišnji prinos na obveznice koji je sada oko 4,0%, što je malo ispod prosjeka u zadnjih godinu dana. Nedovoljno nisko!
Siguran sam da Bijela kuća želi što prije vidjeti dugoročne prinose ispod 3% iako to neće javno reći, pri čemu ih za inflaciju trenutačno nije briga. Malo dalje u tekstu objasnit ću zašto je to tako, a zasad pamtimo: kombinacija znatno nižih dugoročnih kamatnih stopa uz višu inflaciju djeluje protiv recesije, smanjuje realni teret previsokog javnog duga (i po osnovi nižih nominalnih stopa i po osnovi više inflacije) i spašava Wall Street (niže dugoročne kamatne stope poticajne su za valuacije dionica – veći P/E).
Za Bijelu kuću ovo je no brainer iako se libertarijanski puristi koji su bili važna intelektualna snaga u kreiranju ideološkog ozračja izbora Donalda Trumpa u ovom trenutku hvataju za glavu i slabo snalaze u Trumpovom hard-core državnom intervencionizmu. Tko je pred samo tri mjeseca mogao zamisliti da će se FED naći u središtu operacije spašavanja vojnika Rayana čiji opstanak sada zavisi o potezima omraženih centralnih bankara.
Jedini je problem što FED trenutačno, a ni za mjesec ili dva, neće biti spreman na radikalne poteze koje priželjkuju u Bijeloj kući. Ne radi se samo o tome da FED neće tako skoro biti spreman spuštati kamatne stope na recimo 2,5-3,0%, nego se radi, što je puno važnije, o tome da FED još nije spreman na direktan utjecaj na tržište dugoročnih obveznica. FED je u pandemiji direktno kupovao dugoročne državne obveznice kako bi kontrolirao dugoročni prinos (treći element njegova mandata), a sada je daleko od toga.
Siguran sam da je u nekoj ladici u Bijeloj kući kuvertiran potez dokidanja neovisnosti FED-a. Trump je spreman na sve – i na najradikalnija rješenja, ako se osjeti ugrožen ozbiljnijom krizom. Ne bi bio prvi; pravni presedan postoji: F. D. Roosevelt je izdavao predsjedničke ukaze o kvotama kupnji državnih obveznica koje su obvezivale FED. Trumpovi pravnici će vjerojatno naći načina da Trump bude kao Roosevelt ako Bessent i Trump zaključe da FED (opet) kasni i da ih treba ubosti iglom u lijene centralnobankarske stražnjice.
S radikalnim rješenjima će vjerojatno pričekati do 18. lipnja kada se održava drugi sastanak guvernera (FOMC-a) od danas (prvi je 7. svibnja). Do tada će biti jasnije ukazuju li S&P 500 i drugi kratkoročni indikatori na raspad sustava, a kroz izjave guvenera vidjet će se i kako diše FED. Ako FED ne isporuči očekivano, Trump će još jednom ispisati povijest.
Znam i kako će to pravdati: ako ste Bidenu u uvjetima enormne i dugoročno štetne fiskalne ekspanzije direktno kupovali državne obveznice, zašto ne želite na isti način pomoći meni, koji pokušavam fiskus dovesti u red?
Zanima me koji će makroekonomist reći da Trump, barem teoretski, nije u pravu? Naime, nije li logičnije monetarnom ekspanzijom djelovati protiv negativnih učinaka fiskalne restrikcije (što žele Trump i Bessent), negoli njome dolijevati ulje na vatru fiskalne ekspanzije (kao što je FED pogodovao Bidenu sve dok visoka inflacija nije prelila čašu 2022.)?
Dio Trumpovog rollercoastera koji vodi do FED-a je slijepa ulica iz dva razloga. Prvi je inflacija. Drugi je pad vrijednosti dolara. Time se može potkopati uloga dolara kao svjetske valute. Nije li očuvanje uloge dolara kao svjetske valute bila opsesija u Trumpovom timu?
Trumpova administracija neće previše brinuti o krajevima dvije slijepe ulice ove godine. Imat će druge prioritete koje su si sami nametnuli, možda će se morati i spašavati od recesije, a s druge strane imat će i priče (opravdanja) kojima će i sebi i domaćoj javnosti objašnjavati zašto su inflacija i slabljenje dolara problemi koji do daljnjega ostaju u drugom redu prioriteta.
Inflacija. Osim što će im dobro doći za smanjenje realnog tereta javnog duga, inflaciju će prikazivati kao prolaznu pojavu koja je neizbježna kako bi se podebljale marže u proizvodnjama koje Trump želi privući u Ameriku (rast očekivane dobiti nužan je za poslovne investicije). Postoji konflikt između ove priče i životnog standarda medijalnog Amerikanca koji je Trumpov glasač (zamislimo nekoga tko ne živi na prosperitetnim obalama Amerike i ima bruto dohodak oko 3,5 do 4 tisuće dolara na mjesec). S crvenom MAGA kapom na glavi, on odjednom shvaća da inflacija nije stala, a obećanih investicija i rasta plaća još nema. Što se, kvragu, događa?!
Trump će vjerojatno procijeniti da ga savez s biračima može držati još neko vrijeme, ipak još ima kredit ranog početka: „Još malo strpljenja molim, radimo velike, historijske stvari; spremamo zlatno doba Amerike, a to nije lako nakon svih onih morona prije mene!“. Usto, možda će moći ponuditi i jednu dobru priču (gorivo, pored jaja čija cijena pada pred Uskrs kao što je biračima i obećao): dramatičan pad cijene nafte (WTI) sa 72 na 62 dolara u četvrtak i petak (14%, više no što je pao S&P 500) jednim je dijelom bio spontan – odražava očekivano naglo gospodarsko usporavanje u cijelome svijetu. Međutim, ne zaboravimo da je OPEC u četvrtak objavio povećanje proizvodnih kvota! Pad cijene nafte bio bi puno manji potkraj prošloga tjedna da nije bilo ove odluke OPEC-a.
Ne slučajno, pregovori Rusije i SAD-a oko Ukrajine vode se u Rijadu (Saudijska Arabija je uz SAD najveći svjetski proizvođač nafte); ne slučajno, Drill Baby Drill bila je jedna od ključnih predizbornih poruka Donalda Trumpa; i također ne slučajno, niža svjetska cijena nafte izravno pogađa ruski proračun koji s oko polovinom prihoda zavisi o energentima što slabi položaj Putina u predstojećim pregovorima oko Ukrajine. Kolateralno, ali opet ne slučajno, Bijela kuća će za potrebe domaće komunikacije u vezi inflacije koja će razočarati Trumpove birače moći pokazivati pad cijena goriva što će umanjiti inflacijske pritiske, dok će na odlučujućim sastancima s Rusima moći prijetiti još nižim cijenama nafte. Barem tako izgleda u ovom trenutku (treba imati na umu da sirovinska tržišta nije lako kontrolirati; sreća se može preokrenuti u lošem trenutku).
Slabiji dolar. Iako će se pojaviti zabrinutost zbog bijega investitora iz dolara, a promućurniji promatrači počet će propitivati Bessenta; Zašto ste govorili da ova administracija nikada neće odustati od politike jakog dolara, ova će administracija opravdavati slabiji dolar kao nužnu kompenzaciju za carinski revanšizam koji je već započeo. Osim toga, Promašenu teoriju glavnog ekonomskog savjetnika Stephena Mirana o tome da će jačanje dolara kompenzirati učinak carina svi su već zaboravili, a možda se s vremenom ta teorija i vrati u valutnim odnosima s državama koje aktivno upravljaju svojim valutama (to nije europodručje čiji je euro ojačao spram dolara).
Reakcije trgovačkih partnera na carine
Na kraju pogledajmo što bi se u narednim mjesecima moglo događati s Trumpovim carinama. Bivši Obamin ekonomski savjetnik Jason Furman kazao je da su carine toliko sulude da ih za dva mjeseca više neće biti. Nisam baš siguran. Trump će možda u 60 dana prilagođavati svoju ključnu ekonomsku i pregovaračku polugu, ali nema teorije da će od nje odustati. Carine su ključni element Trumpovog političkog identiteta i percipirane povijesne misije. Kako je govorio taj prikriveni hipi rođen 1946., carine su, uz ljubav, njegova najdraža riječ u rječniku.
Kina je prva reagirala (netko će primijetiti: nervozno), odmah rapalivši 34% jedinstvene carine SAD-u – točno onoliko koliko je Trump raspalio njima u okviru takozvanih recipročnih carina (samo formalno ih tako zovemo, jer je u biti riječ o izmišljenom pojmu koji s recipročnošću nema nikakve veze – SAD se carinama koristi potpuno proizvoljno). Kina je kao prava diktatura koja aspirira na liderski položaj u svijetu reagirala projekcijom moći: ako Trump koristi carine proizvoljno, bez smislene metode, mi možemo prihvatiti i takvu igru! Dobar dio pada tržišta u petak bio je potaknut neočekivano brzim i odlučnim ulaskom Kine u otvoreni trgovački rat. Plašljive ptice u krletci Wall Streeta iz toga su isčitale da će sada i drugi krenuti s odmazdama, što će izazvati potpuni kaos u cijelome svijetu. Takav se dojam stječe i ako se čitaju naslovi u mainstream medijima. No, mi ćemo malo zaviriti u pozadinu.
Sada se radi se o igrama prijestolja u kojima pokušaj precizne numeričke rekonstrukcije ekonomskih odnosa nema ni smisla ni značaja. Psihologije i dugoročne strategije imaju primat. Prema podacima WTO-a, prosječne carinske stope glavnih globalnih igrača za prošlu godinu bile su na štetu SAD-a, ali su razlike bile mala frakcija stopa koje je prošli tjedan uveo Donald Trump:
-
- SAD 3,4%
- Kina 10,0% prema WTO, Trump je Kini nabio ukupno 54%
- UK 5,1% prema WTO, Trump im je nabio 10%
- EU 4,9% prema WTO, Trump nam je nabio 20%
- Japan 4,1% prema WTO, Trump im je nabio 24%,
i sve to bez onih dodataka od 25% na proizvode od čelika, aluminija i automobile, ali uz izuzeće od carina farmaceutskih proizvoda.
Svi su se jako uzrujali kada je James Surowiecki otkrio da je Trump odredio carinske stope tako što je trgovačke deficite podijelio s uvozom iz pojedinih država. No to je potpuno nevažno; mogao ih je odrediti bacajući kocku ili mjereći visinu travki u dvorištu Bijele kuće, samo to ne bi izgledalo ozbiljno bez neke matematičke formule.
Dakle, moramo zaboraviti analizu međunarodne trgovine i primijeniti polit-ekonomsku analizu koja je primjerenija za razumijevanje igara prijestolja. To je način kako razmišlja i radi Donald Trump, a vidimo da ni Kinezima takav način nije stran.
Vibrirajući nerv kineske projekcije moći ohrabrio je komunističku vrhušku u Pekingu na trenutni kontranapad bez razmišljanja o posljedicama. Propagandna mašinerija sprda se s Amerikom za potrebe domaće publike. To objašnjavamo unutarnjim političkim porivom kineskih komunista koji žele projicirati svoju moć u svijetu i u zemlji: „Mi smo jaki i nitko nam ne može ništa!“, njihova je poruka.
Trumpovu improvizaciju s carinama pak treba tumačiti u kontekstu kombinacije njegovog narcisoidnog karaktera i grandiozne vizije obnove zlatnog doba Amerike. Jer, on: (a) vjeruje da je najpametniji i najveći pregovarač na svijetu, (b) vjeruje da ne može stvoriti kaos iz kojeg se ne bi mogao izvući kao pobjednik (naprotiv, vjeruje da upravo kaos povećava vjerojatnost da će izaći kao pobjednik jer je uvjeren da najbolje reagira u takvim situacijama), i (c) religiozno vjeruje u to da će carine, inflacija i povećane marže privući investicije i reindustrijalizirati Ameriku (u Trumpovoj terminologiji, to je to novo zlatno doba Amerike i obnova američkog sna).
Do sada, koliko sam uspio pratiti, još je samo Australija javno obznanila svoju kontra-strategiju tj. njezin izostanak: australski premijer je ponosno kazao da se ovako nešto ne radi prijateljima, ali Australija neće reagirati (Trump je Australiji opalio 10%, kao i za UK).
Prema tome, na samom početku perioda pregovora imamo dva suprotna obrasca reakcija: imamo diktaturu koja ima ambiciju pregovarati na principu oko za oko, zub za zub (tit for tat), i demokraciju koja kaže ježi ga, idemo dalje, i pri tome naglašava važnost očuvanja prijateljstva i izbjegavanja situacije u kojoj bi carinski revanšizam mogao nanijeti dodatnu štetu (između ostaloga i vlastitim građanima).
Na prvu, reakcija diktature je projekcija snage, a reakcija demokracije je projekcija slabosti. No je li to baš tako? Diktature su u pravilu slabije od dojma koji aktivno projiciraju, a demokracije su jače od dojma koji pasivno ostavljaju. Drugim riječima, vidimo li obrazac prema kojemu će saveznici koji žele ostati saveznici izbjeći otvorenu konfrontaciju s Trumpom? Netanyahu je već ovaj vikend u Americi… I što bi u tom kontekstu bio optimalan odgovor Europske unije?
Umjesto zaključka: izgledi europske reakcije
Glavna poruka ovoga teksta kao i mojih ranijih tekstova na temu Trumpovih trgovačkih ratova glasi da igre prijestolja obuhvaćaju puno šire teme od carina. Čak i ako ostajemo u užem ekonomskom okviru, u ovoj igri se plete cijela serija dodatnih varijabli koje su jednako važne, ako ne i važnije od carina, a čije razmatranje treba uključiti u razradu najbolje strategije odgovora:
- Očekivano kretanje tečaja euro-dolar: jači euro poskupljuje europske proizvode spram američkih povrh carina, ali (a) pojeftinjuje uvoz energenata u EU (manje eura kupuje dolar u kojem su iskazane cijene energenata na svjetskom tržištu), (b) osnažuje ulogu eura kao svjetske valute, (c) privlači ulaganja u europske vrijednosnice i (d) dodaje žetone na hrpicu na stolu europskih pregovarača koji mogu reći da prihvaćaju dugoročno jači euro, ali SAD zbog toga treba malo olabaviti carine za EU.
- Očekivana inflacija u SAD-u veća nego u EU: djeluje kao djelomična kompenzacija carina i jačeg eura jer se europski proizvodi u SAD-u mogu prodavati po relativno višim dolarskim cijenama. Paradoksalno, iz inflacijske perspektive nama je u interesu navijati da Trump i Bessent što prije pritisnu ili razbucaju FED da inflacija u SAD-u bude veća nego u europodručju.
- Očekivani utjecaj američke politike na svjetske cijene energenata: Drill Baby Drill je dobra stvar za EU koja uvozi najveći dio energenata. Stoga ima smisla podržati SAD u njihovoj energetskoj politici, utjecaju na OPEC, i svemu što time postižu širom svijeta, uključujući i pogotovo isušivanje ruskog proračuna (neka se zeleni malo strpe zbog zabrinutosti za emisije dok se ne riješe ovi “sitni” geopolitički i globalni ekonomski problemi jer bi inače sve moglo otići kvragu i puno prije nego što se Jadransko more digne do Fužina).
- Očekivani utjecaj Trumpove politike na kretanje proizvodnje u Americi: europski interes nije Amerika u recesiji nego Amerika u ekspanziji jer Amerikanci će u tom slučaju, uz druge parametre zadane, trošiti više europskih roba i usluga. Na koncu, Trump je više puta jamčio da neće dirati u mrežu socijalne sigurnosti, a Bessent već u drugom intervjuu nije krio da mu je cilj smanjiti nejednakosti u Americi. Taj dio Trumpove politike prešućuje se u većini medijskih interpretacija koje polaze od toga da je u Washingtonu na vlasti klika milijardera čiji je cilj dodatno se obogatiti izrabljivanjem radničke klase. Nije baš tako. Kako je politički i ekonomski bolje uravnotežen SAD strateški interes EU, možda bi kreatori politike s ove strane oceana mogli malo udahnuti i proširiti pogled, te pokušati shvatiti kako će Trumpove politike djelovati na američke nejednakosti koje su nemjerljivo veće nego u EU i kumovale su dijelu tamošnjih unutarnjih političkih tenzija. One za nas nisu neutralne jer, sada smo to vidjeli, tenzije u Americi prelijevaju se na cijeli svijet. Ovo će za ideologe biti šokantno, ali interes EU-a je da Trump uspije ozdraviti američko gospodarstvo, a ovo divljanje s carinama ćemo mu zaboraviti ako ćemo dobro pregovarati. Volvo je već najavio da će otvoriti pogon u Americi, neka ga. Ionako je kineski, a Šveđani će se već nekako snaći. Ta oni rade Grippene, bit će posla za inženjere.
Uza sve to, očuvanje neke vrste strateškog partnerstva sa SAD-om interes je Europske unije radi ostavljanja dovoljno vremenskog prostora za izgradnju nove europske arhitekture sigurnosti i obrane koja će na učinkovit način odvratiti Rusiju od eskalacije rata u Ukrajini i/ili pokretanja daljnjih ratova na tlu Europe. Niti će NATO sutra nestati, niti se Rusiju koja je nuklearna velesila može poraziti, a za sve ostalo, do daljnjega tu je – i SAD.
Prema tome, EU bi se trebala prikloniti australskoj strategiji. Dodatni razlog je signal koji je poslan preko epizoda s Kanadom i Meksikom. Tim zemljama Trump je prvima nabio carine kako bi ih prisilio na bolju kontrolu kopnenih granica i manje suradnje s Kinom, krenuli su pregovori, i ti pregovori još uvijek traju. Te dvije Americi susjedne zemlje nisu se našle na listi za odstrel u srijedu. Ako pregovori još uvijek traju, onda ozbiljni pregovori možda imaju nekog smisla?
To sam napisao u prvom osvrtu objavljenom u četvrtak. Koliko sam stigao pratiti, za pomirljiv pristup bez osvetničkog odgovora u prvoj fazi se među poznatijim ekonomistima javno založila još samo profesorica Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Pomirljiva pregovaračka strategija nije ni znak slabosti niti znak kako smatram kako su Trumpove carine super. Naprotiv, Trumpove carine su bez veze, ali što je tu je; hajdemo vidjeti što je najpametnije napraviti u danim okolnostima i hajdemo vidjeti možemo li pomoći Americi da ozdravi, a da time sebi ne nanesemo štetu. Poštujmo volju Amerikanaca koji su si izabrali Trumpa i dozvolimo im pravo na povijesni eksperiment s carinama, makar to završilo s još težim samoozljeđivanjem (Stvarno nisam siguran u krajnji ishod; mogu samo citirati Buffeta “Don’t bet against America!”, a opet, (pra)stari lisac je na vrijeme rasprodao veliki dio svog dioničkog portfelja i sada je najzanimljivije gledati hoće li Berkshire Hathaway čekati dobar trenutak da kupuje dno Wall Streeta, ili će raspršiti svoja ulaganja po svijetu).
Zasad ne znamo što planira Komisija i europski lideri. Od velikih, Meloni je na pomirljivoj liniji, Francuzi se busaju u prsa (tipičan francuski folklor), a Nijemci su još uvijek zabavljeni novim koalicijskim sporazumom pa se o ovoj temi trebaju tek dogovoriti crveni i crni. Poljaci će, tradicionalno kada je u pitanju Amerika, vjerojatno biti za pomirljiv ton. Španjolci i Nizozemci nisu toliko bitni. Hrvatska ne može dobiti baš ništa ako će preglasno vikati; mi smo u EU okviru nešto kao mali Poljaci. Već sam se javno šalio s time da imamo uravnoteženu robnu razmjenu sa SAD-om pa bi netko utjecajan trebao pisati Trumpu da nas javno pohvali kao zemlju-uzor.
Prema onome što vidimo iz medija, trenutačno je sve moguće. Ursula von der Leyen je jako uzrujana i odlučna, spremna za fajt. No, budimo ozbiljni, u javnosti ju precjenjuju; njezin je posao pripremiti papirologiju. Osim toga, mainstream mediji su notorno nepouzdan indikator. Oni pod pritiskom dnevnog tempa moraju svaki fragment informacija pretvarati u neki skandalozan naslov, što najčešće nije relevantna preslika činjenica. Iz medija znamo da je europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič već putovao u Washington nudeći ustupke za ustupke, no Amerikanci tada nisu bili spremni pregovarati. Sada su spremniji; burna reakcija tržišta ih je sigurno smekšala. I njima trebaju dobre vijesti za smirivanje panike na tržištima. S druge strane, ovdje se počinju spominjati i neke „nuklearne opcije“, sve do razine ekstra oporezivanja poslovanja američkih Big Tech kompanija. Još u veljači sam pisao o američkom suficitu u razmjeni usluga s EU i ogromnoj moći nanošenja štete koju EU ima spram Amerike. Kada bi strateški cilj bio napakostiti Trumpu u uvjetima kada je taj isti Trump porušio stara pravila međunarodne trgovine kao čunjeve u kuglani, kompanijama poput Mete, Alphabeta, Microsofta i ostalih mogu se nakalemiti nameti koji će jako umanjiti vrijednosti tih kompanija koje značajan dio svojih prihoda i dobiti ostvaruju u EU. Ako EU uđe u trgovački rat i proširi ga na prostor usluga, eto S&P 500 začas ispod 4 000! Hura, veselimo se, dok Trump lupa kontra carine od 200%! Kad je rat, nek je rat; no, koji bi bio smisao takvog slijepog osvetničkog poteza? Misli li itko pri zdravoj pameti da bi Trump zbog toga maknuo carine za EU, da bi EU bila sigurnija i da bi europski potrošači nakon toga imali bolji život? Ili netko misli da bi korporativna Amerika zbog toga zaplotnjački orkestrirala impeachment Trumpa? Eno ih; američki Big Tech magnati ovaj vikend pune privatne jetove i lete Trumpu u Mar-a-Lago jer su se smrznuli od straha.
U tekstu o državnom tajniku za trgovinu Lutnicku predvidio sam da pad S&P 500 ispod 5 500 bodova trigerira paniku u vrhuški i opće propitivanje strategija i interesnih koalicija. Time has come. Bit će zanimljivo. Već je najavljeno da Elon uskoro ide ća. Ima problema u firmi.
Za tit for tat i utrku prema dnu uvijek ima vremena kada razum definitivno napusti ovaj svijet. Ja želim vjerovati da ga još uvijek ima. Razum se nameće kao rješenje ako se pogled podigne prema gore i ako se malo pogleda lijevo i desno i shvati koliko je tu varijabli i mogućih scenarija u igri. Interes EU odnosno građana država članica je da naši predstavnici pregovaraju sa SAD-om u pravcu smanjenja trgovačkih barijera, da se ne nameću nove s jedne ili druge strane, i da se očuva kritični stupanj šireg transatlantskog savezništva. A ojačani euro neće nam škoditi, naprotiv.
Naročito treba izbjeći zamku nervoznog razmišljanja kakvo se ponekad može čuti, kao na primjer da bi Kina mogla biti bolji saveznik od SAD-a. Mi u Hrvatskoj imamo neke jako dobre metafore iz povijesti koje opisuju takve ideje: guske u magli, sjećate se? Sada se to samo projicira na puno široj skali jer smo u međuvremenu prešli s nebitne periferije u središte velikoga svijeta. Samo se malo bojim da smo potkapacitirani da ga dobro razumijemo.